Krešimir Ćosić (3. dio memoara): Od Ljubljane do Bleda - brojne čestitke i pljesak! (1971)




Nikad nisam ni tajio da od košarke mnogo očekujem. Otišao sam iz Evrope upravo zbog toga da pokušam napraviti nešto vrijedno, nešto što je malo kome pošlo za rukom u zemlji košarke, pošao sam zbog toga da dokažem svoje igračke vrijednosti... Zašto ne i u dolarima?

Od prvih dana boravka u Provu bio sam okružen izuzetnom pažnjom. Nastojao sam se što prije uključiti u "biznis" koji sam upisao na Sveučilištu u Provu. To je studij u izvjesnom smislu sličan našoj ekonomiji. Posebno mi je naglašeno da sam prvi student u povijesti Sveučilišta koji je imao čast zakasniti trideset dana. Moj trener Stan Watts upoznao me sa svim profesorima, koji su bili vrlo ljubazni i ponudili mi posebne usluge za učenje engleskog jezika. 

"Dok ne svladate engleski, možete odgovarati i na hrvatskom jeziku. Mi ćemo osigurati prevodioca" - rekli su mu profesori.

Provo je u Sjedinjenim Američkim Državama sveučilišni centar poznat no njegovanju sporta. Košarka je najpopularnija. Ubrzo sam se uvjerio da je dan na koji se igra košarka praznik Sveučilišta.

Provo ima 29 pokrivenih terena za košarku i 200 momčadi. Od 25.000 studenata čak 4060 je igralo košarku. Navijači su znali dolaziti i s udaljenosti od 500 kilometara. Upoznao sam navijače koji su i po dvadeset godina imali rezervirane iste stolice u košarkaškoj dvorani.

Kad sam došao u Provo upravo je počela izgradnja dvorane za 25.000 gledalaca. Dvije godine su minule i dvorana je završena.

Liječnik me pregledao od glave do pete. Moje zdravlje je bilo dobro, osim što su liječnici vrtjeli glavom kad su uspoređivali moju visinu i težinu.

"Za pravoga košarkaša trebat će vam još desetak kilograma", tvrdili su.

Prve godine nisam mogao igrati za sveučilišnu momčad. Bio sam "frešmen" (brucoš), jedan od onih kojima je zabranjeno da u prvoj godini studija nastupaju za sveučilišne ekipe, zato što se želi da uvodna godina na fakultetu bude studentu što neopterećenija kako bi što lakše svladao nastavu.

Novim kolegama, studentima i profesorima, prikazao sam svoje igračko umijeće prvih dana studenoga na tradicionalnoj utakmici igrača najbolje momčadi s "frešmenima".

Shvatio sam da Amerikanci malo poznaju evropsku košarku.

Baš na prvoj utakmici htio sam im dati na znanje da se preko Kreše neće moći lako pucati.

U sveučilišnom listu izašle su prve pohvale i laskava priznanja za "košarkaša iz Jugoslavije".

Aklimatizacija u Provu prošla je bolje nego što sam očekivao. Prijatelji su me pozivali na kućne zabave, djevojke su se trudile da mi pomognu u učenju, "cimer" je bio vrlo pažljiv i nastojao je da mi bude na usluzi.

A što se košarke tiče, boravak u Americi bio je vrlo naporan. Trener je posebno radio sa mnom. Susreo sam se s ubitačnim vježbama, ali sam znao da u Ljubljani moram biti "Amerikanac".

Stručnjaci su tvrdili da će u mojoj igri biti velikih promjena. Slobodan Dijaković, Zdravko Minček i Simo Nikolić, koje sam zatekao po dolasku u Provo, tvrdili su mi da će prvih šest mjeseci biti izuzetno teški.

Meni se međutim činilo sve izvanrednim.

Okruživala me pažnja i ljubaznost. Zaista se nisam mogao potužiti. Bilo mi je jedino krivo što se u Ameriku nisam otisnuo godinu dana ranije. Imao sam sobu u domu i pojačanu prehranu. Rekli su mi da mogu stanovati i posebno. Nudili su mi za stan i hranu 115 dolara.

Često sam razmišljao o Zadru i o ljudima koje sam smatrao krivcima za uništenje košarke u divnom voljenom gradu. Smatrao sam da smo Đerđa i ja, svojim odlascima, pružili priliku da tim "prijateljima košarke" u Zadru pokažemo koliko vrijedimo.

Što je vrijeme više odmicalo, Ljubljana i svjetsko prvenstvo sve su me više obuzimali.

Trenirao sam više nego ikada, i spremao iznenađenja protivnicima i kolegama reprezentativcima. Usavršio sam tehniku i ovladao mnogim detaljima taktike. Stanu Wattsu bilo je također stalo da budem dobro pripremljen, da budem u potpunoj formi u Ljubljani, toliko više što je i on bio pozvan na ljubljansko prvenstvo svijeta.

Na Sveučilištu sam se dobro snalazio. Engleski jezik sam učio brzo. U prvom semestru, između ostalih predmeta pohađao sam i predavanja iz košarke. Nisam propuštao ništa upravo zbog toga što sam shvatio da mi predavanja izvrsno pomažu da napredujem kao igrač.

Trener me premjestio s pozicije centra na krilo. Dopuštao mi je da pucam sa svih udaljenosti. Posebno sam se morao posvetiti "skidanju" lopte pod obručima.

Što se Ljubljana više približavala, na moju nesreću, osjećao sam sve veće tegobe u koljenima. Liječnici su razmišljali o operaciji. Postojala je velika opasnost da se moj ljubljanski san raspadne kao mjehur od sapunice. 

Ipak, zbog Ljubljane, liječnici su se priklonili terapiji injekcijama. Učio sam, trenirao i gledao susrete svoga Sveučilišta. Ne tajim, često sam se uspoređivao sa studentskim zvijezdama, uspoređivao i molio da se "rat" između profesionalaca produži sve dok ne dobijem pravo na "prodaju".

Prije nego sam i mislio stigla je avionska karta iz Jugoslavije. Želja za povratkom još se više pojačala. Na brzinu sam položio neke ispite, dovršio poslove. Trener mi je pomogao da u Jugoslaviju krenem prije nego što sam Žeravici obećao ...


Šampanjca je bilo u izobilju



... Na povratku u rodni kraj dva dana sam proveo u Londonu čekajući vezu s Beogradom. Priznajem, žudio sam da što prije vidim svoje prijatelje. Spremio sam im brojne poklone, dakako košarkaške. I to je bilo među Krešinim iznenađenjima.

Ali "brdo" poklona nije naišlo na razumijevanje aerodromskog osoblja. Morao sam učiniti sve da 80 kilograma moje prtljage ipak stigne u Beograd.

Učinio sam to tako što sam za vrijeme traženja "informacija" podmetnuo pod vagu nogu. 

Kazaljka je pokazala 20 kilograma ...

... Sreća je bila neizmjerna. O ljubljanskom zlatu poznat je svaki detalj. Bio je to jedinstven spektakl. U Americi sam se znao oduševljavati spektakularnim utakmicama ragbija i košarke, ali ono što sam doživio 23. svibnja 1970. u ljubljanskom Tivoliju još će dugo biti moj najdraži doživljaj.

Posebno doček u bledskom hotelu "Golf", aplauzi, narodne nošnje, glazba, od Ljubljane do Bleda pljesak, usporena vožnja autobusa i brojne čestitke. 

Uz 33-godišnjeg Ivu Daneua, Skansija i Tvrdića, "zlato" su oko vrata objesili i "mladi lavovi", kako su nas odmila prozivali, i Simonović, Plećaš, Kapičić, Šolman i Ćosić.

Oduševljenju u "Golfu" nije bilo kraja.

Nismo više mislili na posljednju utakmicu, na velikog protivnika, na SSSR.

"Golf" nas je "progutao" čarobnom noći, šampanjca je bilo u izobilju.

Nitko nije ni pokušao misliti ni na što drugo osim na istinu da smo postali prvaci svijeta. Bio sam sretan. Ono zbog čega sam jurio u Jugoslaviju bilo je ostvareno. Minčeku, Dijakoviću i Nikoliću bilo je posebno drago kad sam im telefonski saopćio da smo prvaci svijeta ...

Danas sam svjestan koliko je opasnosti vrebalo da okuje naše želje. Sreća je što je sve izostalo.

Moje veselje nije mogla pomutiti ni jedna ružna priča o meni za koju sam, poslije utakmice sa SAD, doznao da je bila pomno skrivana, jer su se dr Šaper i Žeravica bojali da ti reci o "Aušvicu" ne izbace Krešu iz borbenog stroja.

Danas ml je jedino žao što je autor ovog članka, uoči odsudne bitke, bio momak koji je nosio isti dres - zadarski.

Ljetni praznici bili su poslije Ljubljane divni.

Sa četvoricom kolega, na poziv Bore Stankovića, skoknuo sam u Atenu, na festival evropske košarke. Igrao sam u Italiji i posljednji put pomogao svom Zadru.

Kad god sam u prilici, zadirkujem Šolmana i Tvrdića za svu onu ribu koju su morali baciti u more zbog toga što je Zadar, na opće iznenađenje, uzeo Splićanima Kup usred - Splita.

Bio je to drugi trofej u mjesec dana. Bijeli dres Zadra, na finalnoj utakmici Kupa u Splitu opet smo nosili Derđa i ja.

I Zadar je ponovo bio - Zadar.


Pobjede su se nizale



"Zlatno" ljeto i slavlje zbog osvojena naslova prvaka svijeta izmicali su brže nego što su došli. Sa Stanom Wattsom, svojim trenerom koji je boravio n Ljubljani, odredio sam vrijeme povratka u Provo.

Nijednog trenutka nije krio velike planove, kao ni nakanu da rehabilitaciju za izuzetno neuspješnu sezonu "Cougarsa" najviše veže uz moj nastup za sveučilišnu momčad, za BYU koji je u mojoj prvoj godini studiranja doživio najveći neuspjeh u povijesti Sveučilišta.

Jednom od najboljih trenera u Sjedinjenim Američkim Državama zaista nije bilo lako uz statistiku koja je "iskazala" osam pobjeda i 18 poraza u zapadnoj skupini u prvoj godini moga boravka u Provu sveučilišnog prvenstva.

Pripreme "Cougarsa" bile su opsežne. Momčad je bila obnovljena i u njoj sam jedino ja bio viši od dva metra. Zbog nižeg rasta,Watts je zahtijevao da igramo brzo i tako nadoknađujemo "mali" rast.

Rang-lista UPI i AP pokazivala je katastrofalno 125. mjesto "Cougarsa" između 208 sveučilišnih momčadi u SAD i kako se onda ne bih bojao nastupa u momčadi od koje se očekuje barem djelomično, ako ne potpuno vraćanje povjerenja?

Na mjestu centra zamijenio sam Paula Ruffnera koji je za 125.000 dolara otišao iz Prova u profesionalni Cincinnati i željno očekivao nadmetanja s najboljim američkim studentima. Ali istovremeno sam se plašio svih onih nedaća i ozljeda koje su me dočekale u Provu i nagomilale se prve godine, dok sam kao "freshman" (brucoš) čekao stjecanje prava nastupa.

Uvodne igre donijele su nam nekoliko pobjeda. Iznenadnih! Novine su oprezno upozoravale na mlade "mačke" iz Prova. Uoči novogodišnjih praznika igrali smo na Havajima. U Honoluluu smo pobijedili favoriziranu ekipu Vilanova, a zatim je došlo razdoblje krize iz koje smo se, na sreću, vrlo brzo izvukli.

I baš kad sam počeo dobro igrati, vratila se ozljeda koljena. Liječnici su pomišljali na operaciju, ali su se u posljednji čas odlučili za liječenje.

Nekako je sve neočekivano krenulo dobro. Pobjede su se nizale jedna za drugom. BYU (Brigham Young University) na opće je iznenađenje svladao Novi Meksiko na njegovu terenu, momčad koja je u "crnoj godini" Prova bila u finalu, među četiri najbolje studentske momčadi u Americi.

Onda je uslijedio veliki okršaj s Utahom u kojem smo susretu postali prvaci "Zapada".


Dolari golicaju



...Stan Watts je ležao u bolnici nakon uspješne 13-satne operacije raka. Molio je liječnike da mu dopuste gledati prijenos iz "Special centera" nakrcanog sa 14.689 vatrenih navijača. Pobijedili smo u briljantnoj igri. Novine sn donijele izjavu našeg bolesnog trenera uz popratni komentar liječnika da je "Watts zaista sretan čovjek".

Pohvala je bilo u izobilju. Novinari su odreda tvrdili da sam bio zvijezda večeri. Najveće priznanje izrekao mi je La Dell Andersen, trener "Utah Statea", idućeg protivnika za plasman u završnici:

"Taj Ćosić je vjerojatno najbolji centar u Sjedinjenim Američkim Državama. On može napraviti više stvari nego bilo koji drugi igrač njegove visine, što sam mogao vidjeti n svojoj trenerskoj karijeri. Ćosić je veliki igrač."

U Loganu smo "nasrnuli" na "Utah State". Pobjeda - 91:82 za "Cougarse". La Dell Andersen je bio potpuno dotučen. Novinarima je jadikovao:

"Ćosić radi ono što ne očekujete od pozicionog igrača koledža. Može pucati preko ruke, ispod ruke ili iza leđa. Protivnik mu naprosto ništa ne može."

Onda je na red došla UCLA, ekipa studenata sveučilišta Carolina is Los Angelesa, najveća amaterska momčad, ili barem medu najvećima u povijesti američke košarke. UCLA je osvojila pet uzastopnih naslova prvaka, UCLA je u minuloj godini izgubila velikog Lewa Alcindora.

Novine su na velika zvona najavljivale utakmicu u Salt Lake Cityju. Neki su tvrdili da su "pume" Iz Prova (Cougarsi) sposobni uništiti krdo "medvjeda" (Bruinsi). Tvrdili su, na primjer, da će "medvjedi" is Los Angelesa "tumarati po mraku da bi pronašli odgovor na magične Ćosićeve manipulacije okolo, ispod, a katkada i na vrhu samog koša."

Izgubili smo sa 91:73. U jednom dijelu drugog poluvremena dijelila su nas 4 boda razlike. U odlučnim trenucima bili smo brzopleti, nervozni. Zaustavili smo se medu 18 najboljih studentskih močadi, što je u svakom slučaju bila puna rehabilitacija Sveučilišta i Stana Wattsa.

"Cougarsi" su izgubili - pisao je "Los Angeles Times" - ali UCLA zapravo nije riješila tajnu Ćosićeve igre. Visoki momak dvaput je promašio pogotke koje je morao postići, nesmotreno je bacio neke lopte, ali je uzeo 24 odbijene lopte. A svojim nezgrapnim korakom Ćosić je ipak bio najuspješniji na parketu."

Priznanja su se "sručila" na moju glavu. Svemu sam se to iznenadio. Biran sam u najbolju petorku "Zapada", objavljivani su rekordi koje sam postavio. Studenti iz Prova, programirani kao 125. momčad uoči prvenstva, ušli su među najbolje, među elitu.

Valjda je to bio dovoljan razlog. Poziva na večere, izlaske, "party", bilo je u izobilju. Telefon sam držao isključen da bih izbjegao brojne pozive i ostao korektan. U šali sam govorio kolegama da sam telefon isključio i zbog toga kako bih izbjegao pozive djevojaka... i brakove s nekom od pet tisuća studentica koliko ih je bilo na Sveučilištu i koje se, usput rečeno, vrlo rado udaju.

Ipak, najveće priznanje došlo mi je od uglednog Billa Mokraya, izvanrednog poznavaoca američkog profesionalnog tržišta:

"Jedan od prvih igrača koji će biti kupljen u 1973. godini", govorio je Mokray, "jest Krešimir Ćosić, student druge godine is Jugoslavije, na Sveučilištu u Provu. Ako nastavi napredovati, Ćosić bi mogao diktirati ugovor za više od milijun dolara."

Dolari golicaju.

Uostalom, novac se uvukao u mnoge košarkaške nacije. Zašto ne bi mamio i Krešu. Profesionalne lige se namjeravaju i nadalje nadmetati za najbolje studente. Zdravlje mi je stoga najveći problem. Bojim se za koljena, šake i čir.

Uostalom, nikad nisam ni tajio da od košarke mnogo očekujem.

Otišao sam iz Evrope upravo zbog toga da pokušam napraviti nešto vrijedno, nešto što je malo kome pošlo za rukom u zemlji košarke, pošao sam zbog toga da dokažem svoje igračke vrijednosti... Zašto ne i u dolarima?

Moj drugi dolazak u Jugoslaviju pratila je velika buka.

Zadrani su nastojali da se pod svaku cijenu vratim svom bivšem klubu. Međutim Talijani su bili jednako uporni, Talijani koji su uvijek izvanredno cijenili moju igru.

Kada sam u Rimu u lipnju nastupio u reprezentaciji Evrope na proslavi 50. obljetnice talijanske košarke, izvjesni menedžeri ponudili su mi izuzetno veliku svotu dolara.

Kako sam obećao da visinu svote neću otkriti, mogu reći samo toliko da sam za jednogodišnji ugovor u Italiji mogao dobiti toliko dolara koliko i sve moje kolege koji su prije mene igrali u inozemstvu. 

Ujedno sam bio svjestan svih teškoća i zapreka vezanih uz Zadar i Košarkaški savez Jugoslavije i uz naše propise.

Bio sam spreman preći u Snaidero uz potpunu suglasnost Zadra i KSJ-a. Naravno, uz odštetu.

Kombinacija se svodila na prekid studija u Provu. Jednu sezonu bih igrao u Italiji, zatim za Jugoslaviju na Olimpijadi u Münchenu.

Pokazalo se, međutim, da je problema bilo napretek.

Nije bilo drugog izbora nego - treći put u Provo.

Napisao: Krešimir Ćosić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, novembar - decembar 1971.)


kraj memoara




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)