Ante Peterlić: Kako je nastala domaća Filmska enciklopedija - najbolja na svijetu? (1987)




U Zagrebu i Beogradu, kao najvećim našim filmskim centrima, stalno se očekuju genijalna djela, a onda se pojavi Kusturica u Sarajevu! Jer, on nije bio iniciran nikakvim kulturalno-političko-trendovskim očekivanjima sredine. To je odlično! To je kao i u sportu. Najveće uspjehe u svijetu postižu naši sportaši iz malih centara. To se može dokazati jednom stravičnom statistikom


Glavni urednik Filmske enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" iz Zagreba, govori o nastanku enciklopedije koja je u svojoj vrsti - po mnogima najbolja na svijetu.

Ante Peterlić (foto: Marko Čolić)
Ante Peterlić, redovni profesor kolegija iz područja filma na svom "matičnom" Filozofskom fakultetu i na mnogim domaćim i stranim sveučilišnim katedrama, tribinama, filmskim školama i seminarima, već deset godina radi i na jednom grandioznom filmsko-kulturalnom projektu koji se prošlog tjedna "materijalizirao" pred zagrebačkom javnošću. 

Riječ je o prvom svesku Filmske enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, kojoj je on inicijator i glavni urednik. 

I u zemljama kulturalno daleko razvijenijim, gdje se film shvaća mnogo ozbiljnije nego kod nas i gdje ima dulju tradiciju, pravi je pothvat objaviti vrhunsku enciklopediju jedne umjetnosti koja je prije nepunih sto godina počela kao vašarska atrakcija. 

Da je ta enciklopedija samo, kao što je na svečanom predstavljanju javnosti njena prvog sveska vrlo točno istaknuo dr Igor Gostl v. d. direktora Leksikografskog zavoda, "pionirski pohtvat i originalno djelo", bilo bi to za našu (ne samo filmsku) kulturu mnogo. 

No, tko i malo poznaje slične (rijetke) enciklopedije te vrste objavljene u svijetu, i tko prelista ovu, odmah će uočiti da je naša enciklopedija, usuđujem se bez imalo dvoumljenja reći - najbolja

Najbolja je zato jer je sveobuhvatnija, točnija, originalnija u obradi tema, aktualnija i profesionalnije leksikografski napravljena od svih drugih. 

Ta nas enciklopedija izvrsno povezuje sa svijetom, otkrivajući nas i drugima i nama samima, i stoga nije čudno da se u inozemstvu već interesiraju za njeno prevođenje.

Dr Peterlić o cijelom tom golemom poslu govori sasvim skromno i realno, ne praveći razliku između rada na Enciklopediji, predavanja na fakultetu, populariziranja filma preko televizije ili režiranja filmova. 

Do pedeset i prve godine, koju će ovih dana napuniti, on je to naime sve iskušao. 

Po tome je kompletan čovjek filma. 

Enciklopedija za nj kao da nije životno djelo, nego "samo" dio životne vokacije koja se zove film.


Šanse za naše redatelje u Hollywoodu - male



- Filmska enciklopedija predstavljena je javnosti najprije u Sjedinjenim Državama, pa tek onda u Jugoslaviji...

- To je samo stjecaj okolnosti. U Americi se ovih dana održavao seminar posvećen Jugoslaviji. Kao što se svake godine u Dubrovniku, pod pokroviteljstvom zagrebačkog Sveučilišta, održava simpozij pod naslovom American Studies, tako svake godine jedno američko sveučilište organizira Yugoslav Studies

Ove su godine bili posvećeni masovnim medijima Jugoslavije, a održavali su se na kalifornijskom sveučilištu UCLA.

Tom je prilkom predstavljena i Filmska enciklopedija. 

U skraćenom je obliku taj seminar ponovljen i na Sveučilištu Harvard, zahvaljujući inicijativi dr Vlade Petrića koji predaje film na Harvardu

- O čemu se govorilo na seminaru?

- Bila su to sintetska predavanja o jugoslavenskom filmu, videu i televizji. Ja sam u predavanju iznio kratak historijat filma u Jugoslaviji. Prikazan je i jedan "trenutačni" reprezentativni izbor filmova. 

Naime, izbjegnuto je prikazivanje filmova koje su oni tamo vidjeli, pa tako nije prikazan, recimo, Kusturica, jer njega tamo znaju. 

Prikazano je desetak crtanih filmova, desetak dokumentarnih filmova, pet igranih filmova. 

O crtanom je filmu zagrebačke škole predavao Vlada Petrić. Profesor Nenad Puhovski, sa zagrebačke Akademije, govorio je o videu, a dr Radovan Ivančević o odnosu slikarstva i medija crtanog filma.

Simpoziju su prisustvovali i redatelj Krsto Papić i glumica Dara Čalenić

Oni su sudjelovali i u okruglom stolu posvećenom položaju filmskog radnika i organizaciji filmske produkcije kod nas.

- Kako su filmski obrazovani Amerikanci reagirali na naše filmove?

- Najprije, njih ti filmovi veoma interesiraju. Drugo, uistinu ih iznenađuje kvaliteta nekih naših filmova. Njihov pojam o filmu ipak je pretežno vezan za holivudsku industriju. 

Osobito ih je, recimo, začudilo da imamo toliku produkciju nekonvencionalnog crtanog filma. 

Začudio ih je i naš, često vrlo hrabar, pristup političkim i socijalno-ekonomskim temama u nekim našim dokumentarnim i igranim filmovima.

- Znači li naša kinematografija sada više u Americi, nakon Kusturičine Zlatne palme u Canessu?

- S priličnom sigurnošću mogu reći - da. Ne mogu reći koliki je taj "da". Publiku su tamo činili uglavnom filmski intelektualci: studenti i, osobito, profesori filma. 

Za tu je, da tako kažemo "rafiniraniju", publiku bilo vrlo zanimljivo da se negdje stvaraju filmovi u produkciji koja se potpuno razlikuje od američke, a nije loša! 

Oni vole gledati ono što se razlikuje od njihove produkcije. 

Dakako, oni su i dalje pragmatici. Da li će oni išta mijenjati u svom načinu produkcije, nakon što vide neke naše dobre filmove, teško je reći... U to, iskreno rečeno, ne vjerujem. 

No, na Sveučilištu UCLA studirali su film mnogi danas poznati režiseri koji su puno naučili od evropskog filma, pa nije isključeno da će i ovi naši filmovi ostaviti tamo neki trag.

- Hoće li to povećati šanse naših redatelja koji sanjaju o karijeri u Hollywoodu?

- Teško da hoće. Koliko je uopće redatelja u povijesti američkog filma, ako nisu bili Amerikanci, uspjelo napraviti takvu karijeru? Vrlo ih je malo funkcioniralo u holivudskom industrijskom sistemu, šanse su tu za naše redatelje vrlo, vrlo male, no to ne znači da ih ne treba pokušati iskoristiti. 

Ne zato da netko osvoji Oscara, nego zato da pokažemo kako se i netko od naših može dobro uklopiti u takvu industrijsku proizvodnju kakvu mi nemamo. 

Onaj naš redatelj koji bi bio "izabran" za takav uspjeh u Hollywoodu ne bi morao možda biti izuzetno talentiran, nego prije svega izuzetno profesionalan kako bi se mogao uklopiti u tamošnju filmsku industrijsku proizvodnju. 

On, da bi "uspio", mora biti potpuno prilagođen uvjetima te industrijske proizvodnje. Apsolutno!

- Kako je američka publika reagirala na našu Filmsku enciklopediju?

- Izvanredno. Za Amerikance je to bio još jedan veliki dokaz da se ljudi u Jugoslaviji filmom bave vrlo ozbiljno. Predane su mnogima naše enciklopedije na dar, popraćene sa separatima u kojima je oko dvadeset i pet enciklopedijskih tekstova bilo prevedeno na engleski. 

Bile su to teme o jugoslavenskom filmu da vide što se kod nas radi, te neke teme o američkom filmu jer to je bilo namijenjeno američkoj publici. 

Reakcija i na tekstove o američkom filmu bile su izvrsne. 

Oni su čak pažljivo pregledali i tekstove koji nisu prevedeni, jer i ti tekstovi, svojom strogom enciklopedijskom strukturom i "šifrom", govore mnogo i onome koji ne razumije jezik na kojem su pisani. Kontekst je odmah jasan. 

Bili su impresionirani i tvrdili su da je ta enciklopedija daleko bolja od njihove jedine filmske enciklopedije koju je Ephraim Katz objavio 1979. godine.


Trka za najveću enciklopediju



- Što je za Amerikance bolje u našoj enciklopediji u odnosu na njihovu?

- Prije svega, vidjeli su da je u našoj enciklopediji mnogo širi dijapazon tema koje se tiču filma i kinematografije. U Katzovoj je enciklopediji prevelik naglasak na biografijama ljudi s filma. Najvažnije su "povijesti" pojedinih ljudi, koji su film i kinematografiju stvarali, ali postoje i drugi važni aspekti kinematografije. 

Katz je u enciklopediji koncentriran na filmske ličnosti, a manje na razne filmske "popratne djelatnosti". 

Zatim, Amerikance je zapanjio broj naših autora crtanog i eksperimentalnog filma. Iznenadilo ih je i s kolikom su pažnjom obrađene i neke manje kinematografije. Budući da se svi ti profesori filma bave i teorijom filma, iznenadilo ih je da su u Enciklopediji obrađene i sve teorijske škole i svi teoretičari. 

Iznenadio ih je i broj filmskih časopisa obrađenih u Enciklopediji. Ili - kada Katz navodi filmografiju nekoga glumca, recimo, onda u toj filmografiji nema uputa iz kojih bi čitalac mogao odmah razabrati tko je koji film režirao. 

Taj sistem "upućivanja" s jedne teme na drugu, u našoj Enciklopediji bio je za njih mnogo "jači".

- Koliko je do danas uopće izdano filmskih enciklopedija u svijetu?

- Tu, osim Japana gdje situaciju ne poznajem, nema tajni. U trenutku kada smo mi pristupili izdavanju Enciklopedije, filmske enciklopedije imali su Sovjetski Savez, Madžarska (i žao mi je i drago što nas je jedna manja zemlja preduhitrila), Francuska je imala dvije enciklopedije, Velika Britanija jednu, a Sjedinjene Države izdale su Katzovu enciklopediju u trenutku kada smo mi već uvelike radili na našoj. 

To su sve enciklopedije izdane do danas, u cijeloj povijesti filma.

I nedavno se pojavila i Larousseova filmska enciklopedija u jednoj knjizi. Dakako, ne mogu govoriti o onome što je, možda, izašlo ovih dana... 

Danci imaju neku vrstu malog džepnog filmskog priručnika. Talijani su napravili velik enciklopedijski pothvat unutar njihove Enciklopedia dello spettacolo, gdje je film posebno dobro zastupljen među ostalim spektaklima. 

To nije prava filmska enciklopedija. Talijani su izdali veliku enciklopediju, u devet tomova, posvećenu samo filmskim autorima. 

Postoje u svijetu i neka manja specijalistička izdanja, u kojima se govori samo o redateljima ili glumcima, ili nekom drugom filmskom zanimanju, ili o filmskoj tehnici, ali enciklopedije u kojoj bi bili obuhvaćeni baš svi aspekti filmskog posla - nema. 

Duljina teksta ni u jednoj od tih postojećih enciklopedija nije veća od naše, premda veličina enciklopedije, dakako, nije presudan kriterij njezine kvalitete.

Jer, svaka enciklopedija ima vlastiti kriterij onoga što je za nju "enciklopedijsko". 

Enciklopedija može biti i nešto od stotinu stranica, ako je po svom kriteriju obuhvatilo sve pojmove koje smatra važnim. 

Premda, moram priznati da smo ja i moji suradnici ipak vodili "tajnu trku" za enciklopedijama slične veličine... (Smijeh) Najveća je jedna od one dvije francuske enciklopedije.

- Zašto je u svijetu objavljeno tako malo filmskih enciklopedija, a što je u očitom nesrazmjeru s interesom publike za film?

- Drago mi je da ste postavili to pitanje. Da bi se izdala enciklopedija posvećena nekoj ljudskoj djelatnosti, potrebno je da postoji tradicija te "djelatnosti" u društvu koje enciklopediju objavljuje. Tek se tada, ako postoji tradicija pisanja o nečemu, osjeti i potreba izdavanja nekakvog "kompendija" o toj djelatnosti. 

Kompendij može zvučati minorizirajuće, ali enciklopedija je ipak, na neki način, i kompendij. 

Filmskih enciklopedija ima premalo zato što ih je teško napraviti; teško je skupiti svu građu, jer film je počeo prilično neozbiljno, kao cirkus, pa se i čuveni teoretičar filma Bela Balasz čudio da se o filmu u njegovo doba nije, tako reći, ništa bilježilo. 

A, drugo, mnogi smatraju da ako film postoji manje od stoljeća, onda još nema potrebe da se o njemu pravi enciklopedija. 

Odmah ga oni koji tako misle uspoređuju sa, recimo, slikarstvom, koje traje od Altamire do danas. 

No, to je pogrešno. 

Jer, film je rekapitulirao povijest i faze svih starijih umjetnosti već dvadesetih godina ovog stoljeća. 

Ja time ne želim "slaviti" film u odnosu na druge umjetnosti. To je, jednostavno, tako. 

Recimo, Andaluzijski pas, film Luisa Bunuela i Salvadora Dalija, izvrsno se uklapa u nadrealizam i nije inferioran nekim nadrealističkim djelima u drugim umjetnostima. Volio bih da mi netko suprotstavi kakav tekst ili sliku, koji bi bili osjetljivo superiorni, u to doba, Andaluzijskom psu! 




Eto, to su razlozi da nema enciklopedija: s jedne strane, malo je toga o filmu zapisano, a, s druge strane, sve je u njemu previše "novo". Osim toga, neke su sredine što se tiče filma toliko pragmatične da smatraju kako filmska enciklopedija njima nije potrebna.

Recimo, Savezna Republika Njemačka nema svoju enciklopediju, nego prevedenu britansku enciklopediju koja je malo "ponjemčena". 

Usuđujem se, isto tako, reći i to da možda neke sredine nemaju odgovarajućih snaga da naprave takvu enciklopediju. 

Pri tome ne mislim da nemaju ljudi koji bi je napisali, nego štimung u njihovoj sredini nije odgovarajući ili nemaju pravog izdavača. 

Jer začuđujuće je da smo mi dobili filmsku enciklopediju i prije Čehoslovačke, i prije Poljske i prije Savezne Republike Njemačke, i prije Švedske i Španjolske i cijele Južne Amerike ili čak, možda, i Japana.


Krležin interes za sve što je novo



- Kako je i kada počeo rad na našoj enciklopediji?

- Budući da radim u pedagoškoj struci, moj je stalni problem bio nedostatak literature za studente. Vrlo je dobra edicija beogradskog Instituta za film koja prevodi teorijska djela o filmu. Ali, nama nedostaju mnoga djela iz povijesti filma, djela koja se tiču mnogih specifično filmskih područja, pojedinih žanrova, tehnike, autora. 

Meni se, na kraju, učinilo lakšim rješenjem da izađe jedna knjiga koja će imati, koliko-toliko, sve te podatke na jednome mjestu. 

"Sve" koliko je to do trenutka izdavanja knjige moguće. 

Isto tako, primjećivao sam kod mnogih ljudi, ne samo svojih studenata, interes i za takvu literaturu i posebno za enciklopediju.

A onda je neočekivano došlo do inicijative dra Ive Čepića, direktora Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 

Tada mi je, 1976, ponuđeno da počnem rad na filmskoj enciklopediji. U razgovoru s Miroslavom Krležom, ustanovili smo da bi takva edicija bila svakako potrebna. Krleža je, kao i mnogi pripadnici starije generacije, imao vrlo živ interes za sve što je novo.

- Je li odmah bilo jasno da će enciklopediju trebati objaviti ne u jednom, nego u dva sveska?

- Ne. Prvotno je sve trebalo biti obuhvaćeno jednom knjigom, čak se u početku javila ideja da to bude enciklopedija svih audiovizualnih medija, a to - sada to mogu otvoreno reći - ne bismo mogli napraviti.

Za sva ta područja ne bismo imali dovoljno kadrova.

U budućnosti bi svakako trebalo težiti izradi jedne takve enciklopedije. Film je samo najreprezentativniji dio jedne šire evolucije u području svih tipova fonografsko-fotografskog i elektronskog "konzerviranja". 

Film je od svih tih medija najreprezentativniji, ne samo po broju "konzumenata" nego - usuđujem se reći - i po apsolutnom umjetničkom dometu.

- Što vam je dalo samopouzdanje da ćete takav pionirski pothvat kod nas, kao što je izrada filmske enciklopedije, uspješno dovesti do kraja?

- Računao sam na podršku ljudi ne samo iz Zagreba nego i iz cijele Jugoslavije. Jer mi u Zagrebu nemamo dovoljno kadrova koji bi mogli ispisati cijelu enciklopediju. Jedva da ih ima i cijela Jugoslavija, s time moramo biti načistu. 

Osim toga, naš izdavač, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža ima veliku tradiciju u izdavanju enciklopedija. 

Negdje sam ovih dana pročitao da je Filmska enciklopedija - 144. knjiga-enciklopedija što ju je Zavod izdao.

To je golem broj, ako znate da oni postoje tek nešto više od trideset godina. 

Prema tome, znao sam da imamo i stručnu ali i izdavačku bazu, koje će omogućiti da enciklopedijsko izdanje izađe.

- Prva faza u radu na enciklopediji jest, pretpostavljam, izrada abecedarija pojmova o kojima će se pisati. Koliko je taj rad trajao?

- S prekidima, zbog mnogih objektivnih okolnosti, gotovo tri godine, taj je abecedarij, kada je bio gotov, imao 120.000 redaka. Odmah je postalo jasno da je to previše za samo jednu knjigu. Na jednom sastanku s filmskim stručnjacima iz cijele zemlje, utvrđeno je da bi Filmska enciklopedija ipak trebala dobiti dvije knjige. To je bilo 1979. godine.

- Kada je počelo pisanje tekstova?

- Godine 1980. Zadnji tekst za prvu knjigu predan je Leksikografskom zavodu u jesen 1984. Kasnije se još moglo samo minimalno intervenirati. Recimo unošenjem datuma nekih smrti koje su se u međuvremenu dogodile. 

Štampanje prve knjige završeno je potkraj 1986. 

Taj je ritam uobičajen, i tu se ništa nije moglo ubrzati. 

Slijedeća će knjiga brže biti završena, jer sada je već gotovo više od polovice tekstova za nju. 

U njoj sam sada koncentriran na slovo "p", a to je slovo u leksikografiji predzadnje "jako" slovo po broju pojmova koji pod njega ulaze. Takvo je još slovo "s". 

Ta druga knjiga trebala bi se pojaviti u prodaji za dvije godine. U toj će knjizi biti i jedan dodatak koji će obuhvatiti sva imena iz filmskog svijeta, koja su do toga trenutka još postala aktualna.

- Koliko je ljudi, bez onih iz štamparije, sudjelovalo u izradi prve knjige?

- Broj se kreće negdje oko stotinu. U drugim filmskim enciklopedijama ne "odaje" se koliko je ljudi, uz urednika, sudjelovalo u njihovu pisanju. Kod nas se točno zna tko je autor kojeg teksta, premda sam ja imao tu "mračnu" dužnost da tekstove ujednačavam po uobičajenim leksikografskim pravilima.

- Neke će, filmski stručnije, čitatelje to, možda, i smetati. Naime, tekstovi jesu potpisani, ali toliko su ujednačeni da se katkad ne prepoznaje specifičan stil pojedinog autora.

- Enciklopedija mora zapravo biti "bezlično" djelo. A, opet, nije mi se činilo zgodnim da se ne zna tko je što napisao. Dakako, to je ujednačavanje tekstova pitanje mjere. Jasno je da nisam mogao suspregnuti individualnost pojedinih autora. 

Ova enciklopedija nije ni potpuno kritička ni potpuno faktografska, nego je negdje između te dvije tendencije.

Sva sam pretjerana hvaljenja i sva pretjerana "huljenja" u tekstovima smanjivao.


Inače - mrzim televizijske serije!



- Koliko ima teksta u prvoj knjizi enciklopedije?

- Aproksimativno je to gotovo devedeset tisuća leksikografskih redaka koji su malo uži od ovih na uobičajenim novinskim karticama, pa bi to bilo oko 80.000 takvih standardnih redaka. Ako se podijeli s trideset, lako je izračunati koliko je to kartica teksta. (Smijeh) 

To je dovoljna količina teksta za deset normalnih knjiga.

- Kako se određivao broj redaka posvećenih pojedinoj temi ili ličnosti?

- Kriterij je bio objektivan. Ako je riječ o, recimo, redatelju, onda je objektivni podatak broj njegovih filmova, nagrada i evidentni odjeci rada toga čovjeka u javnosti. 

Budući da je to naša enciklopedija, po broju redaka istakli smo sve što se tiče našeg filma. To je normalno. 

Najantipatičnije jest da se kod nas, kad se god piše o domaćem filmu, broje reči. Ponašamo se kao da će ti brojevi redaka, ako se uvrste u kompjutor, dati sliku nečije vrijednosti. 

Mi se u valorizacijsku dimenziju u enciklopediji nismo previše upuštali. 

Jer, kao što se kasnilo s bilježenjem svega što se na filmu događa, tako se kasnilo i s valorizacijom. I mnogo će se toga već za nekoliko godina, možda, drukčije valorizirati nego sada. Stoga smo se nastojali držati fakata.

- Kojoj je publici Enciklopedija namijenjena?

- To mi je posebno drago pitanje. Namijenjena je svima onima koje zanima kultura filma. To nisu samo oni koji se profesionalno bave filmom nego i oni koji rado idu u kino, oni koji prate film na televiziji, ili čak gledaju samo televizijske filmove. 

Zato u Enciklopediji pišemo i o nekim ličnostima čiji je rad bio značajniji u televizijskim filmovima i serijama nego u kino-filmovima. 

Primjer je, recimo, Susan Hampshire. Ona ima neke filmove koji i jesu i nisu značajni, ali je nastupila u značajnoj televizijskoj seriji Sagi o Forsyteima. (Inače - mrzim televizijske serije!) 

To je specifično naš aspekt: ako je riječ o osobi koja je za nas na neki način značajna, posvetili smo joj jedan napis. 

Takav je slučaj i Mikulski koji nije velika zvijezda poljskoga filma, ali je nama zanimljiv zbog nastupa u televizijskoj seriji. 




O njemu će biti objavljena biografska bilješka u drugoj knjizi Enciklopedije. Enciklopedija se, naime, uvijek radi s onom idealnom ambicijom da se i njena "prosvjetiteljska" funkcija ispuni dokraja.


Snovi o idealnoj kinematografiji



- Enciklopedija je u stanovitom smislu "kruna" vaših raznih aktivnosti vezanih za film, od onih "teorijskih", pa do sasvim praktičnih - režirali ste 1968. i jedan drugi igrani film, Slučajni život. Je li vam taj rad na Enciklopediji najdraži?

- Ono što je moj kontinuitet u svemu tome jest ljubav prema filmu. Meni je svaki posao vezan za film bio jednako vrijedan. U filmu Beckett netko kaže: 

"Sve što se radi treba obaviti dobro." 

Budući da ja volim film, meni je jednako drag svaki posao koji se tiče filma. 




Ako su film i kinematografija jedna cjelina, onda ne postoje lošiji i bolji poslovi. 

U našoj sredini postoji stanovita diskriminacija prema nekima od tih poslova. Kod nas se samo čeka da netko napravi neki film, pobere svjetsku nagradu i -  huraaa! 

Onda je to opravdanje za sve one koji su u birokraciji sjedili i odobrili da se film snimi. Ta je nagrada onda pokriće za sve. 

To je apsolutno pogrešno! 

Treba najprije stvoriti dobar temelj. Ljudi se moraju učiti što su audio-vizuelni mediji od najranijih dana. Moraju se organizirati odgovarajuće škole. Potrebno je razviti i bolje kontakte sa svim ustanovama u svijetu koje se bave filmom. 

Treba organizirati i bolju propagandu našeg filma u svijetu. 

Treba ozbiljnije razmisliti i o tome koliko je film Jugoslaviji potreban kao industrijska djelatnost, a koliko kao umjetničko-kulturna. 

Moramo odbaciti ideje o tome da mi nekome možemo konkurirati na komercijalnom planu, nego moramo više raditi na umjetničkim filmovima, na istinosnom karakteru filmova. 

Nas stalno prate zablude o lažno reprezentativno-propagandnim funkcijama filma. 

U Zagrebu i Beogradu, kao najvećim našim filmskim centrima, stalno se očekuju genijalna djela, a onda se pojavi Kusturica u Sarajevu! 

Jer, on nije bio iniciran nikakvim kulturalno-političko-trendovskim očekivanjima sredine. 

To je odlično! 

To je kao i u sportu. Najveće uspjehe u svijetu postižu naši sportaši iz malih centara. To se može dokazati jednom stravičnom statistikom. 

Zašto je to tako? Zato što je u velikim centrima birokracija jača i ona nameće ljudima neke kriterije koji u sebi često nose krajnje sterilnu dimenziju. 

Uzmite primjer Matije Ljubeka koji je osvojio zlatnu medalju na olimpijadi, ili Metaloplastika iz Šapca. Partizan iz Bjelovara u rukometu, Borac iz Banje Luke u rukometu... 

Isto tako - što je manji sport, to je manje uplitanje onih koji odlučuju o sportu. 

Što je manje uplitanje, to je bolji rezultat.

- Jeste li optimist ili pesimist u pogledu budućnosti domaćeg filma?

- U ovome trenutku, kada razmišljam o dvije-tri posljednje godine i o dvije-tri godine koje će doći, onda sam pesimist. Najbolja i najgora stvar koja nam se dogodila je Zlatna palma Kusturici. To je sve naše ambicije smirilo. Uvrstili smo se u svjetske filmske "sile". 

No, prosječni nivo naše produkcije nije uopće onako dobar kako bi trebao biti.

- Da niste ono što jeste, nego da ste mladi diplomant režije na nekoj našoj filmskoj akademiji, o kakvoj biste "idealnoj" kinematografiji sanjali?

- Kao mladi debitant-aspirant, ja bih jasno sanjao, zbog slave i novca, da to bude holivudska kinematografija. Pa da onda ja, lijepo, dobijem Oskarčića i šećem se po kafićima i svi mi čestitaju.

Ali, to je s jedne strane iluzija, a s druge - infantilna ambicija. 

Kada bih bio realan, želio bih da naša kinematografija ostvari one uvjete, premda ih ja sam ne poznajem dovoljno dobro, koji su omogućili Čehoslovačkoj, Poljskoj i Madžarskoj da postanu gotovo svjetske filmske velesile po ugledu koji imaju. 

Vjerojatno bi me, dakle, privlačio sjaj Sunset Boulevarda i svjetlucanje neona, ali gledajući realno, a sa stanovitom dozom naše romantike, ipak bih želio da stignemo Čehoslovake, Madžare i Poljake. Nadam se da ćemo ih stići. 

Razgovarao: Darko Zubčević, obrada: Yugopapir (Studio,  mart 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)