Pretražite Yugopapir

Rusmir Agačević Rus u emisiji Pavla Pavlovića (SA 3) 1990: Želim samo da ne bude suza, krvi, plača




Čak je uspio da ispriča TV raji štos sa čuvene "Plave vode" u tom gradu. U toj kafani uvijek imaju sve vrste piva. Kad neko traži "karlovačko" odmah ga dobije, naravno, bez etikete. Tako je i kad želi "zagrebačko", "beogradsko", "nikšićko", "sarajevsko". Sve vrste, a nigdje etikete. I da vidiš, raja kada pije sve misli da je to ono pravo. Zato bi, bolan, najbolje bilo da smo odavno prestali sa etiketama, a ne da ih ponovo uvodimo kao što sada činimo

Grlo mi se sušilo, a njegovi udarci čizmom o pod bivali su sve jači, sve jači, sve neujednačeniji. Osjetio sam koliko se bori sam sa sobom. Njegovo uzbuđenje, ekstaza, prenosilo se na kamermana Ljubu Kočovića, mene i svu raju u režijskom dijelu studija "SA 3", Trećeg programa Televizije Sarajevo. 

Slutio sam da će eksplodirati, da će popustiti emocijama koje su nadirale kao vulkan, kao snjegovi na njegovom Vlašiću.

Puklo je!

Prvi put u mojoj emisiji pale su suze!

Nedostajalo je samo zrno da i ja postanem uplakani voditelj.

Napeo sam se kao nikada, žmirkao očima i jedva uspio savladati suze što su prijetile. Kamerman Ljubo nije uspio. I kod njega su se oči vlažile. S druge strane staklenog režijskog zida, pričali su mi poslije, bilo je slično...

Rusmir Agačević Rus, jedini bosanskohercegovački komunista sa probušenim uhom, tog petka, 28. septembra, rasplakao je Sarajevo.

Teške muške suze što su navirale iz njegovih vedrih očiju, šutnja i samo sve zlokobnije udaranje nogom o pod, bili su najljepši i najpotresniji trenutak izražavanja osjećanja jednog čovjeka kojem zamjeraju što hoće da je Jugosloven sa veliko JU.

Sekundi koji su uslijedili nakon suza činili su mi se dugi kao dani.

Kako ga smiriti, kako ponovo vratiti emisiju u uobičajenu kolotečinu na koju sam navikao gledaoce?

Uvijek sam želio da to bude lagani program pred ponoć petka, ili pred početak vikenda. Želio sam da se raja uz moje goste i mene opuštaju, zabavljaju.

Da li je to bilo i 28. septembra?!

Još mi je pred očima panika koja je zavaladala u režijskom dijelu ekipe. Realizator Faruk Miki Gutić gotovo panično mi je pokazivao, kada su krenule Rusove suze, da želi pustiti muzičku numeru.

Nisam se složio.

Gutić je potom našao rješenje - kameru je usmjerio ka cvjetnom aranžamu koji je bio pred nama u studiju.

No, ako nije bilo slike, bio je ton, i to sve jači. Izražen u teškom lupanju nogom i nervozi, napetosti koja je strujala kroz sve te TV i audio-linije.




Najizvođeniji amaterski pozorišni pisac



A započelo je u najveselijem raspoloženju.

Čuveni Rusmir Agačević Rus, alfa i omega amaterskog pozorišta "Skender Kulenović" iz Travnika i aktuelni kandidat SK BiH Stranke demokratskih promjena na predstojećim izborima i njegov drugar i glumac iz pozorišta Davor Vujanović unijeli su već sa vrata vedro raspoloženje u redakcijski dio "SA 3".

Okupila se gotovo sva raja da se za uspomenu slikaju sa Rusom. Uz njegovu priču zanimala ih je i naušnica koju nosi u lijevom uhu. Nalik je zvijezdi petokraki izlivenoj od zlata. Potpisnik ovih redaka zbog te naušnice još zamjera Nijazu Durakoviću, predsjedniku CK SK BiH SDP zato što ne drži riječ.

Nijaz i ja smo se, zapravo, opkladili u večeru oko tog Rusovog ukrasa.

On je tvrdio da će Agačević skinuti naušnicu kada uđe u sastav CK SK BiH, a ja da neće.

Opkladu sam dobio, ali se predsjednik Nijaz ušutio, ili je zaboravio. Nije važno, drago mi je da je Rus ostao isti, iako je u međuvremenu avanzovao do mjesta predsjednika-volontera OK SK Travnik.

Elem, razgovor s Rusom je krenuo.

Šalili smo se oko nezaboravnih putuvanja po Vlašiću kada su njegovi glumci zaprežnim kolima osvajali sela i seljane donoseći im kulturu, pozorište na noge.

Vlašićki gorštaci pjevali su tada:

"Evo Rusa, ko u sarmi kupusa..." 

Obnovili smo sjećanja i na dane kada su travnički amateri, predvođeni Rusom, provalili u staru napuštenu školu i po cijenu života branili je u nastojanjima da jednog dana u njoj nikne pozorište.

Opštinari su ih ispočetka ganjali, poslije popustili.

Digao se onda cijeli Travnik da napravi jedno od najljepših amaterskih pozorišta u Jugoslaviji. 

Spomenuli smo i to da je Rus najizvođeniji amaterski pozorišni pisac na TV i da je, između ostalog, mnogo uticao na razvoj estradnih ličnosti kao što su Seid Memić Vajta, kojem je dao i nadimak, te Tomislav Gelić-Pišća, kojem je napisao komad i tako i njemu stvorio nadimak po istoimenoj predstavi.

Onda su zapucali telefoni.


Ne znam šta nas još sve čeka



Bilo ih je iznenađujuće puno.

Raja su, očito, još pod utiskom Rusovog istupa na Konvenciji SK BiH SDP u "Skenderiji", kada se on zapitao šta je ustvari.

Jer, otac mu je Musliman, majka Poljakinja, žena Srpkinja.

- Šta mogu biti drugo nego Jugosloven sa veliko JU! Spreman sam da me u ovoj emisiji napadaju što sam komunista, što pripadam stranci koja više nema nikakve veze s onima koji su je profanisali, koji su napravili vile, vikendice, napunili svoje džepove, stomake, ali ne dozvoljavam da me ruže zato što se osjećam Jugoslovenom.

Rus je govorio i o tome kako je morao četiri puta da mijenja broj telefona u svojoj kući u Travniku.

Iskoristio je tako i emisiju "SA 3" da onima koji mu neugodno telefoniraju uzvraća istim riječima i načinom.

- Želim da kažem da je drug Rus u pravu. Postoje oni koji su sa velikim JU i sa malim ju. Prvi su patriotski orijentisani, a drugi nacionalistički. Rekla bih i to da neki gledaoci na najružniji način zloupotrebljavaju demokratiju koju ste im omogućili direktnim javljanjem u program bez prethodnog predstavljanja -  uključila se jedna gledateljka podržavajući Rusa.

Javio se i Adem Pendek, čuveni splavar sa Drine i Tare. Tražio je da mu Rus objasni šta je to veliko i malo JU i kuda idemo dalje?

- Dragi moj Ademe! U istoj smo situaciji. Ti ne znaš gdje će te dočekati kakav val, kakav kamen u plahim vodama brzih rijeka, a ja ne znam šta nas još sve čeka. Želim samo da bude najbolje, da ne bude suza, krvi, plača. Zato se borim svim srcem!

Potom je opet bilo nekoliko teških razgovora i nekoliko napada gledalaca na Rusovo veliko i malo JU.

Uslijedila je i kanonada ljudi koji ga podržavaju.

Jedna gledateljka zamolila je Rusa da joj recituje. Uz svaku Jesenjinovu novu riječ Rusove oči postajale su sve vlažnije.

Provalilo je kada je slušao uzbuđene riječi čovjeka koji je tvrdio da mu je nakon 30 godina vratio vjeru u ljude i da mu je sada srce široko kao Miljacka, posebno kada gleda bedž s Titovim likom na njegovim grudima.

Umjesto odgovora Rus je počeo nervozno lupanje nogom i gotovo plačni monolog:

- Nikada ni u najružnijem snu nisam mogao pomisliti da će me kritikovati zato što sam Jugosloven sa velikim JU... Jesam, to sam, i uvijek ću biti...

Nastupili su najkritičniji periodi emisije.

Mislio sam da će se program raspasti.

Razmišljao sam kako se sada osjeća Haris Kulenović, glavni i odgovorni čovjek "SA 3", koji je emotivan kao i Rus.

Srećom, kulturni radnik iz Travnika polagano se smirivao i čak je uspio da ispriča TV raji štos sa čuvene "Plave vode" u tom gradu.

U toj kafani uvijek imaju sve vrste piva. Kad neko traži "karlovačko" odmah ga dobije, naravno, bez etikete. Tako je i kad želi "zagrebačko", "beogradsko", "nikšićko", "sarajevsko". Sve vrste, a nigdje etikete.

I da vidiš, raja kada pije sve misli da je to ono pravo. Zato bi, bolan, najbolje bilo da smo odavno prestali sa etiketama, a ne da ih ponovo uvodimo kao što sada činimo...

Na izlazu iz zgrade RTV Sarajevo portiri nam pružaju papirić s nekoliko telefonskih brojeva. Rus ih okreće i sa druge strane slušalice čuje plač. Te noći, u pravom smislu riječi, rasplakao je Sarajevo!

Napisao: Pavle Pavlović, obrada: Yugopapir (Ven, oktobar 1990.)



U istom broju Vena:





"Na sudnji dan", veli razglašeni filozof Emil Sioran, "vagaće se samo suze." 

Ali, prije nego što taj dan dođe, makar u ovoj zemlji već se primjećuju tamni oblaci koji najavljuju oluju.

Kad televizija u desetak navrata ponovi onu potpalu jugoslovenske zastave na Poljudu, biće da je riječ o nečemu važnom.

Da li je tim činom pokopana svaka nada da će ova zemlja opstati u svojoj ukupnosti?

U drevna vremena zastavu su čuvale vojske kao suvo zlato.

Jer ako je preotme neprijatelj, to je bio prvi vjesnik poraza.

Koliko lično primjećujem, jugoslovenska zastava je na Poljudu spaljena, ali se Jugoslavija koliko-toliko drži.

Recimo, u emisiji Pavla Pavlovića na Trećem kanalu Televizije Sarajevo.

Gledaoci, koji se marljivo javljaju putem telefona, redovno Pavlu zahvaljuju na dobrom izboru gostiju.

Za naš komentar, ovaj put sam izabrao onaj njegov susret s Rusmirom Agačevićem Rusom, dramskim piscem, rediteljem i članom najužeg bosanskohercegovačkog političkog rukovodstva.

Rus, čija je majka Poljakinja, umije da uveseljava narod.

Prije svega on je od merhametli mentaliteta.

Usput, nosi mindušu u samom dnu ušne školjke, što je presedan u našoj političkoj ikonografiji.

I da kažem: sve je bilo nekako veselo.

I Pavlovićeva majica iz Australije.

I njegov komentar kako u Australiji ima sedamdeset i tri nacije. Sedamdeset ih se slaže, a tri se ne slažu. Srbi, Hrvati i Makedonci. 

I oni travnički vicevi, podsjećanja na djetinjstvo.

Pa čak i Agačevićevo permanentno pozivanje na jugoslovenstvo.

Patetično je naglašavao kako je on Jugosloven sa velikim JU.

Onda su se javili neki gledaoci koji su iskasapili Rusove stavove, naglašavajući kako je to sve mutni posao iz redova takozvanih reformskih snaga. 

Nešto kasnije oglasio se čovjek koji je saopštio da je bio trideset godina vani i da svim srcem stoji iza Rusovog jugoslovenstva.

I baš u tom času Rus je zaplakao kao malo dijete, a kamera je stidljivo zavirivala u postavljeno cvijeće na stolu.

Da sakrije Rusove suze.

Ali, poštovani čitaoci, nije moje da presuđujem u ovoj dramatičnoj sceni.

Posao je novinara da VIDI i ZABILJEŽI.

Bilo kako bilo, tek Rusmir Agačević Rus zaplaka na Trećem kanalu Televizije Sarajevo.

A kamere su to krile kao da je to bio neki incident, koji treba sakriti od razgaljene publike.

Poslije kiše dođe, vele, sunce.

A nakon novinara filozof.

Koji hladno kaže:

"Na sudnji dan vagaće se samo suze."

Napisao: Branko Čučak, obrada: Yugopapir (Ven, oktobar 1990.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)