Pero Kvrgić, 45 godina glumac: Nisam navikao na fanfare, navikao sam na rad! (1989)




Otac se više nikad nije vratio. Ubijen je, prema nekima, na Velebitu. Tada sam se prvi put napio u životu. Napio sam se s jednim prijateljem koji je, također, ostao bez oca. Bilo je to pijanstvo iz očaja. Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove perspektive - to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju

Što god dobro rekli o Peri Kvrgiću - nećete pogriješiti. Čudesan glumac i izvanredan čovjek. Sa scene ga znam punih trideset i pet godina, a privatno nekih tridesetak. I u cijelom tom razdoblju Pero me je uvijek oduševljavao. I kao glumac i kao čovjek. 

Sjećam se prvoga festivala humora u Zagrebu. Bijaše to šezdeset i devete ili sedamdesete. Baš i nije bila neka navala kvalitetnih tekstova, a organizatori su angažirali naše najpoznatije glumce. Pa i Peru Kvrgića. Neki su glumci sami sebi izabrali tekstove naših humorista, a Peri je dopao tekst Miroslava Arapovića.

Pero Kvrgić i Mia Oremović u TV emisiji "Čovjek u futroli" (prema Čehovu)

Prilično loš tekst. Toliko loš da su se organizatori ispričavali Kvrgiću. Ali, Pero kao Pero. Šutke je uzeo tekst, otišao kući i, poslije desetak dana, došao na festival. Jasno, tekst je naučio napamet, dao mu lik, karakter, prepoznatljivost, jednom rječju život - i taj je tekst, zahvaljujući Peri Kvrgiću bio proglašen najboljim. Jednoglasnom odlukom žirija.

Hoću reći: Pero voli svoj posao.

Voli ga toliko da mu je, gotovo svejedno, što igra. Svakom liku daje kompletnog sebe: svoj talent, svoje znanje, svoj rad i svoj nesebični entuzijazam. Kao da mu je to posljednja uloga u životu.

Kvrgić voli publiku. U to sam se također bezbroj puta uvjerio. On svaku predstavu igra kao da je premijerna. Dakako, to publika osjeća i zato ga voli. Pero na sceni nikad ne folira. On, igrajući se glumi. Zato ga vole i glumci.

No, dosta s tim hvalospjevima! Pero to ne voli.

U svome bogatom životu naslušao se svih mogućih hvalospjeva, načitao se panegiričnih kritika. Jer o njemu, njegovu životu i radu sve je napisano. Zato sam odlučio, dobivši u zadatak da napravim razgovor s Kvrgićem u povodu njegove četrdesetpete obljetnice rada, da krenem u potragu za Perom.

A budući da se čovjek formira u djetinjstvu, krenuo sam skupa s njim u njegovo djetinjstvo. U Srpske Moravice.


Što će od tebe biti?



Pero Kvrgić u mladosti
- Moj je otac, Milan, bio restauter. U Moravicama je na samoj željezničkoj stanici unajmio restauraciju.

I tu se, na željezničkoj stanici odvijao moj život.

Dočekivao sam i ispraćivao vlakove. Kroz prljava stakla starih vagona gledao sam lica koja nekamo putuju.

Toliko sam navikao na zvukove vlaka da sam se noću budio ako slučajno koji vlak ne prođe našom željezničkom stanicom na vrijeme.

- Jeste li koga konkretno pratili ili dočekivali? 

- Nisam. Niti smo koga čekali, niti smo koga pratili. To je jednostavno bila naša dječja igra. Vlak je na našoj željezničkoj stanici stajao deset minuta. U Moravicama su tada mijenjali lokomotive. Tih smo deset minuta mi djeca koristili da prošvrljamo vagonima. Onako, bez veze.

- To je Vaše najranije djetinjstvo. Sjećate li se snova iz tog razdoblja?

- Teško. Sjećam se da sam uglavnom sanjao vlakove i putovanja. Recimo, ukrcam se u posljednji vagon, vlak krene, a netko je taj vagon otkvačio i ja ostajem na našoj stanici.

- Osnovna škola?

- Kao i druga djeca, ni ja nisam volio školu. To je za mene bilo nepotrebno maltretiranje. Znao sam po cijeli božji dan lutati s prijateljima po obližnjim šumama. Ni na ručak nisam dolazio. Otac se tada hvatao za glavu pitajući se što će se sa mnom dogoditi u životu.

"Bem ti boga, govorio je, što će od tebe biti?!" 

Iz tog školskog razdoblja, sjećam se, nikako nisam uspijevao napisati brojku 3. Zaista mi je ta trica zadavala teškoće. Vrtio bih onaj gornji dio trice do iznemoglosti. Tada smo u školu nosili one tablice sa spužvicom i kredom. Učili smo krasopis. Dolje debelo, gore tanko.

Sudeći po mome rukopisu, izgleda da mi ni krasopis nije išao najbolje.

- Tada ste već zamišljali svoj budući život.

- Jesam. Maštao sam da postanem liječnik. I igrali smo se doktora i pacijenata. Poslije sam htio biti vatrogasac. Oni su me impresionirali. U nas su tada često izbijali požari, znate drvene kućice, nepažnja i slično. Zato sam želio biti vatrogasac.

S tim u vezi htio bih spomenuti da je četrdesetprve izgorjela kuća u kojoj smo tada stanovali. Neka drvena brvnara u koju su nas prihvatili prijatelji kad su mi oca odveli i kad smo ostali bez restauracije.

Onda sam želio biti pilot. Iza unajmljenog restorana moga oca slagao sam nekakve kutije, jednu na drugu, i na njima imitirao let aviona. Sve dok se kutije ne bi srušile i ja se našao u prašini.

- Potom gimnazija u Ogulinu.

- Eh, to je bilo lijepo razdoblje. Putovali smo vlakom, koji smo zvali "školica", u Ogulin, u šest ujutro, a vraćali se u dva popodne. U Ogulinu sam vidio svoj prvi film u životu. Bio je to film "Željezna kruna". Neka melodrama, što ja znam, ne sjećam se. Znam samo da smo tada gledali neke talijanske i madžarske filmove.




- Tada još niste upoznali kazalište?

- Ne, kazališta nije bilo. Tek, sjećam se, gostovalo je neko lutkarsko kazalište. Čudio sam se tada tim lutkama koje su bile veličine kao pola čovjeka, njihovim glasovima. Moram priznati, to me impresioniralo.


Pokvarena roba



- A onda prvi pravi šok u životu, ustaše su vam odvele oca.

- Ne volim o tome pričati.

- Ne volim ni ja, ali ako smo se dogovorili da krenemo zajednički u potragu za vama, onda to ne možemo preskočiti.

- U Srpskim Moravicama nije bilo ustaša. Mi smo pripadali Italiji. Ali, kako to već biva, jednoga su dana došle ustaše i pokupile sve odrasle Srbe. Ja sam bio u školi u Ogulinu. Toga smo dana dobili Pavelićeve spomenice. To su bile svjedodžbe. Pavelić nam je svima poklonio razred.

Kum Bilko mi je rekao da se ne uzbuđujem što je puna stanica uniformiranih lica. Ustaše su odveli sve Srbe kilometar i pol daleko od stanice. Otišao sam do oca i pokušao ga utješiti Pavelićevom spomenicom. On je bio jako deprimiran. Gotovo me nije ni čuo.

Sjećam se da sam među svim onim ljudima vidio i popa Dujića. Njega sam se, onako bradatog, uvijek plašio. Poslije su ocu dopustili da u kući popije jednu kavu.

Ja sam ga nagovarao da pobjegne. Desetak metara iz kuće bila je neka šumica, mogao se tamo sakriti. Ali, otac nije htio bježati. Rekao je da nema razloga, jer nije ništa kriv. 

Onda su ih sve potrčali u stočne vagone i tamo ih zatvorili.

Na očev vagon kredom su napisali "Pokvarena roba".

Posljednji sam ga put vidio prije nego što je vlak krenuo u nepoznato. U smrt.

Njegovo lice gledalo me iz rešetaka na malom prozorčiću.

Žene su plakale. Prašina. Bilo je grozno.

Otac se više nikad nije vratio. Ubijen je, prema nekima, na Velebitu. Tada sam se prvi put napio u životu. Napio sam se s jednim prijateljem koji je, također, ostao bez oca. Bilo je to pijanstvo iz očaja. Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase.

Iz ove perspektive - to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju.

- To se zbilo četrdesetprve. Nosite li u sebi još neke slike iz tog vremena?

- Naravno, da nosim. Bez obzira na rat koji je okolo bjesnio, mi smo i dalje išli u školu.

Znalo se događati da su s nama u vlaku bili ustaše i četnici. Pjevali su svoje pjesme. Partizani su znali poneki put pripucati na naš vlak. Jasno, nisu pucali na nas, nego na ustaše i četnike. 

Kako metak ne bira cilj, čim bi zapucalo, mi bismo se bacili na prljavi uljani pod vagona, da nas kojim slučajem metak ne bi pogodio.

- Jednom ste mi pričali da ste igrali nogomet protiv Nijemaca...

- Igrali smo mi klinci protiv Nijemaca. Pobijedili smo 2:1. Sama utakmica nije bila zanimljiva. Zanimljivije je bilo ono što sam poslije čuo. Na obližnjem brdu bili su partizani. Kad su vidjeli da Nijemci igraju nogomet, htjeli su ih upucati. Sva sreća da nisu, jer smo i mi mogli nastradati.

- Kako je Vaša majka izdržala rat?

- Moja majka Julijana je Slovenka, iz Koruške Slovenije, koja je tada bila pod Austrijom. Pobjegla je iz svog kraja, zaposlila se kao konobarica u Karlovcu, tamo upoznala moga oca, udala se za nj, rodila mene i sestru, rano ostala bez muža i valjalo nas je prehraniti.

Bavila se švercom. Odlazila je u Sloveniju, kupovala svinje i tako nas prehranjivala. Kad je prolazila preko partizanskog kraja, stavljala je na glavu crvenu maramu, a kad je prolazila kroz neprijateljski teritorij, tu je maramu skidala.

Jednom su joj Nijemci htjeli zaplijeniti svinje. Kako je dobro znala njemački, rekla im je neka ih bude sram, zar je to njemačka kultura, to da od sirotinje uzimaju, i oni su je pustili. Ja sam je poslije nazvao Mutter Kuraž.


Huncutarije u glumačkoj školi



S Borisom Dvornikom u "Meštru Pathelinu"
- Potom ste otišli u partizane.

- S prijateljem Dušanom Matićem krenuo sam u šumu. Čuli smo da su u brdima oko Moravica bili partizani.

Kad smo došli, vidjeli smo partizane. Sjedili su oko vatre.

Rekli smo da bismo i nas dvojica htjeli biti partizani. Budući da sam bio malen i neuhranjen, vratili su me doma da narastem.

- Ipak ste završili u partizanima.

- Jesam, najprije u družini "Goran Kovačić", a potom u banijskoj družini "August Cesarec". S njima sam prošao Gorski Kotar, Baniju, Sloveniju i našao se, s Četvrtom armijom, u Trstu. Tu sam prvi put u životu vidio pravo kazalište. Gledali smo operu "Carmen". Pjevala je naša Jelačićka. Bila je uplašena.

- Zašto? Čega se plašila?

- Pa nas, partizana. Sjedili smo u teatru s puškama i gledali operu. Kad danas o tome mislim, nasmijem se toj grotesknoj situaciji. Možete li zamisliti tu sliku?

- Mogu. O sličnoj zgodi pričao mi je jednom Jure Kaštelan. Nego, kako ste dočekali oslobođenje. Jeste li bili oduševljeni, sretni?

- Naravno. Svi smo bili sretni što je rat završio, ali bili smo i zabrinuti. Jedan je moj kolega borac čak i plakao. Zbog neizvjesne sudbine.

- I vi ste bili zabrinuti za budućnost?

- Jesam, premda sam znao da ću biti glumac.

- Upisali ste se u glumačku školu u Zagrebu. Koje slike nosite u sebi iz tog razdoblja?

- Sjajne! Profesori su nam bili izuzetno pametni ljudi: Drago Ivanišević, Kombol, Prelog kojeg smo zvali Micek, Klaić, Soljačić, Jonke, Strozzi, Delak, Filipović...

U mojoj su generaciji bili Sven Lasta, Ljubica Mikuličić, Maja Križan, Mirko Merle, Stevo Meanđija, Drago Krča (koji je tada već imao angažman u HNK-u), Dubravka Gali, Nela Erzišnik i Silvija Fulgozi. Profesori su nas tretirali kao ozbiljne ljude.

- Jeste li bili ozbiljni?

- Točno onoliko koliko su tražili od nas. Mi smo stalno bili zajedno, a kad je takvo društvo na okupu znale su se dogoditi i poneke huncutarije.

- Na primjer.

- Jednom su Nela, Silvija i Sven napravili karikaturu slike "Posljednja večera". Napravili su cijeli nastavnički zbor na karikaturi, a Isus Krist bio je Drago Ivanišević. Tu smo karikaturu zalijepili na "Zidne novine" i nastao je skandal.

Ja sam karikaturu morao skinuti, a Drago Ivanišević odnio ju je kući. Obećavao mi je da će mi tu karikaturu jednom pokloniti, ali... ostalo je na obećanju.


Kazalište je univerzalnije od politike



"Život u nekoj vrsti demokracije"
- To je poratno razdoblje, era velikog entuzijazma...

- Svi smo bili entuzijasti.

Vjerovali smo u mnoge parole koje smo izvikivali na svečanostima.

Jednom smo imali godišnjicu u povodu smrti Maksima Gorkog. Drago Ivanišević je govorio. Govor je završio:

"Zato, na kraju, nećemo reći slava Maksimu Gorkom, nego - živjela Nova Jugoslavija!" 

Čak smo živjeli i u nekoj vrsti demokracije.

Jednom nam je došao profesor Ivanišević i rekao da mu je kćerka Latica bolesna i da li bismo bili ljubazni da ga pustimo kući, a da ne održi sat. Jasno, oduševljeno smo mu odobrili. Bili smo demokratični.

- Kako ste učili glumu?

- S onakvim profesorima bilo je sve lako. Ali, mi smo se znali i zafrkavati. Posebno na vježbama improvizacije. Jednom je Mirko Vojković, za vrijeme odmora između dva sata improvizacije htio hipnotizirati Matu Bogdanovića.

Mirko je bio klasu iza nas, ali kako smo se svi družili, mi smo prisustvovali toj seansi. I Mirko je zaista hipnotizirao Matu. Ovaj se samo srušio.

Kad je Tito Strozzi došao na sat, Mato je ležao nepomično na podu. Tito je pitao o čemu je riječ, a Mirko mu je odgovorio da je vježbao hipnozu i da je hipnotizirao Matu.

Tito mu je naredio da ga probudi, ali to Mirku nikako nije uspijevalo, šamarali smo Matu, polijevali ga vodom, svašta smo mu radili dok ga nismo probudili. Poslije je Ivanišević pozvao Mirka na razgovor i rekao je da je dobro radio, ali da je malo pretjerao.

- Potom uloge, uloge... Koliko ste, zapravo odigrali kazališnih uloga u ovih četrdeset pet godina?

- Nisam siguran, ali mislim preko 170.

- Sad ste u mirovini. Što sada?

- Ništa. Radim i dalje. Otkad sam u mirovini, još više radim.

- Na filmu niste mnogo igrali, kao niti na televiziji.

- Igrao sam u osam filmova i u dosta TV drama i serija. Filmskom i televizijskom radu uvijek sam pretpostavljao teatar.

- Neki su se Vaše kolege pod stare dane politički angažirali. Zar Vi nemate političkih ambicija?

- Ja sam bio član Komunističke partije do 1953. godine, a tada sam odlučio da se bavim svojim poslom. Znate, onaj tko igra Pometa, Leara, Hamleta, taj se ne može baviti politikom.

- Ipak, imate neko svoje mišljenje o našoj političkoj situaciji.

- Jasno je da imam, ta nisam mutav.

- I, što kažete?

- Što bih ja imao reći? Shakespeare je odavno sve napisao. Da su naši političari išli u teatar, sve bi bilo drukčije. Ne bi bilo, na primjer, represija. Znate, kazalište i gluma mnogo su univerzalniji od politike.

- E, pa Pero, sretna vam četrdeset peta obljetnica umjetničkog rada!

- Hvala, ali to je tek moja prva četrdeset i peta godišnjica. Znate, nisam navikao na fanfare. Navikao sam na rad.

razgovarao: Kemal Mujičić, obrada: Yugopapir (Studio, 1989.)


Slavljenik Pero Kvrgić u društvu gradonačelnika
Zagreba Mate Mikića


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)