Saša Lošić (1. deo) - Plavi orkestar završio je snimanje albuma "Smrt fašizmu!" (1986)


Novembar 1986: Davorin Popović, pevač Indeksa, obeležiće 25-godišnjicu rada grupe preuređenjem svog popularnog sarajevskog kafića, koji će se od sada zvati Klub Indeksa. Na svečanom otvaranju lokala biće promovisan i trostruki album tog najstarijeg jugoslovenskog benda, koji sadrži njihove najveće hitove... Svečano je i u sarajevskom Narodnom pozorištu, gde Gertruda Munitić doživljava ovacije na premijeri opere Šišmiš. Nakon dugotrajnog pljeska, celi se ansambl rashladio šampanjcem - koji se lio u potocima! Naime, sponzor predstave, preduzeće Navip, kao nagradu umetnicima, dopremilo je u garderobe 300 boca "miliona"... Književnik Ranko Marinković u najnovijoj knjizi "Nevesele oči klauna" objavljuje komentare o filmu, književnosti, slikarstvu i pozorištu, koje je napisao u razdoblju od 1938. do 1983. godine... Popularno lice TV Zagreb Željka Fattorini putuje uskoro u Moskvu, gde će kao gošća tamošnje televizije učestvovati u emisiji koju su domaćini snimili o našoj zemlji i Zagrebu. Biće to program u svečanom tonu, koji će biti prikazan na Dan republike 29. novembra, kao čestitka Sovjetskog Saveza Jugoslaviji... Reditelj Ivan Hetrich ovih dana objavljuje drugu knjigu (prva je bila "Intervjui"), pod nazivom "Srce u zavičaju", u kojoj je prikupljeno 50 reportaža o našim iseljenicima i ljudima na privremenom radu u Velikoj Britaniji, Kanadi, SAD, Meksiku i Tenerifima... Parni valjak je održao veličanstven koncert u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Mnogi smatraju da je aktuelni album "Uhvati ritam" vrhunac njihove karijere, ali Husein Hasanefendić Hus poručuje: "Imamo još mnogo toga ponuditi domaćoj rock publici!"... Televizija Ljubljana u okviru Dana JRT ponosno predstavlja TV seriju o Primožu Trubaru, velikom slovenačkom reformatoru, piscu i prevodiocu iz 16. veka. Trubara igra Polde Bibič, a njegovu ženu Bernarda Oman... Bijelo dugme završava snimanje LP-ja "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", baš kao i prošlogodišnja teen senzacija Plavi orkestar, čiji se novi album ultimativno zove "Smrt fašizmu!". Reč ima najmlađa zvezda YU pop rocka...   

Sve crpem duboko iz podsvijesti, starog radija Kosmaj,filmskih motiva, gospela, nekog svog pradjeda koji je pjevao stare bosanske pjesme, i sve je to isprepleteno u jednom novom Jugoslavenu, kaže Saša Lošić, najmlađa zvijezda domaće popularne glazbe


Saša Lošić nije promijenio lik na koji su navikli ljudi od sedam do sedamdeset i sedam godina - od vrha do krajnje točke Jugoslavije. Istina, nema više kapice, ali sada su on i gitarist Pavo u stiliziranoj bosansko-turskoj nošnji s mnogo remenja, vojničkim čizmicama i vunenim seljačkim čarapama. Neovisno o mišljenju uvjetovanom slušanjem glazbe s njihova debi-albuma, nikad nisam Lošića smatrao inferiornom pojavom, spretnim mladićem koji vješto ubire harač od raje. Tko voli, nek' izvoli - njihova prva ploča - jednostavno nije bila moja šalica čaja.

Slušajući grube remikse njihovih novih radova, koji će uskoro preplaviti Jugotonovu distribucijsku mrežu širom zemlje, teško je oteti se dojmu o velikom napretku načina razmišljanja. Klapa Šibenik, Jovan Kolundžija - imena su koja se ne pojavljuju slučajno; u funkciji osmišljenog pojavljivanja doimaju se pomalo nestvarno u odnosu na gomilu koja se na prvoj ploči pojavila po all stars sistemu. Lošić razmišlja o folklornim utjecajima na način etničkog korištenja, slijepo preslikavanje zaboravljeno je, i sve to podsjeća na razvoj karijere Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta. Paralele tipa Kolundžija - Zagrebački gudački kvartet, Klapa Šibenik - orkestar makedonskih svirača i još poneke, nužno nameću usporedbe, barem što se obilježja uspjeha tiče.

- Ne znam, nemam neki odnos prema tome. Uvijek sam te veterane (eto odnosa! - op.a.) smatrao veličinama, pozdravljao sa strahopoštovanjem. Neda Ukraden, Kemal Monteno, Davorin Popović ili Goran Bregović daju čovjeku ohrabrenje, jer ako doživim desetogodišnju karijeru, novi klinci neće organizirano poželjeti rušenje moje uspješnosti samoodržanja.

- Na njih gledaš kao običan poklonik?

- Da, jer mi smo išli na te koncerte uživati, promatrati. Mislim da su u nas tri struje - Bata Kovač, Valjak i Indeksi, drugu predvodi Bajaga, a treća samo mi, Ekatarina Velika, Laibach, Disciplina kičme ili Haustor - neki alternativni sustav vrijednosti, bez obzira na formu izražavanja i masovnu prihvaćenost.

- Tebe su uistinu razvlačili, tvoja kapica počela je opsjedati ovaj narod.

- U krajnjoj liniji, postali smo estradna atrakcija koja funkcionira na način Lepe Brene, grupe Abba ili Sandokana. Znaš ono, majice s likom malog Loše - milijun detalja estradne galanterije, vašarsko prezentiranje nečijeg lika. 

Morali smo se povući i poraditi na svojim ličnostima da ne bismo ostali vječito u tom miljeu. Prvotna ideja devalvirala je, epigonstvo nas je učinilo predvodnicima jedne ljigave struje ljubavnih pjesmica, a svega toga u našim razmišljanjima nije bilo - ni glazbe, ni estrade, ni rocka!

Glazbena forma odabrana je zbog svoje prikladnosti, a vodili smo se principima postmoderne, Johna Cagea, da umjetnost postane masovno emocionalan goli život. Tu smo naišli na otpor kritike, elitnih sredina, tako da smo neka vrsta žrtvene umjetnosti, za razliku od Laibacha koji je stvorio cijelu metodologiju objašnjavanja svoga djelovanja. 

Mi smo neka vrsta living theatrea, sveobuhvatne kulture pomirenja svih mogućih vrsta umjetnosti - od Kolundžije do Nade Obrić, klape Šibenik do nas koji nosimo obrazac rock'n'rolla. 

Glazbene i tekstualne ideje crpem duboko iz podsvijesti, starog radija Kosmaj, filmskih motiva, gospela, nekog svog pradjeda koji je pjevao stare bosanske pjesme, i sve je to isprepleteno u jednom novom Jugoslavenu.

Razgovarajući s Lošićem tjedan prije intervjua, bilo mu je neobično kako uopće imam želju ozbiljno (za novine) pričati s njim, jer za nj sam, vjerojatno, (sigurno) predstavnik kritika etabliranih elitnih sredina, o kojima je malo prije govorio. 

Priznajem da je iznenađenje tom željom za višesatnim sučeljavanjem - bilo obostrano, iako je sama ideja došla vrlo spontano, slušanjem novih pjesama. 

Želja za spoznajom Lošićeva mišljenja o rocku i folkloru, narodnjacima i etničkom utjecaju tipa grupa Leb i sol ili Lačni Franz bila je jača od nezainteresiranosti za njihov dosadašnji glazbeni opus.

- Nitko nije shvatio da se vorholovski može poigrati s motivom narodne glazbe - uzmeš harmoniku i sve okreneš! Uzmi Jeana Geneta u Dnevniku kradljivca, imao je vazelin kojim će intrigirati policajca što ga je došao hapsiti. Tako mi uzimamo harmoniku kao jednu od ikona nervirajućeg za kritički establishment.


Narod je lukav, ne možeš ga prevariti



- U tom je kontekstu najbolja pjesma Što će nama šoferima kuća, koju pjevaš s Nadom Obrić, ali tu nema rocka.




- Nema, šarm bunta i supkulture prošao je - sada ga prihvaćaju i domaćice u kuhinji uz tri žlice Vegete. Rock je postao masovno prihvaćena konfekcija, službena kultura. Jedino što je prošle godine moglo razbuditi duhove jest narodna glazba. 

To je posljedica šezdesetih godina, kredita - odeš u tvornicu i zatrpaju te privjescima i poklonima! Tako je stvorena i generacija urednika u medijima, došlo je do otvaranja prema Zapadu - kao pojave koja ne vrijeđa. Razlika medijskog i pučkog mišljenja jedina je mogla zaintrigirati.

- Što je za tebe narodno?

- U školi me to asociralo na Narodni front, narodni zbjeg, narodni samodoprinos. Sam pridjev stavlja te u neugodan položaj u kontekstu glazbe, prikladniji je izraz folk-glazba..

- Ulazi li u narodno i novokomponirana glazba?

- Sve je novokomponirano, novokomponirana folk-glazba je drugo, moraš to pljunuti! Obično se izvlače na pravu emociju, prostodušnost, ali smeća je toliko da se teško probavlja.

- Mediji nisu zatvoreni prema folk-glazbi. Naprotiv, krčme je do najvulgarnijeg prodavanja osobnog stava.

- Eh, nisu, vidim da dolaze ljudi i pitaju me imam li ponovno Suadu? Sve što postane tiražno upropaštava sve iz korijena, ne postoji više intriga u formi, samo u ideji! Narod je lukav, ne možeš ga prevariti, hoće uvijek nešto novo.

- Znam, ali danas nema jedne glazbe za prodaju, a druge za medije i kulturu. Ponekad i velike estradne zvijezde prodaju malo ploča i gube smisao svog postojanja.

- Vjerojatno je razlika u prijemljivosti. Disharmomčni akordi nisu prihvatljivi prostodušnom seljaku iz Kalesije, ili ja ne mogu stvoriti glazbu za one koji vole Lačnog Franza ili Ekatarinu Veliku. To što imamo ikonografiju rock grupe mislim da nije loše. Tu je Pavo kao američki heroj obojene kose, zatim blizanci, a ja sam više neka ruska zvijezda, neki Kolja!

- Kako izgleda kada se slava "nasloni" na tinejdžere?

- To mogu jedino faktografski objasniti. Primili smo blizu sto i pedeset tisuća pisama, i zanimljivo je promatrati kako koja sredina reagira na nas kao pojavnu energiju kada prolazimo ulicom. 

Jedino u Sarajevu možeš doživjeti da te usred poslovnog centra prozivaju urlajući iz sve snage poput podivljalog bizona: "Loša, pederu!" Ali, to su pedesetih godina radili i Andriću, dobacujući mu: "Na Drini ćuprija!" nastavljajući grickati svoje koštice. 

Sarajevo je takva sredina, u Zagrebu je sve zaustavljeno na smijuljenju. 

Postoji i jedna vrsta adolescentne, tek probuđene seksualnosti netom stasalih djevojčica koje nas ne prihvaćaju na način našeg rukovanja znojnim dlanovima u trenucima upoznavanja jedne Milene Dravić ili Zdravka Čolića.


Lošo, ne drogiraj se!



- Kako to izgleda?

- Odmah me udare šakom u želudac, skinu kapu i poljube. Seksualnost je tu jer smo im mi blizu; na omotu ploče ja izgledam poput četrnaestogodišnjeg dječaka, i one bi se s nama zabavljale, a to uopće nije nemoguće. 

To je živi teatar, u tisuće ljudi zbila se ljubav na prvi pogled. Pišu nam da se vratimo, bilo je pokušaja samoubojstava, traže sve moje čarape i majice, određuju dane kada će me ubiti, Pavi su četiri puta odredili i sat i minutu. 

Milijun kombinacija u tim je pismima, kao: "Lošo, ne drogiraj se!" 

U Zagrebu smo imali iznajmljen stan na Zrinjevcu, i došla je organizacija Plave tinejdžerke, išarali su kućnu vežu riječima ljubavi i prostakluka. 

Došla je milicija, pretresala nas, i morali smo se odseliti u Intercontinental (u čiju ga diskoteku ne puštaju zbog vunenih seljačkih čarapa, ne shvaćajući da će to ove zime nositi pola domaće omladine - op.a.)

- Kako sve to izgleda u Beogradu? Naime, kažeš da su sredine različite!

- Kada smo potpisivali ploču, čuvao nas je kordon milicije (opet!), zadržavajući masu od tri tisuće ljudi. Prvo je iz trgovine izašao Pavo, a ja za njim. Cijelo je vrijeme klince smirivala jedna četrdeset petogodišnja žena, a kada sam prolazio pored nje, skočila je na mene, oborila me na pod i počela ljubiti - pa ti sad vidi što je ljubav!

- Kako roditelji gledaju na to kroz zaštitne obiteljske naočale?

- Ne znam zašto se ljute, pa i oni su imali svoje vrijeme - Indeksi, Bijele strijele, Bijelo dugme...!

- Imaš li ti uopće razgraničenje između folklora i rock'n'rolla?

- Forma mi ništa ne znači, jer ne radim iz stanja trenutne svijesti, već iz prošlosti, arhetipa majke, ljubavi, samosažaIjenja. Izmičem se i sa strane posmatram Sašu Lošića, tog novog Jugoslavena s feminiziranim crtama lica. Gledajući se sa strane, nisam ni muško ni žensko - jednostavno sam biće!

Transhistorijski saživljavam se s vrstom povlaštenih, talentiranih ljudi čije im emocije daju vrijednost. Sjedinjujem se s Petrom Kočićem, Gavrilom Principom, a možda će netko u budućnosti sa mnom. 

To znači da meni rock'n'roll i folk ne predstavljaju ništa, želim samo umjetnost, dosad vezanu samo za elitno, za Pogorelića i kulturne dodatke Vjesnika i Politike. Pokušavam ne otkriti svoje metode, a rock'n'roll i folk glazba samo su mi medij izražavanja.

- Jesi li zadovoljan tim medijem?

- Vidiš, mi nemamo pravo biti cinični, satirični, i trajemo kraće od primjerice, književnosti. Zašto jedan Škvorecki u knjizi Oklopni bataljon sve to može, a mi ne? Ni grupa Buldožer ne može biti vječna, jer književnost je tu privilegirana. 

Mi zato imamo vizuelnu i zvučnu snagu. Imam cijelu knjigu zapisa, od perioda svoje šeste godine, adolescentnog doba, vojske, maturalne zabave, smrti svoje bake i sadašnje faze. Namjeravam to jednoga dana i objaviti.

- Ako se glazba za tebe gasi i kratkotrajna je, što ćeš poslije raditi?

- Mogu biti u službi aparata, ali svjestan sam što to znači. Da ukinemo školstvo, trista tisuća ljudi izgubilo bi smisao življenja. Da tada dođe neki odrpanac iz, ne znam, Klisa - ljudi bi krenuli za njim, jer mase trebaju predvodnike. Hoću reći da je sve u životu relativno. Da sam prije rođen tko zna kakav bih bio danas!

- Što, dakle, vidiš u budućnosti?

- Kako je krenulo s informatikom, ako se spozna apsolutna istina - bit će rata! Slavenski um na taj način, na sreću, još ne razmišlja.

- Zašto spominješ Istok i Zapad kao različitost uma?

- Zapad, bogami, odlazi u fade-out, iako bih ja po njihovom malo redizajnirao autoceste, otvorio McDonaldse, stavio reklamne plakate za novi film Akira Kurosawe i slično. Oni posustaju, zato dovode Formana, hoće Kusturicu, Šijana - njima se obnavljaju! 

Arapi su cista energija! Bili smo u Alžiru na međunarodnom festivalu omladine Mediterana - cijeli dan i noć lupali su u udaraljke bez trunke narkotika!

razgovarao: Aleksandar Kostadinov, snimio: Ivo Pukanić (Studio, novembar 1986.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)