Ante Marković, poslednji YU premijer (1. deo): Put koji nosi progres (1989)

Januar 1989: Polet, popularni tjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, proslavio je svoje 400. pojavljivanje na kioscima velikim tulumom u Saloonu, koji je održan 21. decembra 1988, a čitaocima predstavljen foto-reportažom u prvom januarskom broju 1989. Na zabavi su se družili, svirali i pevali Bebek, Orgazam, Slađana, Sklonište, Plava trava, Viktorija, Ex Panonia, Zločesta djeca, Šerbedžija, Kordej, sestre Begović, Duca Marković, Škarica, Batinović... a program su vodili Zrinka Vrabec, Grga i Vrdoljak... Svojim prvim "nosačima zvuka" raduju se vinkovačke Majke i beogradski Partibrejkersi... Bajaga kaže: "Moj ćale ima najbolju teoriju o nacionalizmu: mi smo na Balkanu, tu su prošli Tatari, Huni, Avari, Turci, Austrijanci... Niko ne može precizno da kaže za sebe kojeg je porekla. Svaka vojska koja je prošla ostavila je iza sebe nekog traga, tako da ne znam šta je radila moja prababa i ko je meni direktan predak... " Polet donosi i veliki intervju sa članom predsedništva SRH Antom Markovićem, koji će za dva i po meseca postati poslednji jugoslovenski premijer. On zaključuje razgovor uverenjem da razvoj može da izgubi bitku, ali ne i rat, što je uredniku Poleta dalo ideju za naslov intervjua, koji se na prvoj stranici čak reklamirao rečima: "Rat će biti dug"...
    
"Tako i ove razlike koje postoje među nama, povijesne, kulturne, civilizacijske, dostignuti nivo načina razmišljanja, mogućnosti kreacije itd, tu mi ne možemo zanemariti specifičnosti koje imamo. Naš je problem kako formirati jedan program koji bi bio sinteza svega onoga što je zajedničko svim našim narodima i narodnostima, a toga ima mnogo" 

- Početkom 1980. na jednom ste sastanku u CK SKH rekli, šahovskim rječnikom rečeno, da nam je potrebno žrtvovati kvalitetu da bismo dobili partiju. Otprilike 3 godine kasnije rekli ste da je ta žrtva kvalitete neophodna zato da bismo remizirali. Od 1983. do sada prošlo je još 5 godina, a situacija je puno gora. Ovim rječnikom rečeno, hoće li nam žrtva kvalitete pomoći; jesmo li na rubu da partiju izgubimo ili... ?

- Te 1983. godine ta žrtva kvalitete je bila pretpostavka za izlazak iz situacije u kojoj smo se tada nalazili. Ne zaboravite da je 1982. godine najveći ekonomski problem Jugoslavije bio koncentriran, barem su takvi bili vanjski izrazi krize, u Hrvatskoj. Tada je trebalo napraviti neke žrtve kvalitete. One su napravljene. I kao rezultat toga, ali ne samo toga, mi smo 1984. i 85. godine izašli iz situacije u kojoj smo bili, rekao bih, faktor nestabilnosti zemlje da bi postali faktor njene stabilnosti.

Reći ću samo jednu činjenicu: godine 1981. je Hrvatska kao republika imala negativnu bilancu preko 550 milijuna dolara, da bi 1984. imala pozitivnu 380 mil.


Knjigovodstvene iluzije



- Gdje smo sada?

- Prvo vam moram objasniti nešto drugo što, po meni, predstavlja nov kvalitet. U onoj situaciji o kojoj vi govorite 84. i 85. godine, mi smo uspjeli u tadašnjem sistemu, samo što smo krenuli smišljeno, znajući što hoćemo, angažirati snage društva i uspjeli smo izaći iz teške situacije.

Ante Marković (nacrtao: Srđan Milićević)
U međuvremenu, prevladale su snage koje su negirale to što smo napravili 84. i 85. godine i išlo se na plan razvoja koji je reproducirao postojeću strukturu. Potpuno je izmijenjen devizni sistem, napravili su ga nestimulativnim, nemotivirajućim.

Išlo se na programiranu inflaciju, zapravo kombiniralo elemente dogovorne ekonomije i državne regulative koja je subjektivni faktor potpuno destimulirala. I kao rezultat toga, ponovno smo se vratili i još dublje pali u krizu i padamo sve dublje. Sadašnja situacija jest takva da se u postojećem sistemu ne da više izaći iz ovakvog stanja. Sad se mora ići na potpuno nov kvalitet, a to znači novi sistem i nova koncepcija.

Na primjer, prije dvije godine, kada sam shvatio da se upravo o tome radi i da nas sve, što se tada poduzimalo, neće izvući iz postojeće krize, opredijelio sam se za potpuno angažiranje za te suštinske promjene, za taj nov kvalitet.

To je rezultiralo mojim učešćem u pripremi 1. konferencije SKJ, izradi ustavnih amandmana, u pripremi i na sjednici CK na temu privredne reforme, itd. Na sjednici CK SKH rekao sam, da ako nismo spremni priznati svoju prošlost i njene grijehove, tada će nas sva naša obećanja za budućnost vratiti u tu prošlost.

U prvom redu sam pri tome mislio na ideološke zablude, i na osnovu njih na dogmatske blokade, kojima smo negirali tržište i to kompleksno integralno tržište.

Ta negacija tržišta je greška svih socijalizama. Jedno civilizacijsko dostignuće, rezultat razvoja čovječanstva, tržište, mi smo identificirali s kapitalizmom. 

I na osnovu toga mi smo u našoj zemlji formulirali nevlasnički karakter društvenog vlasništva, umjesto da ga formuliramo kao društveni kapital koji mora biti identificiran, koji ima svoju logiku oplodnje, u kojoj funkciji mora biti čitava financijska sfera itd.

Umjesto toga mi danas imamo banke kao servis. Kaže se da je to servis udruženog rada, a zapravo je to servis države. Isto to imamo u području tržišta, gdje smo umjesto tržišne ekonomije imali dogovornu ekonomiju. 

Zato umjesto samostalnih subjekata, tržišno verificiranih, imamo upravu države nad privredom. Kao rezultat toga imamo slobodnu razmjenu rada koja ne može biti realizirana, jer je to nešto što je u domeni ne samo ideologije nego i materijalnih osnova koje mi nemamo.

Kao rezultat svega toga mi smo zabranili pravu verifikaciju rada na tržištu. Isto tako, umjetno, htjeli smo zaštititi društveno vlasništvo.

I što se radilo: smišljale su se knjigovodstvene iluzije nečega čega nema. Tog čega nema, to je knjigovodstveno bilo sanirano - a zapravo je značilo da je to netko drugi morao platiti. I uvijek se vršilo prelijevanje na sve višem nivou i uvijek je tu trebao sve veći arbitar.

I očito je sada pred nama zahtjev da mi moramo izgraditi jedan potpuno nov koncept socijalizma u čijem je centru tržište.

Nimalo nisam zaljubljen u perfekciju tržišta, niti smatram da je ono perfektno. Ali do sada čovječanstvo nije izmislilo bolji instrumentarij, bolji "milje" u kojem se stalno tjera na sve veći nivo efikasnosti, koji tjera na sve veći i brži razvoj i u kojem se sve više traži samostalnost subjekata.

To je sistem koji daje efekte u smislu povećavanja ekonomske efikasnosti, a s druge strane on mora otvarati sve veći prostor za razvoj političke demokracije.

Sada se mi nalazimo u situaciji da trebamo prihvatiti taj intrumentarij, koji je u funkciji razvoja samoupravnog socijalizma. Velika prednost samoupravnog socijalizma pred svim drugim socijalizmima jest u tome da je on stavio čovjeka u centar, barem teoretski.

Druga je stvar što je u praksi. Danas, međutim, nijedno suvremeno društvo, a naročito ono najrazvijenije, nije više u stanju rješavati svoje probleme bez čovjeka i bez njegova tretiranja ne samo kao objekta, nego prvenstveno kao subjekta.

I to će biti osnovni problem slijedećeg perioda razvoja - kako pojedinca animirati. Mi smo reformama najavili taj proces koji vodi motivaciji pojedinca da on instrumentarij tržišta može koristiti u svom interesu.

To znači da radnik u perspektivi mora postati poduzetnik. Dok to ne postane, on će biti u najamnom odnosu - većem ili manjem. To je ono za što se trebamo boriti, i u odnosu prema tome trebamo rekonstruirati cijelo društvo.

Tu se sada pokazuje da se ne radi samo o tri reforme, ne radi se čak ni o dvije reforme, nego se radi o jednoj kompleksnoj reformi našeg društva kao cjeline. Reforma treba ići od privredne, o kojoj sada govorimo, pa do reforme SK, od kadrovske reforme do reforme u glavama ljudi itd.

To će nam najduže ostati, ta ograničenja u glavama ljudi, ograničene mogućnosti percepcije, ograničene mogućnosti reprodukcije. Mi se sada nalazimo u fazi u kojoj jedan dio ljudi mora razumjeti uopće o čemu mi govorimo.

TV-razgovor sa SSSR-om, s Lenjingradom, prije nekoliko dana, na primjer, to je lijepo pokazao. Nama je velik problem kako s njima uspostaviti kod, kako s njima razgovarati. Njihovo poimanje tržišta i naše, to je velika razlika. Kod njih je to tržnica, a u nas nešto sasvim drugo.


Živjeti od države



- Mislite li da će taj problem koji postoji u svijesti ljudi biti najznačajniji?

- Anketa u ovoj TV-emisiji je pokazala da su onih 30 posto koji su se izjasnili za državnu regulativu po profesiji pretežno rukovodioci i poljoprivrednici. Ne znači da su svi rukovodioci takvi, ali ima, nažalost, u svakom društvu i dosta loših. Pitanje je koliki je kvalitet onih dobrih, a ne kvantitet.

S tog aspekta gledano, ima jedan velik broj rukovodilaca koji je naučio živjeti od države i za državu, da s njom rješava probleme i svoju sudbinu. Osim toga, ako je u problemima, uvijek mu je netko drugi kriv. 

Tako prebacuje odgovornost na državu koja, hvala na pitanju, jest kriva za mnogo toga. Anketa je, također pokazala, kad se uzmu članovi i nečlanovi partije, od onih koji su se izjasnili za državnu regulativu pretežno imate članove partije. To je sve karakteristično.

Istina, pozitivno je i to da se u početku emisije 40 posto ispitanih izjasnilo za regulaciju privrede od strane države, a u zadnjoj trećini to je bilo svega 20 posto. Znači da je i sama ta emisija utjecala edukativno na ljude.

- Možete li procijeniti jeste li, i u kojoj mjeri ste sada, s ovim stavovima manjina unutar SK? Vjerojatno možete procijeniti jeste li i prije nekoliko godina bili većina ili manjina?

- Moglo bi se reći da smo bili pojedinci. Sada smo formalno većina, a suštinski još uvijek manjina. A to se pokazalo na svakom novom dokumentu koji je trebalo donositi.

Na svakom novom dokumentu vraćamo se na početak i opet onda zakazujemo na stvarima koje bi morale biti jasne, jer su prihvaćene.

- Kao što je Kritička analiza rušila mnoge stvari iz Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije?

- Pa jest. Sve je to vezano jedno za drugo. Ali uvijek se vraćamo na ono kolika je sposobnost naših glava da to shvate.

- Maloprije ste rekli da je tržište instrumentarij. S druge strane ste isto tako rekli da postoje dogmatske snage koje su nas dovele do spomenute situacije 1985. godine, što zapravo predstavlja scenarij svih poslijeratnih događanja u nas. S obzirom da se podrazumijeva da SKJ funkcionira kao avangarda, da vodi društvo u određenom smislu, članovi SKJ se nalaze u svim rukovodećim tijelima. Koje su sve opasnosti međusobnog suodnosa sadašnjih zahvata i partije i članova partije koji se nalaze na određenim mjestima i koji, kako kažete, ne mogu još uvijek dovoljno jasno shvatiti nove stvari i komunicirati s novim idejama?

- Ja to ne bih vezao samo uz formalnu poziciju ljudi, iako je i to važno. Ako imamo ljude koji su napredni, koji su u stanju ne samo da shvate ovaj cijeli proces, nego i da kreiraju poteze na liniji takvih rješenja, onda nije bitno da li su to oni iz partije, ili iz njenog rukovodstva, nego je bitno da oni budu okupljeni poslovima gdje to treba kreirati. 

Tu ova formalna veza nije bitna. U krajnjoj liniji suštinsko je pitanje kakvu državu treba SK Jugoslavije. Da li treba državu koja će omogućavati da on svojom političkom moći preko te države upravlja društvom ili nam treba država koja će biti u funkciji samostalnosti tržišta i razvoja samostalnosti subjekata na tom tržištu, a time zapravo u funkciji negacije vlasti koja bi se mogla realizirati preko te države.

Na to pitanje mora SK dati odgovor. Ova formalna dimenzija da li je netko tamo ili ovamo, puno ne znači.


Okvir za promjene



- Ne čini li vam se da, ako stvari gledate s iskustvom čovjeka koji stvari vidi iznutra, da se ovog, rekao bih, boljševičkog nasljeđa izuzetno teško osloboditi. Naime, ono što se može reći za sva real-socijalistička društva vrijedi praktički i za nas: i mi smo princip akumulacije viška vrijednosti zamijenili principom akumulacije viška moći. Dakle, stvar je u sistemu. Koje bi onda promjene u političkom sistemu bile neophodne da se ostvari ova načelna teza o odnosu partije i države, odnosno državi koja bi prije svega bila u funkciji razvoja?

- Kao prvo, mi smo već napravili neke promjene. One su sadržane u ustavnim amandmanima.

- To je tek prvi korak, slažete li se?

- Naravno. Ali on daje okvir. On je naročito na društveno-ekonomskom području dao suvisli koncept, bez obzira što u odnosu makro i mikro rješenja ne postoji svugdje koncepcijsko-projektantski optimum. Negdje je to politički optimum, što znači kompromis. Ali on je dovoljno dobar da daje okvir za početak i provedbu reforme.

I što se sada događa? Prvo, Ustav daje neka izvorna prava. Ta izvorna prava zakoni ne trebaju regulirati, a država očito pokušava da ih nekim zakonima regulira. Čim ona ulazi u to da ih regulira, ona ih zapravo restringira.

Drugo, država sada mora rješenja provoditi tako da omogućava funkcioniranje tržišta i da osigurava samostalnost organizacija na tom tržištu. Ona, znači, mora prenijeti dio kompetencija i prava s institucija i struktura države u strukture ekonomije.

- To znači i preraspodjelu političke moći!

- Apsolutno, jer time država smanjuje svoju mogućnost da bude instrument politike u vladanju tim društvom.

A onda ni ona sama ne može biti ta koja je bila ranije. Ona mora sebe generalno rekonstruirati. To znači da ona mora ostati bez dijela funkcija koje danas ima. Morat će izgraditi neke druge kojih nema i morat će razviti one kojima se pravna država mora baviti.

Recimo, jedan banalan primjer: u ovoj hrpi zakona koji su predloženi jesu i zakoni koji govore o odnosima s inozemstvom i koji imaju oko 900 članova. Tamo se govori o nekim prekršajima itd, i sad se kaže: kada sud utvrdi krivicu onda on taj predmet daje saveznom organu uprave koji o tome odlučuje. Umjesto upravo obrnuto. Ako savezni organ ustanovi krivicu, on to mora dati sudu, jer je samo sud u pravnoj državi kompetentan da presuđuje!

- Kad govorimo o ovom paketu zakona koji je savezna vlada dala, postavlja se jedno značajno pitanje, a to je udio savezne administracije u čitavom poslu pisanja zakona. Dakle, nije samo pitanje nekog čovjeka koji sjedi u vladi, već i administracije koja piše tako kako piše, zato što vjerojatno radi već godinama na način na koji jedino zna raditi, pa onda uz svaki od tih zakona, uz ono što se progura novo, dodaje sve one stvari na koje je navikla godinama.

- Rekonstrukcija države i njenih izvršnih organa zahtijeva i promjenu ljudi. Bez toga ne ide, to je vezano za drugo. Vezano uz ovo vaše pitanje, naravno, to zahtijeva također i rekonstrukciju SK, cijelog političkog sistema. A u prvom redu, sječenje one grane na kojoj politika ostvaruje svoju vlast.

- Maloprije ste rekli da je čovjek u centru pažnje. Ja bih rekao "u centru pažnje" možda malo ironično. Možemo li uprijeti prstom na jedan od elemenata političkog sistema koji se ranije najviše koristio kao argument neposredne demokracije, a to je delegatski sistem. Situacija je takva da, recimo, jedan čovjek, ako je nezaposlen, ima jedan glas u tom sistemu, a netko tko je zaposlen, tko je član SK, SSRN ili eventualno omladine, ima četiri-pet glasova. Čini li vam se to primjerenim jednom demokratskom sistemu?

- Opredijelili smo se da idemo maksimalno na neposredne izbore, da izbjegavamo ove kombinacije o kojima govorite. Tako na primjer osobno smatram, a i zalagao sam se za to, i to je sada u amandmanima na Ustav, da se znatno suze prava nadležnosti DPV-a.

Oduzete su mu mnoge kompetencije. Njegova su prava, rekao bih, više u izražavanju ocjena, mišljenja i sugestija, manje u odlučivanju. Također, treba ići na neposredne izbore. Čak sam predlagao da se i Predsjedništvo Jugoslavije bira neposrednim izborima. To nije prošlo.


Prednosti naših razlika



- Ako govorimo o preraspodjeli političke moći, onda nam se postavlja i pitanje političkog pluralizma. Kako bismo to, po vašem mišljenju, danas u Jugoslaviji definirali, sa svim problemima koje imamo, pri čemu međunacionalne razlike nisu zadnje? To pitanje je, osim toga, povezano i s ekonomskim razlikama između republika i pokrajina.

- O tome sam već nešto rekao i danas, i u intervjuu koji sam dao Slovencima, a nešto malo i u intervjuu »Nedjeljnoj Dalmaciji«. Nešto novoga se tu ne da odgovoriti. Mi u našem sistemu predviđamo da je naš udruženi rad, udruženi radnik u svojoj ćeliji u kojoj radi, ne samo tržišno, ekonomski, razvojno samostalan, nego je on istovremeno i dio političkog sistema ovog društva.

A čim smo to prihvatili, prihvatili smo da mora doći do izražaja pluralizam ekonomskih interesa. Što se događa s političkim pluralizmom? SK se, po mom mišljenju, mora potpuno modernizirati. Unutar sebe on mora otvoriti pravo na ideje, projekte, i pravo na njihovu realizaciju, uz identifikaciju tih projekata i ljudi.

Pravo da se na osnovu svojih projekata dobiva i preuzima odgovornost. Znači, pravo i na manjinu i na većinu i pravo da manjina zadrži svoje mišljenje, pravo na opoziciju. Ako u SK ne otvorimo taj proces, onda će razvoj u koji ulazimo neminovno postaviti pitanje izraza političkog pluralizma na drugi način.

Da li će on biti i realno postavljen ovisi o SK, da li će on imati snage da otvori ovaj proces demokratizacije i modernizacije svog rada i svojih odnosa razbijajući unutar sebe monopol? To nije jednostavno, ali nije nemoguće.

- Čini li vam se da je unutar razvoja pluralizma u nas najindikativnije ovo što se događa u Sloveniji? Kako se dogodilo da se unutar Jugoslavije to zbiva samo u Sloveniji?

- A ipak se i tamo dogodilo na takav način na koji se dogodilo. Znači da ni u tom dijelu SK Jugoslavije nije počeo proces o kojemu sam govorio. Također Socijalistički savez mora imati široku platformu na kojoj će svi ti pluralizmi moći doći do izražaja.

I treba da dođu do izražaja. Ako se njima paralelno ne može rađati isto takav ambijent u kojem se unutar SK odvija bitka ideja onda, naravno, SK neće ni odgovoriti pozitivno na te tendencije koje će se logikom razvoja u društvu pojaviti.

- Ono što se čini zanimljivim jest vaša procjena mogućnosti da taj politički pluralizam, koji je izravno vezan uz ovaj ekonomski, pređe preko granica pojedinih republika i pokrajina i postane jugoslavenski.

- Moramo prihvatiti realitet koji imamo. Želimo izgraditi jedan samoupravni socijalistički sistem koji treba biti u funkciji čovjeka i razvijati njegovo bogatstvo i njegove slobode (da ne kažem demokraciju, jer je to slaba riječ).

S druge strane, medu nama imamo razlike takve kakve imamo. Kao što, recimo, strukturu privrede imamo takvu kakvu imamo. Mi je moramo mijenjati. Ako je budemo reproducirali ovakvu kakva jest, nećemo naći izlaz iz stanja.

Tako i ove razlike koje postoje među nama, povijesne, kulturne, civilizacijske, dostignuti nivo načina razmišljanja, mogućnosti kreacije itd, tu mi ne možemo zanemariti specifičnosti koje imamo. Naš je problem kako formirati jedan program koji bi bio sinteza svega onoga što je zajedničko svim našim narodima i narodnostima, a toga ima mnogo. 

To i takvo zajedništvo treba da bude jugoslavenski program. Ali on ne smije doći u sukob sa specifičnostima naroda i narodnosti. Dapače, treba te specifičnosti koristiti što je moguće više u interesu opet toga i tako izraženog jedinstva kroz zajedništvo.

To znači slijedeće: nemojmo priječiti određena kretanja koja su sposobna da se reproduciraju na višem nivou efikasnosti i demokracije. To je osnovni problem svakog socijalizma: ekonomska efikasnost i politička demokracija.

Nemojmo sad jedan dio našeg društva, sposobnijeg da ide brže u tom pogledu kočiti i tražiti de facto da cijelo društvo ide brzinom konvoja. A znate da konvoj ide brzinom najsporijeg broda. Ako tako budemo išli, onda mi nećemo dokazati prednost socijalizma. 

U interesu nam je da se ide najbrže. I onaj najsporiji da ide još brže. U interesu onog najsporijeg jest da onaj koji je najdalje otišao ide dovoljno brzo da može, u krajnjoj liniji, rekao bih na osnovu solidarnosti, a postignuta efikasnost mu to omogućava, dati podršku onim slabijima da se brže razviju. Tako treba gledati uzajamnosti.


Erozija koja se nastavlja



- Čini li vam se da zbivanja proteklih godinu-dvije u Jugoslaviji pokazuju da za ovakav stav nema dovoljno sluha i to upravo u političkim vrhovima?

- Pa dobro, sad se nalazimo pred jednom realnom solucijom: da li ćemo taj politički pluralizam gledati kao izraz pojedinih nacionalnih interesa i programa? To je jedna solucija.

Druga je solucija jedinstveni jugoslavenski, unitarni program. I, treća je da tražimo sintezu na ovoj osnovi o kojoj sam govorio, koja će u sebi sadržavati ekonomsku efikasnost i političku demokraciju. Na toj sintezi onda treba tražiti jedinstvo jugoslavenskih snaga koje će izvući ovo društvo iz krize.

Borba pred kojom se sad nalazimo bit će upravo borba da dalje idemo na takvu sintezu i na toj sintezi da vršimo diferencijaciju. Bojim se da četvrte solucije nemamo. Prve dvije su realno prisutne na žalost, ali je i treća sve prisutnija.

- Ali ipak ostajete optimist ?

- Naravno. Ja sam se borio za reforme i sebe sam ugradio u njih. Znate, u toku diskusije o materijalima na kojima se radilo ovih godina ja sam bio kvalificiran i kao kontrarevolucionar, i kao restaurator kapitalizama, onaj koji unosi najamne odnose u zemlji itd. I to ne tako davno. A ipak je taj koncept dobio većinu.

- Kako biste, kad već govorimo o tome, komentirali promjene stavova nekih političara? Recimo, sada slušamo neke od naših vrhunskih političara koji se zalažu za tržište i sjećamo se njihovih riječi od prije, kada su vrlo oštro govorili protiv tržišta. Mogu li, dakle, ljudi koji imaju pamćenje, koje i ne mora biti tako strašno dugo, vjerovati tim političarima u vrhu da će se oni sada s barem takvim žarom zalagati za tržište, s kojim su se prije zalagali za dogovornu ekonomiju?

- Prvi dio vašeg pitanja bi trebalo postaviti njima samima, a ne meni.

- Mislimo na vašu procjenu?

- Mislim da bismo morali dati pravo svakom i da se predomisli. To je njegovo pravo. Ali, istodobno, pretpostavka je da se identificira prošlost, ne zbog nekakvog kršćanskog odnosa, nego prosto zato jer je to dokaz sagledavanja propusta koje smo napravili i znak spremnosti da se za jedan nov koncept bori, jer se shvatilo da je upravo taj put onaj koji nosi progres i koji rješava propuste našeg razvoja. Da se na tom novom konceptu dokaže i uvijek iznova dokazuje, to je naravno obavezno.

Razgovarali: Mate Bašić, Zoran Milović, Zoran Simić, foto: Mio Vesović MO (Polet, januar 1989.)


Kraj prvog dela razgovora - drugi deo je OVDE


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)