Branko Parać, narodni heroj: Detinjstvo obeleženo druženjem sa Dubravkom i Severinom Bijelićem

Oktobar 1987: U ovom broju, uoči obeležavanja oslobođenja glavnog grada, govorimo o Branislavu Branku Paraću, u partizanima znanom kao Relja. Izdvojili smo nekoliko dosad nepoznatih ili zaboravljenih detalja iz njegovog detinjstva...

Priča nam Ljubiša Savić, Brankov nerazdvojni drug još od malih nogu:

- Upoznali smo se kako i priliči deci tog uzrasta... Brankovi roditelji, sa decom, dve kćerke i sinom, došli su u naš kraj, na Topčidersko brdo, oko 1929. godine.

Čika Đura, Brankov otac, bio je dobar stolar, sa kvalifikacijom umetničkog majstora, ali, tada se posao teško dobijao. Zaposlio se u Topčideru, u Rasadniku, kao majstor na održavanju drvenarije.

Živeli su kao prava sirotinja; teško i oskudno. Branko to nije ispoljavao. Jednog dana, nekako čim su Paraći došli, bili smo mi, starosedeoci, na Majdanu, u Topčideru. Pojavio se i Branko. Nije imao više od šest-sedam godina. Govorio je kako se govori u njegovom kraju (Borovo). Nama je to bilo smešno i neobično. Kad kaže "pantole", pamtim, lomili smo se od smeha. Počeli smo da ga čak i ismevamo. To, danas znam, može da bude i surovo. Njega je to bolelo i kad mu je prekipelo pripreti nam:

"Slušajte! Ja ću da vas bijem... "

Odgovorio sam mu kočoperno: Ko, ti?... I, počelo je kako i treba. Dođe do mene, pa me gurnu rukom. Gurnem ja njega, pa on mene, pa ja njega... I, uhvatimo se u koštac: pravi rvački zagrljaj. Rvali smo se minut-dva. Svi, naravno, navijaju, za mene. Neočekivano, podiže me uvis, kao da sam perce, steže da mi je dah zastao, pa još jače, učini mi se da će se ugušiti, priklješti još jednom i obori na zemlju. Pao sam kao dulek. Nisam bio u stanju ni okom da mrdnem.

Ostali drugari zanemeli.

Pamtim: pružio mi je ruku i pomogao da ustanem.

Od toga dana skočila mu je cena kod svih nas. Jer, moram reći: ni ja nisam bio mačji kašalj. Moglo bi se čak reći da sam dotad uživao ugled najjačeg. Primili samo ga za ceo život. Od tada, dok je bio živ, bili smo nerazdvojni: on, Seva (Severin) Bijelić i ja. Više nego braća...

Branko i ja zajedno smo postali i skauti. Istina, nismo bili u istim četama. Ja sam bio u jedinici koja je pripadala IV muškoj gimnaziji, i to u 8. četi. sa Dragišom Ješićem, kasnije biciklističkim šampionom, a Branko u 3. četi pri II muškoj gimnaziji. Uživao je da rešava praktične vežbe. Sve mu je išlo od ruke.

Tih dana neko nam je rekao da je bolje da idemo u Hrišćansku zajednicu mladih ljudi, u Frankopanovoj ulici. Objašnjeno nam je da tamo ima mnogo "lepih stvari": može da se igra ping-pong, bez čekanja na "slobodan sto", da ima gramofon sa dosta "strašnih" ploča i da može da se pleše.

Otišli smo, naravno. I, dopalo nam se. Branko je dobro igrao ping-pong. Mogao bih da tvrdim čak da je bio izuzetan talenat. Ja sam ga naučio da pleše. Imao je izvrstan sluh, a uskoro je kao samouk naučio i da stepuje. Bio je bravurozan. Praktikovao je da stepuje i dok idemo ulicom... Svet se okretao da ga gleda.

Posle izvesnog vremena počeli su da nam daju neke knjižice sa slikama svetaca. Dali su nam i jedan album za lepljenje sličica, opet, svetaca... Ubrzo smo, spontano, bez ičijeg uticaja, shvatili da to nije društvo za nas i prestali da idemo u Frankopanovu ulicu...

Pamtim i naš prvi susret sa Sevom. Mislim da nismo imali više od sedam-osam godina. Događaj se odigrao na Opštinskom kupatilu, neobičnog rešenja: imalo je više spratova. Branko, nemiran i prkosan, popeo se na najveću visinu. Nije znao za strah. Tog trenutka ja sam bio, tako da kažem, u parteru.

Neočekivano pojavi se čuvar, koji je, nama se tada činilo, imao samo jedan zadatak, da nas "klince", bez plaćenih ulaznica, juri sa kupališta. Računao je čuvar, verovatno, da će lakše uhvatiti Branka nego mene, jer mu je on bio kao u mišolovci.

Branko nije imao kud: u zagrljaj čuvaru ili... u Savu! Čuvar nije očekivao da će se jedan "klinja" uopše usuditi da skoči sa te visine. I počeo je da se penje prema Branku.

Ja sam u prikrajku, bezbedan, posmatrao... Vidim: smanjuje se odstojanje. Znam, Branko, kao ni ja, ne ume da pliva. Znači, ne sme da skače u vodu. Sava je tu duboka, kažu, bar sedam-osam metara. Odlučujem da mu priskočim u pomoć... Kad!

Branko se otisnu i skoči u Savu! Ukočio sam se. I izroni, uskoro. Branko, lepo ga vidim... Mlatara rukama, pa opet ga nestade, pa opet izroni...

Zaplačem se i kao lud počeh da vičem: "U pomoć... u pomoć..."

Srećom, tu blizu je bilo nekoliko odraslijih plivača koji odmah skočiše i stigoše na vreme do Branka.

Koliko se on tada napio vode! Uskoro je proplivao. Za njim i ja.

Kao dete je proživeo pasji život. To ga je učinilo širokogrudim, plemenitim, nesebičnim. Bio je prava ljudina. Nije umeo, kad nešto ima, da to sakrije, da ne podeli s nama. Zapravo, on je uvek više davao nego što je tražio ili zadržavao za sebe. Samo jednom sam ja, zbog njega, izvukao "deblji kraj" i "popio" batina kao nikad više u životu.

Bili smo već dečaci, dvanaest-trinaest godina, kada smo se on, Seva i ja dogovorili da logorujemo u našem Majdanu... danas je tu Letnja pozornica.

Napravili smo jednu kolibu u kojoj je samo spavao Branko, dok smo Seva i ja odlazili svojim kućama. Tu smo bili od zore do mraka ... Sećam se te kolibice od pruća, granja i poneke daske. Seva je doneo jedno ćebe, ja, tepih...

Kad su počele kiše, tu smo logorovali više od mesec dana, tek smo tada shvatili da se Branko nije javljao svojima. Određeno je da ja idem u izvidnicu i da sve pripremim za Brankov povratak. U stanu sam zatekao čika Đuru i tetku Jelisavetu, Brankovu majku.

Počeo sam nešto da pričam, uvijam, ne umem da kažem ni dve unakrst. Tada ustade čika Đura, zatvori vrata, skide sa pojasa vojnički kajiš, širok i debeo, i danas ga pamtim; uhvati me i presamiti preko kolena. Dobro me izlemao. Toliko, da, kad je došao Branko nije imao snage čak ni da mu podvikne...

I snegu smo se radovali. Branko naročito. Zahvaljujući Sevi i Aši, Sevinoj sestri, koji su bili odlični smučari, čak su se i takmičili, i Branko je zavoleo taj sport. Gledao sam ga, na Banovom brdu, u društvu sa Bijelićevima kako se spušta, izvežbano, velikim strminama... Nije znao za strah.

Jednom smo se i odvojili, otišli u dva pravca, ali niko nije bio ljut. Nastavili smo sa druženjem.

Ja sam postao član "Brđanina", sportskog kluba iz našeg kraja, a on "Severa". Malo čudno, danas kad bi se procenjivalo, ali tako je bilo. U "Brđaninu", zahvaljujući braći Đurđević, bilo je i dosta radnika, dok su u "Severu" bili pretežno studenti i učenici. Parać je bio jedan od - časnih izuzetaka.

Kako je došlo do toga?

Odgovor je jednostavan: više od svega i više od ikoga voleo je i sledio Severina Sevu i Dubravku Ašu Bijelić. I to: Sevu kao sportistu, a Ašu zbog njenih naprednih opredeljenja...

U "Severu" je našao pravu sredinu u svakom pogledu, najpre, u sportskom i političkom. Tu je stasao, tu se i formirao...

Njemu je sve išlo od ruke. Bio je talentovan za sve... Dok je bio član "Sokola" odlično je vežbao... igrao je jedno vreme i fudbal. Bio je vrstan golman. Uživao je da se baca i brani paradirajući...

Voleo je film. Seva, Branko i ja pođemo u bioskop, najčešće u "Balkan", ali uvek na prvu predstavu, s tim što nismo izlazili do poslednje.

U sezoni, u povratku, svraćali bismo u divno odnegovane susedne voćnjake.

Nisam stručnjak za plivanje, ali ostalo mi je u sećanju da su stručnjaci govorili da je bio bolji "prsač" od Seve, koji je bio bolji u baterflaju...

Ali - kaže nam na kraju razgovora Savić - to više nisu sećanja... da završimo, iako sam vam ispričao samo jedan deo, moram da kažem manji, iz Brankovog života...


Lambaša o Paraću



O Branku Paraću, plivaču, govori njegov trener, Ante Lambaša, posle oslobođenja istaknuti domaći i svetski funkcioner u sportovima na vodi:

- Obožavao je Sevu Bijelića. Bio mu je sportski ideal: neizmerno ga je voleo i verovao mu. Trenirao je dosta dobro, disciplinovano i uporno, što se vidi i iz njegovih rezultata. Bio je u stalnom usponu. Ja sam mu postao trener kada je iz "Severa" prešao u "BOB". Mnogo sam od njega očekivao. Bio je rasni prsač: srednjeg rasta, sa razvijenim grudnim košem i izrazitom muskulaturom. Njegova sportska karijera bila je kratka; baš kad je počeo da "pliva" - došla je okupacija i sve je prestalo...


Branislav Parać



Rođen u Beogradu 22. aprila 1922. Poginuo u Brzanima, u noći između 18. i 19. decembra 1943. Narodni heroj. Mehaničarski zanat izučio u Beogradu, u Zavodu za izradu novčanica.

Svestrani sportist: istakao se najpre kao atletičar u Borovu, gde je bio prvak svoje škole dok se u tom gradu nalazio na izučavanju obućarskog zanata (koji nije završio). Igrao je fudbal u manjim klubovima, uspešan stonoteniser, smučar i vežbač. Najuspešniji kao plivač. Postavio, na podsavez-nom prvenstvu 17. septembra 1939. godine, rekord Srbije na 400 m prsnim stilom, u vremenu 6:48,6. Na 100 m prsno postigao je vreme 1:21,8 a na 200 m prsno 3:07,5.

Pripadao grupi beogradskih plivača napredno opredeljenih od kojih su mnogi poginuli kao aktivisti i borci NOB.

Član Skoja od 1940. a KPJ od 1941. Za vreme okupacije rukovodio i sam učestvovao u nizu akcija protiv neprijatelja. Pročuo se na Senjaku kao neustrašivi borac i diverzant.

Po nalogu Partije napušta Beograd (5. VIII 1941) i kao borac 8. čete 3. bataljona Prvog šumadijskog odreda učestvuje u borbama u Šumadiji.

Posle rasformiranja 3. bataljona Šumadinaca ilegalno je, po zadatku koji mu je dao sekretar OK Dušan Petrović Šane, došao u Beograd, gde se odmah povezao sa partijskom organizacijom. Opet se ističe hrabrošću i izuzetnom sposobnošću ilegalnog rada u najtežim uslovima.

Kad su mu agenti ušli u trag napustio je Beograd i vratio se u odred. U partizanima se naročito isticao kao član udarne grupe koja je imala zadatak da po selima i drugim mestima likvidira narodne izdajnike.

Gimnazija na Senjaku nosi njegovo ime, a u selu Brzanu podignut mu je spomenik, kao i u krugu Zavoda za izradu novčanica u Beogradu.

Pripremio: Boško Đ. Stanišić (Tempo, 1987.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate