Isidora Žebeljan '84 / Zvuči nestvarno kada jedna 16-godišnja devojka kaže: "Hoću da budem kompozitor"

Septembar 1984: Sa šesnaest godina Isidora Žebeljan je postala student Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Jedna od retkih devojaka na klasi kompozicije.

U ovo naše vreme, materijalizovano do krajnjih granica, na pragu kompjuterske civilizacije, zvuči romantično, nestvarno, bezmalo donkihotski kada šesnaestogodišnja devojka kaže: 

"Hoću da budem kompozitor!" 

Vršnjakinje Isidore Žebeljan, koja je nedavno postala student prve godine Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, još uvek se kolebaju između želja i mogućnosti, neodlučnosti i namera, tragajući za vlastitim identitetom i integritetom svoje ličnosti.

Ti si oduvek znala da ćeš postati kompozitor?

- Još u nižoj muzičkoj školi ja sam "sastavljala" nekakve stvarčice. Pokušavala sam da sklopim u celinu one rastrzane melodije koje su mi se vrzmale po glavi. Od svega toga, u muzičkom smislu, danas bih uzela jednu ili dve note. Ali, za mene je tada bilo važno osećanje da nešto stvaram. 

U kreativnost se ulazi postepeno i postupno. Kasnije, u srednjoj muzičkoj školi to je već počelo da dobija određenu formu i na drugoj godini sve je bilo rešeno. Odlučila sam da se posvetim kompoziciji.

Roditelji najčešće žele da im deca postanu ono što oni, kao odrasli, misle da je najbolje. Kada je u pitanju...

- Ne. Moji roditelji nisu imali nikakvog uticaja na moju odluku. Moj život je moja stvar! Ali, nisu se ni protivili mojim namerama. Mislim da je to pitanje potpunog razumevanja i poverenja koje vlada među nama.

Kod nas, a i u svetu, izuzetno je mali broj žena kompozitora. Taj poziv, uslovno rečeno, bio je "rezervisan" za muškarce.

- Kao i mnogi drugi poslovi koji ukazuju na potpuno pogrešna shvatanja, pa i orijentaciju društva. Ali, vremena se menjaju. Najčešće se govori kako je poziv kompozitora nesiguran, riskantan u materijalnom smislu. 

Međutim, ako tako posmatramo stvari, nikada nećemo krenuti napred. Za mene je važno da mogu da izrazim ono što osećam i što nosim u sebi.

Koliko je konkurisalo na klasi za kompoziciju?

- Osmoro i primljeno je nas dvoje. Sam prijemni bio je nešto što iznenađuje i uzbuđuje. Naime, svako od nas je dobio četrnaest tema koje su napisali profesori kompozicije. U toku pet sati imali smo na raspolaganju klavir i mogućnost da napišemo što god hoćemo na jednu od zadatih tema. 

Meni je najviše odgovarala tema profesora Aleksandra Obradovića. Imala je u sebi nešto robusno, energično i pošto sam je odsvirala nekoliko hiljada puta, valjda, potpuno je "osetila", ja sam sa lakoćom završila jednu manju muzičku formu.

Prema komisiji bila je dobra. Uz to odsvirala sam im i tri svoje kompozicije. I to im se dopalo.

Svaki kompozitor je naklonjen određenoj vrsti muzike?

- Mislim da ono što ja pišem predstavlja sintezu umetničke muzike sa primesama roka i džeza.

Kako komponuješ?

- Kako kada... Ali, tema uvek "dođe". Nekada je sanjam. Čujem kompletan zvuk simfonijskog orkestra koji me budi. Međutim, potrebno mi je izvesno vreme da se forma zaokruži i da je zapišem, ne koristeći klavir.

Sa šesnaest godina postala si student. Šta će biti kada završiš studije?

- Verovatno ću krenuti u svet na usavršavanje. Na raznim mestima, među različitim muzičarima može se naučiti mnogo više.

Razgovarao: Veroslav Rančić (Kekec, 1984.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate