Novinar "Rada" u blokiranom Kninu: Da li je moguće da počinje građanski rat, mislim sa zebnjom

Listopad 1990: Tek poslije sat stajanja vlaka na željezničkom kolodvoru Bosanski Drenovac, i najpospanijim putnicima je postalo jasno da se dogodilo ono u što se, ipak, nije vjerovalo kada se ulazilo u vagon:

da će biti obustavljen sav cestovni i željeznički saobraćaj preko sjeverne Dalmacije i južne Like, točno u ponoć 1. listopada.

Tu vijest pročitao je i spiker Hrvatske televizije u Dnevniku, u nedjelju naveče...

... pa je brzi vlak, u kojem sam se i ja našao sa kartom do Knina, pošao iz Zagreba za Split poluprazan, iako je to upravo dan kada ima najviše putnika. 

Čak ako i dođe do prekida, računao sam pogrešno, vlak će biti zaustavljen u Kninu, što znači tamo gdje sam i pošao.

Bilo je to tri sata noću. Gusti mrak. U daljini slabo osvijetljena mala stanička zgrada. S desne strane nazire se strma, kao nožem odsječena stijena u čiji je masiv ukopana pruga. Od ljubaznih dežurnih željezničara saznajem da je naš vlak prvi koji je zaustavljen, a iza nas, raspoređeni po drugim stanicama prema Bihaću, stoje još četiri vlaka. Kada će se krenuti - nitko od njih ne zna.

Ponavljaju ono što sam i ja čuo u televizijskim vijestima: prekid će trajati dok hrvatske vlasti ne puste uhapšene i taoce iz banijskih općina Petrinja, Glina i Dvor na Uni, u kojima je došlo do surovog obračuna specijalaca sa nezadovoljnim Srbima.

Dakle, tko zna koliko će se dugo čekati u vlaku, u planini. A ovaj željeznički kolodvor na teritoriju BiH i jest visoko u planini. Do neba stijene, a u nevelikoj kotlini ispod raštrkano selo. Saznajem: Knin je daleko 28 kilometara, ili za gorštaka četiri sata hoda, a to i nije mnogo, uvjerava me željezničar Stevo Rašeta, čije je selo i kuća tu negdje u blizini.

Poslije šest sati čekanja odlučujem se na pješačenje, pa što bude: ko nije krenuo - neće ni stići, mislim optimistički. Nitko od putnika ne želi mi se pridružiti. Pošto se u vlaku ne može ništa kupiti za jelo, gladni i žedni putnici napravili su veliku gužvu u kilometar udaljenoj seoskoj prodavnici. Nema hljeba, pa se kupuju konzerve i keks.

Na kilometar pješačenja ulazim u klanac. Rijetki prolaznici. Najprije sitan, poguren starac tjera magarca ispred sebe, a za njim se lijeno vuče mršav, žut pas. Malo kasnije srećem starca, mladića i dječaka koji gone dva natovarena magarca. Svi prolaznici s kojima sam se mimoišao, pozdravljaju me, iako sam im nepoznat. Čovjeku koji živi u velikom gradu to je čudan, ali i lijep običaj.


Naoružane straže



Što idem dalje stijene su sve strmije. Lijevo su obronci planine Prosare, a desno lička brda. Put je makadamski, uzak, izlokan, jedva se rijetka vozila mogu mimoići. Desno, gotovo u provaliji valja kamenje brza planinska rječica. U jednoj maloj kotlini barake. Naziru se ostaci započetak puta. Sve je napušteno.

Sjetih se, u vrijeme nacionalne euforije u Hrvatskoj, 1971. godine, prikupljen je narodni zajam za gradnju autoputa Kralja Tomislava, ili Krešimira, već sam zaboravio, koji je trebao povezati Zagreb sa južnom Hrvatskom, kako se tada i sada govorilo, odnosno Dalmacijom. Put nije napravljen, ali su narodne pare potrošene.

Tu sam prvi put zaustavljen. U susret mi je došao kamionet u kojem su bila tri čovjeka. Stali su i upitali me ko sam i kuda idem. Rekli su da su i oni dio straže koja čuva prilaze Kninu. Pet-šest kilometara dalje, kod ciglane, na ulazu u Strmicu, srest ću drugu stražu i ta me vjerojatno neće propustiti, jer je došlo naređenje da se nitko ne pušta u Knin. Možda ipak prođem, jer sam novinar, rekli su mi. I tako nastavljam put.

Klanac se još više sužava, a stijene okomitije. Ovuda za vrijeme rata vojska nije mogla proći. Desetina vojnika naoružana bazukama mogla bi lako zaustaviti tenkovsku brigadu. Ne daj bože rat!

Ugledah, već umoran od pješačenja, i ciglanu. Pred mene izlazi krupan mladić u plavom radničkom odijelu. Na ramenu mu ležerno visi automat. Ista pitanja kao i kod prethodne straže. Kad sam rekao tko sam, odakle sam i iz koje redakcije, rečeno je da mogu ići dalje. Ipak, odlučujem da se malo odmorim.

Iz obližnje kućice izlazi još nekoliko naoružanih ljudi. Pitam ih da li znaju što se dešava u Kninu, ali saznajem samo to da je noćas objavljena Srpska autonomija u Krajini. Odlazim od njih, a da me nitko nije čak ni legitimirao niti ružnu riječ rekao. Kad sam se već udaljio netko mi je dobacio: "Pišite pošteno, pišite ono što vidite...".

Na izlasku iz Strmice, poslije 10 kilometara pješačenja, kada sam se već dokopao asfalta, zaustavljam vozila. Postariji čovjek sa kolima punim stolarskog alata ide u Knin, pa će me povesti. Kaže da je iz Drvara. Kad je čuo da sam dva dana ranije bio u Petrinji, kaže ljutito: "Taj narod nisu smjeli tući. Znam Banijce, to su mirni ljudi. E, vala volio bih vidjeti te specijalce koji bi pokušali tući nas u Drvaru...".


Sindikalci se nisu probili



Konačno sam u Kninu, u Općinskom sindikalnom vijeću. Saznajem da od onoga zbog čega sam došao nema ništa. Naime, tog jutra u Knin je trebala doći delegacija Vijeća SSSH na čelu sa predsjednikom Josipom Klisovićem. Klisović i predsjednik Republičkog odbora sindikata metalaca trebali su posjetiti TVIK, a izvršni sekretar Risto Mrđen i predsjednik sindikata tekstilaca obići "Kninjanku".

Ova dva najveća kninska poduzeća zbog blokade, koju je naredila hrvatska vlada, zapala su u velike poteškoće, počevši od proizvodnje do isplate plata radnicima. Poslije toga trebali su sudjelovati u razgovoru sa predsjednicima općinskih sindikata Krajine. Naime, ovdje je pokrenuta inicijativa, zbog nezadovoljstva sa odnosima prema njima čelnih ljudi Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, da se osnuje Autonomni sindikat Krajine.

Na ovom sastanku, dali su i meni riječ. Naime, budući da sam četiri dana ranije u "Radu" objavio članak o rascjepu u sindikalnom pokretu Hrvatske, u kojem već djeluju tri "centrale", a oni bi bili četvrta, mogao sam im reći s kakvim su argumentima i stavovima pošli na razgovore sindikalni čelnici iz Zagreba. Klisović je to jutro stigao do Šibenika, ali nije mogao dalje. Ukratko, do daljnjeg odloženo je stvaranje Autonomnog sindikata, čemu se protivio samo predsjednik OSV Gračaca.

Ovaj dan u Kninu za novinara ipak nije izgubljen. Pun je neočekivanih zbivanja. Ali, na prvi pogled to se ne bi moglo zaključiti. A da je to osobit dan vidi se, bar izvana, po zastavama. Jer, na svim službenim zgradama podignute su jugoslovenske zastave. Nema niti jedne srpske, ali niti hrvatske.


"Nećemo iz Jugoslavije!"



U zgradi Skupštine općine konferencija za novinare. Povod: proglašenje srpske autonomije. Dr Milan Babić, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća objašnjava okupljenim novinarima političko značenje proglašavanje autonomije Srba u Hrvatskoj:

"Srpski narod nije izglasao vlastitu autonomiju da bi pravio političku štetu drugima, ili oduzimao politička prava drugim narodima. Opredjeljujući se za autonomiju, srpski narod je zadržao pravo da živi na području gdje je stoljećima živio kao historijski narod. Autonomija znači njegovu sigurnost u svim sutrašnjim i već tekućim dogovorima oko preuređenja Jugoslavije. Izjašnjavajući se za autonomiju srpski narod u Hrvatskoj se izjasnio za Jugoslaviju, i u okviru nje za garanciju vlastitog nacionalnog subjektiviteta".

Pojašnjavajući, dalje, što znači ta proklamirana autonomija, dr Babić je još rekao: "Autonomija Srba u Hrvatskoj realizirat će se kroz samoupravu općina, zajednice općina ili regionalnu samoupravu. Budući da je već na sceni prijedlog novog Ustava Hrvatske, srpski narod se ograđuje od ustavnih koncepcija kojima se želi stvoriti nezavisna hrvatska država, koja bi srpski narod i njegov etnički prostor uključivali u sebe. Srpski narod, izjašnjavajući se za autonomiju donio je vlastitu nacionalnu slobodu, mada još uvijek ne i slobodu pojedinaca, građanina".

Iznijeti su i rezultati referenduma Srba o autonomiji koji je proveden uz veliko protivljenje hrvatskih vlasti. U općinama i dijelovima općina u kojima je proveden referendum za srpsku autonomiju bilo je 756.549 građana, protiv 172 i 60 nevažećih listića.

Zapravo, svoj glas za autonomiju u Hrvatskoj je dalo 567.127, a izvan teritorija te republike još 189.422 građanina koji su poreklom iz Hrvatske. Računa se da je onemogućeno da se izjasni još oko 150.000 Srba u Hrvatskoj, jer im to nije bilo dozvoljeno u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Šibeniku, Kaštelima, Solinu, dijelovima Rijeke, Karlovca, Siska.

Oko pet sati predvečer, dok sjedim u Srpskom radiju Knin, gdje je ujedno press centar, odjednom uzbuna. Kažu mi da su dobili informaciju da su na Knin krenuli specijalci. Među njima ima i Šiptara, bivših milicionara sa Kosova. Pitam Ognjena Ignjatovića, predstavnika za štampu Srpske demokratije stranke, što će sada biti?


Uzbuna: "Dolaze specijalci"



"Nek bude što mora biti, dosta smo čekali", kaže lakonski. Mlade žene koje rade na stanici opominje: "Ako se specijalni probiju u Knin, mi smo među prvima na udaru". Ipak, nema panike, nitko ne napušta svoje radno mjesto.

Odlazim pred stanicu milicije, gdje se skupilo mnogo naroda. Na stepeništu, u gužvi, poznati epski brkovi starine Sime Dubajića, jedne od medijskih ličnosti ovog kraja. Pitam ga: "Šta ćeš ti tako star ovdje?".

"Ako sam 1941. godine bio sa svojim narodom, mjesto mi je i sada ovdje. Ako se trebamo braniti - još se mogu boriti".

Osluškujem što se govori. Narod čeka povoljne vijesti ili oružje. Osvrćem se, žena i djece nema. Samo zabrinuti, mrki, ali i odlučni ljudi.

Da li je moguće da počinje građanski rat? - mislim sa zebnjom.

Ali, srećom, još se nije našao neko dovoljno lud da silom osvaja Knin. Jer, kako su mi kasnije u kafiću, u blizini stanice milicije, objašnjavali slučajni poznanici, Knin se može osvojiti, ali se Krajina ne može umiriti. Čvrsto su uvjereni da bi to bio opći ustanak Srba u Hrvatskoj. Pavelić je, kažu imao 200.000 vojnika, još je više bilo Nijemca i Talijana, pa nisu ovaj narod pokorili...

Znam da je sve to tako bilo, ali ježim se od svake logike u kojoj je argument i nasilje.

Takvu logiku vidio sam u Petrinji, kada golorukog demonstranta palicama obaraju četiri specijalca, a onda ga dok leži na zemlji tuku nogama u teškim vojničkim cipelama. Pravo je čudo da već tamo nije bilo mrtvih glava, a zatim bi po logici da nasilje izaziva nasilje krenula lavina koja bi mnoge od nas odnijela.

Kasnije, više uopće ne bi bilo važno tko je prvi počeo.

Uvečer, spavam na klupi, na željezničkom kolodvoru Knin. To je jedino prenoćište koje sam mogao naći. Ležaj neudoban, malo je i hladno, ali, šalim se na svoj način - barem imam mir.

Ne prolaze vlakovi, nema putnika. Tišina.

U utorak, promet i dalje blokiran. U Knin je teško doći, ali gotovo nemoguće otići. Grad živi pod opsadom. Nema benzina, ponestalo je i nekih namirnica, ljudi prave zalihe.

Saznajem da su stigli kamioni, uglavnom iz Srbije i Vojvodine, koji su dovezli pomoć u hrani za djecu i radnike koji ne primaju plaće ili su dobili neku bijednu crkavicu od koje se ne može živjeti. Škole ne rade. Nema ni dnevnih novina da pročitam što se izvan Knina zbiva.

Predveče, uspjevam se izvući iz Knina. Povremeno se jedino pušta lokalni autobus do Šibenika. Na kraju Kosova polja, ovog kninskog, barikade.

Autobus usporava da ih zaobiđe. Pored puta posjedalo na zemlju osam sa automatima naoružanih ljudi, a dvojica kontroliraju rijetka vozila.

Pored autobusa prolazi stari žuti "fićo". Za volanom krupan brkonja, a na sjedištu iza njega puška. Spušta se noć, možda i on žuri na neku barikadu.

Napisao: V. Miljević (Rad, list Saveza samostalnih sindikata Jugoslavije, 1990.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment