Listopad 1990: Tek poslije sat
stajanja vlaka na željezničkom kolodvoru Bosanski Drenovac, i
najpospanijim putnicima je postalo jasno da se dogodilo ono u što
se, ipak, nije vjerovalo kada se ulazilo u vagon:
da će biti obustavljen sav cestovni i željeznički saobraćaj preko sjeverne Dalmacije i južne Like, točno u ponoć 1. listopada.
da će biti obustavljen sav cestovni i željeznički saobraćaj preko sjeverne Dalmacije i južne Like, točno u ponoć 1. listopada.
Tu vijest pročitao je i spiker
Hrvatske televizije u Dnevniku, u nedjelju naveče...
... pa je brzi vlak, u kojem sam se i ja našao sa kartom do Knina, pošao iz Zagreba za Split poluprazan, iako je to upravo dan kada ima najviše putnika.
... pa je brzi vlak, u kojem sam se i ja našao sa kartom do Knina, pošao iz Zagreba za Split poluprazan, iako je to upravo dan kada ima najviše putnika.
Čak ako i dođe do prekida, računao sam pogrešno, vlak će biti
zaustavljen u Kninu, što znači tamo gdje sam i pošao.
Bilo je to tri sata noću. Gusti mrak.
U daljini slabo osvijetljena mala stanička zgrada. S desne strane
nazire se strma, kao nožem odsječena stijena u čiji je masiv
ukopana pruga. Od ljubaznih dežurnih željezničara saznajem da je
naš vlak prvi koji je zaustavljen, a iza nas, raspoređeni po drugim
stanicama prema Bihaću, stoje još četiri vlaka. Kada će se
krenuti - nitko od njih ne zna.
Ponavljaju ono što sam i ja čuo u
televizijskim vijestima: prekid će trajati dok hrvatske vlasti ne
puste uhapšene i taoce iz banijskih općina Petrinja, Glina i Dvor
na Uni, u kojima je došlo do surovog obračuna specijalaca sa
nezadovoljnim Srbima.
Dakle, tko zna koliko će se dugo
čekati u vlaku, u planini. A ovaj željeznički kolodvor na
teritoriju BiH i jest visoko u planini. Do neba stijene, a u
nevelikoj kotlini ispod raštrkano selo. Saznajem: Knin je daleko 28
kilometara, ili za gorštaka četiri sata hoda, a to i nije mnogo,
uvjerava me željezničar Stevo Rašeta, čije je selo i kuća tu
negdje u blizini.
Poslije šest sati čekanja odlučujem
se na pješačenje, pa što bude: ko nije krenuo - neće ni stići,
mislim optimistički. Nitko od putnika ne želi mi se pridružiti.
Pošto se u vlaku ne može ništa kupiti za jelo, gladni i žedni
putnici napravili su veliku gužvu u kilometar udaljenoj seoskoj
prodavnici. Nema hljeba, pa se kupuju konzerve i keks.
Na kilometar pješačenja ulazim u
klanac. Rijetki prolaznici. Najprije sitan, poguren starac tjera
magarca ispred sebe, a za njim se lijeno vuče mršav, žut pas. Malo
kasnije srećem starca, mladića i dječaka koji gone dva natovarena
magarca. Svi prolaznici s kojima sam se mimoišao, pozdravljaju me,
iako sam im nepoznat. Čovjeku koji živi u velikom gradu to je
čudan, ali i lijep običaj.
Naoružane straže
Što idem dalje stijene su sve strmije.
Lijevo su obronci planine Prosare, a desno lička brda. Put je
makadamski, uzak, izlokan, jedva se rijetka vozila mogu mimoići.
Desno, gotovo u provaliji valja kamenje brza planinska rječica. U
jednoj maloj kotlini barake. Naziru se ostaci započetak puta. Sve je
napušteno.
Sjetih se, u vrijeme nacionalne
euforije u Hrvatskoj, 1971. godine, prikupljen je narodni zajam za
gradnju autoputa Kralja Tomislava, ili Krešimira, već sam
zaboravio, koji je trebao povezati Zagreb sa južnom Hrvatskom, kako
se tada i sada govorilo, odnosno Dalmacijom. Put nije napravljen, ali
su narodne pare potrošene.
Tu sam prvi put zaustavljen. U susret
mi je došao kamionet u kojem su bila tri čovjeka. Stali su i
upitali me ko sam i kuda idem. Rekli su da su i oni dio straže koja
čuva prilaze Kninu. Pet-šest kilometara dalje, kod ciglane, na
ulazu u Strmicu, srest ću drugu stražu i ta me vjerojatno neće
propustiti, jer je došlo naređenje da se nitko ne pušta u Knin.
Možda ipak prođem, jer sam novinar, rekli su mi. I tako nastavljam
put.
Klanac se još više sužava, a stijene
okomitije. Ovuda za vrijeme rata vojska nije mogla proći. Desetina
vojnika naoružana bazukama mogla bi lako zaustaviti tenkovsku
brigadu. Ne daj bože rat!
Ugledah, već umoran od pješačenja, i
ciglanu. Pred mene izlazi krupan mladić u plavom radničkom odijelu.
Na ramenu mu ležerno visi automat. Ista pitanja kao i kod prethodne
straže. Kad sam rekao tko sam, odakle sam i iz koje redakcije,
rečeno je da mogu ići dalje. Ipak, odlučujem da se malo odmorim.
Iz obližnje kućice izlazi još
nekoliko naoružanih ljudi. Pitam ih da li znaju što se dešava u
Kninu, ali saznajem samo to da je noćas objavljena Srpska autonomija
u Krajini. Odlazim od njih, a da me nitko nije čak ni legitimirao
niti ružnu riječ rekao. Kad sam se već udaljio netko mi je
dobacio: "Pišite pošteno, pišite ono što vidite...".
Na izlasku iz Strmice, poslije 10
kilometara pješačenja, kada sam se već dokopao asfalta,
zaustavljam vozila. Postariji čovjek sa kolima punim stolarskog
alata ide u Knin, pa će me povesti. Kaže da je iz Drvara. Kad je
čuo da sam dva dana ranije bio u Petrinji, kaže ljutito: "Taj
narod nisu smjeli tući. Znam Banijce, to su mirni ljudi. E, vala
volio bih vidjeti te specijalce koji bi pokušali tući nas u
Drvaru...".
Sindikalci se nisu probili
Konačno sam u Kninu, u Općinskom
sindikalnom vijeću. Saznajem da od onoga zbog čega sam došao nema
ništa. Naime, tog jutra u Knin je trebala doći delegacija Vijeća
SSSH na čelu sa predsjednikom Josipom Klisovićem. Klisović i
predsjednik Republičkog odbora sindikata metalaca trebali su
posjetiti TVIK, a izvršni sekretar Risto Mrđen i predsjednik
sindikata tekstilaca obići "Kninjanku".
Ova dva najveća kninska poduzeća zbog
blokade, koju je naredila hrvatska vlada, zapala su u velike
poteškoće, počevši od proizvodnje do isplate plata radnicima.
Poslije toga trebali su sudjelovati u razgovoru sa predsjednicima
općinskih sindikata Krajine. Naime, ovdje je pokrenuta inicijativa,
zbog nezadovoljstva sa odnosima prema njima čelnih ljudi Saveza
samostalnih sindikata Hrvatske, da se osnuje Autonomni sindikat
Krajine.
Na ovom sastanku, dali su i meni riječ.
Naime, budući da sam četiri dana ranije u "Radu" objavio
članak o rascjepu u sindikalnom pokretu Hrvatske, u kojem već
djeluju tri "centrale", a oni bi bili četvrta, mogao sam
im reći s kakvim su argumentima i stavovima pošli na razgovore
sindikalni čelnici iz Zagreba. Klisović je to jutro stigao do
Šibenika, ali nije mogao dalje. Ukratko, do daljnjeg odloženo je
stvaranje Autonomnog sindikata, čemu se protivio samo predsjednik
OSV Gračaca.
Ovaj dan u Kninu za novinara ipak nije
izgubljen. Pun je neočekivanih zbivanja. Ali, na prvi pogled to se
ne bi moglo zaključiti. A da je to osobit dan vidi se, bar izvana,
po zastavama. Jer, na svim službenim zgradama podignute su
jugoslovenske zastave. Nema niti jedne srpske, ali niti hrvatske.
"Nećemo iz Jugoslavije!"
U zgradi Skupštine općine
konferencija za novinare. Povod: proglašenje srpske autonomije. Dr
Milan Babić, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća objašnjava
okupljenim novinarima političko značenje proglašavanje autonomije
Srba u Hrvatskoj:
"Srpski narod nije izglasao
vlastitu autonomiju da bi pravio političku štetu drugima, ili
oduzimao politička prava drugim narodima. Opredjeljujući se za
autonomiju, srpski narod je zadržao pravo da živi na području gdje
je stoljećima živio kao historijski narod. Autonomija znači
njegovu sigurnost u svim sutrašnjim i već tekućim dogovorima oko
preuređenja Jugoslavije. Izjašnjavajući se za autonomiju srpski
narod u Hrvatskoj se izjasnio za Jugoslaviju, i u okviru nje za
garanciju vlastitog nacionalnog subjektiviteta".
Pojašnjavajući, dalje, što znači ta
proklamirana autonomija, dr Babić je još rekao: "Autonomija
Srba u Hrvatskoj realizirat će se kroz samoupravu općina, zajednice
općina ili regionalnu samoupravu. Budući da je već na sceni
prijedlog novog Ustava Hrvatske, srpski narod se ograđuje od
ustavnih koncepcija kojima se želi stvoriti nezavisna hrvatska
država, koja bi srpski narod i njegov etnički prostor uključivali
u sebe. Srpski narod, izjašnjavajući se za autonomiju donio je
vlastitu nacionalnu slobodu, mada još uvijek ne i slobodu
pojedinaca, građanina".
Iznijeti su i rezultati referenduma
Srba o autonomiji koji je proveden uz veliko protivljenje hrvatskih
vlasti. U općinama i dijelovima općina u kojima je proveden
referendum za srpsku autonomiju bilo je 756.549 građana, protiv 172
i 60 nevažećih listića.
Zapravo, svoj glas za autonomiju u
Hrvatskoj je dalo 567.127, a izvan teritorija te republike još
189.422 građanina koji su poreklom iz Hrvatske. Računa se da je
onemogućeno da se izjasni još oko 150.000 Srba u Hrvatskoj, jer im
to nije bilo dozvoljeno u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Šibeniku,
Kaštelima, Solinu, dijelovima Rijeke, Karlovca, Siska.
Oko pet sati predvečer, dok sjedim u
Srpskom radiju Knin, gdje je ujedno press centar, odjednom uzbuna.
Kažu mi da su dobili informaciju da su na Knin krenuli specijalci.
Među njima ima i Šiptara, bivših milicionara sa Kosova. Pitam
Ognjena Ignjatovića, predstavnika za štampu Srpske demokratije
stranke, što će sada biti?
Uzbuna: "Dolaze specijalci"
"Nek bude što mora biti, dosta
smo čekali", kaže lakonski. Mlade žene koje rade na stanici
opominje: "Ako se specijalni probiju u Knin, mi smo među prvima
na udaru". Ipak, nema panike, nitko ne napušta svoje radno
mjesto.
Odlazim pred stanicu milicije, gdje se
skupilo mnogo naroda. Na stepeništu, u gužvi, poznati epski brkovi
starine Sime Dubajića, jedne od medijskih ličnosti ovog kraja.
Pitam ga: "Šta ćeš ti tako star ovdje?".
"Ako sam 1941. godine bio sa
svojim narodom, mjesto mi je i sada ovdje. Ako se trebamo braniti -
još se mogu boriti".
Osluškujem što se govori. Narod čeka
povoljne vijesti ili oružje. Osvrćem se, žena i djece nema. Samo
zabrinuti, mrki, ali i odlučni ljudi.
Da li je moguće da počinje građanski
rat? - mislim sa zebnjom.
Ali, srećom, još se nije našao neko
dovoljno lud da silom osvaja Knin. Jer, kako su mi kasnije u kafiću,
u blizini stanice milicije, objašnjavali slučajni poznanici, Knin
se može osvojiti, ali se Krajina ne može umiriti. Čvrsto su
uvjereni da bi to bio opći ustanak Srba u Hrvatskoj. Pavelić je,
kažu imao 200.000 vojnika, još je više bilo Nijemca i Talijana, pa
nisu ovaj narod pokorili...
Znam da je sve to tako bilo, ali ježim
se od svake logike u kojoj je argument i nasilje.
Takvu logiku vidio sam u Petrinji, kada
golorukog demonstranta palicama obaraju četiri specijalca, a onda ga
dok leži na zemlji tuku nogama u teškim vojničkim cipelama. Pravo
je čudo da već tamo nije bilo mrtvih glava, a zatim bi po logici da
nasilje izaziva nasilje krenula lavina koja bi mnoge od nas odnijela.
Kasnije, više uopće ne bi bilo važno
tko je prvi počeo.
Uvečer, spavam na klupi, na
željezničkom kolodvoru Knin. To je jedino prenoćište koje sam
mogao naći. Ležaj neudoban, malo je i hladno, ali, šalim se na
svoj način - barem imam mir.
Ne prolaze vlakovi, nema putnika.
Tišina.
U utorak, promet i dalje blokiran. U
Knin je teško doći, ali gotovo nemoguće otići. Grad živi pod
opsadom. Nema benzina, ponestalo je i nekih namirnica, ljudi prave
zalihe.
Saznajem da su stigli kamioni, uglavnom
iz Srbije i Vojvodine, koji su dovezli pomoć u hrani za djecu i
radnike koji ne primaju plaće ili su dobili neku bijednu crkavicu od
koje se ne može živjeti. Škole ne rade. Nema ni dnevnih novina da
pročitam što se izvan Knina zbiva.
Predveče, uspjevam se izvući iz
Knina. Povremeno se jedino pušta lokalni autobus do Šibenika. Na
kraju Kosova polja, ovog kninskog, barikade.
Autobus usporava da ih zaobiđe. Pored
puta posjedalo na zemlju osam sa automatima naoružanih ljudi, a
dvojica kontroliraju rijetka vozila.
Pored autobusa prolazi stari žuti
"fićo". Za volanom krupan brkonja, a na sjedištu iza
njega puška. Spušta se noć, možda i on žuri na neku barikadu.
Napisao: V. Miljević (Rad, list Saveza samostalnih sindikata Jugoslavije, 1990.)
