Dražen Vrdoljak '77: Kako je Oliver Dragojević postao neosporiv vladar jugoslavenskih džuboksova

Kolovoz 1977: Iznenada, svi govore o Oliveru Dragojeviću. "Odličan pjevač" - tvrde šlageromani, rokeri i intelektualci, otkrivajući ono što se u Splitu zna već desetak godina. S obzirom da (samo) dobar glas još nikoga automatski ne kvalificira za pjevača od povjerenja, naš stalni suradnik pop-kritik Dražen Vrdoljak, otkriva što je u pozadini njegovih nesumnjivih kvaliteta...

Oliver Dragojević trenutno je neosporiv vladar jugoslavenskih džuboksova (makar onih u koje sam osobno zavirio).

Istina, o njegovoj bi sveopćoj omiljenosti mogli posvjedočiti i neki konkretniji a manje kompromitantni podaci, primjerice o nakladama gramofonskih ploča, o zastupljenosti u radio-programima, o dominaciji top-listama.

Kao što svi dobro znamo, svjetlucave muzičke kutije iz kutova naših buffeta, kafića, krčmi i inih svratišta, koje nas najizravnije podsjećaju da je zabavna glazba obična roba - jer pjesmu krčme za dinar ili dva ne bismo baš mogli nazvati rasadištima dobra ukusa. Mislim, čak, gledajući u prosjeku, da je kultura programiranja domaćih džuboksova daleko ispod kulture ponašanja na mjestima u kojima su se udomaćili, tj. da prva osiromašuje drugu, stimulirajući pri tom i konzumiranje žestokih pića očajne kvalitete (od kojih me uvijek boli glava).

Analizirajući sastojke koktela kojim se puni tipičan jugo-džuboks, primijetit ćemo redovito visok postotak "narodnjaka", zatim niz hitova s posljednjeg festivala, pa karakterističnu skupinu šlagera za čije postojanje prije niste znali, jer ih sviraju samo lokalne radio-stanice, i eventualno nešto stranog popa (neizbježni "Abba" i Demis Roussos).

U relacijama zvuka i ritma, to su oni pijanički napjevi folklornog i kvazifolklornog ugođaja, s trubljama i tamburama u prvom planu, te primjerci iz "humpa-cumpa vala" koji danas, u različitim varijantama, predvodi komercijalnu domaću glazbenu produkciju.

Ako iz džuboksova možemo steći predodžbu o tome kakvu glazbu naš narod, zapravo, najradije sluša, onda se Oliveru Dragojeviću ne da osporiti status pučkog pjevača-miljenika.

No, evo odmah prvog fenomena koji nam signalizira da je Dragojevićeva pripadnost džuboks-kulturi više iznimka nego pravilo što ga ona potvrđuje: profil njegove publike širok je kao u malo kojeg pjevača na domaćoj estradi.

Voli ga "srednja struja", ali pripada krugu rijetkih interpreta koje istodobno simpatiziraju još i mlađi, pop-glazbi skloni slušatelji, i intelektualci; već je u više navrata pouzdano utvrđeno da mala djeca, koja tek progovaraju, najsigurnije raspoznaju zvuk "Skalinade" i "Malankonije", uz "Milovana", dakako; Arsen Dedić nazvao je Olivera "pjevačem emancipiranih Dalmatinaca", pa, iako mu je mediteranska melodičnost i osjećajnost do sada bila najraspoznatljivijim zaštitnim znakom, zanimljivo koliko ga favoriziraju u ostalim krajevima zemlje; karakteristično je i to da Dragojeviću izražavaju naklonost i kolege iz ceha, kojima vjerojatno imponira njegova glazbena sprema (vrlo je dobar klavirist, a služi se s još nekoliko instrumenata).

Riječju, Dragojevićev glas i pojava očito raspolažu nekim kohezijskim svojstvima, koja ujedinjuju inače prilično razdvojene strukture njegovih poklonika.

Za razliku od imena s kojima, dijeli prostor u staklenom izlogu džuboksa, on - dopadajući se jednima - ne izaziva odbojnost drugih, ali još bismo više pogriješili zaključivši da su mu interpretacije impersonalne, pa da zbog toga penetrira masama, ne ostavljajući za sobom primjetljivijeg traga.


Oliverova tiha atipičnost



Pogledajmo njegovu facu: to zacijelo nije primjerno lice šou-biznisa. Nedavno sam se napokon sjetio da me izraz Dragojevićeva lica podsjeća na unezvjerenost i zvjerkavost Dustina Hoffmanova, odajući čovjeka kojemu su zbunjenost, odsutnost dara za prenaglašenim isticanjem i sklonost privatnosti, mnogo prirodniji od inicijative, iritantnog samopouzdanja i sposobnosti da se nametne.

S obzirom da nije ni visok ni kršan, djelovao bi pretežno smiješno u konvencionalnoj pozi festivalskih prvaka koji razdrljanom košuljom pokušavaju izazvati asocijacije na ortodoksnu muškost.

Povrh svega još nosi i naočale, dakle je "ćoro", kako bi rekli u Splitu, ali on ih ne želi promijeniti za kontaktne leće nego ih, naprotiv, ističe kao jedan od svojih vizualnih simbola - kako nam sugerira dizajn ovitka njegove nove LP-ploče.

Fizička atipičnost jednog pjevača već je znak da mu se može pokloniti povjerenje: ako se ona i ne oglasuje jednako atipičnim vokalnim stilom, uvijek može djelovati poput kiseline u inače slatkom poju, i na taj način donekle izbalansirati cjelovit efekt svojega vlasnika.

Što je zanimljivo, Dragojević se prema takvoj fizionomiji odnosi posve ravnodušno. Ne manipulira njome, pa čak ni u situaciji koju bi svatko drugi odmah iskoristio.

Kad se ljetos pojavio na naslovnoj stranici sarajevskog "Svijeta", bilo je to s fotografijom koja bi se mnogo prije mogla opisati kao slučajna snimka, izvučena iz rijetke dokumentacije, nego kao rezultat propagandnog "photo sessiona".

Da Dragojević, Zdravko Čolić, Mišo Kovač i Željko Bebek istog trenutka, recimo, nahrupe u dvoranu punu svijeta, ali svaki sa svojega ulaza, nema sumnje koji bi od njih izazvao najmanju senzaciju.

Stanovita nebriga koju Dragojević pokazuje s obzirom na svoju estradnu personu, a po kojoj bismo mogli zaključiti da svi drugi mnogo bolje znaju od njega samog koliko je on uspješan, javlja se možda naprosto stoga što Dragojević još nije apsolvirao neka pravila igre miljea kojemu pripada.

Osobno bih ponudio drukčije objašnjenje: današnjem Dragojevićevu statusu na estradnoj sceni prethodi desetak godina muzikantske prakse. Još početkom druge polovice šezdesetih godina, dok je u splitskim Podrumima zabavljao mladež kao pjevač i orguljaš "Batala", govorili su mu da je "mali genijalac".

Godine 1967. pojavio se na tamošnjoj festivalskoj pozornici s "Picaferajom", glazbenim predznakom svojeg kasnijeg mediteranskog i dalmatinskog opredjeljenja, ali očito prerano.

Zatim je nekoliko godina proveo svirajući po svijetu, od Njemačke do Meksika, a kad se vratio, trebalo mu je još nekoliko sezona dok ne pronađe odgovarajuću formulu. Imao je, dakle, dovoljno vremena da glazbu shvati kao posao i profesiju, a ne kao histerično natjecanje za prestiž.

Poznavanje zanata, ukusi i afiniteti, pomogli su mu da superiorno kontrolira materijal što ga danas pjeva, umjesto da se njime muči napetih žila i "probija" ga fizičkim naporom. Napokon, Dragojević je dovoljno duhovit i razborit da se nesvjesno distancira od slike koju zabavna pjesma stvara o svojemu pjevaču, za razliku od većine kolega koji ispadaju autentično smiješni, nastojeći "proživljavati" interpretaciju.

Njemu se ne može dogoditi da, poput Mikija Jevremovića koji pjeva "mjeseče, ti stari druže moj" kao da s tim Zemljinim satelitom zaista svakodnevno dijeli dobro i zlo, predstavi, recimo "Galeba" kao člana porodice ili prvog susjeda; čuo sam ga, naprotiv, kako na jednom nastupu najavljuje pjesmu "Galeb i ja" - "Moj tetrijebe", davši tako do znanja da nijedna od pjesama koje izvodi nije sveta, čak ni ona najbolja.

Zadržavši između sebe i svojih pjesama nešto slobodna prostora, Dragojević će onima koji to shvaćaju uvijek objasniti da glasom samo posreduje, oslobađajući ga tako pretjerana pritiska i nervoze.


Aduti muzikalne naravi



Razumljivo da su, u ovakvom svjetlu, Dragojevićevi aduti mogli biti ponajviše muzikalne naravi. Ako se njegovi hitovi već eksploatiraju do te mjere da bi nas Dragojevićeva frekventiranost navela na pomisao kako ih je lansirao barem dvaput više, onda se čini da njegov glas, razmjerno vladajućim standardima u nas, proizvodi znatno niži stupanj zasićenja.

Riječ je o čudnoj kombinaciji talijanskih utjecaja, od "urlatora" do dobrih interpreta balada poput di Barija, no Dragojevićev "melodico moderno" često se zatamnjuje vokalnim raspuklinama koje reflektiraju inspiriranost crnačkim pjevačkim stilovima Raya Charlesa, Jamesa Browna i Stevieja Wondera - Dragojeviću, čini se, najomiljenije suvremene soul-pop ličnosti.

No, problem je u tome što se, pretpostavljam, više od šezdeset posto Dragojevićevih javnih istupa svodi na samo dvije pjesme, "Skalinadu" i "Malinkoniju", i nisam siguran da bi ijedan glas uspio izdržati toliko svakodnevnog izrabljivanja a da se svejedno doima svježe.

S obzirom na mogućnosti koje pjevački talent poput Dragojevićeva može ponuditi, njegov ljetni hit, "Malinkonija", vjerojatno je posljednje tolerantno protegnuće jednog mediteranskog šlagerskog opredjeljenja na liniji "Picaferaj" - "Galeb i ja" - "Skalinada".

Kao što sam imao priliku zabilježiti u komentaru na ovitku albuma "Malinkonija", u najvišem dometu suradnje skladatelja Zdenka Runjića i pjevača Olivera Dragojevića, a to je, dakako, "Galeb i ja", "autentičan dalmatinski ugođaj transcendentira lokalističku samodopadljivost, propagandu, osobenjaštvo i ine uobičajene sastojke u receptu za uglazbijivanje Dalmacije; umjesto pustopašnog optimizma, navijačkog prizivanja radosti življenja ili pak sentimentalnosti i patosa u nevještim krokijima pojedinačnih sudbina i iskustava, dobili smo primjer dalmatinske kontemplativnosti kakva se ne povezuje tako često s inspiracijom za melodije Jadrana."

Po upečatljivosti kojom "Galeb" zrači raspoloženje ljetne opijenosti, opuštenosti i refleksivnosti, proglasio bih ga dalmatinskim ekvivalentom sjajnih osunčanih pop-pjesama kao što su "Daydream", "Groovin' " ili "Sunny Afternoon".

"Galeb" je mogao biti osobni Dragojevićev hit, no posrijedi je bila isuviše fina pjesma a da bi postala hitom na nacionalnoj razini.

Prizemljivši u biti istu vrstu emocionalnosti, Dragojević i Runjić učinili su od "Skalinade" - dalmatinsku himnu! Ta mi je pomisao sinula kada sam počeo uočavati reakcije Dalmatinaca na "Skalinadu" nekoliko mjeseci nakon slabljenja onog najsnažnijeg udara koji se u početku koncentrično širi oko epicentra eksplozije svakog, a napose ljetnog festivalskog uspjeha.

Čestice velikih hitova kontaminiraju slušateljev okoliš do te mjere da je on prisiljen potražiti zaštitu od nekontrolirane zvučne polucije; zato oseka jednog hita ostavlja za sobom turobne krhotine zasićenja i zatrovanosti.

Iako je u percepciji dijela slušateljstva i "Skalinada", vjerojatno, doživjela takvu sudbinu, primijetio sam da je s prolaskom prvotnog oduševljenja Dalmatinci nisu bili spremni odbaciti. Dapače, stali su joj ukazivati neku osobitu vrstu poštovanja, kao prema neotuđivo njihovom vlasništvu koje neće ostati poniženo ma koliko je često frekventirali.

Kojim je to svojstvima "Skalinada" zaslužila povlašteni položaj ne bih znao točno objasniti. Siguran sam, ipak, da ona neodoljivo navodi Dalmatince na osjećaj njihove etničke pripadnosti i odatle (mi) ideja o "Skalinadi" kao pjesmi koja odzvanja Dalmacijom poput svojevrsne himne.

U ovom slučaju, dakle, popularnost i obljubljenost ne izazivaju konotacije negativna predznaka, već mislim da se vežu uz pjesmu u najpozitivnijem smislu.


Glas koji se snalazi



Ovako shvaćena, "Skalinada" može biti samo kompliment svojim autorima (među koje, jasno, ubrajam i pjevača). Da, ali takvu je izbalansiranost u danim okolnostima moguće postići samo jednom.

"Malinkonija" se teže odupire pritiscima superučestalih izvedbi, a nastavi li jednakim tempom narušavati delikatne omjere autorskih udjela, Runjićeva i Dragojevićeva produkcija dalmatinske pjesme mogla bi uskoro u cijelosti promijeniti smisao i zbrisati razmak od rutine "uglazbljenog ljeta".

Kad već raspolaže dovoljnim brojem prednosti da zainteresira neobično velik raspon slušatelja, Dragojević bi se trebao pozabaviti disciplinom u odabiru repertoara. Njegov glas sve će naglašenije nametati imperativ adekvatne pjesme, kako se ne bi dogodilo da u pozadini ugodnog i dobrog zvuka, na koji smo se, očito, sasvim spontano i bez prisile navikli, počnemo otkrivati pustoš umjesto smisla.

Tim više što je riječ o glasu koji je kao stvoren da kamuflira trivijalnost i eksponira autorsko-skladateljsko nadahnuće.

Ovo ističem zbog toga što mi se čini da pojedini rijetki pjevači, koji su se prije Dragojevića našli u sličnoj dilemi, nisu uspjeli održati ravnotežu. Na zabavno-glazbenoj sceni, kojom vladaju takvi odnosi da pjevač nije ništa doli muppet u rukama skladatelja-profitera, glas koji je sam u stanju modelirati sudbinu svojega vlasnika prisiljen je, na žalost da se sam snalazi kako zna i umije.

Napisao: Dražen Vrdoljak (Start, 1977.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






No comments:

Post a Comment