"TeVe" Dražena Matošeca: O "Boljem životu", "Hitu meseca", "Panonskom mornaru", "Animaviziji"

Lipanj 1988: Samo na zagrebačkoj televiziji moglo se svojedobno dogoditi da čovjek ode u mirovinu izravno s funkcije urednika emisije Zdravo mladi.

To nas upozorava koliko je za tu ustanovu mladost rastezljiv pojam: kao i u našem društvu uopće, ni tamo nitko nije za staro željezo dok ga ne dohvati penzija.

Mnoge zagrebačke TV-stvaraoce mirovina je pokosila u cvijetu mladosti, tek što su nasljednicima odali tajnu svoje svježe krvi, koja glasi: ako ostariš u dvadesetoj, bit ćeš podjednako mlad u šezdesetoj.

Zato u gradu podno Sljemena i imamo toliko starih mladića i mladih staraca, neobično sličnih u pokušajima da na televiziji provedu turobnu uravnilovku duha. Ako se složimo da starost nije samo životna dob nego i način razmišljanja, već smo bliže uvjerenju našeg poznatog kulturnog radnika koji tvrdi da čovjek ostari onoga trenutka kad prekorači prag Televizije Zagreb.

Koliko li je samo mlađarije koja se svoje generacije odrekla za mjesto pred kamerama...

Osobno bih rekao da se od svih šmrkavaca na ekranu još ponajbolje držao neki puž balavac kojeg sam prije dvije-tri godine vidio u obrazovnom programu zagrebačke televizije. Taj je održao pravu lekciju iz živahnosti svim mladićima i djevojkama sa šetališta Karla Marxa, koji za njegovim sluzavim tragom sada mogu spokojno put mirovine.

Zdravo mladi!


*****



Animavizija / Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu '88: Treba li objašnjavati zašto Animaviziju držim značajnim događajem za domaći mali ekran? U programu Televizije Zagreb, naime, ta je emisija nalik na rijetki svijetli kutak u nekom staračkom domu, s taman toliko mjesta da se preostala mladost može ondje igrati a da ne ugrozi svoje senilno susjedstvo.

Za nju je zato bio rezerviran novostvoreni, treći program, gdje se u doba Svjetskog festivala animiranog filma moglo vidjeti nešto uistinu jedinstveno: život.

Takva raspojasana vitalnost najteži je udarac dogmi, autoritetu, rutini, mrzovolji, samodovoljnosti, ukratko, svim najružnijim obilježjima onog tipa starosti kakav poznajemo na našoj televiziji.

Nasuprot savršenstvu - pogreške. Nasuprot profesionalnosti - improvizacija. Nasuprot meditiranju - akcija. Nasuprot solilokviju - razgovor.

I napokon, umjesto izraza dosade na licu, osmijeh, a to je ona moneta šira od svijeta, kojom se lako mogu kupiti i probirljiviji gledaoci od ovih koje je zla sreća smjestila uokrug sljemenskog odašiljača. Šesnaest sati Animavizije dnevno možda je zato manje bitno kao radni pothvat par excellence, a više kao pljuska gerijatrijskoj konkurenciji na prva dva kanala.

I to je zapravo sve. U vrzionom kolu opojnih majskih svečanosti našli su se proteklih dana Zagreb, Festival i Animavizija. Posljednje kao medijski odraz onog stanja svijesti za koje cijeli svijet čuva jedan jedini dragocjeni termin - mladost.




*****



Dom za preodgoj djece i omladine: Od trenutka kad je čovjekov dlakavi predak prvi put otkrio pećinu, za ljudski rod počinje veliki misterij doma. Metafizička vrijednost kuće i domaćeg ognjišta, mjesta koje čovjek napušta da bi mu se opet vratio, kudikamo nadmašuje njegovu ulogu pukog prebivališta, a to će nam dokazati brojne uzrečice - od one koja tvrdi da je kuća tamo gdje je srce, pa sve do najpoznatijeg sentimentalnog usklika: dome, slatki dome!

Za tim naslovom krije se i zapažena emisija zagrebačke televizije, no pod domom se tu ne podrazumijeva intimni kutak u kojem čovjeka čuvaju lari i penati, nego Dom za preodgoj djece i omladine, dakle, neka vrsta kolektivnog pribježišta za sve mlade ljude koji vlastitu kuću na vole ništa više nego ona njih.

Autorica Stana Jeličić i režiser Zoran Zlatar pokazali su nam prošli tjedan nekoliko njegovih ukućana; trojica od tih momaka izjavila su da ne žele van iz Doma, jer su na nj priviknuti pa se izlaska čak i boje.

Da nisam gledao emisiju, vjerojatno bih se zakleo kako svaki polaznik jedva čeka otpuštanje, da uhvati malo slobode, samostalnosti, da se možda i sam okući... Je li to strah, sentimentalnost, navika?

Ili je i tu u igri ona velika tajna koja mjesto na Zemlji pretvara u mjesto u srcu?

Možda, naime, i Dom tada može postati dom.


*****



Hit meseca TV Beograd: Najveća voditeljska kvaliteta Dubravke Marković proteže se od uha do uha. Njeni kutnjaci i sjekutići, naime, pravi su manekeni paste za zube, a priroda se zaista nema čega posramiti kad na nečijem licu bljesne takav raskošni vatromet cakline.

Osmijeh i jest temeljni ispit svake audicije za televizijske voditelje, pa oni koji prođu imaju još jedino zadatak da unesu nešto ljudskosti u tu rutinsku grimasu. Naša televizija upravo vrvi voditeljima koji s promjenljivim uspjehom pokazuju zube, u rasponu od privlačnog smiješka a la Željka Fattorini, pa sve do stila njemačkog ovčara.

I baš u trenutku kad je većina usvojila osmijeh kao onu tajnu koja čovjeka dijeli od životinjskog svijeta, mnogi su shvatili da za televizijskog voditelja ipak treba nešto više. Eto nas tako i kod onog drugog ispita na kojem će, bojim se, pasti i Dubravka Marković.

Riječ je o suptilnom testu za ispitivanje teško mjerljivih odlika kao što su iskrenost, nepatvorenost ili svježina; televizije bogatije talentima smjele bi govoriti o šarmu, no kod nas bolje da o njemu i ne raspravljamo.

Najzanimljivijim smatram da su sve to osobine koje su se nekoć pripisivale upravo Dubravki Marković, ali držim da je lažni mit o njezinoj mladenačkoj prirodnosti mogao nastati samo u doba kad je starošću zasićena publika bila spremna da zahvalno odmori oči na svakom javnom licu čiji ten više nalikuje koži nego zimskoj gumi.

U takvoj situaciji i na takvoj televiziji rodila se generacija voditelja, kojoj je osnovni zadatak da bude mlada i po službenoj dužnosti, a Dubravka Marković platila je dug tom imperativu i više nego treba.

Kako je teško biti mlad...

Pionirski imidž ne ide uz umorne oči, a cupkanje, žargon i lažna veselost samo su drugorazredna pomagala koja idu na živce. Tako su i od jednog nekadašnjeg voditeljskog dara s perspektivom danas ostali samo krasni bijeli zubi na samotnoj paradi.

Osmijeh lijep - ali prazan.




*****



Koncert u počast Nelsona Mandele: Dvije najmoćnije metode televizijskog terora zovu se sport i politika. Tim ili obrnutim redom, svejedno, domaća TV puni svoj program, a kulturni događaji dođu mu tu kao restlovi za popunu praznina.

Zato je i moguće da veliki londonski koncert u počast Nelsona Mandele, emitiran izravno sa stadiona Wembley, najprije uopće ne bude najavljen, a zatim ga naprasno prekinu.

Da vidimo tko će na ekranu zaustaviti nekog centarfora ili člana komiteta! To samo pokazuje da središnji rock-događaj tjedna za televiziju nije bio ni događaj dana; dakako da još svježe reminiscencije na Live Aid koncerte na TV uopće ne postoje, budući da su i njih zacijelo emitirali samo zato da mogu mirno prespavati dan i noć.

Prema tome: prošla je subota mogla na našim ekranima biti dan koji će se pamtiti, samo da televizija nije taj dan imala značajnijeg posla od muzike.




*****



Panonski mornar je zgodna emisija Đorđa Balaševića, u kojoj je suvišan jedino Đorđe Balašević.

Taj neosporni majstor primijenjenog stiha i talent u kojeg nitko ne sumnja, jednostavno se u TV-skečevima ne može postaviti ravnopravno naspram pogođene uloge Aleksandra Berčeka ili komičarskog nadahnuća Milana Gutovića, premda im je zacijelo sam pisao dijaloge.

Pa ipak, i s njim je njegova emisija bolja od većine papazjanija što smo ih u nedjeljnom terminu navikli gledati.

Balašević je bistar! Pokušava biti i jednostavan i dosljedan, no posljednje bih ipak stavio pod sumnju: ima tome, naime, nekoliko godina kako je u ime svih nas iz pedeset i neke obznanio neka se računa na nas, a nedugo se zatim odlučno ogradio od uzornog karijerista Baneta, iako Bane i dalje vjeruje da se Balašević baš njemu nekoć zakleo...




*****



Utakmice Evropskog prvenstva u nogometu '88: Sport zbližava ljude, a razdvaja idiote.

Stotine sociologa i ostalih stručnjaka mogu me uvjeravati u suprotno, no osobno držim da u rasvjetljavanju fenomena nogometnog navijača najviše pažnje ipak treba posvetiti šupljoj tikvi.

To je ona granična kategorija koja čovjeka na stadionu dijeli od nesuvislog i opakog bića s klupskom ili nacionalnom zastavom u jednoj ruci, bocom piva u drugoj, te s krvavim očima ispred kojih se smije naći bilo što osim pripadnika suprotnog tabora.

Biti navijač, naime, danas je sigurno samo među istomišljenicima. I nemojmo se zavaravati da oko toga trebaju razbijati glavu jedino Englezi: primat možda jest britanski, ali je fenomen sigurno svjetski.

Dok je naša televizija ovih dana prenosila utakmice Evropskog prvenstva u nogometu iz Savezne Republike Njemačke, sportska redakcija Zagrebačke televizije na svoj je način tiho protestirala protiv najpopularnijeg sporta u nas i u Evropi.

Svoj revolt protiv buba mare, mala ali odabrana četa Bože Sušeca pokazala je tako što se podijelila u dvije skupine i onda odigrala utakmicu između momčadi starih i mladih, ali ne u nogometu nego u košarci.

Zašto košarka? Da se pitalo Blažička, on bi i stare i mlade potjerao u njihove stojadine, pa neka se utrkuju na parkiralištu pred TV-domom. Milka Babović vjerojatno bi glasala za susret na ledu, Mutić bi ih odvukao nekamo na glečere, a jedino bi, možda, Mladen Delić popustio emocijama i rekao: "Trust me, I know what I'm doing: biram nogomet!"

Sušec je pak rezonirao ledenom logikom šefa, procijenio dimenzije nogometnog terena i potom donio odluku. Nama treba, vjerojatno je razmišljao, igralište ne preveliko za trčanje, ali dovoljno prostrano da na nj stane cijela redakcija, uključujući suca i Davora Bošnjaka.

Tako je sportska redakcija Televizije Zagreb prošli tjedan prkosila duhu trenutka, prezrela sport broj jedan, te svoj generacijski sukob riješila među koševima. Bravo!




*****



Bolji život: Poguban je po televizijskog scenarista trenutak kad se počne fizički obračunavati s vlastitim likovima. Dok su protagonisti serije živi i zdravi, nema razloga za zabrinjavanje, ali čim junaku padne prva vlas s glave - ni s autorom scenarija nešto nije u redu.

Kad jednom zazvoni pljuska, znači da uskoro neće biti sigurne ni glave, a to pokazuje i primjer Siniše Pavića. Prve šamare on je podijelio unatrag nekoliko mjeseci, a prije tjedan-dva likvidirao je ujaka Kostu u Boljem životu.

Zašto Kostu, pobogu brate?

Ja to tumačim kao trenutak dekoncentracije za pisaćim strojem; Pavić je po svoj prilici htio opaliti točku na Kurčubića, ali se smeo i žrtvovao najboljeg čovjeka u cijeloj seriji. Ili on smatra da su antipatični glumci motor radnje, pa najprije gasi one simpatične?

Da sam smio izraziti svoje skrivene želje, ja bih smjesta glasao za smaknuće Jataganca i još dvadesetak likova iz Boljeg života, jer bi negativcima ostalo manje prostora da Bolji život u posljednjoj epizodi dovedu do dijaboličnog finala.

Ovako ćemo na završetku imati nešto nalik na našu društvenu stvarnost, ali će nam zato nedostajati ona tako dragocjena iluzija da barem na televiziji postoji nešto malo dobrote i čovječnosti.

I sve to zato jer se Pavić obračunao s Kostom...




*****



Zabavno-glazbena emisija iz Bara, TV Titograd: Osim Vječnog grada i Grada svjetla na svijetu postoji i Grad solidarnosti, to nije ni Gdanjsk ni Varšava, nego Bar, jer solidarnost nije isto u Poljskoj i u Jugoslaviji.

Naša je solidarnost ruka pomoćnica koja je nakon teškog potresa digla taj crnogorski primorski grad iz ruševina i tako ujedno omogućila Televiziji Titograd da nas prošle subote u kasne sate davi u jednom prelijepom, do savršenstva obnovljenom ambijentu.

Ne znam zašto se turističke razglednice u novinskim kioscima pretežno zovu kičem, a na malom ekranu mozaičnom emisijom: možda zato jer na mjestu galeba ili usamljenog jedra s razglednice, u zabavnoj emisiji stoji melankolični gitarist na skalinadi?

Ili pjevač zabavne muzike?

Ili mediteranska klapa?

Oj, more dubo-koo...

Napisao: Dražen Matošec (Studio, 1988.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment