Zuko Džumhur: Kako je nastala njegova najpoznatija karikatura - "Staljin u Marksovom kabinetu"

Srpanj 1985: Duhovita politička karikatura Zuka Džumhura, koja je u filmu Emira Kusturice "Moj tata na službenom putu" povod za stradanje glavnog junaka, objavljena je prvi put 1950. godine, a prenijelo ju je oko sedamdeset najvećih svjetskih listova...

Vani je puhala košava, ona nemilosrdna, kakva zna biti samo u Beogradu, pa još u veljači. Da nesreća bude veća, rominjala je kiša, hladna i neugodna. A unutra, u Majesticu, prijatna atmosfera. Nas posebno zanima dvostruki stol u kutu gornje sale, jer je uz društvo, koje tu redovito sjedi gotovo od oslobođenja, najzanimljivije.

Beogradski intelektualci, umjetnici, slikari, karikaturisti, novinari, a u središnjoj loži Pjer Križanić, bard jugoslavenske karikature, šarmantni šezdesetogodišnjak već pomalo narušena zdravlja.

Njegova je biografija briljantna: već do 1914, kroz političku satiru u zagrebačkim Koprivama (i drugim listovima), iskazuje se kao vjerni tumač težnji porobljenih naroda Jugoslavije za oslobođenjem od tuđina i ujedinjenjem, ali će poslije, kad je stvorena Jugoslavija, na stranicama Politike (i drugdje) dobro shvatiti što se dogodilo.

Bori se za ravnopravnost naroda, za demokratske slobode, za prava radnog čovjeka. Oštro kritizira korumpiranost Aleksandrova lažnog parlamentarizma i poslije nemilosrdno šiba: režim diktature, osvajačke planove imperijalističkih sila, talijanski i njemački fašizam, licemjernost "zapadne demokracije".

Najoštrije je žigosao i pokušaje zavođenja otvorenog fašizma u Jugoslaviji, pa su tada, sve češće, neke njegove karikature bile zabranjivane, a posebno je šestojanuarska cenzura uništila mnoštvo njegovih možda najuspjelijih i najubojitijih radova. Kao ogorčeni antifašist, vatreni rodoljub i istinski demokrat, bilo je prirodno da se priključi NOP-u.

Dakle, kako bismo danas rekli, Pjer je tu "držao banku", što je bilo razumljivo, ali ni individualnost ostalih nije bila u sjeni. Stalni su bili: Vinaver, Lučev, Desa Glišić, Ćirić, Bogdan Pešić i... tada 29-godišnji Zuko Džumhur. Te večeri, iznimno zamišljen, gotovo odsutan, s nekim čudnim sjajem u tamnim, prodornim očima.

- Šta je, Zuko, muči te neka ideja? - naslućuje Pjer.

- Ma, jest, nešto bih na temu IB-a, sutra treba da predam karikaturu, ali još nije skuhana.

Rezolucija Kominforma, stalna, nezaobilazna polazna točka za mnoge razgovore i žučne rasprave, također i u Majesticu. Mutno, teško vreme pritisaka, kamuflaža, oštrog, nemilosrdnog nasrtaja zemalja socijalističkog lagera na jugoslavensku samostalnost i Titov put, gusarstvo informbiroovske štampe. Doba kolebanja i sumnji.

Poslije će se objelodaniti da su u toku 1948/49. u našoj zemlji zavrbovane i na neki način uključene u obavještajni rad (bolje reći: rat) za interese službi istočnoevropskih socijalističkih zemalja 9322 osobe, od toga je 20,6 posto bilo jugoslavenskih građana.

Doba beskompromisnog otpora Kominformu, doba kad si u trenu mogao, kao Kusturičin junak Meša (Miki Manojlović), otići na "dobrovoljni rad u rudnik" i da to prihvatiš kao sretniju, blažu varijantu stradanja.

A Mešino stradanje, ako još niste gledali Oca, počinje u odjeljku brzog vlaka, kad se sa službenog puta vraća u društvu svoje ljubavnice (Mira Furlan) i kad je, čitajući Politiku, za jednu karikaturu izjavio:

"E, baš ga pretjeraše!"

E, ta se karikatura začela te tmurne zimske večeri u Majesticu!

Karikatura Zuke Džumhura koja je obišla ceo svet

I, da se vratimo stolu - u ovoj slobodnijoj reporterskoj rekonstrukciji - raspravljalo se o nekim najnovijim bugarskim provokacijama, ali je posebnu pažnju izazvala vijest da je dopisništvo Tanjuga u Celovcu isključeno iz teleprinterske mreže. Tamošnja je direkcija obrazložila da je takav nalog dobila od generalne direkcije u Beču, a ova je, opet, takvu direktivu dobilo od Savezničkog kontrolnog savjeta za Austriju.

Zapravo je ta mjera došla nakon odluke sovjetskog predstavnika u tom tijelu, usprkos tome što je za pitanje telekomunikacija na području Austrije isključivo nadležna austrijska vlada, ne samo kao potpisnica međunarodne konvencije, nego i na osnovi odluke Savezničkog savjeta od 15. srpnja 1949. godine.

Teleprinter isključen iz Celovca, a Zuko iz razgovora! Ustaje lagano, naprosto se izvlači iz fotelje poput zmije, odlazi. Na izlazu ga pozdravljaju livrirani portir i taksist, koji mu ne nudi svoje usluge jer zna da Zuko stanuje jedva nekih stotinjak metara, tu u Vasinoj, odmah od Trga Republike lijevo.

Zastaje pokraj zastakljenog izloga kina Jadran, u kojemu su prikačeni fotosi iz američkog filma Lice jedne žene. Zuko zuri odsutno u oči Joane Crawford koja glumi Anu Holm. Sjeća se, prije neki dan gledao je, kao kroz maglu, prve scene, sprovođenje Ane Holm, optužene za ubojstvo četverogodišnjeg djeteta. I hita dalje, prema spomeniku knez-Mihajla. Susreće prijatelja koji radi u Narodnom pozorištu.

- Zar tako rano kući, Zuko?

- Moram, nešto me pritislo - odgovara ovaj, namješta šal, diže ovratnik kaputa. - Što ste igrali večeras? - pita reda radi i već se udaljava.

- Veče srpske komedije. Laža i paralaža, Čestitam i Vlast. Kad se udruže Sterija, Trifković i Nušić, sala mora biti puna.

Ubrzo stiže. Otključava vrata, ulazi, skida kaput i šal, baca ih na krevet, prilazi stolu, pali stolnu svjetiljku. I cigaretu, naravno. Iz plavog fascikla vadi dvije fotografije, Marxa i Staljina. "Što li će sutra reći Tasa", pomisli trenutak, a zatim gotovo brižno dodiruje bijeli papir i crni tuš, koji tu stoje još od jučer.

Ali konture možda najduhovitije političke karikature nastale nakon drugoga svjetskog rata, koju je objavilo 70 najvećih svjetskih listova (sa Zapada, dakako) te večeri još se nisu mogle nazreti.

- Nisam je napravio tog trenutka jer sam želio da prenoći. Ujutro sam počeo negdje oko devet, i bila je gotova oko deset, pola jedanaest. Najprije sam precrtao Marxovu a potom Staljinovu sliku. Trudio sam se da sve bude što realnije. To se može odmah uočiti: taj crtež nije tipičan za moj stil. Crtež je čak socrealističan, ako tako mogu reći.

Tako govori Zuko Džumhur prije desetak dana u Herceg-Novom. Sjedimo na dnu strmog brijega, pijuckamo kavu u hladu golemog limuna, u mirisnoj bašti i okolišu punom cikusa, agava i nekog drugog cvijeća.

More je tu, na pedesetak metara od nas, ali ulaz u Boku ne vidi se dobro jer ga zaklanjaju visoke palme, pinije i čempresi, magnolije i eukaliptusi. Donijeli su ih stari pomorci tko zna kada, s nekih južnih mora, da ih to egzotično rastinje podsjeća na krajeve koje su pohodili. Ili na ljubavi koje su ostavili...

- Kako ste došli na ideju da Staljinova slika bude u Marxovu kabinetu?

- Mi smo dugo bili u iluzijama da Staljin zapravo ne zna pravu istinu o nama. A mnogo je ljudi prošlo zbog toga kroz pravi pakao. Neki su bili moji prijatelji, počele su već neke rehabilitacije žrtava IB-a. Ne bih se sada mogao sjetiti točno trenutka kad se ideja javila, davno je to bilo.

Mi smo tada, naše društvo, najviše sjedili kod Atine i Majestica. Počinjao sam da surađujem u Politici, Pjer je već poboljevao. On je želio da ga ja naslijedim, premda mi je bilo neugodno da za živog čovjeka budem njegov nasljednik.

"Ako hoćeš da i dalje budemo prijatelji, moraš", rekao mi je, i to se moralo poslušati. A inače je on prijateljevao još prije rata s mojim ocem. Kao đak sarajevske gimnazije, dobio sam na poklon glasovitu Pjerovu zbirku karikatura Kuku, Todore. To je bio moj prvi dodir s karikaturom, i od tada sam drukčije počeo razmišljati...

- Znate li da i za ovu karikaturu mnogi misle da je Pjerova?

- Nisam znao, ali mogao sam pretpostaviti. Iznenadio sam se kad su me pozvali Sidran i Kusturica i pitali za dopuštenje da je koriste u svom filmu. Sidran jedva da ju je negdje mogao vidjeti, a Kusturica se tada nije ni rodio. No, obradovali su me u svakom slučaju, posebno što su takav uspjeh postigli. Nisam još stigao da vidim njihov film, u Beogradu su bile gužve, mislio sam vidjet ću ga u Herceg-Novom, ali ovamo neće skoro doći.

Razgovaramo i o njegovom novom ciklusu Hodoljublja za TV Sarajevo: to bi trebala biti velika serija od šest epizoda o Biroutu, Istočnom Rimskom Carstvu. Na put će krenuti na jesen.

- Vezira, bogati, koliko sam ja dosad napravio Hodoljublja? - pita Zuko svoju suprugu koja se nalazi u maloj kuhinji.

- Pa, jedno četrdeset... ja mislim - odgovara ona.

- Vidite, to je jedno deset cjelovečernjih filmova. Naprosto se i sam čudim kako smo uspjeli. Ali, eto, sad me uhvatio neki strah. Nije dovoljno samo dobro poznavati historiju, historiju umjetnosti. Treba dosta duha unijeti u sve to, jer nije teško napraviti suhoparnu emisiju. Mislim da se čovjek ni u čemu ne može toliko i kompletno obrukati kao na televiziji! A ovdje, osim poznavanja, treba sve to pretočiti kroz svoju dušu, treba osvijetliti život te imperije, ljude, posebno što smo i mi tu dosta upleteni.

Pa se opet vraćamo karikaturi.

- Ne bih znao točno koliko je nju svjetskih listova prenijelo. Prema nekim podacima sedamdeset. Sjećam se jedinog putovanja u Italiju - tada se još nisam bavio putopisima, tek poslije, kada me je šezdesetih godina Politika poslala na Bliski istok (a ipak je stigao da objavi knjige: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom - op. p.) - sa Davičom. Meni je Oskar tada govorio da je to antologijska stvar i da svaki čovjek, ako u životu napravi nešto takvo, može biti zadovoljan.

- Kakva je reakcija bila vaših prijatelja, kolega, u Politici?

- "Alal ti vjera", mislim da je bilo samo to, i ništa posebno uz to. A što se Politike tiče, tu vas moram demantirati, kao i mnoge koji su u zabludi: Književne novine su je prve objavile, i to negdje potkraj 1951, a Politika mislim zimi 1952, možda u januaru, februaru, ili čak u martu.

- To je podatak koji će mnoge iznenaditi!

- Da, da, Književne novine, kod Tanasija Mladenovića, koji je tada bio glavni urednik. Tasa je odmah, bez razmišljanja, pustio u prvi naredni broj.

Naravno, ove rubrike ne bi bilo da nije pronađena ta genijalna karikatura. No bilo je stanovitih poteškoća, premda su nam kolege iz Politike i Književnih novina (Ljilja Zorkić, Vera Cvijić, Dejan Mihajlović) mnogo pomogli. Situacija je počela da se komplicira u dokumentaciji, jer, recimo, u kompletu Politike iz 1952, Džumhurova karikatura nije pronađena. A onda je ipak stigla na redakcijski stol. Fotokopirana, s potpisom ispod:

"Karikatura Zuke Džumhura iz 1950. koja je obišla svet!"

Malo čudno... Dakle, prvo obišla svijet, pa tek onda objavljena! Vremena su pobrkana, kao epohe na Zukinoj karikaturi! Zapravo autor se prebacio, što nije nikakvo čudo, a ubrzo je dilemu razriješio Tasa Mladenović, jedan od lidera predratnog studentskog pokreta u Beogradu, pokretač i urednik časopisa Reč mladih, pjesnik, autor zbirki Pesma za nas, Vetar vremena, Pomešane karte, i ono što je za nas najvažnije - čovjek koji je tada zamjenjivao glavnog urednika Književnih novina, bolesnog Jovana Popovića.

- Pregledao sam danas komplete, to je obljavljeno kod nas 14. februara 1950, na drugoj stranici... tada smo mi izlazili na svega četiri stranice, kao Literaturnaja gazeta... pod naslovom Iz jednog ruskog albuma.

Pronašli smo taj broj KN, koje su tada izlazile jednom tjedno, kao organ Saveza književnika Jugoslavije. I drugu stranu, naravno. Najveći prostor zauzima članak posvećen tristo pedesetogodišnjici smrti Giordana Bruna, autora dra Dušana Nedeljkovića. Zapažen je također i putopis Ivana Bratka. S puta po evropskom Zapadu. Tu on prenosi riječi nekog svog usputnog sugovornika koji razmišlja:

"Pre kratkog vremena čitao sam spisak slika i skulptura koje su bile nagrađene poslednjom Staljinovom nagradom. Glavni motiv nagrađenih dela je Staljin sam: Staljin u pozadini, Staljin pored odra Ždanova, Staljin pored strateških planova, Staljin u svojoj sobi..."

Zuko kao da je predosjetio, a mogao je nekom sovjetskom kolegi predložiti: Staljin u Marxovoj sobi!

Napisao: Slobodan Šterić, snimio: Željko Čupić (Studio, 1985.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate