"Prvi splitski odred" Vojdraga Berčića '71: Završeno snimanje filma o prvim splitskim partizanima

Kolovoz 1971: Vojo Berčić završio snimanje filma o prvim splitskim partizanima.

O odredu kojeg su Đordano Kurir i Mirko Kovačević izveli iz okupiranog grada 11. kolovoza 1941. godine...

To što je za svoj "prvenac" u kategoriji igranog filma odabrao baš temu "svog Splita u prvim danima narodnooslobodilačke borbe" i tako snimio film "Prvi splitski odred", režiser Vojdrag Berčić imao je dva svoja osobna razloga:

- U odredu, čija je većina boraca izginula, nalazila su se i dva mladića s kojima sam negdje 1928. godine pohađao osnovnu školu. Obojica su strijeljana. Drugi jedan borac tog odreda, s kojim sam maturirao, imao je sreću: preživio je golgotu splitskih mladića. Poslije rata često sam se s njim viđao.

Drugi razlog režisera Berčića - fotografije sa strijeljanja boraca odreda - potresan su dokument. One leže na režiserovu stolu i bude sjećanje:

- Pokretni fašistički prijeki sud, koji je zasjedao u Sokolskom domu u Sinju, osudio je dvadeset i četiri mlada borca na kaznu smrti strijeljanjem. Samo je jedan zbog nedostatka dokaza oslobođen. Na Ruduši, nedaleko od Sinja, borci su strijeljani 26. kolovoza 1941. Nekoliko dana kasnije fotografije tog teškog zlodjela pojavile su se u Splitu... Na jednoj sam slici prepoznao svoja dva školska druga. To je nešto što se ne zaboravlja. Nešto što ja nikad nisam mogao zaboraviti.

Vojdrag Berčić tada nije znao da će jednog dana postati režiser. Od šefa pravnog odjela do direktora filma trebalo je da prođe nekoliko godina, sve dok se 1949. godine, kako sam reče, konačno nije oslobodio svih tih dužnosti i u Beogradu upisao na Akademiju za kazalište i film. Nakon četiri godine, pošto je Akademiju završio, vratio se u Split.

Do 1957. je režirao u Splitskom kazalištu. Te godine donio je odluku da se konačno i isključivo posveti filmu. Dosada je režirao niz kratkih dokumentarnih filmova. Jedan od tih filmova, "Devalvacija jednog osmijeha", svojevremeno je podigao silnu prašinu.

Ali kako je i inače put do prvog igranog filma često posut trnjem, ni Berčićev put od zamisli do konačne realizacije filma "Prvi splitski odred" nije bio posut ružama.

Scenarij je napisan još u danima studija na Akademiji u Beogradu. U posljednje tri godine intenzivno je prikupljao povijesnu građu. Ali sve to nije bilo dovoljno. Režiser je morao zasukati rukave i obići 120 radnih i privrednih organizacija u Splitu i okolici da bi tek tada, s njihovim potpisima sufinancijera i pod kapom "Adria-filma" kao producenta mogao započeti snimanje na Mosoru.

Prvi splitski odred formiran je 11. kolovoza na Plokitama u Splitskom polju. Formiranju je prethodio dolazak dvojice revolucionara iz Zagreba: španskog borca Mirka Kovačevića te člana CK KPH Pavla Papa.



Mladi borci su se odlučili na proboj




Tri dana nakon njihova dolaska formirano je sedam dalmatinskih partizanskih odreda koji su trebali da krenu na Dinaru 10. kolovoza. No dan polaska odjednom je pomaknut za dvadeset četiri sata ...

Međutim, od sedam odreda ni jedan nije stigao na Dinaru!

- Zašto? To je i danas veoma složeno pitanje na koje je teško dati apodiktičan odgovor - kaže režiser. - Ali, bez obzira što ni jedan odred nije stigao na odredište i što je većina boraca položila svoje mlade živote, oni su uspjeli zapaliti neugasivi požar...

Te večeri, 11. kolovoza, na imanju zemljoradnika Dumanjića šezdeset splitskih mladića primilo je puške. Dobili su i jedan puškomitraljez. Odred je bio podijeljen u tri voda.

Vodovi su krenuli u razmacima od po pola sata, s time da se sastanu u Pjatu u podnožju Mosora. Na zborno mjesto stigla su samo dva voda: Prvi i Treći vod. Ta dva voda su se 14. kolovoza ujutro ulogorila kod sela Košute, sedam kilometara od Sinja, u šumi zvanoj Krapežova ograda.

Nisu imali ni vode ni hrane. Tog istog dana započela je neravnopravna borba: 44 borca Prvog i Trećeg voda Splitskog partizanskog odreda protiv 6000 neprijateljskih vojnika: ustaša, zaštite, žandara i talijanskih vojnika.

Cijelog dana trajala je ta borba. A uvečer, kad im je nestalo municije, mladi borci su se odlučili na proboj.

Odred je bio razbijen: sedmorica su poginula, dvadeset pet je zarobljeno, dok se trinaest boraca probilo do Splita.

Od boraca koji su se probili do Splita šestorica su preživjela rat. Qni su režiseru pružili dragocjene podatke. To su: Tonči Alfirević, direktor "Elektrotehne" u Zagrebu, Iso Jukić, direktor "Brodospasa" (danas u penziji), inž. Nenad Vukadin, šef gradnje splitske "Melioracije" u Egiptu, Mate Ajduković, penzioner u Splitu, Andrija Buzančić, svojevremeno potpredsjednik splitske opčine, te Vladimir Marković direktor "Kontaktora" u Beogradu.

Većina preživjelih boraca Prvog splitskog odreda posjetila je ekipu na snimanju.

- Ono što me je posebno fasciniralo - objašnjava režiser filma - jeste duboka veza između jednog umiranja i jednog rađanja. Naime, u isto vrijeme dok su ti mladići umirali, rađala se pobjeda. Film počinje trenutkom kada dvojica boraca odlaze u selo po vodu. Put do vode u filmu vodi kroz srce naroda. Oni uspijevaju pridobiti povjerenje naroda. Kasnije je sudbina odreda i naroda neraskidiva u filmu. Moj film upravo i počinje tom neraskidivom vezom. Jedan od preživjelih boraca odreda promatra na Bačvicama mladiće koji igraju "picigin". U njemu se slike zaustavljaju i - umjesto ovih današnjih veselih mladića pojavljuju oni nekadašnji: mladi, veseli, vedri, ali zaustavljeni u vremenu. Jednostavno, pretvaraju se u - spomenik.

Napisao: Dragan Živanović (Arena, 1971.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate