Faruk Hadžibegić, novi kapiten Jugoslavije - pete fudbalske nacije svijeta '90: Blizu je Švedska 1992


Septembar 1990: Kvalifikacije za Evropske fudbalsko prvenstvo u Švedskoj 1992. godine reprezentacija Jugoslavije počela uspješno i sa novim kapitenom Farukom Hadžibegićem kojem je utakmica protiv Sjeverne Irske bio 51. nastup u plavom dresu...

"Iskreno, boli me sve ovo što se dešava u Jugoslaviji. Politički lideri pale vatre, a nisu svjesni da će ih na kraju morati sami gasiti. Drago mi je da se i kod nas dešavaju demokratske promjene, ali pljuvati po svemu onome što je bilo, nedopustivo je." 


Kvalifikacije za završnicu Evropskog prvenstva u fudbalu počele su za nas, Jugoslavene, izuzetno uspješno. 

U Belfastu, na stadionu "Vindzor park" izabranici Ivice Osima slavili su dovoljno ubjedljivu, a još više zasluženu pobjedu od 2:0. 

I ma kako nekome trijumf nad bezglavo trkačkim obdarenim sjevernim Ircima djelovao logičnim i očekivanim, podsjetiti valja na Španiju, na Svjetsko prvenstvo 1982. kada smo imali takođe jednu izuzetno jaku reprezentaciju, ali smo se spotakli i odigrali sa istim protivnikom na neutralnom terenu 0:0, što nas je kasnije stajalo plasmana u četvrtfinale. 

Minule srijede mi jesmo bili favoriti protiv Iraca, ali zar tu ulogu u meču sa Farskim otocima nisu ponijeli i Austrijanci, pa su ipak poraženi sa 1:0. I opet nama u prilog. Austrijanci su u našoj kvalifikacionoj grupi, naš su sljedeći protivnik i objektivno su bolji od Farskih otoka.


Stamen i stabilan



Ali, nije nam namjera da komentarišemo sve ono što se izdešavalo na startu kvalifikacija za EP, ne želimo praviti ni neke dugoročnije prognoze. 

Redakcijski zadatak je bio da uspostavimo kontakt i napravimo razgovor sa novopečenim kapitenom reprezentacije Jugoslavije, bivšim prvotimcem Sarajeva Farukom Hadžibegićem. 

Francusku, Sošo, stan Hadžibegićevih dobijamo kao da zovemo prvog komšiju:

- Sarajevo! Baš mi je drago - javlja nam se ljubazno Farukova supruga Safija. - Faruk je upravo stigao. Imate sreće, momenat.

Uslijedio je vrisak. Dječiji. S druge strane žice stiže objašnjenje:

- Ma, mala je pala - prepoznajemo Farukov glas.

Kćerka?

- Da, Maja.

Naš fudbalski kapiten otac je dvije kćerke Maje (2,5) i Inde (9,5 godina). U braku sa suprugom Safijom podjednako je stamen i stabilan kao i na terenu. 

Kao što je i red čestitamo na uspjehu protiv Iraca, a potom i na kapitenskoj traci. Nije šala predvoditi petu fudbalsku naciju svijeta:

- Vjerovatno dijelite moje mišljenje da je pobjeda protiv Iraca više nego zaslužena. Šteta što drugi gol nismo postigli ranije. Bila bi to prilika da zaigramo ležernije, lepršavije, ne bi bilo razloga ni da strahujemo od nekog "ćorka". Međutim, tako je to u fudbalu. Na kraju trebamo biti zadovoljni. Napravili smo veliki posao. 

Što se tiče kapitenske trake, moramo priznati da sam bio ushićen. Prvo, ogromno je zadovoljstvo nositi dres reprezentacije, a još kada vas zapadne kapitenska traka... Od ovog trenutka ja u reprezentaciji imam obavezu više. Budite sigurni da ću je odraditi iz sveg srca.

Kapitensku traku Faruk Hadžibegić nije ponio nimalo slučajno. 

Za izabrani tim odigrao je, računajući posljednji nastup, pedeset i jednu utakmicu, bio je standardni reprezentativac kod Toplaka, Miljanića, Veselinovića, Milutinovića, Osima... 

Na terenu borac bez mane i straha, u životu veliki čovjek i drug. 

Debitovao je u "A" selekciji 1983. godine, u utakmici protiv Norveške u Oslu. 

Već prije toga prošao je sve pripreme za Svjetsko prvenstvo u Španiji 1982. A "tek" su mu trideset i tri godine. Kažemo tek, jer svojim stasom, odnosom prema fudbalu i životu uopšte, sportista je, što se kaže, od glave do pete. 

Pravo na kapitensku traku ovjerio je na SP u Italiji:

- Za uspjeh u Italiji, za izuzetnu atmosferu u reprezentaciji najveće zasluge pripadaju Ivici Osimu. Povratio je vjeru u Jugoslaviju i jugoslovenstvo, izdržao neopravdane kritike, podmetanja i niske udarce koje apsolutno nije zaslužio. Svaka mu čast. U jednoj nefudbalskoj atmosferi, politički pregrijanoj, uspio je ostati dosljedan - u reprezentaciju je birao one za koje je mislio da su najbolji i najspremniji. Svi mi kojima je ukazao povjerenje to znamo da cijenimo. Na tom putu i neke vaše kolege pravili su mu prepreke.



Liderski požari




I vi ste imali problema sa novinarima?


- Ma, ne. Naišao sam u jednom trenutku na nerazumijevanje jednog novinara. Riječ je o Branku Stipkoviću iz "Sportskih novosti". Trudio sam se, a to ću učiniti i u buduće, da sačuvam jedinstvo u reprezentaciji. 

Tu su mi mnogo pomogli Sušić i Ivković. Pokazali smo zube kada je i prema kome je trebalo. Kritike i pohvale na račun mojih igara je nešto na što ne mogu i neću da utičem, ali na neke nesportske gafove uvijek ću reagovati. 

Srećom, svi reprezentativci su shvatili o čemu se radi, dobio sam podršku i od 90 odsto ljubitelja fudbala. Nisam zlopamtilo i to je stvar prošlosti. Samo, politiku treba odvojiti od sporta.


Na žalost, ne može se i eliminisati?


Iskreno, boli me sve ovo što se dešava u Jugoslaviji. Politički lideri pale vatre, a nisu svjesni da će ih na kraju morati sami gasiti. Drago mi je da se i kod nas dešavaju demokratske promjene, ali pljuvati po svemu onome što je bilo, nedopustivo je. 

Pa, nije valjda da od rata na ovamo ništa dobro nismo napravili. Grešaka je bilo. I velikih. Ali, o njima treba govoriti sa više dostojanstva i minimalnog respekta prema ljudima. Nisu svi i u svakom trenutku bili zlonamjerni.

Imam osjećaj da je sve podređeno borbi za vlast. O Jugoslaviji, o njenim narodima malo ko brine. Dok se cijela Evropa ujedinjuje, kod nas traje obrnut proces i to, siguran sam, mimo volje naroda.


Vratimo se vedrijim temama. Sportu i fudbalu. Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u fudbalu počele su dobro?


U Belfastu smo napravili pun pogodak. Međutim, ne treba se zavaravati da će sve ići glatko. S nama u grupi su još Austrija i Danska. Sjevernu Irsku i Farske otoke, bez obzira na pobjedu protiv Austrije, ne pominjem jer mislim da će se glavna bitka voditi između nas i pomenute dvije reprezentacije. 

Iznenađenja su moguća, ali mi moramo učiniti sve da opravdamo visoke domete postignute u Italiji. 

Uvažavajući iskustvo, znanje i htijenje koje imamo, obećavam da ćemo biti učesnici Završnog turnira 1992. u Švedskoj.



Povratak Sarajevu




Ovog ljeta vama i Mehmedu Baždareviću ističe ugovor sa Sošoom. Namjeravate li napustiti francuski fudbal?


Sošo ove godine igra izuzetno oslabljen. Napustila su nas tri reprezentativca i od iskusnijih igrača ostali smo Meša i ja. U Klubu uživamo veliki ugled, publika je uz nas.

Lično osjećam moralnu obavezu da u ovoj sredini ostanem još neko vrijeme. Upoznat sam sa željom Kluba da uz nas dvojicu stasa nekoliko mlađih, perspektivnih igrača.

Sošo me je zadužio i mislim da ću ostati.


Šta je sa vašim povratkom u Sarajevo?


To ne dolazi u pitanje. U Sarajevo se vraćam kad tad. Tamo sam dušom i srcem. U stalnom sam kontaktu sa porodicom, prijateljima, Klubom...


Sarajevski fudbal nikako da krene sa mrtve tačke. Ni ovogodišnji start Sarajeva i Željezničara nije bog zna kako uspješan?


Poznato mi je. Sve pomno pratim. Želim reći da su Sarajevo (dva puta) i Željezničar (jednom) bili prvaci države. Još nekoliko puta su izlazili na evropsku scenu. Košarkaši Bosne su bili prvaci Evrope. 

Grad svojim odnosom prema tim klubovima, prema sportu uopšte nije bio dovoljno korektan. Moralo se više ulagati i uložiti u te kolektive. 

Znam da je uvijek bilo prečih problema, ali morala su se iznalaziti i sredstva za osnovnu egzistenciju sportskih klubova koji su doprinijeli afirmaciji ne samo grada nego i Republike, pa i Jugoslavije.


Vjerovatno bi razgovor sa Hadžibegićem potrajao još, ali u tom trenutku opet se oglasila kćerka Maja. Tata je dugo izbivao iz kuće. 

Bilo je krajnje vrijeme da ga prepustimo društvu u kojem provodi svoje najsrećnije trenutke. 

Do viđenja do Beograda i druge kvalifikacione utakmice sa Austrijom.

Razgovarao: M. Džemidžić, obrada: Yugopapir (Ven, 1990.)






Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate