Turistička patrola '77: Makarska rivijera / Sve je puno Sarajlija koje radnički sindikati šalju na more

Avgust 1977: Primopredaju dužnosti sa Venovom patrolom iz prošlog broja obavili smo kod benzinske stanice u Pločama. I već na prvom koraku  - pravi problem.

Nekoliko auto-stopera žele sjesti u naša kola, gdje imaju dva slobodna mjesta. Nikome ne pada na pamet da pita da li mi to dozvoljavamo. Nekako smo ih se oslobodili i krenuli.

A na magistrali - ponovo novi napad.

Osoba mlađa od 20 godina, s kosom do ispod ramena, s tablom u rukama, na kojoj piše Makarska, zaustavlja nas i moli na italijanskom da je povezemo.

Ne možemo da odgonetnemo je li muško ili žensko, ali se neko snađe pa upita:

"Masculino e feminino?" (Muško ili žensko), na šta naš sagovornik reče:

- Masculino, ma non fanatico (Muško, ali ne fanatično)!


Lijepo se za trenutak nasmijasmo, zabavismo i produžismo, izvinivši se mladom Italijanu čija je šala ostavila povoljan utisak na patrolu.

Do restorana "Kod tete Olge" imali smo tek toliko vremena da se sjetimo prošle godine, odnosno ljeta, kada je kod ove vješte ugostiteljke bilo svega i svačega iz našeg mora, a gostiju napretek.

A kad smo zaustavili kola na širokom parkingu, kojeg je "teta" sama proširila i uredila, dočekala nas je dobrodošlica i osmijeh domaćice koja je izrazila spremnost da nam nađe neko mjesto, iako je restoran "pun ko šipak".

Na brzinu je nađeno mjesto, donesene stolice.

Ponuđeni smo da pogledamo u veliki frižider gdje se nalazi svježa riba, i proberemo šta nam odgovara. A u njemu prava ribarnica. Prstaci, škampe, trilje, zubaci, cipoli, lignje - sve zaista svježe.

Objasnili smo "teti" da žurimo i da nećemo jesti, a ona odmah ponudi da ostavi na stranu ono što nam treba. Naravno, niko ništa o cijeni.

"Teta" nas isprati u istom stilu kao što nas je i dočekala, ali i začuđujući pogledi gostiju koji kao da ne vjeruju da neko može sjediti i otići odavde a da je popio samo kafu, odnosno koka-kolu.

Ali, šta se moglo, mi smo žurili.


U Gradcu i Zaostrogu ništa novo



Koji trenutak kasnije već smo jurili prema Gradcu, mimoilazeći se sa motorizovanim zemljacima iz Sarajeva, koji su davno zaboravili ablendovanje u znak pozdrava zbog onog zajedničkog SA, pa misle da ih upozoravamo na neki kvar na automobilu, zagledaju po šaht tablama svojih automobila, a neki se čude što palimo svjetlo usred bijela dana.

Na plaži u Gradcu osjećamo se kao na Bembaši ili Ilidži.

Kako i ne bi kad su tu sve same Sarajlije.

Među njima neki momci iz "Valtera Perića".

Igraju karte i pijuckaju koka-kolu.

Vele, divno im: 15 dana - 1.050 dinara. Hrana dobra, smještaj takođe - sedam "banki" dnevno.

Drago im što smo ih posjetili.

Idemo dalje niz plažu. Novi susreti sa starim znancima. Primjećujemo da je manje paradajza na improvizovanim "soframa" nego prethodnih godina. A jedu ga, kažu, uglavnom oni koji ga proizvode: Mostarci, Čapljinci, Metkovićani, koji su tu na vikendu.

Plaže pune - grad pust.

Naveče druga slika: pune ulice, puni restorani i bašte. U stvari, sve isto, stanje nepromijenjeno u ovom pogledu, iako su cijene u "laganom", ali stalnom usponu. Šta se tu može, i Gradac je, uostalom, na moru!

U Zaostrogu gotovo identična situacija. Povlaštena "kasta" su sportisti. U Domu "Partizana" ima ih na stotine.

Imaju sve, kaže nam profesor Dževad Fazlić. Hrana je odlična, spavanje u Domu ili u šatorima, svejedno - divno je za ove mladiće i djevojke. 

Uz odimor i rekreaciju mnogi ponesu i diplomu iz Zaostroga, jer kursevi su stalno u toku.

Dževadov brat Muhamed, takođe profesor fizičkog vaspitanja, dodaje da im ne fali ni muzika ni druge zabave, jer ovo mjesto su, kako reče, sportisti iz Sarajeva i "izmislili", pa pravo je da im i bude lijepo i da budu "povlašteni".

To nas je iskreno obradovalo, ali smo Zaostrog, ipak, napustili prilično ljuti, zbog prodavača u trafici ispod Doma "Partizana", koji nam ne htjede prodati paket šibica:

"Šta bi bilo kad bi svi kupovali po paket šibica" - komentariše? 

Svašta!


Mol ili oslić?



Svratismo kasnije u Doli. U maloj uvalici na stotine šatora. Nisu obilježeni, ali sarajevske je lako pronaći. Hamdija Pašić sa suprugom i brojnom porodicom upravo je ručavao. Ljubazno nas nudi, dok iz tranzistora odjekuje jedna bosanska.

Njegova supruga poslužuje i blago nas prekorava što bar ne popijemo kafu.

"Onu našu bosansku". 

U naselju šatora ne vidimo nijedan veći objekat, a domaćini vele da ne bi tu ni ljetovali da ih ima. Njima treba mir i odmor, prije svega.

Kad smo obišli cijelo naselje, ustanovili smo da su Hamdija Pašić i ostali stanovnici u tom pogledu uistinu pravi bogataši.

U Igrane se nismo "spuštali", ali u Živogošću smo stali, i to tačno pred "Nimfu". I, gle, kakvog li iznenađenja! Sarajlija više nego svih ostalih. Bar pred ulazom.

Na proputovanju očito nisu, jer se ne putuje u gaćicama. Pitamo ih odakle tu, a umjesto njih odgovara Džihad Saradžić, rukovodilac Biroa za odmor i rekreaciju Gradskog vijeća sindikata u Sarajevu, koji je došao da ih posjeti.

Kaže da su to radnici koje je ova institucija uputila na odmor.

Mnogi od njih plaćaju pansion svega 50 dinara, kao i članovi njihovih porodica. Ostatak dopune cijene pansiona u ovom veleljepnom zdanju dotiraju njihove radne organizacije: "Unis", "Energoinvest", "UPI", "Bitumenka" i drugi.

Alal vjera!

Susret sa Podgorom je uvijek novi. Jer, ovo prelijepo mjesto rođenja naše ratne mornanice svojim prirodnim dekorom, zelenilom i bisernom obalom duž cijelog grada inspiracija je samo za sebe.

To će vam reći svako, a i sami ćete se lako uvjeriti.

Toga, izgleda, jedino nisu svjesni ugostitelji, vječiti manipulanti, kalkulanti i istraživači, kojima bi, čini se, i Kolumbo pozavidio na mnogo čemu.

U to ćete se uvjeriti ako uđete i u poznatu ugostiteljsku radnju Ivice Letice. On je, naprimjer, "otkrio" da je mol isto što i oslić, s tim što se negdje ova riba naziva jednim a negdje drugim imenom.

Mi, članovi patrole, kao slabi poznavaoci morske faune, nismo mogli "šjor Ivi" osporiti da nije u pravu, ali anketom na licu mjesta ustanovili smo da to ipak nije isto, i to od onih koji to bolje znaju.

Ostalo nam je samo zagonetno da li ovaj "gazda" nastupa sa svojim "otkrićem" i pred Dalmatincima.

Unatoč svemu, mi smo mu platili oslić kao mol, s tim što smo ga ljubazno zamolili da našim zemljacima "sa kontinenta", kad traže mol, kaže da je riječ o osliću.

Ovo smo naveli da u slučaju eventualne posjete Ivici Letici, ugostitelju iz Podgore, i vi ne ostavite utisak "neukih" ljudi i postiđeni napustite njegov vlastiti restoran čuven po morskim specijalitetima od kojih je ovaj novi sigurno najinteresantniji.

Radije jedite kod njega sir trapist, po popularnim cijenama - 300 dinara za kilogram!?!


Čast svaka medicinarima



U Makarskoj naroda kao da je rasprodaja. A nije, sve je skupo i teško se dobiva. Valjda konobari preumorni? Ako imate automobil, otvorite "četvere oči", i opet nećete naći mjesto.

Sjetićete se dobre "tete" Olge i njenog parkinga!

Ali za sve nevolje, ako ih bude i koliko ih bude, u Makarskoj ćete na svakom koraku čuti lijepu, utješnu priču, ne samo mještana nego, i ponajviše, došljaka, o Domu zdravlja i njegovom osoblju.

Imali smo čast da ga i lično upoznamo. Ne baš svo, samo ono u Stanici za hitnu pomoć, i čast mu svaka. Iskreno!

Doktor Josip Laznibat i medicinska sestra Marija Peko u svojoj smjeni, za osam ili 12 sati, prime više od 150 pacijenata, a cijela Stanica u dvije smjene više od 300. Nemaju vremena ni da se "hljeba najedu", da predahnu, ali svakog dočekuju sa osmijehom, potvrđujući na najbolji mogući način sav značaj etike i estetike u medicini.

Pitamo koja su najčešća oboljenja, a sestra Marija kaže:

- Ponajviše hipohondrija! Ljudima lijepo, odmaraju se, sunčaju, plivaju, pa im valjda žao što je tako. I knjižicu u ruke, pa trk ovamo. Ipak, mi to shvatamo. Inače, česti su lomovi, posjekotine, sunčanice, prehlade...

Krenusmo prema Baškoj Vodi, gdje nas je čekala smjena, pomalo i umorni od svega, ali donekle utješeni riječima jednog turiste koji na rastanku reče:

- A kako je tek nama koji smo ovdje već 10 dana - na odmoru!

Istinski smo se osvježili u "Kuku".

Privukli su nas svjetleća reklama, masa automobila i miris roštilja.

Kad tamo, opet Sarajlije najbrojnije.

A i vlasnik Sarajlija. On, Sakib Kauklija, nekad ugostitelj na privremenom radu u Švedskoj, investirao ušteđevinu u "Kuk", nekad poznati i možda najatraktivniji objekat na Makarskoj rivijeri, u trenucima kad su mu ime i slava bili gotovo potpuno izblijedjeli.

Zasukao momak rukave, renovirao "Kuk", cijene prilagodio mogućnostima potencijalnih gostiju. I rezultat svega - "Kuk" je ponovo onaj stari.

Ponajviše je u njemu mladih, koji se dobro i jeftino zabavljaju, a naš se zemljak zaklinje da je presretan zbog toga što je opet sa svojima, iako ne očekuje da će zaraditi i jedan jedini dinar.

Naravno, ove prve godine otkako je restoran njegov.

Napisao: Enver Demirović, obrada: Yugopapir (Ven, 1977.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate