Bruno Langer '88: Bora Đorđević bi trebalo da poljubi binu na kojoj je svirao Vlatko Stefanovski

Februar 1988: Bruno Langer, vođa pulskog benda, napominje da ih niko ne trpa u koš s izvođačima petparačkih zabavnih i narodnih melodija... Američki album u svemirskoj tehnici...

U Americi se svakodnevno izda šest do deset muzičkih albuma a uspije možda tek svaki tisućiti izvođač. Prema mišljenju Brune Langera, vođe pulske grupe "Atomsko sklonište" koji se nedavno vratio s one strane bare s novim američkim LP-om "This Spaceship" uspjeti na njihovom tržištu ravno je nezamislivom izumu ljestvica za penjanje na Mjesec.

- Čak i nama Jugoslovenima, poznatim u svijetu po srčanosti, borbenosti i velikoj količini umjetničke izražajnosti i kreativnosti, probijanje prema vrhovima rokerske popularnosti u uvjetima hiperproduktivnosti američkog diskografskog tržišta je nezamislivo i neizvodivo! - pomalo razočarano izjavljuje legendarni "atomac" a trenutačno šef prve i jedinstvene jugoslovensko-američke grupe "Atomic Shelter".


Po koncertu 150 dolara



- Možda zvučim žalosno ili patetično i moguće je da će netko misliti da sam skrojio zgodan alibi za liječenje vlastitih umjetničkih kompleksa što sam se vratio, ali ja sam se tamo sudario s nemilosrdnom dolarskom logikom. Zaista sam se uvjerio u onu staru "There is no business like showbusiness"!

Moja ploča koštala je 250.000 dolara, a boravak tokom osam mjeseci snimanja, i sviranja više od 10.000 dolara. To su brojke visoke i za američke pojmove.

Pokušajte sami zamisliti koliko bi tek koštalo izdavanje albuma i kompletna reklamna kampanja nakon izlaska.

Amerika je zemlja od koje zaboli glava! Zato sam se vratio!


Sada je vrijeme plaćanja poreza na ukupan prihod građana. Hoćete li biti u gornjem dijelu tablice Puljana?


Ja ne tajim koliko sam zaradio, mada mislim da rad treba gledati kroz kvalitet djela a ne kroz brojčanu materijalnu ilustraciju. Moram reći žalosnu istinu da sa dugogodišnjim rokerskim stažom, svirajući po svim jugoslavenskim koncertnim pozornicama, nisam "skupio" cifru od 10 tisuća dolara kao u Americi za samo osam mjeseci rada.

Naime, snimajući LP u jednom od najpoznatijih studija na Flondi, u "Altamont Sprintu", bend je paralelno svirao na brojnim koncertima.

Prokrstarili smo taj dio američke obale za 150 dolara po koncertu, a na nekima smo nastupali kao predgrupa Phillu Collinsu i "Genesisima". Sjećam se da je jedan njihov bruto-prihod iznosio milijun i pol dolara.

Oni su muzička Bundes liga, a najniža, primjerice, svirači u hotelima tipa "Holiday Inn" zarađuju mjesečno do tisuću i pol dolara.

Kad zbrojim sve dosadašnje ploče "Atomskog skloništa" i koncerte - kojima se ne zna broj - dobijam rezultat po kojem nisam tako mnogo zaradio na "privremenom radu" s one strane Atlantika koliko sam malo to činio ovdje godinama radeći. Zato ne plaćam veliki porez.


"Smeće" kao rudnik zlata



Ipak se ne možete žaliti, a pogotovo vaše kolege. U Zagrebu je najveći prihod za prošlu godinu prijavio jedan poznati kompozitor od oko pet starih milijardi, a slično je i s nekim drugim muzičarima.


Mene lično vrijeđa kad nas rokere, vi novinari ili publika, trpate u isti koš s izvođačima zabavne ili narodne muzike. Jer, mnoge njihove pjesme umjetnički su jeftine i petparačke, a s druge strane za njih lično predstavljaju rudnik zlata.

S moralnog, estetskog i kulturološkog stanovišta ja ne mogu da se potpišem ispod mnogih projekata tipa "Duo pegla", to shvatite kao metaforičko ime za razne naše cijenjene muzičare, jer kao čovjek i umjetnik ne mogu u sebi da pomirim istinu i laž.

Doći pred publiku, otpjevati neko smeće s poluprofesionalnim nastupam, misleći pri tom na turistička putovanja po Australiji, Americi i ostalim krajevima koje direktno raja plaća i finansira, za mene je krajnje licemjerno i neprihvatljivo.


Pa ipak, i Vi ste snimili ploču, objavili je za PGP RTB. U čemu se sastoji Vaša taktika "neprodavanja" ili "nepodilaženja"?


Prvo i osnovno, ovaj album nije podvala. Svaki dan u novinama možeš pročitati za novu. U tom kontekstu ovo što čine razni kvazi umjetnici, degradirajući na svakom koraku muziku, predstavlja bezazleno prodavanje.

Zbog toga naša posljednja ploča "This spaceship" ima pozitivan predznak. Napravljena je u elitnom totalno kompjuteriziranom studiju kakav mnoge jugoslavenske ploče neće vidjeti slijedećih sto godina.

Sniman je djelimično svemirskim tehnologijama, što se osjeća na zvuku, a producent je bio Andy Deganahl koji iza sebe ima šest platinastih ploča u Americi. Uz gitaristu Dragana Gužvana i mene na basu, ploču su odsvirali Amerikanci: David Paul - bubnjevi, Freddie Stuckey - orgulje, a pjevao je David Paul.

U pitanju je pošten projekt! Garant! Sve ostalo odlučuju ukusi i aflniteti publike.


Rok gubi trku s inflacijom



Da li ste smislili neku akciju za medijsko promoviranje LP-ja "This Spaceship" u Jugi pošto smo čuli da ste ga vrlo uspješno promovirali u Americi?

Planirali smo jednu veću seriju koncerata tokom proljeća u našoj zemlji, ali je ta varijanta propala iz subjektivno-objektivnih razloga. Danas dvorane koštaju po pola milijarde starih dinara, ne računajući troškove tehnike i ekipe.

To slikovito znači da bismo u dvorani koja prima tri hiljade ljudi - da bi se pokrili troškovi - morali prodati šest hiljada karata. Kod ovakvih računica rock and roll gubi trku s inflacijom, nestašicom, platnom vrećicom od 130 tisuća dinara, trovanjima u studentskim domovima, nezaposlenošću mladih...

Osim toga ja ne radim pjesme koje imaju anestezijska svojstva: cijena koncerta ne uračunava putovanja u zemlju zaborava poput meksikaniziranih instant hitova Miše Kovača i sličnih.

Uostalom, ne mogu pozvati svoje drugove muzičare iz Amerike da dođu ovdje i sviraju koncerte za pedeset dolara. Oni bi mislili da sam ih pokrao!


Imam osjećaj da se tokom cijelog razgovora vrtimo na ringišpilu. Imate li neke konkretne planove za budućnost?


Krajem prošle godine završio sam mini turneju s YU rock legendama. Bilo je sjajno! Svirao sam s grupom "Time" bas, a na gitari sam solo izvodio od "Skloništa" pjesmu "Za ljubav treba imati dušu" i još neke.

Dvorane u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu bile su prepune i publika je bila oduševljena. U martu nam predstoji nastavak turneje u Splitu, Rijeci, Puli, Ljubljani i možda u Zagrebu.


Bitne su vibracije, a ne godine



Godine prolaze, kose sijede, ali stari rokeri još praše žestoko. Kako to objašnjavate?


Istina je da se od vlastitih godina ne može pobjeći, ja sam, na primjer, u trideset devetoj, ali na bini godine nisu važne. Na stejdžu je presudna energija, živa svirka, vibracije koje odašiljem publici, a to ili imaš ili nemaš.

Osim toga, svjetski je trend revival starih grupa. Recimo, u Americi je 60-70 posto radio-programa posvećeno rock and rollu šezdesetih godina.


Priča se da se na toj turneji rodila ideja o jednom novom aktivnom bendu?


Mi sa riječi brzo prelazimo na djela, jel’, za razliku od mnogih drugih. Bend već postoji i u njemu smo za sada Dado Topić, Janez Bončina i ja. Dosta vježbamo "zajedničke materijale" odnosno stare dobre stvari od "Timea", "Septembra" i "Skloništa", a nakon prvih koncerata radit ćemo i nove materijale.

Vjerujem da će publika biti zadovolina.


Neka Bora poljubi binu



U kojem slučaju bi ti bio zadovoljan?


Pa, možda, kad bih doživio da najveći glumac jugoslavenskog rock and rolla Bora Đorđević, koji još nije dobio nijednu zvaničnu nagradu za životnu ulogu poljubi scenu na kojoj je također svirao Vlatko Stefanovski.

Razloga bi za taj čin imao više: a prvi bi bio što je Vlatko definitivno najbolji ili među rijetkim gitaristima u Jugi, drugi što svoj autorski uspjeh ne gradi na skandalima i političkim provokacijama, a treće što bi to bio lijep gest kojim bi Bora-revolucionar pokazao da svoju veličinu ne smatra institucionalnom i neprikosnovenom.

Ja sam to isto doživio na koncertu "Pretendersa" u Daytona Beachu, a otvorio ga je čovjek od gume Iggy Pop. Od tog njegovog nastupa ja sam do kraja života njegov fanovac.

Kad je Chrissie Hynde izašla na binu, rekla je: "Večeras je na ovoj pozornici pjevao Iggy Pop". I poljubila binu.

Razgovarala: Suzana Živanović, obrada: Yugopapir (Hit magazin, februar 1988.)






Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate