Aleksandar Tirnanić je izvanredno umješno sastavio momčad. Taj je skup izuzetnih igrača gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na uštrb iskazivanja individualnog izražavanja igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih tvorbi
Lipanj 1979: Uoči utakmice Jugoslavija - Italija,
13. lipnja u Zagrebu, sjećanje na katastrofu "Azzurra" u Maksimiru - 6:1, prije 22 godine! Uz ovu sjajnu utakmicu vezan je i
trenutak jugoslavenske TV-povijesti: prvi put (tada malobrojni)
gledaoci vidjeli su izravni TV-prijenos jednog sportskog događaja u
nas...
*****
Zagreb, 12. svibnja 1957. Utakmica za Kup dra Gerea. Gradski stadion u Maksimiru. Gledalaca 45.000. Sudac: Mačko (Čehoslovačka). Strijelci: Zebec, Milutinović (2) Lipošinović, Rajkov, Vukas za Jugoslaviju i Montuori za Italiju.
Jugoslavija: Beara - Spajić, Crnković - Mitić, Krstić, Boškov - Rajkov, Milutinović, Zebec, Vukas, Lipošinović.
Italija: Lovati - Magnini, Cervatto - Chiappella, Orzan, Segato - Boniperti, Montuori, Virgili, Graton, Prini.
Bio je to u pravom smislu riječi
susret "stoljeća". Jedna od najboljih igara našeg
državnog tima i najteži poraz Italije, dvostrukog prvaka svijeta.
Davni su to dani, no još mi odzvanja u ušima ona naša dječačka
dreka, još i danas kao da sam u jednakoj mjeri opijen onom strkom
oko okruglog predmeta što smo ga loptom zvali.
S kakvim smo samo
respektom mi "klinci" izgovarali imena Vukasa, Bobeka,
Zebeca, Milutinovića, Čajkovskoga i drugih imena one naše velike i
neponovljive "olimpijske momčadi".
Srsi su nas prolazili
pri spominjanju njihovih stvarnih i izmišljenih podviga. A podvizi
su slijedili jedan za drugim...
Pobijediti Talijane sa 6:1 podvig je
vrijedan divljenja. Evo kako je uspomenu na taj susret
sačuvao Branko Zebec, velikan našeg i svjetskog nogometa, danas
trener "Hamburger SV"...
Za veliku pobjedu nad reprezentacijom Italije bili su zaslužni naši reprezentativci: Milutinović, Beara, Crnković, Zebec, Krstić, Mitić, Rajkov, Vukas, Lipošinović, Boškov i Spajić.
Jedan običan, sunčan proljetni dan...
- Toga proljetnog popodneva sve je bilo
kao i obično. Sa zakašnjenjem od nekoliko minuta na teren su izišle
ekipe predvođene kapetanima Bonipertijem i Milutinovićem. Milošu Milutinoviću je to bila 25. utakmica i zato je dobio tu čast da u
tom važnom susretu predvodi našu momčad.
Već u prvoj minuti mi
smo imali sjajnu priliku, ali je Milutinović nije iskoristio.
Talijani uzvraćaju silovitim napadima. Beara ima pune ruke posla.
Sve je nagovještavalo da će publika vidjeti izuzetan susret.
I bilo
je tako!
Radost koju smo toliko priželjkivali dočekali smo u 11.
minuti. Dogodilo se to ovako:
Mitić je imao sjajnu priliku da puca
na gol, ali on to nije učinio, već je loptu dodao do Rajkova, koji
je s njom potrčao nekoliko koraka i sjajno centrirao. Ja sam najviše
skočio i trzajem glave smjestio loptu u mrežu. Lovati to nije mogao
braniti.
Vodimo 1:0!
Talijane taj gol nije zbunio. Oni i dalje igraju
sjajno. Kombinatorno, lako, napadački. Imaju nekoliko sjajnih prilika.
Montuori i Boniperti dva puta promašuju. Jedan strašan udarac
Cervatta zaustavlja stativa!
Kriza naše ekipe trajala je kratko
vrijeme. Zaredali su se naši napadi kao nezaustavljiva plima.
A onda
je naišao jedan od vrhunaca tog nezaboravnog proljetnog popodneva.
Miloš Milutinović prima loptu na centru i solo-akcijom prelazi
gotovo čitavu protivničku obranu. U susret mu kreće golman
Lovati, ali Miloš u profesorskom stilu puca neobranjivo u sam ugao
mreže. To je 2:0!
Za svoje majstorstvo Milutinovića
publika nagrađuje dugotrajnim pljeskom. Na otvorenoj sceni čestita
mu i Boniperti!
Vrhunac nogometne umjetnosti
- Milutinović, režiser mnogih naših
napada, toga je popodneva - nastavlja Zebec - znao i mogao sve! Lakoćom
trka i savršenim vođenjem lopte probio se na desno krilo i onda po
zemlji dodao loptu Lipošinoviću, koji puca u suprotni kut, i to je
3:0 za Jugoslaviju!
S tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.
Već u nastavku Milutinović sjajnom akcijom i briljantnim udarcem povisuje naše vodstvo na
4:0!
Mi i dalje igramo sjajno.
Samo
dvije minute poslije Rajkov postiže gol, i to je 5:0!
Na pomolu je
najveća katastrofa dvostrukih svjetskih prvaka!
Gledalište je na
nogama. Bodri nas: "Bijeli, bijeli!" Naime, mi smo na toj
utakmici nastupili u bijelim dresovima.
Talijanima ipak uspijeva da
postignu počasni gol. Montuori je bio strijelac. Mi i dalje igramo
kako se samo poželjeti može.
Deset minuta prije kraja susreta
Lipošinović izvodi korner. Lopta u luku pada na šesnaesterac, gdje
ju dočekuje Vukas i odmah iz voleja tuče u suprotni ugao. Gol! 6:l!
Bio je to gol koji se rijetko viđa. Gol koji postižu samo istinski
majstori nogometne lopte. Velikani kakav je bio Bernard Vukas!
Devedeset minuta prošlo je kao jedna, u istom dahu dugo željenog
trijumfa.
Kada je sudac umorne i znojne igrače poslao u svlačionicu,
stadion se praznio polako. Nikome se nije žurilo. Publika je ušla u
teren da bi nas iznijela na ramenima.
Naša visoka pobjeda nad
Italijom odjeknula je svijetom kao bomba. Bila je to jedna od
najboljih igara naše reprezentacije.
Aleksandar Tirnanić je
izvanredno umješno sastavio momčad.
Taj je skup izuzetnih igrača
gotovo do savršenstva dotjerao načelo ekipne igre, ali ne na
uštrb iskazivanja individualnog izražavanja
igrača, nego je upravo ta sloboda bila uvjet velikih kolektivnih
tvorbi.
S druge, pak, strane baš je igranje u
takvoj momčadi svakome od nas omogućilo maksimalno razvijanje
vlastite igračke osobnosti.
Dosegavši jednom najvišu klasu, niti
jedan od naših igrača nije to zlorabio...
Danas? Ostat će samo sjećanje...
Sada opet Talijani dolaze u Maksimir,
na teren gdje su njihovi prethodnici doživjeli najveću havariju.
Danas je naš i talijanski nogomet
daleko od onih "zlatnih" vremena.
Od slavne "squadre azzurra"
ostala je samo uspomena.
A kad govorimo o našem nogometu, uvijek
ćemo se sa sjetom sjećati "olimpijske momčadi" koja je
ostavila duboke brazde u pamćenju ljubitelja nogometa.
Ostavila je uspomenu na Aleksandra
Tirnanića, tvorca jednog tima u kojem su se zaista našle na okupu
sve odlike nogometne umjetnosti.
Nadajmo se da će utakmica u
Maksimiru makar oživiti uspomenu na te naše slavne dane...
Napisao: Milan Devčić, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1979.)
