Oliver Mlakar, TV voditelj: Jugoslaviju vidim u budućnosti kao sjajan savez suverenih država (1991)




Jugoslaviju vidim u budućnosti kao sjajan savez suverenih država. To ne bi moglo nikome škoditi i smetati, a konačno bi donijelo mir u naš prostor. Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija, ali neka sporazum bude na zdravim ekonomskim temeljima, pa da se ide dalje zajedno, ali ipak da svaka jedinka u toj Jugoslaviji ima nekakav svoj suverenitet i svoje pravo i svoj udio u toj zajedničkoj državi




I ovog četvrtka "Kviskoteka" će u celoj Jugoslaviji okupiti brojne gledaoce pored malih ekrana. Trenutno je to u Hrvatskoj najgledanija emisija, a najpopularnija osoba Hrvatske TV je Oliver Mlakar

Tako pokazuju rezultati nedavnog naučnog istraživanja gledanosti emisija i rejting lista novinara i voditelja. Na toj listi Mlakar je u popriličnoj prednosti u odnosu na druge kolege. 

Ni u ostalim krajevima njegova popularnost nije mala. Rado je viđen gost na mnogim estradnim scenama, gostovao je i udrugim TV kućama. Simpatije publike sticao je i kao voditelj i kao prevodilac, ogledao se i u kreacijama delova emisija.


*****



Ko je, u stvari, Oliver Mlakar, čime se bavi?


- Najjednostavnije, ja sam voditelj. Radim i neke druge stvari. U toku ovih tridesetak godina, od kada sam u ovom poslu, bio sam i prevodilac, urednik i novinar. Sada radim samo "Kviskoteku". Tu sam voditelj, ali u pripremama takođe, sudjelujem. Ima i dosta novinarskog posla. 

Recimo, rubrika detekcije, u kojoj otkrivamo jednu od tri osobe. Jako je dobro primljena kod gledalaca. Na pripremi tog dijela emisije jako sam angažiran. Naravno, ne biram te osobe, to radi redakcija s urednikom, na čelu. Ali, ja pripremam taj razgovor, dogovaram se s izabranim osobama, mi se družimo i nastojimo da taj dio emisije bude što zanimljiviji i kvalitetniji. To je taj neki moj novinarski udio. 

Na kraju krajeva, cijela "Kviskoteka", to vođenje programa, ima neminovno u sebi nekakvog novinarskog elementa, jer ja nemam napisanu konferansu. Istina, imam samo zadani scenarij, jedan okvirni, u kojem ja onda improviziram, nekad malo uspješnije, nekada manje uspješno. 

Osnovno je ipak voditeljstvo. 

"Kviskoteka" se kod nas prikazuje već jedanaest godina. Počeo je Hetrih i vodio prvih nekoliko godina. Kada je otišao u penziju, ja sam uskočio i... 

Sasvim sam netalentiran za vođenje evidencija koliko sam čega uradio, koliko sam godina nešto radio, ali mislim da poslednjih pet ili šest godina radim stalno "Kviskoteku". Ima dosta epizoda i dosta se dugo održala sa velikom popularnošću.


Radili ste dosta i van televizije. Kako ste sačuvali svojstvenost u obraćanju publici?


- Istina, ja sam puno radio i izvan televizije. Možda mi je to i donijelo nekakvu sigurnost, ležernost koju onda mogu ispoljiti u takvim kontakt emisijama kao što je "Kviskoteka". Uvijek sam rado nastupao pred publikom, uživao na raznim festivalima, modnim revijama, raznoraznim koncertima. Uglavnom, gdje god je trebalo da voditelj nešto napravi, mene su pozivali. 

Uvijek sam se rado odazivao na takve pozive. To mi je donijelo, naravno, mnogo iskustva, koje sam onda mogao dobro iskoristiti i na televiziji. Uostalom, u mladosti sam se malo i glumom bavio. Čak, jako davno kao amater, kao student, u jednom amaterskom društvu pripremali smo predstavu. 

Režirao je Božidar Violić, danas veliko ime našega teatra. Čak smo igrali i u dramskom kazalištu "Gavela"... Malo sam uvijek imao neko nagnuće ka nekakvim nastupima. Onda se to valjda osjeća i u načinu rada i u vođenju mojih emisija. 

Nisam svjesno radio na tome da očuvam dostojanstvo profesije, već sam jednostavno takav čovjek. Svaki posao sam radio maksimalno profesionalno i s punom ozbiljnošću. Jednostavno, nešto drugo nije dolazilo u obzir. Tako je išlo iz godine u godinu. 

Možda je zbog toga sada i taj ozbiljan minuli rad donio i neke rezultate. Vidim da po nekim anketama ljudi glasaju za mene, kao najboljega u mom poslu. To je onda valjda, znate, rezultat. 

Sjećam se mojih početaka: bio sam i uplašen i krut i zbunjen, i nikakav jednostavno. To je takav posao gdje nema škole, gdje jednostavno moraš raditi, raditi. Što više radiš, ako imaš malo smisla i ako si malo ambiciozan i ako se trudiš - mogu doći i neki rezultati. 

Ostao sam uporan u poslu i izgleda da su ipak neki rezultati došli.


Govori se da sa HTV treba da odu neke poznate ličnosti. Pominje se i mogućnost vašeg penzionisanja. Može li neko koga publika traži i voli u penziju?


- Već ste dali odgovor. Naravno da ne bi trebalo. Negdje sam već spomenuo Majka Bonđorna, koji ima deset godina više od mene, a ovoga časa na talijanskoj televiziji vodi tri kviz emisije. Ja mislim da nikome ne pada na pamet da ga skine s ekrana, jer je čovjek koji privlači gledaoce, koji donosi sponzore, na kraju krajeva - čini jedan program prihvatljivim i gledanim. 

Svakoj televiziji je stalo da ima takvo što. Jer, uz gledane programe vi možete plasirati i ono što je komercijalno. A danas se živi od takvih emisija koje moraju nekakav dohodak, odnosno prihod donijeti. 

Činjenica je da sam se ja našao, sticajem bioloških okolnosti, na tom popisu za mirovinu. Navršio sam pedeset i pet godina i imam trideset godina radnoga staža. Dakle, to su oni minimalni uvjeti koji zakonski omogućavaju čovjeku odlazak u prijevremenu mirovinu. 

Dakle, ja nemam niti dovoljno godina života, niti dovoljno godina staža da bih otišao u kakvu-takvu pristojnu mirovinu. Bila bi to nekakva prijevremena, moglo bi se prije reći - prisilna mirovina. Istina je da nas ima previše u Televiziji i treba smanjiti broj zaposlenih, ali ovaj način na koji se krenulo nije baš najsretniji. 

Trebalo bi napraviti selekciju, jer se može desiti da ostanu ljudi koji ne rade dovoljno, a da odu oni koji su i te kako potrebni. Optimista sam i mislim da ću na kraju ipak biti izuzet sa tog popisa, iako lično mislim da se nisam niti trebao naći na njemu. Da je televizija htjela mene da zaštiti, trebalo me odmah skinuti s tog popisa, tako da danas ne bi morali o tome ni razgovarati. 

Niti bih ja morao na ulici svakom prolazniku objašnjavati da to sve nije baš tako i na neki način braniti i televiziju i sebe. 

U stvari, to je unijelo neki nemir i u moj privatan život. Ljudi me i kući nazivaju. Mislim da tome nisam trebao biti izložen, iako će, ja vjerujem, to sve dobro završiti. 

Ako ipak odem u penziju, ja ću na kraju i dalje raditi. 

Sama činjenica da ja sada razmišljam da li sam star, da li uopće mogu raditi, ne prija. Stvori se neka nesigurnost koja u mom poslu baš i nije potrebna. Imam relativno malu plaću, nekih 12 milijardi, nakon 30 godina staža i moja bi penzija bila četiri-pet milijardi, ako bi sutra, prekosutra otišao u tu prijevremenu. 

Mnogo govorimo o tržištu, ali to tržište kod nas još nije zaživilo. Nema, na žalost, ni konkurencije. Bilo bi sjajno kada bi postojala još jedna televizija u Hrvatskoj, jedna konkurentska televizija. Bilo bi dosta ljudi, koji bi sada trebali ići u penziju, a mogli bi napraviti jedan fini program. 

Onda bi mogli konkurirati ovoj sadašnjoj. Ali, nema ni toga. Na zapadu, ako ide jedan dobar program, u njega treba uložiti i treba ga držati i čuvati, jer će donijeti prihod.


Kada ipak odete u penziju, čime ćete se baviti?


- Imam toliko interesovanja da ne znam što bi mogao eliminirati uopće. Vjerujem da ću još raditi i na televiziji, jer to je medij koji volim. Imam dosta iskustva. Moja obitelj ima jednu malu galeriju slika ispod svodova uspinjače u starom dijelu Zagreba. 

Velika smo obitelj koja se dobro slaže, dobili smo unuka prije šest mjeseci. Imamo i strastveni hobi, to su dva mala psa (crni patuljasti šnauceri, od kojih je jedan prošlogodišnji evropski prvak, prim. E. Ć.).

Za obitelj, normalan život i dan koji traje 24 sata - mislim da je to dovoljno.



Kroatizacija u svim emisijama Hrvatske TV




U domaćem TV prostoru do sada niste dobili valjanog naslednika. Kako vidite podmlađivanje voditeljskog poziva?


- Nije to lako objasniti. Nekoliko se komponenata prepliće. U prvom redu, mladi ljudi nisu dovoljno ustrajni. Možda im se ne pruža dovoljno šanse. Nema ni dovoljno programa da bi oni mogli pokazati što znaju. Kod nas u Hrvatskoj TV postoji sada Drugi kanal, koncipiran kao kontakt program, sa puno mladih voditelja koji to sada rade. 

Mislim da će se među njima naći ljudi koji će moći i dalje raditi taj posao. Sada tako izgleda da ja nemam nasljednika, ali kada bih se sutra razbolio ili otišao doista u penziju, neko bi već uskočio u emisiju. 

Vjerujem u mlade koji će iskoristiti svoju šansu.


Vaše osnovno oružje je jezik. Trpi li on promjene? Javljaju se u poslednje vreme neki novi izrazi, nove reči, kroatizacija u svim emisijama Hrvatske TV.


- Osjećam da se jezik po malo mijenja. Uglavnom govorim kao što sam govorio i do sada. Niti to mogu preko noći mijenjati, niti me netko na to primorava, koliko znam nitko nije primoravan. Ipak, češće se čuju neke zaboravljene riječi koje se nisu koristile. 

Mislim da je to dobro. Ima jako lijepih hrvatskih riječi koje su bez ikakvog razloga nestale i koje se dosta stidljivo ponovo javljaju. Donose možda pomalo i arhaičnost tom jeziku, ali i nekakav poseban šarm. 

Apsolutno sam za to da se jezik mijenja, da ima svoju osobenost, da se ljudi izražavaju onako kako se najbolje osjećaju, bez ikakvih prepreka ili granica. Nema nikakve prisile, da se sada recimo mora reći Europa, umjesto Evropa. Možete reći i jedno i drugo.


Danas, kada se politika u sve upliće - kako da se sačuva čast profesije?


- U svojoj profesiji ne osjećam nikakav problem te vrste. Čovjek samo mora biti savjestan, profesionalno obavljati svoj osao, onako kako ga je uvijek radio.


Često ste ranije bili gost Beograda i na estradnim podijumima i u jednoj dečijoj emisiji ste igrali - sebe. Nešto vas u poslednje vreme nema?


- Pa to je prirodno. Vidite kako smo se podijelili. Političari su nas uspjeli zavaditi.


U Beogradu je brojna vaša publika, tu su i vaši prijatelji. U kakvim odnosima ste ostali? Da li vas i dalje pozivaju?


- Naravno, još uvijek imam prijatelja u Beogradu. Nikada ta prijateljstva nisu bila tako prisna, da bismo se posjećivali ili nazivali telefonom. Mislim da se ona nisu pokvarila ni malo i da ću ja uvijek rado sresti Miću Orlovića i on mene, a tako je i sa mnogim drugim kolegama sa beogradske televizije.


Kakav je vaš odnos prema publici koja vas veoma ceni i van Hrvatske?


- Ja poštujem svakoga gledaoca iz bilo kog kraja da je. Uopće ne pravim nikakve razlike. Mislim da općenito među ljudima i ne postoje, ne prave se razlike.


Sve što se dešavalo oko "Evrovizije 90" odmah je tumačeno kao ograđivanje hrvatskog medijskog prostora od svega što je Jugoslovensko. Kako danas gledate na sve to?


- Mislim da se nije ništa posebno događalo, osim onoga incidenta sa voditeljima. A taj incident nije uopće bio povezan s politikom, iako se on ispolitizirao. Takva je izgleda situacija kod nas posljednjih godina da nam je politika postala sudbina. 

Kad pogledaš kroz prozor, neko već misli da se baviš politikom i da nešto politiziraš... 

To je bila stvar isključivo profesionalne i ljudske prirode. Voditelji su bili odabrani mjesec dana prije samoga natjecanja, iako se to moglo učiniti mnogo, mnogo ranije. 

Tog časa kada je već rečeno ko vodi, ko je rezerva, onda je to trebalo biti završena stvar. Tim prije što je, sudeći prema reakciji i kritike i gledalaca, izbor bio u redu. 

Došlo je do nekakvih polarizacija, ali ne razumijem zbog čega. Isti oni koji su nas odredili za voditelje počeli su pomalo navijati za mlađi par. 

To smo Helga i ja osjetili, da se nešto sa strane kuha, ali uopće ne zbog toga što je netko iz Beograda ili Zagreba. Mislili smo samo da taj odnos prema nama nije u redu i jednostavno smo par dana prije, kada je Radman (Goran Radman direktor TV Zagreb i izvršni producent "Evrovizije 90" prim. E. Ć.) rekao i javno na televiziji da se još ne zna ko će voditi, smatrali da je nedopustivo da se stavljamo u takvu situaciju.

Zato smo mi dali te ostavke koje su se shvatile svakako, da se ne vraćamo na tu politiku.



Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija...




Kako danas gledate na te događaje? Da li je sve moglo da se reši iza zatvorenih vrata?


- Možda se i moglo. Vjerojatno. Izgleda da ni Helga ni ja nismo bili svjesni kakva će se lavina odmotati nakon tog našeg poteza. Ja sam se sam uplašio toga. 

Morali smo se vratiti, jer su protesti gledalaca (preko Radio Sljemena) bili veliki. Užasan je bio to revolt. Sada kada o tome razmišljam - možda to nismo trebali tako napraviti, ali...


Da li ste čuli da su pretili Dubravki Marković u to vreme da ne sme da se pojavi kao voditelj?


- Nešto sam čuo, nešto pročitao, ako je to tako, onda mi je doista žao. Sve to je nepotrebno. Uvijek u svemu ima, u tim ekstremnim situacijama luđaka spremnih da prijete. Ne bi možda trebalo previše pridavati važnosti tome.


Kako vidite jugoslovensku stvarnost danas - kako se osećate?


- Pokušavam se izolirati iz svega toga, iako mi potpuno ne uspijeva. Jednostavno, hoćeš-nećeš moraš razmišljati i pokušati vidjeti kako to izgleda. Vrlo je komplicirano, očito. Nesloga je totalna. Ni na jučerašnjoj sjednici Predsjedništva stavovi se nisu približili ni malo. Ja sam optimist, mislim da su to sada tvrdi pregovori koji će donijeti neke rezultate na kraju. 

Jugoslaviju vidim u budućnosti kao sjajan savez suverenih država. Ovo ne govorim stoga što je to stav Hrvatske vlade, nego mi se čini da je to nešto što je sasvim prihvatljivo, što ne bi moglo nikome škoditi i smetati, a što bi nam konačno donijelo mir u naš prostor. 

Mi se i dalje možemo zvati Jugoslavija, ali neka sporazum bude na zdravim ekonomskim temeljima, pa da se ide dalje zajedno, ali ipak da svaka jedinka u toj Jugoslaviji ima nekakav svoj suverenitet i svoje pravo i svoj udio u toj zajedničkoj državi.


Šta vi, kao intelektualac, mislite o filmu koji je snimila JNA o naoružavanju u Hrvatskoj?


- Mislim da je bila velika greška što je on uopće bio emitiran. To je nepopravljiva greška i to se jednostavno nije smjelo dogoditi. Da se to dogodilo u jednom demokratskom društvu, kao što je recimo Amerika, koliko sam upoznat s njihovim pravnim normama, da se na taj način nekoga špijuniralo u njegovom privatnom stanu, već bi bili u zatvoru, bez obzira što su oni otkrili.


Neosporno da je oružje stiglo i da ga ima. Nije li to naoružavanje dokaz nekog velikog straha od Srba u Hrvatskoj?


- Nije, ne vidim ja to tako. Koliko sam informiran, kao građanin, ne znam da li to sve naše novine pišu, ali pročitao sam da je naša teritorijalna obrana razoružana svojevremeno. Ne vidim razloga što se to napravilo. Nakon toga je Hrvatska, suverena Hrvatska, htjela imati svoj milicijski sastav, koji je morao imati i neko naoružanje. Onda je kupila to naoružanje za taj sastav. 

Uvjeren sam da on nije naoružan zbog toga da bi se nekoga napalo i da bi se napravila neka pobuna, nego jednostavno zbog toga da ta jedna država koja se zove Hrvatska, može se zvati i drugačije, ima jedan sastav koji može tu zemlju braniti od bilo koga ko bi je napao ili tko bi htio praviti bilo kakve nerede. 

Mislim da tom strahu nema mjesta. 

Čini mi se da se ipak više piše o nekom strahu od Hrvata, nego od Srba. 

Ili je to obostrani strah. 

Može biti da toga i ima, ali čovjek kao ja, koji živim u ovom okruženju, ne vidi nigdje nikakvu opasnost niti razlog za strah. Možda je to pogrešan dojam, ali...


Ranije ste rado gostovali i u drugim krajevima. Da vas sada pozovu, da li biste se odazvali?


- Pa naravno. Zašto da ne?


Da li pripadate nekoj stranci i kakva su vaša stranačka opredeljenja?


- Nisam nikada nekoj posebnoj stranci pripadao. Moja stranka je moja obitelj. To je ova moja osnovna obiteljska ćelija, kojoj svim srcem i dušom pripadam i mojoj profesiji. To su moja stranačka uvjerenja.


Ima li u vašoj profesiji nekog dela kog se niste dotakli, nešto što je ostalo kao profesionalna želja?


- Ne znam. Mislim da nije. Mnoge sam stvari radio i okušao se u svemu. Čini mi se da mi je ovo nekako išlo najbolje i sa najmanje napora sam uspio raditi posao, te sam u njemu i ostao. Možda je to bila malo i komocija ili nedovoljna ambicija da se probam na nečemu drugom više angažirati.


Da niste bili voditelj, čime biste se bavili?


- Možda bih bio negdje profesor francuskog jezika. Kada sam počinjao, radio sam u institutu kod doktora Guberine koji je naš poznati stručnjak za ispitivanje i liječenje gluhih. On ima svoje metode, i krug svojih suradnika među kojima sam i ja bio. Možda bih negdje u nauci završio.


*****



Teme intervjua bile su iscrpljene. Privodeći razgovor kraju, nametnuo se i razgovor o umiljatim kućnim ljubimcima. Svojom pitomošću i lepotom mame svakoga ko poseti Mlakarove. Govoreći o ljubavi prema psima, domaćin je između ostaloga otkrio i još jednu tajnu:


- Moja supruga toliko voli pse da bih, kada bih se ponovo rodio, želio da budem - pas moje žene.


Bila je to najljubavnija izreka koju je vaš reporter, dragi čitaoci ikada čuo. 

Ne znam sigurno da li je i gospođa Mlakar čula ovaj deo razgovora, koji se sasvim slučajno vodio baš na dan Svetog Valentina.

Razgovarala: Emina Ćirić, obrada: Yugopapir (TV novosti, mart 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate