Bernard Vukas (6. dio memoara): Najdraža pobjeda - Jugoslavija protiv Italije u Torinu...




U plavim majicama, predvođeni Stankovićem, istrčali smo na teren stadiona "Communale". Toliko ljudi. Od njih barem 97 posto želi pobjedu Talijana. Dok su se svirale himne, preletjela mi je mozgom pomisao, čvrsta i odlučna: Moramo ih tući! Nismo slabiji od njih!

Za moga igranja u "Bologni" Talijani su imali mnoga već svjetski poznata nogometna imena. Sivori, Agellino, pa Marchio... dovoljno se sjetiti samo toga znamenitog trija koji je osvojio prvenstvo Južne Amerike!

Sjećam se i prvih utakmica, nezaboravnih prizora.

Stadioni su bili dupkom puni, navijanje po "talijanski" - a onda zna se kako!

Tukli smo tada glasoviti "Juventus" 5:0... Ali to su bili samo bljesci trenutka. Jer na kraju, kad se sve zbrojilo, moj se klub nije dobro plasirao.

Izgubili smo mnogo u početku, tako da smo znali biti čak pretposljednji na tablici, ali smo se poslije popravili i sjećam se - u posljednjih šest utakmica za redom osvojili smo 11 bodova, dakle gotovo 100 posto, a protivnici nisu bili laki - nije takvih ni bilo!

U tom "naletu" tukli smo "Milan" u Milanu 4:2 u prvenstvu, igrali s "Interom" 0:0, isto u Milanu... a bile su to zaista velike, neponovljive partije.

Ali taj polet, kako je god zapalio sve, podigao na noge, isto je tako brzo splasnuo, bolje reći, vratio se na realno - nije se moglo nastaviti dalje u istom stilu!

Bilo je i objektivnih razloga - dva glavna igrača su nam se ozlijedila: jedan je ozlijedio meniskus i nije nam više mogao pomoći, a drugi, koji je igrao u reprezentaciji Italije, teže je ozlijedio nogu, tako da smo bili lišeni i njegove pomoći - i ostadosmo na onome što smo imali.

A imali smo osrednju momčad.

"Bologna" je imala prilično dobru obranu, ali napadački red bio je dozlaboga loš. I nismo ni mogli ići do vrha ako nismo bili kadri s tim igračima postići barem jedan gol. A samo volja i onaj trenutačni polet nisu bili dovoljni za osvajanje prvenstva u jednoj Italiji, koja je uvijek imala i nekoliko supermomčadi najviše evropske, pa i svjetske klase.

U to vrijeme bilo je u Italiji i mnogo nogometnih zvijezda iz gotovo cijeloga svijeta, a najviše iz Južne Amerike.

Kakve se pak tamo veličine rađaju - poznato je svakome koji zna nešto o nogometu.

A oni najveći zarađivali su na snopove lira u bogatim talijanskim klubovima. I samo talijansko prvenstvo bilo je tada mnogo kvalitetnije nego danas, klubovi su bili uistinu jaki, reprezentacija nešto slabija.

U Italiji je tada igralo podosta pravih velemajstora nogometa, čije je umijeće prelazilo granice Italije, čija su imena punila stadione širom svijeta. Ali tu su i reklame, novine, razvikanost i potezi menedžera učinili svoje - tako da su na površinu izbacivana imena koja to i nisu zaslužila.

U našoj zemlji, recimo, bilo je kudikamo većih i svestranijih igrača od tih talijanskih razvikanih zvijezda i zvjezdica - samo što su bili u inozemstvu manje poznati. 

Kategorički tvrdim da je tako jer sam to osjetio na vlastitoj koži, vidio rođenim očima - a poznavao sam obje strane, rekao bih u dušu. Stoga i mogu dobro prosuditi. 

Najbolji dokaz za moju tvrdnju bilo je gostovanje odnosno rezultat igre naše reprezentacije u Torinu.



Nastojte da primite što manje golova!



Na početku 1956. pitali su me mnogi ljudi: koji je bio vaš najradosniji trenutak u prošloj godini? Kada ste bili najsretniji, najzadovoljniji?

Takva su pitanja zanimljiva, ali odgovori često i teški.

Valja dobro razmisliti, prisjetiti se mnogih detalja. Ali ovaj put odgovor nije trebalo čekati. Odvratio sam kao iz puške:

- Torino! Pobjeda nad Italijom sa 4:0, kad smo pošli unaprijed osuđeni na propast...

Da, tako je to bilo.

Prisjetimo se samo one beskrvne partije sa Škotskom kad smo na jedvite jade izvukli 2:2 i kad nas je beogradska publika propisno izviždala.

Još se sjećam naslova po novinama. Pisali su da je to remi koji je ravan porazu, da nemamo nikakvih izgleda 29. svibnja i da je Tirnanićevoj jedanaestorici naprosto odzvonilo.

Oni najvjerniji, koji su nas ispratili s ljubljanske stanice, nisu bili baš raspoloženi da pričaju. Tek bi procijedili kroza zube:

- Nemojte nas osramotiti! Nastojte da primite što manje golova!

zatim dodadoše onako za utjehu:

- Minimalan poraz ne bi bio sramotan!

A iz dana u dan kod nas je rasla želja, velika i neodoljiva.

- Što misliš, "okrenemo" li ih? - upitao me Stanković, dok smo se vozili prema Veneciji.

- A zašto ne bismo mogli? - odgovorih mu.

Talijani su nas dočekali pompozno, s mnogo reklame, buke i cvijeća. Svuda su nam stavljali pred usta mikrofon, morali smo davati svakog trenutka najraznovrsnije izjave radoznalim novinarima. 

Sutradan smo mogli pročitati ono što smo rekli, ali i trostruko više onoga što nismo rekli. 

Tako sam saznao da najviše volim minjone i bijele mačke; da bih, birajući najljepšu ženu svijeta, glasao bez razmišljanja za Rosannu Podestu, da sam se okladio s Piolom kako ću mu zabiti dva gola ...

"Squadra azzura mora pobijediti!" - pisao je večernji torinski list. - "Pitanje je samo koliko će zgoditaka primiti Beara, baletan željezne šake".

A mi smo to čitali smireno.

Mlađe je hvatala jeza. jer je reklama učinila svoje. Tko zna kako su mladi Vidošević i Krstić zamišljali toliko razvikane Ferrarija, Bonipertija, Piolu... ? 

To prije što su se ovi razmetali izjavama... I nisu samo reprezentativci bili tako sigurni u sebe. I Vittorio Pozzo, koji nas je (na svoju nesreću) gledao na utakmici protiv Škota, rekao mi je u privatnom razgovoru u hotelu "Principe di Piemonte" gdje smo odsjeli:

- Nekada ste bili dobri. A sada ste, iskreno govoreći, mnogo slabiji. Vi s onakvom igrom kao što je bila u Beogradu nemate što da tražite. A za četrnaest dana nije moguće učiniti čudo. Tako stvari, na važu žalost, stoje! - tapšao me je stari Pozzo po ramenu i sažalno gledao.

- Dobro je! - pomislih u sebi. - Želio bih vidjeti kakav će biti kad utakmica završi.

Ta mi se želja nije ispunila.


Publika je zavikala, sve se orilo, treslo 



U plavim majicama, predvođeni Stankovićem, istrčali smo na teren stadiona "Communale". Toliko ljudi. Od njih barem 97 posto želi pobjedu Talijana. Dok su se svirale himne, preletjela mi je mozgom pomisao, čvrsta i odlučna:

- Moramo ih tući! Nismo slabiji od njih!

Krenuli smo prema centru: Vidošević mi je, onako u povjerenju, valjda zato što smo klupski drugovi, dobacio:

- Jao, Bajdo, da mi je jedna stolica! Tako mi noge klecaju ...

Umirio sam ga:

- Drž’ se sada! Sve će biti u redu ...

Jole je poslušao i zauzeo svoje mjesto. Uto je austrijski sudac Steiner zviždukom označio da susret može početi.

Publika je zavikala, sve se orilo, treslo ...

Oni su izveli prvi napad, ali je Horvat majstorski i inteligentno smirio akciju. Frignani je bio zaustavljen ...

I čini mi se da smo već tada uzeli glavnu riječ.

Do kraja utakmice Talijani nisu više imali što tražiti. Zbili smo ih u kaznenom prostoru, naše su bombe neprekidno fijukale pokraj njihovih vratnica, ili ih je izvanredni Piola tipičnim talijanskim paraderskim stilom umirivao.

Imali smo toliko šansi, ali koliko god smo bili u formi, toliko nismo imali sreće u pucanju.

Sreća nam je zaista okrenula leđa!

Poluvrijeme je završilo bez zgoditaka. Kakva tragedija za nas! Tragedija - jer smo bili kudikamo bolja momčad, momčad koja je dominirala igralištem i ušutkala temperamentne talijanske "tifose".

- Nastavite istim tempom! - govorio nam je Moša Marjanović. - Bolji ste od njih! Morate iskoristiti premoć. Zgoditak se mora postići u početku drugog poluvremena.

Ubrzo je Veselinović zatresao mrežu. Vodili smo sa 1:0. 

A kad je Zebec postigao drugi pogodak, bili smo uvjereni da veliki protivnik mora potpisati bezuvjetnu kapitulaciju i da su sada na redu samo naše ekshibicije.

A taj sudac Steiner! On je bio takav džentlmen prema domaćinima da su ga i gledaoci počeli ismijavati. Nije svirao ni kad su se dogodili najtipičniji prekršaji, očiti primjeri jedanaesterca.

Talijani su nas držali rukama i sprečavali u šesnaestercu, a proćelavi Austrijanac samo se blago smiješio i davao rukama znak da se igra može nastaviti.

Zaista, nikad nisam vidio tako pristrano navijanje na jednoj međudržavnoj utakmici.

I Bergamachi (koji je skrenuo u vlastitu mrežu oštru loptu Rajka Mitića) i ja, pobrinuli smo se da zaokružimo omjer.





To je bilo 4:0 - senzacionalna pobjeda, ispisivana debelim slovima u naslovima svih svjetskih sportskih listova.

Naš veliki trijumf - slavlje koje se ne može zaboraviti, pobjeda koja će zlatnim slovima ostati zapisana u analima našeg nogometa. 

Talijani, koji su s toliko nade gledali u svoju "squadru" bili su potpuno utučeni.

Sva njihova nastojanja pala su u vodu, sve je trebalo početi iznova. Dr Barassi, predsjednik njihova nogometnog udruženja, dao je zanimljivu izjavu:

- Nismo krivi što smo naišli na Jugoslavene.

Mislim da je imao potpuno pravo i s time je sve rekao. Ponosni smo izlazili sa stadiona "Communale", koji se polako praznio.

Vani nas je čekala zahvalna talijanska publika.

Takav pljesak nismo još nigdje dobili. Radosno smo davali autograme, odzdravljali mašući na pozdrave nepoznatih prijatelja, smijali se od sreće. 

A onda se u autobusu zaorila pjesma. Iz svega grla, spontana, iskrena, jaka.

Ljudi su nas razdragano ispratili...

Nitko nije ni primijetio Piolu, Magninija, Bonipertija i druge skupo plaćene zvijezde profesionalnog neba.

Talijanski nogometaši nestali su, nezapaženi i pokunjeni, u svojim luksuznim "cadillacima" i "buickima".

Njima je 29. svibnja ostao kao gorka uspomena. A nama draga potvrda o vlastitoj vrijednosti, dokazana na pravome mjestu. Zato i najdraža. Nezaboravna!

Tekst: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, I - II 1972.)






Podržite Yugopapir: FB TW Donate