Partizanski piloti Franjo Kluz i Rudi Čajavec: Nezabilježene pojedinosti o herojima visina



"Mišo, izvadi moj pištolj iz kombinezona i daj mi ga! Za mene nema izlaza! Noge ne mogu ni pomaknuti" - gotovo viknu ranjeni Čajavec. Jazbec je trenutak oklijevao. "Spašavaj se dok još možeš! Naređujem! I daj mi već jednom taj pištolj!" Četnici su već na pedeset metara. Jazbec strelovitim pogledom odmjerava razmak od neprijatelja i ocjenjuje vrijeme na dragocjene sekunde 

Decembar 1966: Prethistorija Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, zapravo počinje još u proljeće 1940. godine, kad je drug Mitar Bakić po instrukcijama vojnog komiteta CK KPJ formirao jezgru prve oficirske partijske ćelije, koju su sačinjavali zrakoplovni kapetani Nikola Vidačić, Blažo Kovačević, Božo Lazarević i Đorđe Putica Đoko.

U oktobru 1940. u stanu kapetana Kovačevića u Zagrebu održano je savjetovanje prve oficirske partijske ćelije.

Savjetovanju je predsjedavao drug Tito.

Mladi avijatičari još su dugo poslije sastanka bili pod dojmom s toga savjetovanja. Đoko Putica je tada rekao:

- Siguran sam da je ovaj drug, s ovolikom snagom i vjerom u svoje riječi, jedan od glavnih rukovodilaca Partije. Kad on bude stvorio zrakoplovstvo o kojemu je govorio, a stvorit će ga, siguran sam, volio bih biti njegov oficir.

Pola godine kasnije, u okupiranoj Banjaluci, stvorilo se žarište Titovog zrakoplovstva o kojemu je sanjario kapetan Đoko Putica, komandir Prve šumske partizanske čete.

On nije doživio da sjedne u mašinu sa crvenom zvijezdom, ali njegovo je ime zablistalo na prvom koraku stvaranja naše avijacije.


*****



Sitna, dosadna jesenska kiša raskvasila je poletno-sletnu stazu na aerodromu Zalužanima - zrakoplovnoj bazi zračne "sile" Nezavisne Države Hrvatske. Piloti su se dokono šetali oko svojih aviona i zadovoljno se smješkali.

Još jedan neletački dan.

Radio-telegrafist Slavko Trenk prišao je čovjeku u letačkoj bundici i zavjerenički mu namignuo a onda prilično glasno, da svi čuju, raportirao:

- Gospodine časniče, društvo vas očekuje na partiju pokera kod gospodina Omanovića. Ako ste raspoloženi...

- Razmislit ću - nehajno je odgovorio Franjo Kluz.

- Mogu te zamijeniti. Tiskaju me kune u džepu - spremno je dočekao raskalašeni natporučnik.

- Nisam rekao da odustajem, natporučniče - značajno je naglasio riječi pilot Kluz, ali tako da je natporučniku dao naslutiti da se radi o društvu nekih dama.

Zadovoljan svojom pronicavošću, nametljiv oficir je potapšao Kluza po ramenu:

- Oprosti, čovječe, ovi naši momci, kakvi su, osvojit će sva slaba srca prije nego što se ti pojaviš. Što se mene tiče, ja ću pripaziti na Kneza da otkud ne naiđe. Znaš kako on može biti neugodan!

Zadovoljan ovakvim obratom, Franjo je namignuo sugovorniku i gotovo odjurio u stan aerodromskom meteorologa.

Bio je to prvi dogovor rodoljuba o prikupljanju novčane pomoći za narodnooslobodilački pokret. 

Ubrzo poslije toga sastanka uslijedio je drugi, treći, deseti...

S novčane pomoći prešlo se na prikupljanje oružja i municije, na diverzije i sabotaže.

Stvorene su još dvije grupe.

U jednoj od njih radio je najobrazovaniji oficir na aerodromu - Rudi Čajavec, čovjek koji je upravo bio diplomirao na Sorboni. 

I mehaničari strijelci Mišo Jazbec i Ivica Mitrečić, meteorolog Omanović ...

Paket prikupljene municije trebalo je prenijeti do Banjaluke.

- Zamotajte u umašćeni papir da izgleda kao paket s prehrambenim artiklima. Ljudi često dobivaju kolače od kuće i neće biti sumljivo - rekao je Kluz. - Ja ću se odvesti biciklom u grad i ponijet ću municiju.

Municija je bila nemarno zapakirana, onako kako je rekao Kluz, i na omotu su se još vidjeli voštani žigovi.

Rudi Čajavec, Mišo Jazbec, Franjo Kluz i Ivica Mitrečić


*****



Gurajući bicikl pred sobom, pošao je prema kapiji.

Stražar ga je zaustavio.

Franjo se nasmiješio, bez riječi izvadio bocu rakije iz unutrašnjeg džepa i pružio je stražaru.

- Ne smijem, na dužnosti sam - oklijevao je ponuđeni.

Ali Franjo mu je ustrajno držao bocu pred nosom, čovjek je dvoumio, a onda potegnuo dobar gutljaj i podigao brklju.

Ta, zar je mogao biti nepristojan pred jednim časnikom?

Kluz je sjeo na bicikl i polako se odvezao do prvog zavoja. Onda je potjerao brže. Požalio je što bicikl nema krila. 

Na trećem kilometru od Zalužana prema Banjaluci dogodilo mu se ono što je mogao najmanje zaželjeti.

Iznenada, nasred ceste pred njim se pojavila patrola. Morao je naglo zakočiti. Gume su zacviljele.

Paket nije izdržao kočenje. Naprosto se rasuo i po asfaltnom putu zazvonili su meci od 7,9 milimetara.

Patrola je iznenađeno zurila u municiju.

Dok se još nisu pribrali, valjalo je nešto učiniti, i to odmah. Kluz je učinio ono što je jedino mogao - iskoristivši autoritet starješine dreknuo je:

- Platit ćete mi ovo! Pokupite municiju!

Domobrani su se poslušno sagnuli i stali skupljati metke po cesti, a Franjo Kluz je čekao dok nisu i posljednji stavili u paket.

Kad je sjeo na bicikl, patrola je propisno pozdravila, a jedan se osmjelio da upita:

- Hoćete li nas prijaviti?

- Mislim da neću, jer ste brzo pokupili. A sada se nosite, dok se ne predomislim!

Domobrani su otišli. 

Kad se Kluz drugi put osvrnu, cesta je bila pusta.

S aerodroma je prebačen ilegalnim vezama avionski mitraljez na partizanski teritorij. Ali to je bio specijalni kalibar 7,7 milimetara i municija se vrlo teško nabavljala.


*****



Partizani su već razmišljali što da učine s mitraljezom bez municije, kad je Franjo Kluz naredio svojim suradnicima:

- U moju mašinu stavite isključivo municiju 7,7 za "dard".

- Ali, Franjo, pa tvoj mitraljez je kalibra 7,65 - začudili su se oružari.

- Ništa vi ne brinite. Stavite municiju za "dard".

Poletio je posljednji u grupi koja je imala zadatak da okruženim ustašama baci municiju "zračnim mostom".

Svi su piloti s manje ili više preciznosti bacili teret ustašama, ali Franjo "nije imao sreće", promašio je i, umjesto okruženim ustašama, municiju je bacio partizanima. 

Kad su sletjeli, satnik Knez je bjesnio na Kluza:

- Toliku municiju neprijatelju! Strašno. Pa vi ćete upropastiti državu! Još jednom ako vam se to dogodi, uzet ću vam letačko zvanje!

Franjo se snuždio i skrušenim glasom rekao svom komandiru eskadrile:

- Gospodine satniče, ja sam spreman da ispravim pogrešku. Molim vas, dopustite mi da se iskupim!

Satnik je bio polaskan učinkom svojih starješinskih prijekora i odobrio Kluzu još jedan let.

- Nadam se da ovaj put nećete promašiti, gospodine. Možete uzletjeti!

Još jedna pošiljka ravno iz neprijateljskog skladišta, stigla je partizanima a po slijetanju Kluz je raportirao:

- Zadatak sam izvršio uspješno! Municija je dostavljena!

Bili su zadovoljni i Kluz i njegov starješina, jer Kluz rije rekao kome je dostavio municiju.

Još jednom Kluz je zamolio satnika za samostalni let 21. maja 1942. godine.

I posljednji put je satnik bio nagovoren. Kluz je poletio i više se nije vratio. 

Sletio je na slobodni teritorij, na ranije pripremljen partizanski aerodrom Urije Blizu Prijedora. Ali presudan je bio prethodni dan, 20. maja:

U sobi dežurnog letilišta na aerodromu zazvonio je telefon. Dežurni oficir je podigao slušalicu i upitao:

- Tko je?

- Ovdje Šef odsjeka za kolonizaciju, Čajavec - predstavio se sugovornik. -  Molim pilota Kluza.

- Sad je bio ovdje, čekajte da pogledam ... Nema ga. Zovite kasnije.

- Ne mogu, čovječe, hitno je - inzistirao je Čajavec.

- Dobro potražit ću ga - nevoljko se složio dežurni oficir i lijeno spustio slušalicu na stol kraj telefona.

Bila je to dramatična bitka sa sekundama, a nitko nije mogao utjecati na njezin tok. Sve je ovisilo o slučaju. Hoće li dežurni naći Kluza prije nego što uzleti? Ne, ništa se tu više nije moglo učiniti, preostalo je samo čekanje.

Čajavcu su se onih nekoliko minuta, koliko je dežurnom oficiru bilo potrebno da pronađe Kluza, učinilo dugo kao vječnost.


*****



Konačno, javio se Kluz.

Čajavec je razmišljao: može biti i podvala, možda to nije on, ali ipak, izbora nema:

- Franjo, odlučeno je da danas budeš uhapšen! Učini što možeš. Zdravo!

Kluz je začuđujuće brzo reagirao.

Zaplašio je Kneza koji je trebao s njim uzletjeti i poletio sam.

Iznad Banjaluke dao je ugovoreni znak Čajavcu mahanjem s krila na krilo:

"Letim na slobodni teritorij." 

Ni Čajavec nije oklijevao. Istoga dana i on se našao u jednom "bregeju-19" i spustio se na Urije.

U zborniku narodnih heroja zapisano je:

"Drugog jula 1942. godine Rudi Čajavec je bacio letke i napao neprijateljski garnizon u Banjaluci. Avionom se spustio sasvim nisko, zasuo bombama njemačke kasarne, a zatim mitraljirao njemačke i ustaške vojnike na banjalučkom polju. Neprijatelj je otvorio vatru na avion. Krhotina granate ranila je Rudija. Posljednjom snagom uspio je stići do slobodnog teritorija u Klašnicama ali je prilikom slijetanja naišao na četnike. Spazivši ih, Rudi je pustio da mu se približe i otvorio na njih vatru iz mitraljeza. U tom sukobu je poginuo."

Reporteri su razgovarali s ljudima koji tvrde da su očevici tragičnog udesa.


*****



Živko Đukić
Kuća braće Gligorić nosi broj 90 u selu Kadinjanima u Bosanskoj Krajini. U njihov vrt, gdje raste grašak, i mladi luk, srušio se prvi partizanski avion.

Tu je poginuo prvi narodni heroj avijacije, tvrde braća Gligorić i njihovi susjedi Živko Đukić i Kosta Stanković.

- Majka kopa u vrtu, a ja ležim pred kućom. Brat Milan runi kukuruz za mlin. Čujem neki čudan zvuk. Provirim kroz vrata. Od Banjaluke leti avion, ali ne kao drugi avioni, već sasvim nisko i nekako nakrivljen. Ide ravno na nas. 

Tresak. 

Zapeo je o trešnju, pa o šljive i na kraju udario u krov naše kuće. 

Opet lomljava. 

Pao je u gredice luka. Majka zapomaže. Milan i ja trčimo preko vrta...

Tako je događaj opisao Cvijo Gligorić.

Jedno odvaljeno krilo odletjelo je niz strminu, pedesetak metara dalje.

Trup prelomljen napola. Izgleda kao presavijen. Iz ruševina se izvlači čovjek i domahuje dvojici mladih preplašenih seljaka.

Bio je to Mišo Jazbec, mehaničar Rudija Čajavca. Jazbec i braća Gligorić izvlače iz ruševina razbijenog aviona ranjenog pilota.

Cvijo Gligorić pokazuje ivicu krova o koju je
avion zapeo krilom i srušio se u vrt...

Gore, kod škole, naoružani ljudi. Jedva da su udaljeni dvije stotine metara. 

Čajavec pita:

- Koja je to vojska?

- Četnici! - odgovoriše uglas Gligorići.

Bez ikakva stroja, četnici trče prema mjestu nesreće. Već su stigli na stotinjak metara....

- Mišo, izvadi moj pištolj iz kombinezona i daj mi ga! Za mene nema izlaza! Noge ne mogu ni pomaknuti - gotovo viknu ranjeni Čajavec.

Cvijo pokazuje gdje je avion pao

Jazbec je trenutak oklijevao.

- Spašavaj se dok još možeš! Naređujem! I daj mi već jednom taj pištolj!

Četnici su već na pedeset metara.

Jazbec strelovitim pogledom odmjerava razmak od neprijatelja i ocjenjuje vrijeme na dragocjene sekunde.

Prigiba se, iz džepa letačkog kombinezona vadi pilotov pištolj i pruža mu ga. 

Ovaj nestrpljivom kretnjom dograbi oružje, pet puta puca prema banditima, a onda revolversku cijev prinosi svojoj slijepoočnici. 

Odjekne potmuli pucanj. Niz blijedo lice poteče tanak mlaz krvi...

Četnici pristižu ... Jazbec zamahu j e bombom i viče:

- Ne prilazite! Pobit ću vas!

Zaprepašteni četnici naglo uzmiču pred iznenadnom smrtnom opasnošću. Jure u zaklone glavom bez obzira.

- Gdje su partizani? - upita Jazbec Gligoriće.

- Dolje, iza Turjanice - odgovara Milan.

Jazbec potrči.

Već je odmakao dobre dvije stotine metara ... Jedan četnik podiže glavu iz svog zaklona.

Nanišani. Planu hitac. Ostali otvoriše vatru, ali nepreciznu.

Još nekoliko hitaca, ali Jazbec već zamiče u olistalu šumu. Psovke i prijetnje, ali na licima prisutnih čita se veliko olakšanje, zadovoljstvo.

Mrtvom Čajavcu prilazi četnički komandir Velo Račić.

Skida mu s ruke pilotski sat. Ostali tumaraju okolo u nadi da će i oni nešto pronaći. Dvojica istresaju vreće s lecima, misleći da je u njima novac. Razočarani su, psuju.

Dolaze ustaše, uglavnom avijatičari.

Oni se ne razlikuju od četnika bar što se psovki tiče.

Pjegavi, koštunjavi ustaša najbučniji je.

- Majku li mu crvenu, dolijao je!

Uvredu popraća udarcem noge u mrtvo tijelo.

Očevidac Milan Gligorić


*****



I tako, priča kruži, širi se, postaje legenda. Možda je u povijesnoj istini o pilotima herojima ostala nezabilježena pokoja pojedinost. Krajnje je vrijeme da bude ispitana i zapisana vjerno i autentično.

Na mjestu gdje je avion pao i dalje raste grašak, a vrijeme je da bude obilježeno mramornim obeliskom.

Napisali: S. Savić i S. Pantelić, obrada: Yugopapir (Arena, decembar 1966.)

Spomen-ploča na školi
nedaleko od mjesta gde
se srušio avion R. Č.