Ivica Račan (CK SKH), intervju: Kvari li rock muzika našu socijalističku omladinu? (1978)




Netko ne mora voljeti rock-muziku, to ne mora biti "njegova muzika", ali mora pokušati shvatiti zašto je netko drugi voli. Ako tako pristupam, onda nema diskvalifikacija. U odnosu na tzv. zabavnu glazbu, mislim da rock po svojoj životnosti i mogućnostima predstavlja, ako ne korak, onda koračić naprijed u smislu vrijednosti koje dominiraju u zabavnoj muzici

U jeku rasprava o fenomenu kulture u našem društvu, u posljednje se vrijeme sve češće spominju i neke pojave na području muzike, koje u raspravama nerijetko dobivaju suprotne predznake. A posebno kad se govori o rock-muzici, sve obljubljenijoj i sve raširenijoj među omladinom. Što o tome misli Ivica Račan, član Izvršnog komiteta predsjedništva CK SKH, koji je, usput rečeno, glavni akter priprema za Predstojeći plenarni sastanak CK SKH o kulturi. 

Kako on, kao ideolog i političar, doživljava pojavu rocka i kako je ocjenjuje? 

Koliko znamo, dosad o tome nije šire govorio javno. 

Stoga je ovaj razgovor, koji su s njim vodili naš urednik Boris Grbin i naš saradnik rock-kritičar Ante Batinović, višestruko zanimljiv.

Ivica Račan (foto: Studio)
- Ako se slažete, razgovor o rocku započnimo jednom, možemo je nazvati čak incidentnom situacijom, koja dobro ilustrira odnos dijela javnosti prema rocku. Radi se o albumu "Zabranjeno plakatirati" grupe "Buldožer". Dvije diskografske kuće - PGP RTB i "Jugoton" odbile su je izdati a da o tome nisu dale nikakvo službeno obrazloženje. Istovremeno su te dvije kuće izdale na desetke ploča domaćih i stranih autora naprizemnije kvalitete. Ploču je naposljetku izdao ljubljanski "Helidon". Vi ste je preslušali, mislite li da ona "kvari našu djecu"? Spominjemo ovo "kvari našu djecu" jer je to bio navodni razlog neizdavanja ploče "Buldožera".

- Prvo, sumnjam da ta ploča "kvari" djecu. Ako u nečemu "kvari", onda je pitanje koga kvari. Međutim, ovo vaše pitanje otvara jedan mnogo širi problem. Radi se o osnovi s koje se nešto kritikuje. 

Posebno se bojim onih kritičara koji nisu sposobni ili nisu spremni da u širini sagledaju što se sve nudi kao vrijednosti koje u našem društvu ne bismo trebali stimulirati. 

Kao čovjek koji ne poznaje previše rock-muziku, usuđujem se ipak reći da se ovdje radi o brkanju kriterija. Svojevrsni dogmatizam i u muzici ili svojevrsna obrana stečene pozicije i u muzici, a onda i određene vrijednosti u toj muzici, pokušava se braniti diskvalifikacijama ove vrste. 

Time, dakako, nisam u stanju, i odbijam to pravo, da ja valoriziram jedan rock-sastav, recimo "Buldožere". 

Koliko sam razumio tekstove "Buldožera", ne vidim u njima, ako hoćete, previše provokatorskog. Rock-muzika je muzika, automatski ona ima prostor i mora ga imati. Prema tome, kategorički se izjašnjavam da je neprihvatljivo njoj taj prostor oduzimati u ime neke druge muzike ili neke ustoličene vrijednosti kao što je npr. zabavna muzika, ili ono što se pod tim podrazumijeva. 

Znači rock-muzika taj prostor ima. 

Bilo bi, međutim, interesantno vidjeti koje su mogućnosti te rock-muzike u nas i koliko bi ta rock-muzika sa svojim elementima "rock-kulture" mogla da bude autentičnije jugoslovenska, koliko bi ona mogla, u smislu svakodnevnih sadržaja i vrijednosti našeg života, posebno mladih generacija, kreativnije ispunjavati jedan naš društveni prostor. 

Napominjem ovo radi usporedbe s onim što nam se počesto stihijski i spontano, pa, rekao bih, i nekritički uvozi sa Zapada, gdje se ta rock-muzika začela i gdje caruje uz lijepo tapšanje kapitala.


Nije samo muzika



- Upravo zbog toga što kvalitativno, i kvantitativno u najvećem opsegu rock nastaje na Zapadu, česti su prigovori jugoslovenskim glazbenicima, novinarima i publici koja voli rock da je prozapadno orijentirana. Govori se to i zbog toga što je rock na Zapadu u rukama kapitala. To je činjenica. "Beatlese" su svojevremeno nazvali "oruđem kapitalizma" zbog toga jer su mlade umjesto na konkretnu akciju odveli na sporedni kolosijek, na "pražnjenje" kroz glazbu, dugu kosu i drugo. John Lennon se s tim složio, uz napomenu da su oni ipak mlađe naučili da drukčije misle od svojih konzervativnih roditelja. Rock na Zapadu nije srušio kapitalizam, ali i uz njegovu pomoć, mogli bismo općenito reći, mladima je ukazao na to da npr. rat u Vijetnamu nije opravdan, da američki način života i nije tako lijep, u što su konzervativni Amerikanci bili uvjereni.

- Ja ne poznajem previše situaciju oko rocka na Zapadu. Ponešto prisluškujem i pročitam. Čini se da je rock-muzika svojevrsni izraz mladih generacija na Zapadu i njihova unutrašnja potreba. Rock-muzika nije samo muzika, ona je počesto i određen identitet mladog čovjeka, određen odnos prema građanskom životu, često puta i znak za ćorsokak, bijeg iz tog društva.

A svaki je bijeg jalov. 

Rock je katkada i jedna stihijna kritičnost prema građanskom društvu na Zapadu, ali koja nije opasna za to društvo. 

Da ta kritičnost drma temelji građanskog društva, to društvo sigurno to ne bi dozvolilo. Rock je evidentno u rukama kapitala.

No, da malo proširim problem. 

Danas je evidentno da je građansko društvo na Zapadu cjelovito u tom smislu što je logika kapitala i logika profita snažno obuhvatila i ukliještila sve sfere ljudskog života i rada, a to znači i tzv. nematerijalne, duhovne sfere života, a to uz ostalo znači i muziku. 

Bojim se da kapital - preuzimajući i sebe reproducirajući i u sferi rock-muzike, ili industriji rock-muzike, ili industriji rockmužike, ili industriji zabave - u isto vrijeme pruža i svojevrstan spasonosni ventil, odušak za moguće socijalne napetosti, pa i klasne napetosti u građanskom društvu. 

Ovo što sam rekao nikako ne znači da diskvalificiram rock-muziku ili "rock-kulturu". Evidentno je isto tako, da se u rocku nalaze neke vrijednosti koje se ne mogu zatvoriti u granice jedne države ili jednog društvenog sistema.

I ako bih trebao govoriti o tome što mi od rocka sa Zapada možemo preuzeti ili stimulirati, onda su to vrijednosti koje imaju univerzalni i humani karakter kao i ono što je kritički prema vrijednostima i odnosima građanskog društva. 

Zbog toga je ova diskvalifikacija rocka u nas nepravedna. 

Jer, biti kritičan prema rock-muzici, a ne biti kritičan i prema drugim vrstama muzike, ne samo da je nepravednost prema rocku nego može biti i linija manjeg otpora pa i nesvjesno podgrijavanje i konzervativnog i dogmatskog u sferi muzike.


Kriva meta kritike



- Dodali bismo ovome što ste rekli nekoliko primjera iz svakodnevnog života. Na televiziji možemo gledati američke TV-serije koje propagiraju određeni, socijalizmu neprihvatljiv način života, gledamo to i u desecima filmova, slušamo s raznoraznih ploča. Protiv toga ne diže se veliki glas protesta, ne optužuju se odgovorni ljudi, sastavljači programa i trgovci, da su prozapadno orijentirani. Ako je u pitanju nekakav rock-muzičar ili poklonik rocka, njemu se veoma lako i bez dovoljno argumenata prilijepi etiketa prozapadnosti i još koječega negativnog.

- E, sada smo došli do situacije koja zahtijeva da se malo kritičnije govori o našoj socijalnoj i duhovnoj situaciji. 

Rekao sam da treba odbiti svaku kritiku koja pokušava biti radikalna, a koja je u svojoj suštini konzervativna. 

Jer, na kritičku metu ona stavlja nešto što treba biti predmetom kritike, ali zanemaruje ono što je u društvenom smislu mnogo opasnije ili ono što je u društvenom smislu mnogo više građansko i buržoasko od ovoga što se podmeće rocku kao "zlo građanskog", "zlo zapadnog" itd. 

Prema tome, ja nemam ništa bitno dodati ovome što ste vi rekli. 

Ipak, nemojmo zaboraviti da se takvom diskvalificiranju rock-muzike pristupa počesto iz ugla, kao što sam rekao, obrane postojećih i ustoličenih vrijednosti u muzici.

Mi smo npr. govorili o jednoj tendenciji rock-muzike kao svojevrsnog bijega mladih od građanskog društva na Zapadu.

Molim vas lijepo, a bijeg od ovog društva, našeg društva nuđenje tog bijega je, ja mislim, carevao, sa časnim izuzecima, u našoj tzv. zabavnoj muzici. 

Pogledajte vrijednosti koje su tu nuđene, odgovorite mi na pitanje koliko je ta muzika imala neko naše ishodište, jugoslavensko. Nije li pretežno bila unificirana u prizemnom, reduciranom, infantilnom sadržaju. 

Međutim, budimo svjesni toga da je ona takođe izražavala, i jednim dijelom zadovoljavala duhovnu potrebu jednog dijela ljudi. 

Zbog toga treba govoriti o proturječnim potrebama koje traže da se zadovolje, proturiječnim u socijalnom i u vrijednosnom, smislu.

Ako smo ovo naše društvo kvalificirali kao prelazno po vrijednostima između građanskog i komunističkog, takva se situacija drastično ispoljava i na nivou ljudske jedinke, s njegovim proturječnim vrijednostima. Tu dolazi do izražaja cijela skala proturječne svijesti.

Meni je ova diskusija o rocku interesantna ne samo i ne toliko zbog rock-muzike, jer nisam siguran koliko je poznajem, koliko zbog toga što sve dolazi do izražaja u toj kritičkoj opservaciji ili odnosu prema rock-muzici. 

Vi ćete tu vidjeti, pored ostalog, patrijarhalni i paternalistički mentalitet sa svojim arsenalom vrijednosti. 

Vi ćete tu vidjeti ono malograđansko, ja bih rekao punograđansko. 

Vi ćete tu vidjeti jednu potrebu za pjesmom koja je droga, pjesmom uz koju se lakše "boli boluju", kako se to kaže. 

Vi ćete tu naći jednu konzervativnu svijest koja se ježi od opscenosti, koja se ježi od žešćih izraza, koja se ježi od životnih problema jer to nije ono što bi ona htjela da čuje. 

I jedna oštrija riječ, jedna svježija misao, jedna životnija situacija na taj će način biti predmetom kritike i odbijanja. 

Međutim, to više govori, ja bih rekao, o kritičarima nego o onome što se kritizira.

- Rokeri se upravo bore protiv patrijarhalnog, malograđanskog mentaliteta koji spominjete. Dakako, ne svi rokeri. Vjerojatno se i digao glas protesta protiv "Buldožera" zato jer ukazuju na neke probleme ne lakirajući ih. Kad ste spomenuli konzervativnu svijest, evo još jednog primjera. Nedavno je Goran Bregović u emisiji za mlade "Crvena jabuka" Radio-Zagreba izgovorio riječ triper, objašnjavajući da je u prirodi mladog čovjeka da se zabavi, da se napije, da slobodno vodi ljubav, a ne da živi neprestano pod patronatom roditelja koji će mu stalno određivati što smije a što ne smije. Ukratko, želio je reći da je protiv patrijarhalnog mentaliteta. Dakako, urednici se na to nisu ni osvrnuli, ali su protestirali neki slušaoci, jer, kao nije pristojno o tome govoriti na radiju.

- Prije svega mislim da nijedan element našeg života ne bi smio biti tabu u sredstvima javnog komuniciranja. Meni nije problem što je riječ "triper" spomenuta u radio-programu, već možda to zašto ga mladi čovjek "mora" dobiti. 

I to govori o jednom segmentu naše kulture, recimo - zdravstvene. 

Međutim, ostavimo to sada po strani. Vratimo se rocku. Netko ne mora voljeti rock-muziku, to ne mora biti "njegova muzika", ali mora pokušati shvatiti zašto je netko drugi voli. Ako tako pristupam, onda nema diskvalifikacija. 

U odnosu na tzv. zabavnu glazbu, mislim da rock po svojoj životnosti i mogućnostima predstavlja, ako ne korak, onda koračić naprijed u smislu vrijednosti koje dominiraju u zabavnoj muzici. 

E, sada se postavlja jedno veoma važno pitanje: ako ne odbacujemo rock-muziku, a bilo bi smiješno da je odbacujemo, što u njoj stimulirati? Ne mislim da bi tu trebalo prepustiti sve "stihijnosti", spontanitetu. 

- Ali, spontanitet je veoma važna stvar u mladih ljudi pa tako i u rock-muzičara.

- Da se razumijemo, ono što je vrijedno u rock-muzici jest i jedan element spontaniteta i ja ga ne napadam. Pitanje je što bi naše društvo trebalo stimulirati kao neke vrijednosti, ne na jedan bukvalan, administrativan način. Što npr. uvoziti?

Meni se čini da je to traženje prije svega ishodišta rocka u ovome, da kažem malo apstraktno, što mi gradimo u našem društvu. 

Mislim da će time rock-muzika biti kreativnija nego što jest i da će više odgovarati potrebama našeg mladog čovjeka, a ne nekog imaginarnog mladog čovjeka. 

Slično je i s rock-kritičarima u nas. 

Pored toga što poznaju veoma dobro situaciju na Zapadu, rock i njegove probleme u Velikoj Britaniji i SAD, rock-kritičari bi trebali ulagati napor da se o problemu rock-muzike u ovom našem podneblju pokušava progovoriti i na osnovi socijalističkih odnosa i socijalističkih vrednosti. 

Tu se stvara kreativan prostor da i rock-kritika stimulira određene, u društvenom i vrijednosnom smislu, pozitivne procese.

Na taj način, čini mi se, rock-muzika bi imala i jednu nama primjereniju identifikaciju. 

S tim nekako u vezi iznio bih još jednu svoju opasku. 

Trebali bismo i u rocku biti kritični prema nečemu sa čime se mi kritički suočavamo u našoj kulturnoj situaciji u cjelini. 

Ja ću to jednostavno reći. 

Ne mogu zamisliti da jedan umjetnik može kreativno progovoriti o problemima svakodnevnog života našeg radnog čovjeka i širokih masa ako on ne živi taj život ili ako on taj život ne poznaje, ako je staklenim zvonom odvojen od njega.

Gledajte, mi hoćemo danas u kulturi u cjelini dokinuti njenu rezervatsku poziciju. 

Mislimo da dokidanje te rezervatske pozicije nije samo stvar principa, nego bismo htjeli imati adekvatniji doprinos kulturnog stvaralaštva ovom društvu. 

A to je moguće samo ako umjetnik i kulturni stvaralac u širem smislu prihvaća problem radnog čovjeka kao svoj problem. U tom pogledu trebalo bi stimulirati i stvaralaštvo u rocku.


Ne vjerujem u pseudobuntovnike



- Kad smo se dogovarali za ovaj intervju, u razgovoru ste okarakterizirali jednog rock-kritičara kao pseudobuntovnika. Možete li pobliže odrediti pojam pseudobuntovnika?

- Ne vjerujem salonskim radikalistima koji svoj radikalizam ne samo da njeguju kao pozu, nego je sadržaj i karakter njihova života vrlo građanski. 

Ne vjerujem ni apstraktnim radikalistima. 

Jednostavno zato jer ne vjerujem u nikakvo buntovništvo koje ne daje doprinos onome što je razvoj i perspektiva ove zemlje, onome što je kreativno osvajanje novih prostora u jačanju samoupravljanja, samoupravljačke svijesti i, dozvolite, ukidanja svega onoga što je protivno tome, što to onemogućava. 

Mislim tu od porodice, ulice, škole, do radnog mjesta, od patrijarhalnih odnosa u porodici, do drugih slojeva svijesti i interesa koji nisu socijalistički i nisu samoupravni. 

Možemo li mi govoriti o nekakvom buntovništvu i radikalizmu ako ono nije krvno vezano za ovo temeljno od čega zavisi perspektiva ovog društva pa tako i perspektiva mlade generacije. 

Hoćemo li mi za to vezati i tu tražiti prostor za buntovništvo ili ćemo dozvoliti da ono ima neki pozerski ili apstraktan karakter. 

Ja sam za ovo prvo, i mislim da je to jedina šansa. Ja u pseudobuntovnike ne vjerujem.

- Gledajući globalno, što znači da možemo i pogriješiti, sukob generacija ne zbiva se na temeljnim pitanjima. Razlike su u pristupu određenog ponašanja, uživanja u određenoj vrsti glazbe, odijevanju, rušenju nekih loših tradicija. Mladi se ne klanjaju nekim okamenjenim vrijednostima u glazbi itd.

- To nije sukob generacija, to je privid sukoba, a predmet sukoba je gotovo beznačajan. Uostalom, na tim elementima moglo bi se govoriti da je uvijek bilo "sukoba među generacijama". Ali ne bi to trebalo biti predmetom rata, to je nakaradno. 

Mislim da bi jednom zauvijek trebalo prekinuti diskusiju oko nečega što je već tekovina ovog društva, možda govorim i malo idealistički. 

A tekovina ovog društva jest jedna socijalistička demokratičnost i nenametanje, antidiktat, ako hoćete npr. od vašeg vlastitog odnosa prema umjetnosti i potrebe koju imate da volite jedno a ne drugo, pa do toga kako ćete se ponašati u jednom intimnom smislu, kako ćete se odijevati... 

To ne moramo posebno dokazivati. 

Ja samo naglašavam nešto - problem može biti ako jednu isključivost zamjenjujete drugom, ako uzmete da SAMO rock predstavlja neku vrijednost, a čega ima među rokerima.

Onda je to već stvar koja mora biti predmet diskusije, onda će tu biti i rata. 

Međutim, ako vi preko muzike i preko oblačenja i svakodnevnog ponašanja širite prostor tolerantnosti i demokratičnosti, onda ja mislim da tu rata i ne može biti. 

Za mene je problem ako jednu dogmu rušite drugom dogmom, ako jednom isključivosti ratujete protiv druge isključivosti...

Mislim da to ne bi trebalo biti ni u ovoj sferi glazbe.

- Evo, još jednog primjera iz prakse. Mladima se stalno nameće kao neka jedina, trajna vrijednost ta tzv. ozbiljna glazba. Netko od mladih može cijeniti npr. Beethovena, ali ne mora u njemu uživati. Što bi u tome bilo loše?


- Kao što znate, ljudi su imali svoje potrebe i određene oblike komunikacije i izražavanja i prije Beethovena. Time sam dosta rekao: Nemam ništa protiv onoga koji voli Beethovena, ali ako ga ne uzima kao dogmu. 

Ima dosta stvari koje volim slušati u tzv. ozbiljnoj muzici, ali ne uživam u svemu što je ozbiljna muzika, zabavna, šansona, džez, rock, narodna i druga muzika. 

No, čini mi se da treba dijeliti "uživanje u muzici" od "uživanja u muzici kao zvučnoj kulisi". Ovo drugo je sve dominantnije - ali to je posebna tema. 

Moja je generacija duhovno sazrijevala paralelno npr. s počecima Elvisa Presleyja

Sjećam se, negdje potkraj pedesetih godina, znali smo cijeli dan provesti slušajući npr. jedan album Elvisa Presleyja. 

I što se interesantno dešava? 

Kad biste me sada pitali koje su pjesme bile na toj Presleyjevoj ploči, ja vam to ne bih znao reći. 

Što hoću da kažem? 

Ta moja generacija ipak nije pokušala neke vrijednosti da okameni, da ih pretvori u dogmu, i meni se čini da je to vrijednost. 

U razvoju čovjeka i njegovih potreba, duhovnih a onda i muzičkih, rock-muzika je donijela sa sobom skidanje određenih okamenjivanja, pa rekao bih i određenih vrijednosti koje su se proglašavale kao vječne, da ne kažem božanske. 

I Marx je tu bio veoma precizan kada je govorio da svaka vrijednost, pa i u umjetnosti, ima historijski karakter, što znači da nema vječni karakter. 

Ljudi su, kao što znate, pokušavali mnoge vrijednosti i u muzici pretvoriti u neku vječnu vrijednost koja je onda neosporna, koja se ne može dokinuti. 

Mislim da je daleko važniji, bitniji jedan odnos individue prema takvoj vrijednosti i koju potrebu ta vrijednost zadovoljava u toj individui i u društvu. 

To je mnogo značajnije. 

Smatram da bi iz tog ugla trebalo razgovarati i o svim ostalim kretanjima u muzici, pa i u rocku.

Razgovarali: Boris Grbin i Ante Batinović, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1978.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)