Mladen Delić, junak našeg TV doba: 2. deo feljtona o najpopularnijem sportskom novinaru



Htio sam u odijelu skočiti u bazen da zagrlim Đurđicu, poljubim i čestitam joj, ali redari su mi zabranili, pa sam se s njima fizički sukobio. Bio sam neizmjerno sretan, i ne vjerujem da će se to ikad ponoviti. Meni je to bio jedan od najljepših trenutaka na Olimpijadi. Kad se začula naša himna, i naša se zastava počela lagano dizati, a Đurđica se popela na pobjedničko postolje, obuzeo me neopisiv ponos

Nema mira ni u mirovini. Nedavno je bio predsjednik novinarskog žirija koji je proglasio najboljeg igrača utakmice Hrvatska - SAD. Ljetos je prenosio sinjsku alku. Uostalom, Mladenu Deliću to nije bilo teško. Sport ga podmlađuje. Čovjek je koji voli društvo, ljude, posjediti, razgovarati, ali i popiti čašu vina, pa i zapjevati. Takvog ga nismo vidjeli na TV-ekranu, koji ga je zbog specifičnog rada i osebujnosti njegove ličnosti, učinio vjerojatno najpopularnijim novinarom u Jugoslaviji.

- Kad čujemo da će Mladen prenositi utakmicu, imamo razloga da se radujemo jednom osobitom doživljaju - pisao je splitski novinar Nikica Marinković. - On je navijač, a za lažnu objektivnost puca mu prsluk.

Kad Delić prenosi nogometnu utakmicu, on i igra.

On je dvanaesti član tima.

On osobno brani jedanaesterce i promašuje gol s tri metra.

Na starom Hajdukovom stadionu: Mladen Delić prenosi utakmicu uz asistenciju
legendarnog Vladimira Beare (foto: Studio)

Svojom iznimnošću Delić je srušio jedno surovo pravilo u "sedmoj sili". 

Naime, u novinarstvu, što dulje radiš, sve si nepotrebniji.

Na sceni ostaju samo oni najvitalniji i najmarljiviji, a među tim rijetkima našao se i Delić.

Njegovom neobičnom pojavom bavili su se i medijski stručnjaci.

Igor Mandić je u "Oku" 16. svibnja 1973. u rubrici "Mitologija svakidašnjice", uz ostalo, napisao:

Mladena Delića treba smatrati apsurdnim junakom (naše) televizijske drame. Nimalo se ne šalim kad ovog poznatog sportskog reportera na ovakav način približavam kamijevskoj definiciji Sizifa. (...) 

Delić je, međutim, izvještač koji se u svom poslu snalazi kao riba u vodi, on u njemu naprosto uživa, rastapa se od milja, skiči i viče od sreće, pocikuje, vriska, uzdiše, jauče, galami, protestira, suučestvuje, pati, proživljava... (...) 

Eto tako: zarazan u svojoj emotivnosti, identificirajući se bez ostatka sa svojim apsurdnim poslom, Mladen Delić je neka vrsta junaka naših malih ekrana. On je svojevrstan fenomen koji se svojom strastvenošću snažno izdvojio iz ravnodušne slike koju televizija pravi o svijetu. Mladen Delić godinama se neizmjerno smiješi i to je grimasa apsurda, možda najizrazitija koja nam se pruža se ekrana. (...)

Njegova narav i temperament očito su bili utkani u sportski mentalitet Jugoslavena.

Otud je bilo mnogo više obostrane ljubavi, nego netrpeljivosti.


Što bliže gledaocima



Nije uživao putovati samo u svjetske megapolise poput New Yorka, Tokija ili Pariza, nego i u Sisak, Gospić, Dubrovnik itd.

Oduševljen dočekom u našim manjim mjestima, jednom je rekao:

"Eh, moj kume, svi me znaju, asti boga, di god dođem sve se oko mene vrti." 

Mnogi su mu prigovarali da je na utakmicama previše vikao, nekad na igrače, nekad na suce ili nepristojnu publiku.

Samo jednom, iako su jugoslavenski nogometaši igrali loše, nije mu bilo do vikanja.

Bilo je to 1984. na prvenstvu Evrope u nogometu.

Naši su protiv Belgijanaca igrali toliko loše da ih ne bi probudilo ni Delićevo vikanje. 

Dakako, kad bi ga mogli čuti. Mladena je zahvatila tuga, apatija i bezvoljnost. Jedva je čekao da završi utakmica.

- Neki su me kritizirali da sam previše govorio ili galamio - kaže Delić. - I to uglavnom ljudi koji nikad nisu bili na sportskom stadionu, koji nisu osjetili njegovu atmosferu.

Putujući svijetom uočio sam da u televizijskih komentatora nema nekih čvrstih pravila kako prenositi neki sportski događaj, već svatko iskazuje svoju osobnost.

Uvijek sam smatrao da se mora dočarati ugođaj i sportska atmosfera, da reporter mora biti sudionik događaja, biti s publikom. 

Ako sam morao u komentatorsku kabinu, tražio sam da mi se otvori bar njen prozor i budem što bliže gledaocima.

Tako sam i ja s njima na utakmici padao u razna raspoloženja.

O tome je ovisila i jačina mog glasa.

Uvijek sam smatrao da je glavni zadatak TV-komentatora da čovjeka koji sjedi u sobi i gleda televiziju, dovede na jedno sjedište na stadionu, da iako je u papučama i zavaljen u fotelju osjeti da je na mjestu događaja. 

Ako se čula veća buka gledalaca, morao sam vikati.

I po tome sam malo stršio od drugih komentatora.

Kažu da sam previše galamio. A da čujete engleske komentatore, ili južnoameričke, pa japanske. Ja sam prema njima šaptao!

Delić je uvijek sport shvaćao kao odgojno sredstvo. 

To je za njega užitak, zabava i razvijanje zdravlja.

Nikad nije podnosio grubosti i loše ponašanje na terenu, a još manje razne "igre" u sportu, koje ga uništavaju.

- Iako je Delićev najomiljeniji sport nogomet on više ne ide na nogometne utakmice. Zašto?

- Zato što se loše igra - odgovara.

Naši nogometaši misle da su bogovi, ne poštuju odluke svojih uprava, ne zalažu se, neprofesionalno se odnose prema poslu, a bez toga nema uspjeha.

Često ucjenjuju uprave klubova. To je užasna situacija.

Sve me to toliko razočaralo da ne mogu ići na nogometne utakmice. Ponekad odem gledati samo košarku ili vaterpolo.

- A ovogodišnje svjetsko nogometno prvenstvo?




- Nije me zadovoljilo. Bio sam na sedam tih natjecanja, ali ovo u Italiji bilo je najslabije. I s najmanje golova, a ljudi dolaze na utakmice zbog golova.

Inače, ogorčen sam i neraspoložen zbog svega što se u posljednje vrijeme događa u našem sportu.

Zbog ponašanja sportskih foruma, publike, raznih navijačkih grupa, nepoštivanja propisa, raznih odluka.

A da ne govorim o novcu.

Sve je to posljedica borbe za novce i profesionalizacije sporta.

Zato više ne mogu na nogometne utakmice.


1956: Engleska - Jugoslavija



- Zašto obožavate engleski nogomet?

- Zato što se igrači ponašaju profesionalno, u njih vrijedi ferplej. Osim toga, na Otoku gotovo nisu uvozili igrače.

Upravo u Engleskoj, Delić je postao prvi naš televizijski komentator, a da to dok je prenosio utakmicu, nije uopće znao. 

U kabini tada nije bilo monitora ni ostalih tehničkih pomagala da bi shvatio svoju novu situaciju.

Naši televizijski stručnjaci tek su se školovali.

U većini sela još nisu imali pojma što je to TV.

Naprotiv, tih dana novine su kao važnu vijest objavljivale da je u neko mjesto stigla prva "čarobna kutija", čije su žive slike mnogi gledali s nevjericom i čuđenjem. 

U nas se tek stidljivo prikazivao eksperimentalni program.

Delić je tada, odnosno 15. lipnja 1956. godine, prenosio iz Londona za slušaoce našeg radija nogometnu utakmicu Engleska - Jugoslavija.

Izgubili smo sa 3:0.

I dok je Delić za slušaoce Radio Zagreba prenosio meč, tadašnji direktor Zlatko Sinobad odlučio je da s TV-ekrana isključe engleskog spikera, a uključe Delića, koji o tome nije imao pojma.

Bio je to njegov prvi televizijski debi.

Po još jednom detalju Delić je zapamtio tu utakmicu.

U jednom trenutku napada Engleza, njihov centarfor Lowton ostao je ležati ispred našeg kaznenog prostora.

U takvoj situaciji Englezi su obavezno, bio na tlu njihov ili protivnički igrač, slali loptu u aut, kako bi mu se pružila pomoć.

No, Jugoslaveni to vjerojatno nisu primijetili, pa su uzvratili napadom i došli pred gol Engleza.

Naš golman Vladimir Beara, kojeg su Otočani zbog odličnih obrana već prozvali "balerinom sa željeznim rukama", otrčao je od svog gola nekih dvadesetak metara, podigao ozlijeđenog Lowtona, iznio s terena i donio do liječnika iza svojih vrata.

Publika na stadonu burnim je pljeskom pozdravila tu njegovu gestu.

Na toj utakmici naš bek Stanković imao je grdne muke u čuvanju engleskog krilnog napadača, čuvenog Matthewsa.

Nikako nije s njim mogao izaći na kraj.

Mogao ga je zadržati jedino rukama.

U jednom trenutku Stanković se za neuhvatljivim Matthewsem morao baciti i uhvatiti ga za noge, što je izazvalo zvižduk cijelog stadiona.

Sutradan gotovo sve novine objavile su dvije slike: na jednoj Beara nosi Lowtona, a na drugoj Stanković drži za noge Matthewsa.

Te slike Delića i danas podsjećaju koliko je sportska etika značajna u nadmetanju suparnika.

Deliću je pripala čast da bude glavni sudionik povijesnog prijenosa jedne nogometne utakmice na televiziji.

Bilo je to 1957. godine kad su se u Maksimiru sastale Jugoslavija i Italija, a naši deklasirali zapadne susjede sa 6:1.

Zatim je sudionik još jednog povijesnog trenutka u stasanju naše televizije: Delić je 20. ožujka 1960. kao komentator skijaških skokova na Planici uzviknuo:

"Poštovani gledaoci, po prvi puta slika iz Jugoslavije odlazi u Euroviziju!" 

Uskoro je obavio prvi televizijski prijenos preko satelita iz Jugoslavije.

Prenosio je boksački okršaj za prvaka svijeta između Amerikanca Petea i Talijana Benvenuttia, koji je održan u Umagu.


Najbolje da se čovjek ispuše



OI 1968: Mladen Delić i Đurđica
Bjedov (foto: Studio)
Godine 1968. u Mexicu održana je Ljetna olimpijada na kojoj je Delić komentirao sportove na vodi.

Kad je Đurđica Bjedov plivala na 100 i 200 metara, većina naših novinara otišla je gledati utakmicu jugoslavenskih košarkaša, ne vjerujući da bi mlada Splićanka mogla osvojiti medalju.

Delić je s Vilkom Luncerom iz "Sportskih novosti" ostao pokraj olimpijskog bazena.

I Đurđica je u plivanju osvojila zlatnu i srebrnu medalju.




- Malo kad sam se toliko uzbudio i veselio kao kad je osvojila zlato, tim prije što je ona vrlo simpatična žena - priča Delić. - Zamalo mi od radosti nije puklo srce.

Nisam izdržao, pa su mi potekle suze.

Htio sam u odijelu skočiti u bazen da zagrlim Đurđicu, poljubim i čestitam joj, ali redari su mi zabranili, pa sam se s njima fizički sukobio. 

Bio sam neizmjerno sretan, i ne vjerujem da će se to ikad ponoviti.

Meni je to bio jedan od najljepših trenutaka na Olimpijadi.

Kad se začula naša himna, i naša se zastava počela lagano dizati, a Đurđica se popela na pobjedničko postolje, obuzeo me neopisiv ponos.

- Nije li vam toliko uzbuđenja škodilo zdravlju?

- Nije. Mislim da mu je čak pogodovalo. Kažu da je najbolje da se čovjek ispuše, a ne da emocije sabija u sebe. Takav sam i u životu, temperamentan.

Nekad bih zavikao i u kući.

Moja pokojna supruga često me prekoravala, govoreći: "Što vičeš toliko!"

A ja: "Gdje ću drugdje vikati nego u kući."




napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1990.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)