OI Los Anđeles '84, utisci osvajača medalja: Zlato za rukometaše i vaterpoliste, bronza za fudbalere



Izmamljivali su aplauze, pohvale, komplimente za ono što su na momente (setite se onog protiv Nemaca, pa delom protiv Francuza, pa protiv Italijana) pokazivali na terenu. Ali kakav je to grč koji u nekim trenucima uhvati te momke? To je jedno od pitanja na koje odgovor traži i Ivan Toplak, jer od odgovora na to pitanje zavisi budućnost našeg fudbala

Jugoslovenski sportisti su na 23. olimpijskim igrama u Los Anđelesu nadvisili sva očekivanja - osvojili su čak 18 olimpijskih medalja (sedam zlatnih, četiri srebrne, sedam bronzanih). To je uspeh za ushićenje - bez obzira što su i ove Igre bile "krnje".

"Plavi" su po broju medalja nadvisili sebe. Pojedinačno, međutim, kad se analizira, veliki uspeh je mogao biti još veći. Jer, bar desetini naših sportista olimpijska odličja su bila nadohvat. Hteli su i mogli, ali...

Osamnaest olimpijskih medalja među kojima je čak sedam zlatnih, razlog su za istinsko slavlje. U sunčanoj Kaliforniji konačno nas je ogrejalo sunce velikog sportskog uspeha - svrstali smo se među najuspešnije sportske nacije svete. O tom uspehu naših atleta dugo će se pričati i pisati.

Zato, neka se niko od "plavih" olimpijskih odličnika ne ljuti ako mu se učini da na stranicama ovog broja našeg lista njegov uspeh nije dovoljno istaknut. Tempo će prema svima odužiti dug... baš kao što su olimpijski laureati odužili svoj dug prema našem sportu i našoj zemlji.

*****


Bila je to borba na sve ili ništa u kojoj je jugoslovenskim rukometašima uspelo da osvoje sve, što se na olimpijskom jeziku zove - zlato! Ovo je olimpijsko zlato osvojeno, dakle, u jednoj borbenoj igri sa Nemcima, a jedan od najborbenijih je bio selektor Branislav Pokrajac, održavanjem jedne stalne, uporne i sistematske tenzije među igračima. 

Trebalo ih je podsticati, ali i smirivati.

Uradio je to, i pored svoje dinamičnosti uz aut-liniju, vrlo taktično, tako da ni jednog trenutka nije izazvao ni publiku, ni sudije, a ni svoje igrače.

Pravi doktor rukometa! Pravi profesor sporta!

- Koji je momenat bio najteži u toj teškoj utakmici u kojoj je tesan rezultat bio karakteristika čitavog toka igre?

- Bilo je mnogo teških trenutaka, a najteži je bio onaj kad je sve bilo gotovo, onda kad smo osvojili zlatnu medalju.

- Ukratko, kako je osvojena ta medalja?

- Ne može to ukratko.

To je vrlo duga priča.

Jer zlatna medalja nije osvojena na ovom turniru, već mnogo ranije, tokom napornih priprema i tokom nekoliko kriznih situacija.

Ne treba zaboraviti da je u ovom olimpijskom ciklusu naša ekipa od 106 utakmica (ova sa Nemačkom je bila baš 106.) pobedila 76 puta, a 17 odigrala nerešeno.

Dakle, za sve to vreme se kovala zlatna medalja.

- Bilo je mnogo neverice u ovu ekipu?

- Zbog te neverice, ja sam i preuzeo tu ekipu. Baš iz inata.

- Inat se, doktore, isplatio. Hoćete li nastaviti taj svoj inat? Nije loše ispalo, zar ne?

- Ne, ne, ovo je kraj mog ciklusa.

Posvećujem se svome poslu na Fakultetu fizičkog vaspitanja, na predmetu rukomet.

- Kažu da ste u pripremama ekipe za ove igre primenili neke od svojih teza iz vaše doktorske disertacije. Ako je to tačno, onda je najzad nedvosmisleno dokazano da se do medalje može stići po naučnim receptima.

- Nauka i sport odavno idu zajedno, ruku pod ruku, naročito u svetu.

Naša medalja je samo dokaz više da je to tačno.

Makar i iz inata, dobro je da smo upleli nauku u rukomet.




*****






Šesnaest godina kasnije, ponovila se istorija. Opet su vaterpolisti osvojili olimpijsko zlato. Ovaj put u Los Anđelesu, a onda 1968. u Meksiko Sitiju. Onda u poslednjoj utakmici sa SSSR (13:11), ovaj put u poslednjoj utakmici sa SAD (5:5). Onda bismo bili nezadovoljni da smo osvojili srebro, ovaj put bismo bili prezadovoljni i da smo osvojili bronzu. 

Utoliko je ova zlatna olimpijska medalja vrednija jer je neočekivanija.

I draža, jer je osvojena na terenu domaćina, ekipe SAD. I oplemenjenija je, jer je osvojila ekipa sa prosekom ispod 23 godine - čime se ovde niko nije mogao pohvaliti.

Ratko Rudić, do juče kapiten reprezentacije (u Moskvi 1980. bio osvajač srebrne medalje, a igrao je i na Evropskom prvenstvu u Splitu 1981, pa tako bio živi svedok i moskovskog uspeha i splitskog debakla), umeo je da okupi igrače u celinu i da na toj jedinstvenosti izgradi i harmoničnost, i stil i manir igre.

I da stigne do zlata!

Vaterpolo reprezentacija Jugoslavije: Igor Milanović, Tomislav Paškvalin, Dragan Andrić, Zoran Roje, Milorad Krivokapić, Zoran Petrović, Perica Bukić, Andrija Popović (gornji red), Deni Lušić, Veselin Đuho (srednji red), Milivoj Bebić, sudija Željko Klarić, Goran Sukno, sudija Dušan Klisović, Božo Vuletić, selektor Ratko Rudić, predsednik VSJ Đorđe Predin, dr Ivan Brković, Aleksandar Sajfert (foto: Ratomir Knežević)

- Kako se to, Ratko, stiže do zlata? Ako se uopšte jedna ekipa može stvoriti preko noći, evo sad živog primera da je ova momčad započela svoje pripreme tačno 45 dana pre početka igara. Zar to nije baš preko noći?

- Tačno je da je ova ekipa isuviše malo vremena zajedno da bi se od nje mogao očekivati ovakav uspeh. Međutim, radi se ipak o igračima koji su i u svojim klubovima nosioci igre, a oni su u ovoj situaciji ozbiljno shvatili svoju ulogu u državnom timu.

Oni su na početku naše operacije stvaranja nove igre, novih odnosa i novih shvatanja, obećali punu angažovanost. Zato se i moglo tako brzo i uspešno oformiti jedna ekipa, tako reći preko noći.

Samo ovo objašnjenje o stvaranju ekipe preko noći treba shvatiti uslovno. Ekipa jeste stvorena za 45 dana, ali ne i njen uspeh - osvajanje medalje.

U ovoj našoj novoj medalji oseća se okus i onog meksičkog zlata, i poraza. Mi smo i na porazima učili. Ekipa je, uz sve već pomenute elemente, uspela ponajviše da se konsoliduje kroz rad.

Zaista, kao nikad dosad, radilo se na mnogim ispravkama, pa čak i u nevreme. Naime, čak smo tokom priprema radili na sticanju snage, što se inače radi na početku sezone, i to u klubovima. Ali, uz sve to, uz taj ogroman trud, smatram da je najvažnije istaknuti da su igrači prihvatili sve te obaveze, kao i da su ih ispunjavali.

Do zlata, preko rada, odricanja, upornosti, i velikog prijateljstva među igračima.

To sve važi i za njega samoga - Ratka Rudića. On, naravno, o tome neće da priča, ali će o tome da kaže predsednik Vaterpolo saveza Jugoslavije, Đorde Predin koji je ovde bio vođa puta ove pobedničke olimpijske, zlatne ekspedicije. On kaže:

- Najpre, naravno, treba čestitati igračima, ali za ovaj uspeh, prvi među jednakima svakako je Ratko Rudić.

Sve je jasno.


*****




Jedna mlada generacija upisala je u svoj bilans jednu vrednu olimpijsku medalju, ma ko šta mislio o ovogodišnjim olimpijskim igrama. Istina, ta medalja je samo bronzana. Iako je prema prikazanim igrama, ovaj naš fudbalski reprezentativni tim zaslužio da osvoji znatno više odličje. 

Ne samo srebro već i zlato.

To je mišljenje većine izveštača sa svih strana sveta koji su se okupili ovde u Los Anđelesu i izveštavali o fudbalu. Međutim, postoji tu i jedna opaska, a ona glasi: nije dovoljno samo dobro igrati već se treba i dobro ponašati.

Olimpijska fudbalska reprezentacija Jugoslavije: Tomislav Ivković, Jovica Nikolić, Mirsad Baljić, Ljubomir Radanović, Nenad Gračan, Borislav Cvetković, Srećko Katanec, Ivan Pudar, selektor Ivan Toplak (gornji red), Mitar Mrkela, Stjepan Deverić, Branko Miljuš, Dragan Stojković, Admir Smajić, Milko Đurovski, Mehmed Baždarević i Vlado Čapljić (foto: Ratko Knežević)

I Ivan Toplak je govorio o tome. Zadovoljan je do izvesne granice. Drugim rečima, naš selektor je zadovoljan igrom koju je prikazala ova ekipa. I to ne samo da je zadovoljan sa postignutim u onom prvom delu, na istočnoj obali SAD, već i u finalnim igrama, na zapadnoj obali.

Od šest utakmica, ova mlada generacija je pobedila na pet mečeva, a i onu što je izgubila u produžetku, završila je u regularnom vremenu nerešenim rezultatom.

Sve igre koje je ova ekipa ovde prikazala naglašava Toplak pokazale su da su njene mogućnosti velike. U nekim delovima utakmica (na žalost, samo u nekim) naši igrači su igrali velemajstorski, dovodeći protivnike u nerešive pozicije.

No, takvo je samo lice, tako je samo sa jedne strane, one lepše, svetlije, pozitivnije, ružičastije.

S druge strane, da ne kažemo baš da je sa naličja, ima mnogo zamerki našim fudbalerima.

O ponašanju je reč. O njihovim reagovanjima. O njihovom odnosu prema sudiji, prema protivničkim igračima...

Naš selektor smatra da je to jedan od najvažnijih razloga zašto ova naša mlada ekipa, koju su inače svi ocenili kao izvanredno talentovanu, štaviše i kao najbolju na ovom turniru prema prikazanoj igri, nije osvojila zlatnu medalju, zašto nije otišla dalje od bronzane. 

Nije dovoljno samo dobro igrati, treba se (i mora se) znati i dobro ponašati. A ponašanje naših veštih mladića je takvo da im blokira čak i igru.

Kad se razmahnu, onda su nedostižni. Izmamljivali su aplauze, pohvale, komplimente za ono što su na momente (setite se onog protiv Nemaca, pa delom protiv Francuza, pa protiv Italijana) pokazivali na terenu.

Ali kakav je to grč koji u nekim trenucima uhvati te momke?

To je jedno od pitanja na koje odgovor traži i Ivan Toplak, jer od odgovora na to pitanje zavisi budućnost našeg fudbala.

Sasvim je jasno kako smo (i zašto) osvojili bronzu, samo nije jasno kako jedna ovako talentovana generacija nije mogla da osvoji zlato...

Sve ovo je, u stvari, jedan Toplakov monolog.

Napisao: Darko Šarenac, obrada: Yugopapir (Tempo, avgust 1984.)


nastaviće se



Specijalni izveštači Tempa iz Los Anđelesa:
Darko Šarenac i Ratomir Knežević



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)