Kud Idijoti: Onog Divljana bi trebalo malo poslat kod nas u brodogradilište - da vidi "rad u rudniku"




U Puli postoji između trideset i četrdeset bendova koji sviraju svako veče po terasama u gradu i okolici. Svi ti ljudi, čitave hrpe njih rade kompromise - prave svoju muziku po danu, a sviraju tuđu po noći. To nije jednostavno, ali je još uvijek jednostavnije nego raditi svoju muziku i nijednu drugu i biti uporan u tome

Jul 1988: Uobičajene odrednice tipa rock'n'roll, punk, heavy metal... u slučaju KUD Idijota nikako nisu bitne, ili bar ne presudno bitne. Jer oni su pre svega odlična grupa koja svira brzo i energično, iskrene i beskompromisne pesme, sjajno komuniciraju sa publikom i dobro prolaze gde god se pojave, ne popuštajući nikome i ni zbog čega. 

Kud Idijoti u julskom Rocku 1988. godine
Voleti ih ili ne stvar je ličnog izbora, ali poštovati ono što i kako rade moralna je obaveza svakoga ko smatra rock'n'roll delom svog života.

Pred vama je veći deo službenog dela druženja koje je potpisnik ovog teksta obavio s legendarnima tokom sedam dana provedenih u gradu u kome žive i rade.

Govore Sale - pesme i solo-gitara (bez soliranja), te Tusta - pivo i pevanje.

Ritam-sekcija je opravdano odsutna.

I KUD Idijoti imaju pravo na kolektivni godišnji odmor od sebe samih.

- Da li postoji neka koncepcija koja povezuje ime ove grupe, ljude koji u njoj sviraju i muziku koju sviraju?

Sale: Pa, ne.

- Proširi.

Sale: Mi smo se prvo trebali zvati Pičke, ali smo brzo pomislili da je to previše provokativno, zapravo ne provokativno koliko nezgodno za plakatiranje A ime KUD Idijoti je, zapravo, bio izraz averzije prema onome što se događalo početkom osamdesetih, prema tim finim grupicama koje su se štekale uz novi val, a s tim nisu u stvari imale nikakve veze.

To vreme je uopšte donelo sa sobom mnogo priče, fine intervjue, ali kad sve zbrojiš iz tog doba - nema više od tri-četiri dobre ploče.

Mada se danas sa suzama u očima sjećamo tog vremena.

A ako pogledaš kako treba, vidiš da je u to vrijeme vani tako vrcalo od dobre muzike da ni milijarderi nisu imali para za sve dobre ploče. A mi se tog vremena kod nas sada sjećamo samo zato što je sada još gore.


Dok ne puhne neki novi vjetar



- Da se vratima ne temu: i ime KUD Idijoti i naslov kasete "Legendarni uživo" nose u sebi jednu priličnu dozu samoironije.

Sale: Pazi, mada je to "legendarni" zajebancija, u stvari je čista istina. Jer mi smo stvarno legende ovdje u gradu, budući smo izdržali ovoliko, a svi lokalni genijalci su odavno zapeli.

Sedam godina u životu jedne grupe nije malo, ali za sve to vrijeme koje smo bili bez ploče bilo je na koncertima ljudi koji su znali sve pjesme

Dosta ljudi u raznim krajevima Jugoslavije je čulo za nas još prije te legendarne kazete.

A što se tiče postave, ona je nastala kao rezultat spontanih promjena kojih je bilo dosta kao i kod svih drugih. Mi smo počeli kao simpatična grupa mladića koja je svirala određenu muziku.

Svi su govorili da je to jedna dobra grupa mladića koja svira dobru muziku, međutim izgleda da sama muzika nije bila dovoljan razlog da ta grupa mladića ostane na okupu.

Dosta je ljudi prošlo kroz grupu i da sad napravimo jedan đir po terasama sve bih ti ih mogao pokazat.

Uglavnom, tek kad smo se skupili u ovoj postavi mogli smo počet funkcionirat kao grupa jer svi radimo. I za grupu i ovako. I zato sam ja umoran. Uf, kako sam umoran. Baš sam umoran. Stvarno sam umoran. Ne mogu više da pričam o ovome. Pitaj me šta mislim o Električnom orgazmu.

- ?

- Došli smo u situaciju da ljudi dosta uspoređuju Psihomodo, Orgazam, Partibrejkers, nas... kao grupe koje su na neki način slične i sad, ja se sjetim Orgazma iz 1981, 1982, kad su se strašno furali na Talking Heads, čak imali i basistkinju u grupi, i tako.

Pa sad, kako je vjetar malo počeo puhat s druge strane, imaju dužu kosu, sviraju bazičniji rock'n'roll i uklapaju se u taj novi trend.

Oni su za mene loša grupa koja je uspjela napravit dobru ploču, tu "Distorziju" i nakon nje ovu uživo, koja je nastavak iste stvari. Koliko će to trajat ne znam, ali imam utisak da će to ić dok ne puhne neki novi vjetar.

Vidjet ćemo kako će to izgledat za dvije, tri godine, ali u svakom slučaju to je poučan primjer.

Tusta: Ja se uopće ne slažem. U Jugoslaviji se prestao svirat neki pravi rock'n'roll, a kod Orgazma ima punk snage i punk energije. Takvi bendovi treba da postoje, moraju da postoje. Pogledaj sve ove druge što sviraju - Orgazam je bez dileme dobar bend i nema tu šta.

Sale: Da mislimo isto ne bi ni svirali u istoj grupi.

- Ako ti smeta njihova duga kosa, sigurno imaš neki čvrst razlog zašto ti imaš još dužu kosu?

Sale: Ja sam se ošišao jer sam morao ić u vojsku. Otad raste, nije mogla izrast duža za četiri godine.

Tusta: Mi smo punk grupa s dugom kosom.

Sale: Duga kosa ne čini bit. Ona nije stanje svijesti, ali ga odražava, isto kao što odjeća ne čini čovjeka, ali sigurno odražava njegove stavove.

Kud Idijoti (foto: Aleksandar Sedlak)


Prva iskrica za rock



- Zašto?

Sale: Ja zapravo imam dugu kosu jer sve slabije vidim, pa mi preko ljeta kosa napravi malo sjene i tako mi odmara oko. A da se ošišam po zimi ne bi mi stigla dovoljno narast do ljeta, pa onda stalno nosim dugu kosu.

Tusta: To je dobar kontrast, zbunjujući. Prije jedno godinu dana su u Zagrebu i Ljubljani svirali Janitors, punk bend čiji članovi imaju kosu do dupeta što je strašno zbunjivalo sve one vikend-punkere koji su ih došli gledat.

Sale: Tako je i s nama. Kad nas vide ljudi koji nas ne znaju, odmah pomisle da smo neki heavy bend, pa se kad čuju pjesme čude. Što je ovo, nema gitarskih sola?!

Ne, stvarno, meni duga kosa nema veze, to sam time htio pokazat. Svako može stavit kožnu jaknu na sebe, što ne znači da je punker, kao što ni svako ko ima crvenu knjižicu nije komunista. To ljudi teško shvataju.

- Ti si slušao muziku i pre punka?

Sale: Da, počeo sam da se zanimam za rock kada sam čuo drugi album Bijelog dugmeta.

Tusta: Užas. Uža - s!

Sale: Ozbiljno. U to vrijeme sam išao u nižu muzičku, učio sam harmoniku i  kad sam čuo prvi album Dugmeta, prodao sam je, kupio sam gramofon i tu ploču,  i slušao sam je cijelo ljeto. Imam je i sada, ali je toliko uništena da se više ne može slušat. To mi je bila prva iskrica za rock, a definitivni favoriti su mi Black Sabbath.

Tusta: I još?

Sale: Da, Ramones su mi bili muzička škola. Na njihovim prvim albumima sam učio što je to dobra kratka kompozicija, što je melodija, aranžman, prateći, kako treba da zvuči brza i efektna stvar. Znao sam njihovih prvih četiri-pet albuma napamet.

A favoriti osamdesetih su Dead Kennedys i Black Flag.

- Bendovi iz medijskih centara se često busaju u grudi podatkom da su toliko i toliko opstali bez ploče i navode to što su se održali par godina kao jedan od neospornih dokaza svog kvaliteta. Psihomodo Pop je tu najsvežiji primer. Vi kao bend iz uslovne provincije verovatno imate drugačiji pristup, verovatno ste tolerantniji prema tom protoku vremena?

Tusta: Ako si van centra, to što misliš da si OK bend će ti pomoći da preživiš neko vrijeme, ali to je užasno teško. Psihomodo su i u fazi kada su još bili daleko od ploče imali Blentona, "Stereoviziju", radio emitovanja, novine su pisale o njima, imali su jaku medijsku podršku Mogli su radit jer se za njih znalo i to im je išlo naruku.

Bend koji nije u centru moći, kao što smo mi, nije u tako dobroj poziciji, i ako toliko izdrži, znači da je uistinu vrlo jak.

Sale: Neko vrijeme je bila moda brzo uspjet. Sada je to drugačije, upornost se više cijeni. Grupe ne propuštaju priliku da kažu kako dugo rade, kako su svašta prošle i zasluženo došle do toga do čega su došle.

Ali ovo što mi govorimo je apsolutna istina, oformljeni smo 2. februara 1981 godine. Od toga smo doduše skoro četiri godine bili u vojsci, ali nikada nije bilo objavljeno da smo se raspali, nego smo i tada djelovali, čak i iz pozadine.

Tusta: Naročito iz pozadine.

- Pretpostavljam da je jedan od ključnih razloga za toliku izdržljivost ove grupe i taj što vi delujete suprotno onoj definiciji koju je Pero Lovšin dao za Pankrte, kada ja rekao da oni žive pop, a sviraju punk?

Tusta: U Puli postoji između trideset i četrdeset bendova koji sviraju svako veče po terasama u gradu i okolici. Svi ti ljudi, čitave hrpe njih rade kompromise - prave svoju muziku po danu, a sviraju tuđu po noći.

To nije jednostavno, ali je još uvijek jednostavnije nego raditi svoju muziku i nijednu drugu i biti uporan u tome. 

Jednostavnije je jer donosi gomile para, sada je gaža 150 - 200 miliona za mjesec.

Mi na to nismo pristali jer nam je bitnije da isteramo neki svoj feeling, neki bunt koji imamo i zato još uvijek radimo u firmi i to baš teško radimo, šljakamo.

Radimo dupli posao, šesnaest sati dnevno umjesto osam ili četiri, ali to je naš vlastiti izbor.

Kud Idijoti: Hrpa njih koja ne radi kompromise (foto: Aleksandar Sedlak)


Nakon osam sati udruženog rada



Sale: Osnovna razlika između nas i ogromne većine drugih grupa u Jugi je u tome što mi od ove naše muzike ne živimo. Zaposleni smo, ekonomski smo potpuno samostalni, tako da zaista možemo radit samo ono što nam se radi.

Mi ništa ne moramo: ne moramo ganjat tiraž, ne moramo svirat na istom mjestu svakih deset dana jer je dobra lova, ne moramo snimat novu ploču da bi nam porasla popularnost... 

Ne moramo ništa jer ne moramo živjet od toga. Zato i jesmo u situaciji da radimo samo ono što hoćemo i iza čega čvrsto stojimo. Neko je možda samostalan na neki drugi način, mi ovako.

Inače, mislim da bi onog Divljana trebalo malo poslat kod nas u brodogradilište da vidi kako se radi.

Tusta: Ma kog Divljana?

Sale: Pa onog Ratka Divljana.

Tusta: Ma ko je Ratko Divljan?

Sale: Ma onaj Ratko Divljan - "Ona radi u rudniku".

Tusta: Aha. (Uzdah olakšanja kad je shvatio ko treba da mu dođe u firmu - V. S.)

Tusta: Pa to je jednostavno. Kad nakon osam sati udruženog rada ideš pravit neku svoju muziku, ti moraš odnijet neke stavove, nešto odatle... Nešto te dira, pritišće i ti to moraš odnijet tamo.

Sale: Meni je glupo da pjevam sve te neke ljubavne pjesme, ne zato što je to ljubavna tematika, nego što nije istina. To može svaki vješt tekstopisac:

Ti se me ostavila, Ja sam otišao, Dođi, Idi... 

To ide na metar: Koliko tebi - tri, meni dvije, njemu pet. To se samo škraba i ponavlja.

Ljubavna pjesma sama po sebi nije loša ako je iskrena, ako je stvarno proizašla iz nekog osjećaja, stava..... Ovako te pjesme pišu grupe koje trebaju curice da im dolaze na koncerte i kupuju ploču.

To nije to.

Ako volimo takav život, pravimo takve pjesme. Evo, ovi Animatori - "Dok ležim cijeli dan u sjeni". Ta pjesma apsolutno nije proizašla iz života.

Tusta: Super je stvar - ljeto, ugođaj, violina.

Sale: Naravno, da mislimo isto ne bismo svirali u istoj grupi.

- Možda to stvarno proizlazi iz njegovog života.

Sale: Onda je to totalni imbecil. To je biljka, nije čovjek. Leži cijeli dan u sjeni?!

Jadan on koji je napisao tu stvar, jadna grupa koja to svira i jadan izdavač koji je stao iza toga. To je sve jadno i bijedno. Pa neću pisat takve pjesme. Radije neću pisat ništa. Radiću dvije pjesme godišnje.

Tusta: Nemoguće je da u ovoj zemlji postoji tolika razbibriga da 90 posto mladih ljudi razmišlja samo o tome kako ležat cijeli dan u hladu, zajebavat se ili gledat dobre pičke po cesti. Iako i ja to radim, isto tako.

Ali mene brine i puno dugih stvari s kojima se susrećem svakog trenutka u životu i više me brinu te druge stvari nego neka djevojka koju mogu uvijek vidjet.

Uvijek je bilo lijepih djevojaka, ali nije bilo ovoliko sranja koja preživljavamo. 

A te pjesme su očigledno tu samo zato da bi se ploče bolje prodavale. I gotovo. Ćao, đaci.

- Ćao.

Razgovarao: Vladimir Stakić, obrada: Yugopapir (Rock, jul 1988.) 




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)