Gustav Krklec, od Zagorja do Skadarlije: Svoje najljepše dane proveo sam - noću! (1976)




Ja sam, tako reći, iz Hrvatskog zagorja, i, rodio sam se u vinogradu. U našem kraju nije bilo dobre pitke vode, te smo umjesto nje pili vino. Kao gimnazijalac, jednom sam se davio u Dravi i od tada strašno namrznuo vodu. Samo, nekad se pilo i meditiralo, a sad se pije i krčmi

U nas ima poprilično književnika koje publika rado čita i sluša. Ipak, Gustav Krklec spada među one malobrojne za koje se može reći da su narodni pisci u pumom značenju te reči. I danas, kad je akademik i nosilac visokih društvenih priznanja, Gustav Krklec poseduje žar veoma zanimljivog usmenog pripovedača. Njegovom delu bilo je, nedavno, posvećeno jedno veće u Domu garde u Topčideru. 

O bogatom i nesvodljivom stvaralaštvu Gustava Krkleca, koje traje, bezmalo, šest decenija a osim poezije obuhvata i druge književne radove, vojnicima iz jedinice Slavka Đurđevića i radničkoj i školskoj omladini Beograda govorili su kritičar dr Draško Redjep i novinar Milivoje Pavlović.

Glumica Mirjana Vukojičić pročitala je nekoliko davnašnjih Krklečevih pesama, a zatim se predstavio sam autor. Pročitao je svoje još neobjavljene stihove, ali je na publiku posebno delovala njegova izvorna i snažina reč, koja je imala lični zvuk punoće. Poznati pisac odgovorio je i na nekoliko pitanja omladinaca i omladinki.

Za naše čitaoce zabeležili smo najzanimljiviji deo ovog razgovora.

- Druže Krklec, Vi dobro i dugo pamtite. Pošto ste znatan deo svog života proveli u Beogradu, recite nam: šta čini taj jedinstveni duh Beograda, koji se ne menja kroz godine i decenije?

- Tačno je da dugo pamtim, jer sam vam ja godinu i pol stariji od ovog stoljeća, ili isto toliko mlađi od prošlog; kako vam se više dopada... Mnogo toga se vremenom promjenilo, ali je ostao isti slobodarski duh Beograda, i prostosrdačnost njegovih ljudi.

Ja sam dvadeset svojih lijepih godina ovdje proveo. Od jednog do drugog rata. Bio sam drug s mnogim ljudima kojih više nema. Da spomenem samo neke od njih: Bora Stanković, Tin Ujević, Rastko Petrović, Veljko Petrović, Isidora Sekulić, Dobrica Milutinović, Stanislav Vinaver...

Sjećam se da sam, otprilike baš u ovo vrijeme pre ravno pedeset godina, 1926, napisao i objavio u "Politici" pjesmu u kojoj je prvi put javno za Tina rečeno da je veliki pijesnik:

Pijmo, veliki Tine, ugasimo vatru, krv i požar mesa...

Htio sam ezopovskim jezikom da kažem vlastima, koje su Tina proganjale zbog boemskog života, da je riječ o zaista velikom pjesniku. To je bilo vrijeme stroge žandarmske discipline. Tjerali su Ujevića iz Beograda u njegov rodni kraj, mada tamo nikog nije imao.


Skadarlija, ona stara



- Svraćate li danas u Skadarliju?

- Kako da ne! Iz stare navike, obavezno, odem do ono malo restorana koji su sačuvani. Pa tu mi je mladost prošla... Jedan sarajevski humorista rekao je da sam svoje najljepše dane proveo noću! Ima tu istine. U toj Skadarliji živilo se jednim familijarnim životom: u ljubavi i prijateljstvu stvorena su mnoga značajna djela.

Nije bilo polemika i svađa kao danas.

Postojali su mali saloni u kojima su se ljudi okupljali prema svojim afinitetima. Ovdje glumci, tamo pjesnici, onde novinari... Skadarlija je bila stjecište intelektualnog Beograda.

- Koliko današnja, rekonstruisana Skadarlija, liči na onu staru?

- Mogu vam reći da sam bio zabrinut kad je počela rekonstrukcija Skadarlije. Ona nije bila neka velika birtija u kojoj se do zore lumpovalo - kao što mnogi misle - nego je posjedovala finu, intimnu atmosferu. Žao mi je što je malo od toga sačuvano. Sasjekli su stabla i betonirali ona krasna travnata dvorišta. Sad sve to liči na Brodvej američki. Otišlo se previše na liniji potrošačkog društva...

- Poznato je da i danas volite vino. Nedavno je Milovan Vitezović napisao u "Ježu" za Vas i ovo: "Sedeo sa Borom, Draincem i Tinom - odavno je vodu zamenio vinom". Je li to navika iz stare Skadarlije?

- Nije. Ja sam, tako reći, iz Hrvatskog zagorja, i, rodio sam se u vinogradu. U našem kraju nije bilo dobre pitke vode, te smo umjesto nje pili vino. Kao gimnazijalac, jednom sam se davio u Dravi i od tada strašno namrznuo vodu... Lijepo je to Vitezović kazao. Samo, nekad se pilo i meditiralo, a sad se pije i krčmi...

- Za mlade pesnike veli se da puno pišu, a malo misle. Kasnije, kad se nagomila životno i poetsko iskustvo, kažu da je obrnuto. Može li se pevati i misliti istovremeno?

- Za mene to nije predstavljalo naročitu teškoću. Poezije nema bez mišljenja; ipak, bitno je koliko se misli, koji se akcenat daje meditaciji.

Za moju poeziju neki kažu da nije dovoljno filozofska. Ja smatram da onaj ko hoće da se bavi filozofijom treba da piše rasprave. Poeziji nisu potrebne fusnote, niti objašnjenja. Ili nešto jeste pjesma, ili nije. Ako odjekne u srcima onih kojima je namijenjena, onda jeste pjesma. 

Ako čitam stihove te moram uzeti leksikon ili enciklopediju da bih vidio o čemu se radi, onda to za mene nije pjesma ...


Neko čudno agitpropovsko vrijeme



- Pošto ste i Vi imali izvesne mane i promene, kako sa ovog odstojanja gledate na pesme napisane pre više decenija?

- Ne bih ja tu ništa ni mijenjao ni dotjerivao. Evo, Mirjana je pročitala večeras "Srebrnu cestu" koja je napisana prije pola stoljeća.




Vi ste aplaudirali... Jednom mi je jedan vaš mladi pjesnik rekao:

"E moj stari, tvoja poezija je odumrla".

A ja sam mu odgovorio:

"Hvala bogu, znači da je i živjela. Tvoja ne može ni odumrijeti"...

- Vi ste epigramu vratili književni sjaj. Kako nastaje ova kratka ali zgusnuta forma?

- Ja sam završio staru, austrougarsku gimnaziju. Učio sam latinski od prvog do osmog razreda. U školi sam tako naišao na Marcijala koji je, kao što znadete, otac epigrama. Napisao ih je preko hiljadu.

Čitajući njegove epigrame doznao sam više od života u tadašnjem rimskom društvu nego iz, svih hrestomatija i historija zajedno.

Jednog dana kažem ja sebi: nije to ništa strašno, možeš i ti Stari probati... I probam ja da napišem epigram. Bilo je to neposredno poslije oslobođenja, kad se bila nadigla neka vlast da nama piscima komandira. Jednom od njih posvetio sam ovaj epigram (i tako je počelo):

Ti si pjesnik, a i vlast,

E pa vlasti tvojoj čast!
A pjesama što se tiče,
to su druge - priče...

- Imate jedan epigram o nagradama u kojem se zagrebački pisci dele u dve vrste: jedni što nagrade daju, i drugi što ih primaju... U koju vrstu sebe ubrajate?

- Ja spadam u obje grupe. I dijelim i primam, ali ne na reciprocitetu. Recimo, ja dajem nagrade na Cetinju, a primam u Novom Sadu. Suviše daleko da bi bilo po sistemu "daš-dam". Lijepo je nagradu primati. Ona daje izvjestan stimulans. Nagradica kakva bila - rođenom je sincu mila ...

- Vi ste neke svoje radove objavili pod pseudonimom. Poznato je da je Andriću bilo žao što na vreme nije odabrao neki pseudonim. Koji su razlozi bili odlučujući u Vašem slučaju?

- Andrić je rekao da bi, sa pseudonimom, bio lišen svih onih obzira prema društvu, prema sredini u kojoj živi, ili kraju iz kojeg potječe. Jer, uvijek postoje neke reminiscencije, neko se prepoznaje ili mu se to čini. 

Kad pisac objavljuje pod pseudonimom, toga je pošteđen. Kao, na primjer, izvesni B. Traven, za kojeg nitko ne zna ko je. Kad sam bio urednik Nolita, i sam sam objavio jednu njegovu knjigu. Honorar je primala njegova sekretarica u Meksiku...

Kod mene su razlozi bili druge prirode. Uzeo sam pseudonim Martin Lipnjak jer je to bilo neko čudno agitpropovsko vrijeme i nije se smjelo ispod svog imena staviti sve što se htjelo. Pod pseudonimom sam objavio oko sedamdeset feljtona, kasnije skupljenih u knjigu "Pisma Martina Lipnjaka".

- Kako se, ipak, otkrilo da se iza tog neutralnog imena krijete baš Vi?

- Dugo se nije iznalo ko je Lipnjak. Događale su se i smiješne stvari. Bila je izišla knjiga Steve Galogaže, s predgovorom Roćka Čolakovića, i njegova ju je udovica donijela u redakciju s molbom za prikaz.

Urednik je kazao: "Dobro, dat ću ja to Krklecu..."

Ona je, snebivajući se, dodala: "Ipak bih više voljela da o njoj napiše drug Lipnjak"...

Dakle, čitaoci su bili prihvatili Lipnjaka. Kasnije je, međutim, cijela stvar bila provaljena. Ja nisam imao pisaću mašinu, a Stanislav Šimić je uzeo moj rukopis iz štamparije i donio ga u Društvo književnika.

Svi su rekli: "Ovo Stari piše".

Ja sam morao priznati, i tako je prestala ta avantura...

- Pišete li i Vi neku vrstu memoarskih zapisa?

- Moja čitava proza protkana je uspomjenama i sjećanjima. Ali, ja to ne bih nazvao memoarima, već feljtonima. Evo, uostalom, šta sam svojevremeno napisao o memoarskoj literaturi:

Samo nam historiju neki pisci kvare, jer gubeć memoriju pišu - memoare ...

Ja se slažem s mišljenjem koje je o feljtonima izrekao dr Draško Redjep. On je imao hrabrosti da i jednu svoju knjigu nazove "Vladavina feljtona". Ubeđen sam da u našem vremenu treba više njegovati feljtonistiku. Sada završavam knjigu koja će se zvati "U znaku vladavine feljtona".

- Šta sam čita pisac koji od drugih traži da čitaju njegove knjige?

- Pa sad, to je kao mala lutrija. Kad vidim knjigu ja ne mogu znati šta je unutra. Ko što ne mogu znati, kad vidim flašu, kakvo je piće. Zato najpre probam, i kažem: ovo može da se podnese...

Tako i s pićem i s knjigama. Kad pročitam prvih petnaestak stranica jasno mi je da li je samo bure lijepo ili u njemu ima i dobre sadržine. Kad je piće dobro, ja rado bure iskapim...

obrada: Yugopapir (Zum reporter, decembar 1976.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)