Glumačke legende - Taško Načić: Bio sam prekrupan za ratni film! (1988)

Maj 1988: Aleksandar Habul, strip-promoter iz Beograda, odlučio je da popuni prazninu u strip-izdavaštvu i objavio reviju Happy Metal, koja je u prvom broju publici predstavila četiri domaća autora - Živkovića, Radovanovića, Tovladijca i Jovanovića... Na inicijativu Saveza slepih, u Zagrebu je otvorena prva jugoslovenska čitaonica za slepe i osobe oštećenog vida, opskrbljena knjigama i časopisima na Brajlovom pismu. Osigurana je i razmena literature sa drugim republikama... Svečano je otvorena i obnovljena zgrada zagrebačkog kazališta Jazavac u Medulićevoj. Prva premijera: Kovačevićev "Ričard Treći" u režiji Dejana Mijača. Glavnu ulogu igra Boris Dvornik... Novosadska televizija snimila je ceo koncert Tereze Kesovije u dvorani Olimpija u Parizu... Ena Begović očekuje poziv reditelja Predraga Antonijevića za početak snimanja "Balkan-ekspresa": "Snimanje će trajati dva meseca, a nakon toga, pripremat ću se za Dubrovačke ljetne igre, gdje ću igrati u 'Skupu' Marina Držića, u režiji Koste Spaića"... Na televiziji, uskoro se završava emitovanje TV serije "Bolji život", čiji će termin naslediti nekada veoma gledani "Jadranski susreti". Za sada se još uvek ne zna da li će se snimati nove epizode "Boljeg života", jer je, prema rečima urednika TV Beograd Slobodana Novakovića - ekipa serije "pomalo umorna"... Šta o tome kaže popularni Majković?

"Taško Načić, čija figura i osebujna gluma ne mogu proći nezapaženo, svake je subote na malim ekranima u TV seriji Bolji život kao nezasitni činovnik Majković, a na filmu i kazalištu glumi i uspješne uloge"

Zahvaljujući izgledu dobroćudnog diva, glumcu Tašku Načiću kao da je bilo predodređeno da mimo kazališnog života, o kojem govori kako je njegova prava opredijeljenost,  raspaljuje i zbunjuje dječju maštu primijenjenom etikom u dječjoj TV seriji "Vaga za tačno merenje", ili da, još mnogo prije, u seriji "Hajde da rastemo", u više od stotinjak epizoda zabavlja djecu i odrasle. 

Trideset godina čekanja na glavnu filmsku ulogu objašnjavao je svojom sklonošću da čeka, a ne da se nameće, no četiri godine poslije Šijanova filma "Davitelj protiv davitelja" jasno je da je riječ o čekanju na pravog redatelja.

Taško Načić (foto: Nenad Stojanović)
Pa, ako je točna tvrdnja prema kojoj Šijan bira glumce koji moraju igrati sami sebe, te da je glavna uloga u tom filmu pisana posebno za njega, onda ona vrst filmske uvrnutosti, koju je inaugurirao Šijan, većim dijelom izvire i korespondira iz Načićeve ličnosti. 

Uostalom, ni najnoviji Šijanov projekt nije ga mimoišao, pa smo odlazeći na intervju s njime, zaboravljajući kako je film ipak nešto različit od života,  razgovor neobavezno počeli lamentacijama uobičajenim za ovo doba godine - o gradskom prometu i raskopavanju ulica, a završili ga filozofskom konstatacijom kako je nakon 15. svibnja došao - 16!

- Prvi susret s kazalištem zbio se kada vam je bilo deset godina. Već ste se tada odlučili posvetiti glumi. Prvi nastup zbio se prije trideset i četiri godine u beogradskom Narodnom pozorištu. Kako ga se sjećate?

- Da, to je bio moj prvi stalni angažman. No, prvi put sam profesionalno glumio godinu dana pre u "Romeu i Juliji", gde mi je partnerka bila Rahela Ferari

Ona je glumila dadilju, a ja njenog slugu. To je bila mala uloga, ali vrlo lepa. Sećam se mizanscenskih proba. Tada je bilo drugačije doba, mi mladi glumci ponašali smo se prema starijima kao prema idolima.

Igram, dakle, tu scenu s Rahelom, a ona mi prilazi i kaže: 

"Slušajte, kolega! Vi ste to vrlo dobro odigrali, no morate jurnuti na nju, ona je kurvetina!"

Tako me odmah oslobodila u tom prvom nastupu, jer tada je angažman u Narodnom pozorištu mnogima od nas bio nedostižan san.

- Poslije trideset godina, ponovno ste partner Rahele Ferari, ovaj put u Šijanovu filmu "Davitelj protiv davitelja", u kojem ste prvi put bili dobili filmsku ulogu.

- I pre toga glumio sam na filmu. Na primer, u "Majstoru i Margariti", Saše Petrovića, gde sam glumio pozorišnog direktora Rimskog, kojem na kraju seku glavu. No, uloga u "Davitelju protiv davitelja" na neki je način prva superglavna.

- Kako ste počeli surađivati sa Šijanom?

- Prvi me put Šijan zvao kad je radio "Ko to tamo peva". Nakon toga, malo smo se posvađali, nismo se dobro razumeli. 

Naime, u njegovom sledećem filmu "Maratonci trče počasni krug" nisam hteo prihvatiti ulogu koja je bila više pantomimska, i to ne zato što je bila mala,  jer ne pravim razlike između malih i velikih uloga,  nego zbog toga što ne volim raditi pantomimu i smatram da tu nisam svoj.

"Davitelj" pisan po meri Taška Načića
Šijanu je bilo žao, jer je on od onih koji ne žele prekidati saradnju s glumcem, ako je taj "po njegovom broju". Takav glumac mora nešto glumiti, makar bilo šta. 

To je nekakva Šijanova vernost prema glumcima.

- Nesporazuma oko "Davitelja" očito nije bilo?

- On je u pisanju scenarija s Nebojšom Pajkićem, čini mi se, mislio na mene. Davši mi ga na čitanje, pitao me kako mi se sviđa. Rekao sam mu da je izuzetan, na šta je on uzdahnuo i rekao: 

"Znaš, da ga nisi prihvatio, ne bih ga ni radio!" 

Volim raditi sa Šijanom, iako je on na prvi pogled malo neobičan u radu. Malo je isključiv. Previše nastoji na onome što hoće, no kad rad krene, mnogo se savetuje. 

Ali, svaki predlog koji mu dođe sa strane najpre biva odbijen, da bi ga posle prihvatio. 

Na primer, hteo je da u "Davitelju protiv davitelja" glumim s brkovima, koje sam imao u jednoj predstavi. Kažem mu: 

"Znaš šta, Šiki, nema potrebe za tim brkovima."

A on meni: 

"Nemoj da ti padne na pamet da igraš bez njih!" 

Nakon toga, zvao me šest dana i snimao, okretao i pritom govorio: 

"Nemoj misliti da ćeš bez brka igrati!" 

Negde šestog dana, izjavio je: 

"Ipak je bolje bez brka!" 

Kod Šijana je rad izuzetno ozbiljan, pa makar se radilo i o komediji. On dopušta improvizaciju na probama, a kad ćuti, kad ne komentariše, znači da je zadovoljan.

- Pojavljujete se i u najnovijem njegovu filmu.

- Film je gotov i zove se "Tajna manastirske rakije". Reč je o komediji u kojoj ja, Zvonko Lepetić, Nikola Simić, Ljuba Moljac i Boro Stjepanović glumimo kriminalce u begu.

Premijerni "Maratonci" u Ateljeu 212 (1973)
Prerušeni u kaluđere, skrivamo se u jednom manastiru, gde pravila reda zabranjuju da se govori.

- Ima li u filmu elemenata nijeme komedije i preslikavanja situacija iz tog filmskog perioda, jer to, prema nekim kritičarima, karakterizira Šijanov filmski postupak?

- Smejao sam se kad sam pročitao jednu kritiku o "Davitelju", u kojoj je rečeno kako su prepoznatljive scene iz filma "Psiho".

No, on namerno tako radi pojedine scene, Šijan zna posao i ne može pogrešiti. Čini mi se da zna sve što se o filmu može znati i da je gledao, da malo preteram, sve filmove koji su snimljeni.

- Ovih dana tisak bilježi još jedno vaše pojavljivanje. Također je riječ o komediji.

- Da, glumim u filmu Koleta Angelovskog "Vikend mrtvaca". To je crna komedija, koja podseća na "Maratonce", iako ne liči na njih.

- Ako tako nastavite, svi su izgledi da postanete jugoslavenski Boris Karloff?

- Hm, važno je da se dobro radi!

- Ipak, za najširi krug gledalaca, vi ste svake subote dobroćudni i uvijek gledani Majković u "Boljem životu", koji uz Jelisavetu Sablić i Oliveru Marković uspijeva osvježiti tu vrst TV konfekcije. Kako ocjenjujete vašu najnoviju suradnju sa Sinišom Pavićem?

- S njim sam radio i pre. "Bolji život" je lepa serija, Pavić sjajno piše, a to je vrlo teško - uz opasnost da se uđe u šablon. Takva je serija televiziji i te kako potrebna, a mislim da je prema dometu - u poređenju s raznim "Dallasima" i "Dinastijama" - ona kraljica!

- Sudeći prema gledanosti, mnogi bi se složili, iako joj kritičniji TV šmekeri zamjeraju što u njoj nema više onog milozvučnog lupanja vratima od automobila ili brzog švenkanja, pa kamere po vertikali zgrada...

- Smatram da je njena prednost u tome što toga nema. To je životna serija u kojoj, iako glumim sporednu ulogu, nalazim nešto što mogu iskoristiti. Pa, iako je mala, ipak je dovoljno uočljiva.

- Iako ste, prije svega, kazališni glumac, u Ateljeu 212 još ste od 1961. godine. Pravo je čudo, s obzirom na vaš "junački image" (visina 192 centimetra), da se niste pojavljivali ni u jednom ratnom spektaklu, kojima je svojedobno obilovala domaća kinematografija?

- Valjda sam malo prekrupan za ratni film (smijeh)! Znate šta, zapravo volim pozorište, uz koje sam mnogo radio i na televiziji, još od 1958. godine, kada je sve išlo uživo.

- Jednom ste izjavili kako vam nikad nije ugodno kad osjetite da redatelj u nekoj ulozi potencira vaš izgled da bi naglasio ulogu, ali i to kako ste svjesni da upravo zbog toga ne možete glumiti ljubavnike ili heroje, te da ste sigurni da nikada nećete biti Hamlet. Kako danas gledate na to?

- Smatram da vezivanje za nečiji izgled ide na prvu loptu. Važnije je šta čovek iznutra može uraditi. Dobro, ne kažem da izgled ne može pomoći, ali dobro se sećam kad sam, kao student Akademije, gledao Hudožestveni teatar

Davali su fragmente, i Tarasova je glumila Anu Karenjinu. Tarasovoj je tada bilo oko šezdeset i nešto godina, bila je golema, debela. No, posle jedne minute predstave, to vam nije smetalo i pred sobom ste zaista imali Anu Kareniinu.

- Koja vam je dosad najdraža uloga?

- Ne znam hoćete li mi poverovati, ali ne volim klasifikovati, niti tako razmišljati. U svakoj ulozi tražim nešto što mene provocira. Plašim se rangiranja, i ne samo toga, nego i želje da odigram to i to, jer to donosi opterećenje. Zato se toga klonim.

- Nema, dakle, ni žaljenja, niti želja?

- Nema! Želje možda negde i postoje, ali su sporedne. Žaljenja sigurno nema, jer sam na izvestan način uspeo da se disciplinujem. 

razgovarao: Slobodan Brkić (Studio, maj 1988.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)