Boris Bakrač: Bio sam prvi partizan u Zagrebu - tri dana prije oslobođenja (1973)

Januar 1973: Na kioscima se pojavljuje prvi broj lista Fokus, koji, prema uvodnoj reči urednika Milana Osmaka, želi "najširem krugu čitalaca približiti popularno obrađene teme iz naše i svetske prošlosti". U planu su članci o događajima koji su uzbudili svet, od politike i špijunaže, preko nauke i filma, do sporta i kriminalistike... Tako su se na naslovnoj strani našli Čerčil, Ruzvelt i Staljin, na poznatoj fotografiji nastaloj na konferenciji u Teheranu 1943, a prateći članak imao je naslov: "Bio sam Staljinov tumač!" - u potpisu: Valentin Bereškov, koji je izneo niz zanimljivih detalja iza kulisa sastanka "velike trojice"... Fokus je doneo i reportažu o "najvećem električnom kratkom spoju u istoriji", tj. o čuvenom mrklom mraku u Njujorku 19. novembra 1965... Zatim, priču o Aleksandru Flemingu, koji je otkrio penicilin, holivudskom junaku Džemsu Dinu, šahovskom dvoboju veka "Aljehin - Kapablanka"... Ipak, za domaće čitaoce, najzanimljivije štivo u prvom broju Fokusa bilo je sećanje na poslednje ratne dane inženjera Borisa Bakrača, budućeg istaknutog člana Jugoslovenskog olimpijskog komiteta i Međunarodnog olimpijskog odbora, čoveka koji je uložio puno truda da dobijemo Mediteranske igre u Splitu 1979, Olimpijske igre u Sarajevu 1984. i Univerzijadu u Zagrebu 1987. godine...    

"Mrk, sumoran, šutljiv Zagreb izbacivao je iz sebe posljednje ostatke smeća koje ga je četiri godine blatilo. Zagreb je iščekivao plodove zajedničke borbe svojih sinova s ulica grada, sa sinovima cijele naše domovine. Ilegalna i legalna borba za Zagreb ulazila je u završnicu"

Boris Bakrač - kao partizan 1945. i 1973. u vreme nastajanja ovog teksta
Pisarovina, 6. svibnja 1945, oko 5 sati popodne: Kolone partizanskih jedinica prebacuju se preko Kupe kod Lasinje i polaze prema Zdenčini, u smjeru Karlovca. Drugi idu preko Brezovice, u smjeru Zagreba. 

U ove četiri godine rata Pisarovina vjerojatno nije vidjela toliku partizansku vojsku u jednom jedinom danu. Gužva i metež na sve strane. Posljednji su dani borbe za oslobođenje; svima je već dosta četiri godine ratovanja i bijede, svima se žuri da konačno dotuku okupatora i domaće izdajnike. 

Na trgu u Pisarovini najednom se diže neobična gužva i galama. Idem da pogledam što je: tamo stoji njemački auto s bijelom zastavicom, a u njemu dva oficira. Zbunjeni i preplašeni, osvrću se oko sebe, traže nekoga.

Bili su već više puta u Pisarovini, ali tada to nije bilo ništa neobično. 

Stanovnici Pisarovine i obližnje partizanske jedinice poznaju već više od godine dana tu scenu: dolazi njemački auto s bijelom zastavicom, ponekad iza njega kamion s našim drugovima iz logora, a zatim se vraćaju sa zarobljenim Nijemcima. Događaj poznat kao "razmjena".

No ovoga puta Pisarovina je puna partizana iz svih krajeva naše zemlje, a oni za tu "razmjenu" nikad nisu čuli, kao ni za Pisarovinu i njezinu eksteritorijalnost. Dok im domaćini pokušavaju rastumačiti o čemu se radi, ja sam pristupio autu. Nijemci su sretni što su naišli na onoga koga su tražili. 

"Molimo vas da pođete s nama u Zagreb. Imamo važnih stvari za razgovor." 

Gledam u njih i mislim: Koji ih je đavo donio baš sada!

Već godinu dana vršim tu dužnost razmjene zarobljenika, za dan-dva eto oslobođenja cijele zemlje, nestaje četverogodišnjeg rata, bijede, patnji, pustošenja, kao nekog ružnog sna, sretan sam što ih nikad više neću vidjeti, a sad najednom - hajde u Zagreb.

Doduše, do sada sam bio već dvadesetak puta u Zagrebu, svaki put, kako se to kaže, "s glavom u torbi", ali čemu sada da idem? Ionako ja sve gotovo.

Međutim, to je bilo moje privatno rezoniranje, a ono u partizanima nije važilo. Javio sam se telefonom starješinama. Odgovor je glasio:

"Riskantno je, doduše, ali idi, ipak vidi što to hoće."

Do sada sam uvijek odlazio u Zagreb u civilnom odijelu, međutim, sada je već kasno, oko 5 sati popodne, Nijemci su nestrpljivi, ne znaju kako će se vratiti kroz cijeli taj metež i mrak, zato me nagovaraju da pođem u uniformi.

Prebacio sam balonac preko sebe i sjeo u auto. No upravo kad je trebalo da krenem, došao je poziv iz Lasinje da se javim komandantu divizije. Dok sam se skelom na Kupi, koja je već 24 sata neprekidno prevozila naše jedinice, prebacio u Lasinju, pa komandantu - koji isto tako za tu stvar nije nikad čuo - protumačio o čemu je riječ, te se još vratio, izgubio sam opet jedan sat vremena.

Osim toga, kako je sva okolica bila puna partizana iz raznih krajeva, kojima je cijela ta stvar bila nepoznata, dao mi je i kurira (zapravo jedan obavještajac, sam se ponudio) da nas povede do naših posljednjih straža.

U autu više nije bilo mjesta, pa je kurir, mlad momčić od 15—16 godina, stao na papuču - i mi smo konačno krenuli.


Pogreška



Vozimo se. Nisam naročito raspoložen za razgovor. Sjedim u autu i razmišljam o tome kamo to idem, i po što? Do sada sam uvijek dobivao konkretne zadatke, popis drugova koje treba razmijeniti. A sada je sve tako neodređeno. 

Idem u Zagreb na nekoliko dana prije završetka rata. Na razgovor s Nijemcima? Baš smo odabrali pogodan trenutak! Međutim, brzo se otresam tih misli - zadatak je zadatak i treba ga izvršiti.


Pred oči mi izlaze trenuci s dosadašnjih razmjena: preuzimanje drugova u dvorištu Gajeve ulice, obilazak logora u Jankomiru i na Kanalu. Sustezljivo držanje zatvorenika, njihovo opravdano nevjerovanje. Nije li to opet kakav policijski trik?

Sumnjičavo su promatrali tog navodnog "partizana" koji ih tu, u središtu Zagreba, oslovljava sa "drugovi", a dolazi u njemačkom autu s njemačkim oficirima. Pa njihovo postepeno razvedravanje što se više udaljavamo od Zagreba. I konačno radost kad vide naše prve straže.

Njihovi prvi dojmovi: prije jednoga sata bili su zarobljenici, logoraši, a nakon jednoga sata slobodni ljudi, spremni da nastave borbu. Koliko ih je do sada razmijenjeno? Šest stotina? Sedam stotina? Ne znam ni sam, morao bih napraviti "obračun".

Konačno, nije važan broj, važan je osjećaj da partizani ne napuštaju svoje drugove u nevolji.

Na raskršću kod Hasanbrega, gdje je trebalo da skrenemo uobičajenim putem preko Zdenčine, kurir prekida moja razmišljanja riječima:

"Idemo preko Brezovice". 

Na moju primjedbu da su tamo ustaše, on odgovara:

"To smo mi jutros raskarikali".

No to je, međutim, bila kriva informacija i fatalna pogreška, u što smo se vrlo brzo uvjerili. Prolazeći kroz selo Grančare (ispred Brezovice), uvjereni da smo još uvijek u našoj pozadini, (ta malo prije vidjeli smo partizane, a kurir nije sišao kod posljednjih straža), nisam u razgovoru pravo ni zamijetio - nego tek kad je auto naglo stao - da se nalazimo pred ustaškim mitraljeskim gnijezdom i da je na mostu, u sredini sela, sve puno ustaša.

Natrag nismo smjeli, nismo ni mogli. Ta u selu su sigurno ustaše. A ispred nas stotinjak ustaša i upereni mitraljez. Mozak grozničavo radi, odbacuje jednu kombinaciju za drugom. Konačno rješenje.

"Idite", velim Nijemcu, "i pokušajte s njima razgovarati da nas propuste". 

Gledam kako njemački oficir nestaje među ustašama i pitam se što će biti.

Kurira sam povukao u auto, da ne bude toliko upadljiv, i tako svi čekamo.

Nakon minute-dvije, dolazi jedan ustaša, ležerno odmahuje rukom:

"Možete proći". 

Njihovo držanje i glas kako je to izgovoreno učinili su da smo im povjerovali - i to je bila druga naša fatalna pogreška.

Krenuli smo polako kroz gužvu, a kad je auto stao da uđe k nama i njemački oficir, sve je bilo kasno: izvučen sam iz otvorena auta, našao sam se na zemlji, formalno razderan, u gužvi među ustašama, obasut dernjavom i psovkama, pred kamama koje su vitlale oko mene, pred uperenim pištoljima.

Situaciju je spasio neki mladi ustaški oficir koji je naredio da me živoga odvedu u štab.


Rasplet



U niskoj seoskoj sobi našli smo se ponovno svi na okupu. Najgore je prošao mali kurir, koji je bio sav isprebijan. Preslušavanje je počelo. Uvjeravanja da je posrijedi razmjena zarobljenika, to jest akcija koja se u cijelom svijetu poštuje, nije nam mnogo pomoglo.

Ustaše su dobile obavijest da je u obližnjoj šumi četa Nijemaca koji se žele predati partizanima, pa su, navodno, u tu svrhu i poslali do druge strane svoje emisare, a to smo mi.


Opet dugotrajno dokazivanje i raspravljanje, a onda je konačno pala odluka da nas vode u štab u Jastrebarsko. Slučajno mi je bilo poznato da se tamo nalazi Herenčić, jedan od poznate četvorke s Luburićem, Moškovom i Bobanom. A doći tamo pred njega, k tome u partizanskoj uniformi, bilo bi isto što i ići pred bika s crvenom krpom.

Odbio sam to energično. Bolje da me ovdje strijeljaju, nego da idem tamo.

Počeo sam opet istu pjesmu: razmjena, međunarodni imunitet itd. Sve se to odigravalo pred ustašama koji su se natisnuli na svim prozorima, vikali i galamili, zbunjivali mladoga ustaškog oficira, ionako zbunjenog događajima posljednjih dana. 

Da bi se riješio iz te situacije, iz koje nije vidio izlaza, odlučio je da nas vodi u Jastrebarsko. Neka se tamo razjašnjavamo kako znamo!

Opet smo u autu, samo ovoga puta s dva ustaše sa strane, na papuči; jedan kamion ispred nas i jedan auto iza nas. Zbilja interesantna povorka.

Probijamo se nekim seoskim putovima prema Jastrebarskom. Koristim se prilikom i neopazice, pomalo cijepam razne bilješke po džepovima. Sva sreća, nema ih baš puno. Iskustvo iz ilegalnoga rada ostalo je i u partizanima.

Ali, mislim, ako već u Grančarima nisam detaljno pretražen, to ne znači da neću biti u Jastrebarskom. Nenadano nailazi četa Nijemaca. Kratko zaustavljanje i nekoliko riječi izmijenjenih između njezina komandira i ustaša u autu - i mi opet krećemo.

Pitam njemačkog oficira zašto nije od svoga kolege zatražio da nas oni preuzmu, a on mi zbunjeno odgovara da se toga nije sjetio.

E, to više nisam mogao shvatiti. Došlo mi je da ga zadavim golim rukama. Međutim, prilika je bila propuštena i sad je kasno. 

U takvom stanju stigli smo konačno pred Jastrebarsko. Hauptmann B. i jedan ustaša ulaze u štab, a mi ostali čekamo. Razmišljam što da radim? Ne mogu bježati, mogu samo čekati.

Nakon desetak minuta izlaze obojica. Kako je razgovor tamo tekao i što su uopće razgovarali, ne znam, niti me je to tada interesiralo. Važno mi je bilo samo jedno: da možemo nastaviti put prema Zagrebu, i to bez ustaške pratnje.

Put do Zagreba se otegao. Probijali smo se kroz kolone vojnika, civila, stoke, kola, kroz jednu državu u rasulu.

Cesta Karlovac - Zagreb formalno je bila zatrpana. Kamo idu ti ljudi? Kamo bježe? Pred sudbinom? Pred zasluženom kaznom? Ili samo žele da odgode strašan trenutak? Koliko je god naša situacija bila neizvjesna, taj je prizor bilo vrijedno vidjeti.

Bježe gospodari svijeta sa svojim slugama, bježe glavom bezobzirce, bez stida, puni užasa i groze pred poplavom narodnoga gnjeva.


Pregovori



Zagreb, 6. svibnja 1945: U Zagreb smo došli oko 10 sati uvečer. Tek kad sam se našao u njemačkome štabu na Zrinjevcu, u zgradi na broju 19, mogao sam donekle odahnuti. 

Kako će se Nijemci držati? Ta mi se misao nesvjesno javljala, premda se do tada nisam na njih mogao potužiti.


Počeli smo odmah razgovore s "Herr Oberstom S". Natezanje je trajalo do dva sata poslije ponoći, a tražili su da ih pustimo bez borbe preko granice. Jasna stvar, na tome se nismo mogli sporazumjeti. Zar da oni koji su nam četiri godine pustošili zemlju sada odu kao gospoda? 

Jedini mogući prijedlog s moje strane, za koji mi nije trebala nikakva direktiva, mogao je biti:

"Izvolite se vi lijepo predati, pa što je tko zaslužio!"

Razišli smo se, jasna stvar, neobavljena posla. Budući da je za nas dvojicu (s obzirom na naše uniforme) bilo opasno da idemo spavati u hotel, to smo kurir i ja ostali u kancelariji preko noći.

Ujutro 7. svibnja: Umjesto obične kancelarijske buke - tišina. Provirim u jednu sobu - prazna, druga -prazna. I tako redom.

Dvorište, gdje su obično stajali automobili i kamioni - prazno. Bilo mi je jasno: Nijemci su otišli i nas dvojica sami smo u pustoj zgradi.

To što su otišli, nije baš tako strašno, ali što onda ako su se prije toga "pobrinuli" o nama, pa obavijestili ustaše? Konačno, ustaše znaju za nas, počevši od onoga događaja u Grančarima, pa zatim u Jastrebarskom.

Nijemci su otišli i nemaju više interesa da se "brinu" o nama. Sve mi se to nije nikako svidjelo. Osjećao sam se kao u mišolovci. Da smo u civilnom odijelu, sišli bismo na ulicu i izgubili se negdje. Ali ovako u uniformi - kamo?

Pogledao sam kroz prozor na Zrinjevac. Sve je pusto, kao da je kuga ušla u grad. Žive duše nema u ulici. Tek tu i tamo poneka ustaška patrola. Mozak mi ne radi, kombinacije za izlaz iz te situacije nema.

Uto čujem neko tapkanje po hodniku. Provirim kroz vrata i vidim: to je J, njemački vojnik koji je često pratio kamion sa zarobljenicima u Pisarovinu, a služio je u štabu kao krojač. Ovoga puta bio je u civilnom odijelu. Što traži u pustoj zgradi, ne znam, niti me je to tada interesiralo.

Zabezeknuo se kad me je ugledao, ali se odmah ponudio da mi pomogne. Došao je kao naručen. Zatražio sam neku uniformu da se presvučem. Vrlo je brzo donio uniformu njemačkoga lajtnanta, a kuriru legionarsku uniformu.

Pozvao nas je k sebi u krojačku radionicu u Nikolićevoj ulici (današnja Teslina - op. red). Otišli smo - bolje i to nego lunjati ulicama.

Oko 10 sati u radionici se pojavio "Hauptmann B" - naš suputnik u jučerašnjim događajima. Kako nas je pronašao, nije mi bilo jasno. Da li je J. zbilja slučajno švrljao po praznoj zgradi njemačkoga štaba ili je dobio nalog da dođe po nas? Otkud je B. znao da će nas naći u radionici?

No tada nisam imao vremena da o tome razmišljam. Hauptmann B. je izjavio kako se osjećaju obvezatnima da nas prebace natrag k našima; zato se i vratio iz Slovenije. Sve mi je to izgledalo čudno, ali želja da se vratimo svojim nadjačala je bojazan od eventualne klopke.

Sjeli smo u auto. Vreću s partizanskim uniformama ponijeli smo sa sobom, da se negdje na ničijoj zemlji presvučemo (koje li naivnosti!) i krenusmo put Sesveta.

Tamo je, međutim, ista situacija kao i jučer na cesti prema Karlovcu. Bujica vojske, civila, goveda i kola jednostavno nas je zagušila već iza Dubrave. Postalo mi je jasno da je ludost ići protiv struje, pa sam energično zatražio da se vratimo.


Lutanje



Tek sada je "Hauptmann B." izišao s "farbom" na vidjelo. Zašto se vratio po nas iz Slovenije? Zašto nas je htio prebaciti našima baš u smjeru Sesveta? Uopće se nije radilo o nama nego o jednoj njemačkoj jedinici koja je bila opkoljena između Dugoga Sela, Save i Sesveta, pa je trebalo da ja posredujem u pregovorima.

Jasna stvar, to sam energično odbio.

Nakon žučne prepirke u kojoj je "Hauptmann B." konačno popustio, dodavši dostojanstveno da oni "više ne snose nikakvu odgovornost za nas", okrenuli smo se i vratili: "Hauptmann B." u Sloveniju, a mi opet u radionicu spomenutoga J.

Tu smo slušali Radio Zagreb koji je obavještavao građanstvo da budu mirni, da u miru dočekaju partizansku vojsku itd. Konačno smo prihvatili poziv J-a da pođemo njegovoj kući, gdje će nas on sakriti.

Izašli smo na ulicu. Tramvaji nisu vozili, ulice su puste. Bili smo zbilja čudna i sumnjiva grupa. Jedan njemački oficir, jedan legionar i jedan građanin s vrećom u kojoj se nalazila naša partizanska uniforma.

Naročito je bilo neugodno ići Trešnjevkom. Iza svakoga prozora, iza ograda po dvorištima i vrtovima, svugdje stoje ljudi i strijeljaju nas očima. Kao da je svaki govorio: Što još niste otišli, što još tu tražite?

Mirna kućica na Trešnjevci iza remize. Sat odmora i razmišljanja o tome što učiniti dalje. Ponudu J-a da ostanemo kod njega prihvatio sam tek djelomično: ostat će samo kurir koji ne poznaje grada, koji ovdje nema nikoga.

Što se mene tiče, treba mi civilno odijelo. Ustanovio sam vrlo brzo da Nijemaca gotovo više i nema u Zagrebu i da bih vrlo brzo mogao naletjeti na kakvu patrolu. Konačno, već je i vrijeme da zametnem trag i da se izgubim u Zagrebu.

Postalo mi je jasno da je bilo malo previše tih slučajnih sastanaka (prvo J. u štabu, zatim B. u J-ovoj radionici) i nije isključeno da me opet netko "slučajno" ne pronađe i u stanu J-a. Trebalo je, kako se to ilegalnim rječnikom govorilo, "riješiti se repa".

Međutim, to nije bilo baš tako lako. Izgubiti se u Zagrebu značilo je satima hodati pustim ulicama, biti stalno na oprezu pred kakvom racijom ili patrolom. Prevrtao sam po sjećanju sve stanove u koje bih se mogao skloniti, ali sam svaki morao odbaciti iz jednostavnog razloga što već dvije godine ne znam što se s njima zbilo.

Konačno sam našao što sam tražio: našeg simpatizera s njemačkim prezimenom. Bilo je zaprepaštenja i iznenađenja, ali sve je bilo u redu. Napokon relativno sigurno sklonište, dobra večera (prvi obrok nakon jučerašnjega ručka), te relativno mirno spavanje.

Dne 8. svibnja 1945, prije podne: Hodam pustim ulicama Zagreba, što mi je brzo dosadilo. Konačno navraćam k jednome poznatome drugu za kojega sam znao da nije otkriven. Zaprepaštenje na njegovu licu, nedoumica: Što je sad ovo? Jesu li partizani već u Zagrebu? Ili sam ja provokator? Brzo smo se sporazumjeli i - što da se radi, nego opet na ulicu.

Slika još jadnija nego jučer. Ulice puste, uredi prazni, državna nadleštva prazna, kojekakvi tipovi pljačkaju prazne urede, poneka seljanka nosi na glavi košaru s pisaćim ili računskim strojem, tu i tamo protutnji neki kamion ustaša koji viču i pucaju na sve strane - u zrak, u kuće.

"Civilna zaštita" s bijelim vrpcama na rukavima "održava" tobožnji red. Atmosfera puna iščekivanja povijesnog trenutka. Koliko li je bilo simbolike u izgledu Zagreba toga sumornog svibanjskog prijepodneva.

Mrk, sumoran, šutljiv Zagreb izbacivao je iz sebe posljednje ostatke smeća koje ga je četiri godine blatilo. Zagreb je iščekivao plodove zajedničke borbe svojih sinova s ulica grada sa sinovima cijele naše domovine. Ilegalna i legalna borba za Zagreb ulazila je u završnicu.


Sloboda



I konačno, dva sata popodne. Gledam kroz prozor stana na Kazališnome trgu (danas Trg maršala Tita - op. red.). Sve pusto, sve tiho, sve puno iščekivanja. Kroz Frankopansku ulicu vidi se uski pojas Ilice, kojim s vremena na vrijeme protutnji punom brzinom neki zakašnjeli okupatorski kamion.

I konačno, prvi prolaznik iz Savske ceste. Ali ne, to nije prolaznik!


Što to ima na glavi?

To je... to je titovka! Pa to je partizan! Jedva sam svladao suze. 

Taj prašnjavi partizan, čije su oči bile krvave od nesanice, čije su noge bile oguljene od pješačenja, a cijev puške još vruća, to je išla pobjeda, to je išla sloboda.

Više nisam mogao izdržati u stanu. Moje dvodnevno ilegalstvo je završeno. Sletio sam na ulicu među drugove, među svoje, u novi život, na tlo slobodnog Zagreba!

Međutim, sve još nije bilo za mene završeno. Satima sam tražio svoju jedinicu i, ne mogavši je naći, odlučio sam da odem do svojih. Tek što sam došao do Zvijezde (danas Gupčeva zvijezda - op. red), a ono puškaranje na ulici.

Nijemci vuku topove s Mirogoja preko Mlinarske, a partizani nadiru Medvedgradskom ulicom. Kad se bitka smirila, već je pao mrak. A kretati se u taj čas po Zagrebu bez legitimacije, bez propusnice i lozinke, tražiti jedinicu - činilo mi se besmislenim. Ostao sam da tu prenoćim.

Ujutro 9. svibnja 1945, oko 6 sati: Zvonjava na vratima. Otvaram i imam što vidjeti. Kurir u mojoj majorskoj uniformi, a J. u legionarskoj.

Što je bilo? Trešnjevčani su vidjeli dan prije kako u kuću J-a ulaze njemački oficir i legionar, a mene nisu zamijetili, kad sam u civilnom odijelu izišao, pa nisu ni pomisliti mogli da bih ja bio taj njemački oficir.

Bijesni ionako na J-a, koji je četiri godine služio njemačku vojsku, a uvjereni da su dva Nijemca skrivena kod njega, provalili su u kuću da ih ubiju.

Kurir i J. ne znajući kako da se spase, obukoše se u uniforme i objasniše sve tako kao da je J. bio u njemačkoj vojsci po našem naređenju, a kurir je, eto, došao jučer s partizanima.

Duhovita dosjetka, koja je, doduše, "upalila", te ih izvukla iz kuće, ali je J-u otežala povratak kući. Bilo je muke dok se nekako rehabilitirao.

A što se tiče mene, ja sam tek tada, 9. svibnja ujutro, završio svoje ilegalstvo u Zagrebu. Javio sam se u svojoj jedinici koja me je već proglasila mrtvim. Susret s drugovima bio je nadasve srdačan. Međutim, vremena za pričanje nije bilo. Posla je bilo na sve strane, trebalo je raditi. Novi je život počinjao!

Napisao: Boris Bakrač (Fokus, januar 1973.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)