Pre 25 godina: Univerzijada u Zagrebu 1987 - Neprevaziđeni sportski zanos!

Nakon višegodišnjeg planiranja i pripremanja sportskih terena, u Zagrebu je od 9. do 18. jula 1987. održana jedna od najvećih sportskih manifestacija - po mnogima, najbolje organizovana Univerzijada ikada (121 zemlja, 5573 učesnika). Jugoslavija je imala 332 predstavnika u 8 disciplina (atletika, košarka, odbojka, vaterpolo, kajak, veslanje, tenis, plivanje) i na kraju osvojila 19 medalja (7 zlatnih, 7 srebrnih, 5 bronzanih). Ukratko, desetak dana neprevaziđenog sportskog zanosa koji je ostavio neizbrisiv trag u životima Zagrepčana i njihovih mnogobrojnih gostiju...



Spektakularno svečano otvaranje četrnaestih svjetskih studentskih igara okupilo je na stadionu Dinama tisuće posjetilaca, sportaša i sudionika priredbe na kojoj su demonstrirane snaga, mladost i ljepota, izražavajući moto Univerzijade "Mladi svijeta za svijet mira". Jedinstven, neponovljiv splet boja i pokreta, koji ćemo dugo pamtiti, naznačila je Akro grupa DNA šarajući nebo onim dijelom spektra koji je simbol FISU-a, pod čijom je zastavom naša atletičarka Slobodanka Čolović položila svečanu zakletvu u ime svih natjecatelja.





Spontano oduševljenje u ekipi koja je pripremala svečano otvaranje Univerzijade '87 izbilo je tek kad je utrnula i posljednja raketa veličanstvenog vatrometa koji je Zagrepčanima i njihovim gostima darovao grad pobratim Mainz.

I, dok je publika pod dojmom dotad neviđenog spektakla gotovo nerado napuštala Dinamov stadion, dotle su se u klupskim prostorijama okupljali članovi operativne ekipe Univerzijade, na čelu s predsjednikom Organizacionog komiteta Univerzijade, Josipom Vrhovcem. Međusobne čestitke i kratka sjećanja za proteklo razdoblje priprema te veličanstvene priredbe najbolje je izrazio potpredsjednik Izvršnog komiteta Univerzijade, Antun Čapeta, rekavši »da igre vrijede onoliko koliko vrijedi samo otvaranje«. 

A da je otvaranje vrijedilo potvrdilo je pedeset tisuća gledalaca kojima su još dugo nakon završenog spektakla bridjeli dlanovi od dugosatnog pljeskanja. Taj spektakl koji već ulazi u povijest, kako su već sutradan javljale novine, zadivio je i same sudionike priredbe, a osobito strane sportaše i delegacije. Mnogi su foto aparatima i kamerama izlijetali iz svojih redova snimajući kadrove - kako reče jedan Japanac - za svoje potomstvo.

Iako je bilo nekih strahovanja da publika neće izdržati cijelo vrijeme višesatne priredbe bodreći i plješćući izvođačima, to je, kako se spektakl primicao kraju - demantirano. Pljeskalo se neprekidno, a to nije bilo lako. Trebalo je imati snage i pljeskati gotovo cijeli sat, koliko je trajao mimohod sportaša iz 127 zemalja. Gledajući kurtoazno, valjalo je zapljeskati najmanje 127 puta, ne računajući dodatne aplauze koje su izmamile neke ekipe zahvaljujući svojoj brojnosti i originalnom ponašanju za mimohoda.

Svi su bili dobro raspoloženi, i sportaši i izvođači i publika, pa nisu pretjerani komentari koji su se mogfi čuti u gledalištu: »Veličanstveno! To Zagreb i Jugoslavija još nisu vidjeli!« No - ni svijet, dodali su oni koji su prisustvovali takvim ili sličnim sportskim manifestacijama u svijetu. Jer dosad nije bilo otvaranja ni jednog takvog događaja u kojemu bi sudjelovalo osamnaest tisuća sudionika. Brojem zemalja-sudionica Univerzijada u Zagrebu oborila je sve dosadašnje rekorde velikih sportskih natjecanja.

mico dusanovic slavko cvitkovic
Nisu srušeni samo rekordi nego i blokovske i druge podvojenosti, a to se najbolje moglo vidjeti ispod tribina u očekivanju svečanog mimohoda. Stotine i stotine mladih ljudi svih nacionalnosti i rasa družile su se bez predrasuda, bez obzira na odnose između njihovih zemalja. Uz škljocanje foto-aparata i zujanje kamera sklapana su brojna poznanstva, sad već i prijateljstva. Naime, upoznavanja su najčešće počinjala zajedničkim fotografijama za budućnost: u tome su prednjačili Japanci a i Amerikanci, čija je ekipa bila najbrojnija na Univerzijadi. A oni su između ostalog zahvaljujući i tome, zajedno s Jugoslavenima, izmamili i najveći pljesak od gledališta.

No, kad smo kod pljeska, Zagrepčani nisu ostali dužni ni izvođačima programa. Kako reče jedan postariji posjetilac Dinamova stadiona, u trideset i više godina, koliko on dolazi na to nogometno igralište, nikad se toliko nije pljeskalo. Ocjenjujući mjerilom nogometnih navijača koji najžešće plješću kad padne zgoditak, na svečanom otvaranju Univerzijade pala je kiša golova. No ne treba zaboraviti da na stadionu ne bi vladala takva usijana atmosfera da nisu »igrale« izvanredno pripremljene ekipe. Kako reče direktor Sektora za kulturu Univerzijade Duško Ljuština, koji je pripremao i svečano otvaranje Univerzijade 87, radovi samo za tu večer trajali su gotovo godinu i pol.



 Zajedničko rađanje scenarija



Glavni operativni tim, u kojemu su bili Duško Ljuština, producent svečanog otvaranja Nikša Župa i glavni redatelj Paolo Magelli, djeluje zajedno od početka priprema za svečano otvaranje Univerzijade 87. S režiserkom i koreografkinjom Ivicom Boban, koja je bila veza između režije i koreografije cijele te priredbe, te koreografom svjetskog glasa Milkom Sparemblekom, Paolo Magelli, talijanski redatelj koji već godinama radi u našoj zemlji, napisao je scenarij tog velebnog spektakla dajući mu značajke kazališne predstave.

- Odmah nam je bilo jasno da od svečanog otvaranja Univerzijade 87 želimo napraviti kazališnu predstavu a ne slet - rekao je Vjeran Zuppa koji je s režiserom Rajkom  Grlićem sudjelovao u dramaturškoj razradi scenarija. - To nije bilo uvijek lako provesti zbog mnoštva izvođača i njihovog visokodiscipliniranog ponašanja koje uvijek podsjeća na slet.

Kako su dramaturški razrađivane pojedine cjeline, tako su se oko njih okupljali i autorski timovi: skladatelji, koreografi, režiseri, kostimografi i drugi.

- Zahvaljujući stvaranju tog spektakla, prvi put je ostvaren timski rad cijelih autorskih grupa na pojedinim dionicama te velike predstave - kaže glazbeni urednik svečanog otvaranja Frano Parać. O vrsti glazbe i zamkama koje su morali izbjeći »Univerzijadini kompozitori« Igor Kuljerić, Vlatko Stefanovski i drugi, Parać kaže: - Iako se kompozitori nisu povodili za nekim popularnim tipom glazbe, ona je vrlo blizu mladima. Oni su morali izbjeći, između ostaloga, i neke tehničke probleme, kao što je jeka, koji se pojavljuju prilikom pisanja tzv. »stadionske muzike«. Željelo se stvoriti za izvođače jednostavnu i prihvatljivu melodiju.

Prema originalnoj glazbi koreografi su stvarali pokrete za profesionalne plesače i cijelu vojsku izvođača. Glavni koreograf Milko Šparemblek napravio je koreografiju za one točke u kojima su, uz omladinu, sudjelovali i profesionalni plesači iz cijele Jugoslavije — prvi put skupljeni u tako impozantnom broju na jednom mjestu. Koreograf ansambla Zagreb, koji su sačinjavali učenici i nastavnici srednjoškolskih obrazovnih centara, bio je Damir Zlatar-Frey. Njegovi Šestinski kišobrani, kojima je Univerzijadi dana zagrebačka aroma — u izvođenju četiri tisuće zagrebačkih srednjoškolaca - izazvali su, uz akro-grupu Leteće zvijezde, najveći pljesak.

Uspješan koreograf maski bila je Zaga Živković, zamijećene su koreografske realizacije Jasenke Cvitak-Wolf i Gordane Cimaš u Plesu i sportu, zatim Tomaža Ambroža i Tihomira Kološića u rock-točki, te Ivana Ivančanina u Kolu zajedništva.

univerzijada


Najveća kazališna predstava



Najveća je teškoća redatelju Magelliju bila kako da režira 12.500 ljudi a da to ne bude sletski nastup nego kazališna predstava. No da je sve uspješno prebrodio, vidjelo se poslije svršetka spektakla koji se zacijelo svrstava među najveće (ako ne i najveću) kazališne predstave na svijetu.

Cijeli problem činilo je još težim Magellijevo čvrsto uvjerenje u kazališno pravilo »da svaki kazališni čin mora ujedno biti i ljubavni«. No kako to postići sa četiri tisuće ljudi, koliko ih je u jednom trenutku nastupalo na stadionskoj pozornici? Dakako, Magelli, kako je to sam rekao na dan svečanog otvaranja, nije htio jednostavno povezati sve te točke ili sličicom smjenjivati sličicu. On je svaki ansambl, svaku točku, gledao kao određene likove, glumce u kazališnoj predstavi, i tako započeo i pokuse. Pojednostavnjeno, sav taj spektakl radio je kao kazališnu predstavu sa dvadesetak glumaca.



Najteže je bilo - prema riječima direktora Duška Ljuštine - kako tako golemoj masi ljudi prenijeti osnovnu ideju predstave? Kako s tolikim mnoštvom izvođača dočarati praznik, mladost, sport? Kako pokazati genezu od obreda preko sporta do zabave? Taj postupak trajao je prilično dugo. Tek kada su svi ti mladi ljudi svladali osnovnu ideju predstave, počeli su pokusi.

Najprije odvojeno — na različitim lokacijama. Bilo je dana kad je ekipa za svečano otvaranje Univerzijade 87 uvježbavala svoje točke na trideset i osam različitih mjesta u Zagrebu. Tada su, a i poslije - kaže producent svečanog otvaranja Nikša Župa — veliku ulogu odigrali nastavnici koji su radili s djecom.

U drugoj fazi prešlo se na šest zagrebačkih nogometnih igrališta, a tek nekoliko dana prije otvaranja počeli su vježbati na Dinamovu stadionu.

Organizatori su uistinu imali mnogo posla. Od prvih pokusa prije tri mjeseca, a osobito posljednjih dana, trebalo je za sve sudionike iz Zagreba i cijele Jugoslavije osigurati prijevoz i osiguranje. Ne treba zaboraviti, napominje direktor Sektora za kulturu Duško Ljuština, da je među izvođačima bilo gotovo četiri tisuće djece od četiri do jedanaest godina.

I dok se Magelli s najužom ekipom suradnika brinuo da mu izvođači više plešu nego što lamataju rukama - drugi dio autorskog tima usporedo je gradio najveću pozornicu u zemlji i kreirao tisuće raznobojnih kostima. Sve to trebalo je biti u funkciji osnovne Magellijeve namjere da umjesto sleta napravi priredbu koja će se razlikovati od klasičnih otvaranja sličnih svjetskih manifestacija.

Jer - kako kaže asistent režisera Krešo Dolenčić, »software« cijelog spektakla - Magelli se, znajući dobro da želi načiniti kazališnu predstavu, okružio i kazališnim ljudima. Kostimografkinja Doris Kristić, Svjetlana Vizintin, Leo Kulaš i Zlatko Bourek odjenuli su gotovo trinaest tisuća sudionika.

- Magelli je vodio pokuse kao da radi na nekom kazališnom spektaklu, a to je meni, kao kazališnoj kostimografkinji, upravo odgovaralo - kaže Doris Kristić. - Unatoč tome, imala sam veliku tremu. Stalno sam se pitala: kako odjenuti toliko ljudi? Samo za točku Ples i sport valjalo je sašiti osamsto toga. Uzmete li da je toga bila dvostruka širina, s jedne strane bijela a s druge crna, te da je za pojedinu togu trebalo sedam metara tkanine, samo za tu točku utrošeno je 5600 metara platna. To su zastrašujuće brojke.


S golemim količinama drveta, željeza i drugog građevinskog materijala baratao je arhitekt Ivan Crnković, po čijim je nacrtima građevna organizacija Tempo sagradila najveću pozornicu u našoj zemlji.

Ta pozornica impozantnih dimenzija, 70 naprama 60 metara, trebala je - kako kaže Crnković - biti najprije postavljena u sredini stadiona. No odustalo se od toga da se ne bi uništila trava. Postavljanjem pozornice na sjevernu stranu stadiona riješen je i najvažniji zadatak scenografije da se stadion pretvori u scenski prostor.

- Najvažnija je bila organizacija prostora zbog mnoštva ljudi i veličine samog prostora — zaključuje arhitekt Ivan Crnković koji je pretvorio Dinamov stadion u kazališnu pozornicu.




Cijena maksimirskog spektakla




Svečano otvaranje Univerzijade 87 osvjetljavalo je na maksimirskom stadionu (ne računajući četiri stalna Dinamova svjetlosna stupa) gotovo 17 tisuća sijalica — a to je dovoljno za potrebe jednog grada od šest do sedam tisuća stanovnika. Sva ta gomila sijalica bila je smještena u snažne reflektore, među kojima su se izdvajala četiri »gladijatora«, jedina takve vrste u Evropi, koji mogu osvjetljavati prostor jačinom od 2500 luksa na daljinu od sto metara. Kolika je to impresivna snaga svjetlosti, ako usporedimo s podatkom da je inače stadion osvjetljavan sa 1000 do 1200 luksa, a za pisanje ili čitanje dovoljno je samo 200 luksa. U cijelom tom snažnom izvoru svjetlosti, ukupne jačine od 1700 kW, bilo je i mnogo reflektora slabijeg intenziteta, te onih bez kojih bi bio nemoguć onakav light show kakav se rijetko viđa.

Željko Fištrić, čovjek koji je dizajnirao svjetlo za svečano otvaranje Univerzijade, kaže da je dosadašnji rekord po jačini svjetlosti na otvorenom držao Mirodrom na Hajdukovu igralištu sa 500 kW. Gotovo sa trostruko jačim osvjetljenjem taj je rekord oboren na Univerzijadi, odnosno ceremonijalu otvaranja na Dinamovu stadionu.


Brojnim kilovatima na maksimirskom stadionu pridružila se i svjetlost 250 baklji, s kojima je na stadion utrčalo isto toliko srednjoškolki. Njih je izradio rekviziter iz splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Milan Tomić Šerif, koji se sa svojim bakljama proslavio još na MIS-u 1979. godine. Te baklje, i ona japanska koju je nosio Dražen Petrović, osvjetljavale su maksimirski stadion u njegovu najsvečanijem trenutku - kad je plamenom Univerzijade upaljena vatra u velikoj žari nad stadionom.

tresnjevacki malisani djelo jusic univerzijada zagi

O cijeloj provedbi realizacije priredbe brinuo je šef tehnike Vladimir Smolec i njegovih sedamdesetak ljudi. Njihovo je bilo sve, od scene i kostima, pa preko veza, tona (jačina razglasa na stadionu bila je 40 tisuća vata) i svjetla, do rekvizitera i vozača. Prema Smolecovim riječima, realizacija takve priredbe bila je vrlo kompleksna, i to je bilo moguće jedino riješiti kvalitetnom organizacijom.

Dakako, sve je to stajalo i mnogo novca. Prema riječima predsjednika Komisije za kulturu Marijana Radmilovića, svota je relativno velika i sadrži troškove scene, kostima, najma tehničke opreme, razglasa i rasvjete itd. No bez svega toga ne bi bilo ni tako velebnog spektakla. Još nitko ne zna preciznu, točnu cijenu priredbe. Priredba u Maksimiru, naime, dio je cjelokupnog kulturnog programa koji stoji sto starih milijardi.

tekst: Aleksandar Veljić, snimke: Marko Čolić i Željko Čupić, Studio, jula 1987.





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)