Vukovar, novembra '91: "A bezimeni leševi i danas služe kao topovsko meso u propagandnom ratu"

Novembar 1991: Broj mrtvih u Vukovaru procjenjuje se na oko pet hiljada. Niko ne govori imena poginulih a bezimeni leševi - kakvog li užasa - i danas služe kao topovsko meso u propagandnom ratu...

VUKOVAR danas djeluje kao avetinjski grad. Spaljene i razrušene kuće. Izgorjeli ambari. Razrovani cvjetni parkovi. Polomljeni drvoredi. Uništene ulice. Nema uobičajene dječije graje. Nema vedrih paorskih pjesama.

Nema ptičijeg poja...

Samo poneki rafal. Poneka eksplozija. Krici preplašenih gavranova... Vukovar!

Ovdje više niko ne živi. Ovo je prijestonica tuge i smrti!

NA PUTU smrti: Šid - Tovarnik - Ilača - Šidski Banovci - Orolik - Negoslavci - Vukovar, samo blato. Crvena i ljepljiva slavonska ilovača što miriše vijekovima isto, na krv, znoj i suze. Od raskrsnice na kojoj počinje Vukovar zamire svaka ljudska nada.

U kanalu pored ceste raskomadan leš starca. S lijeve strane, s rukama prekrštenim na grudima, još jedan leš. Da čovjek nije spreman dočekao smrt svjedoči samo seljački gunj i cipele za rad u polju. Jer, da je umro ljudski, ožalošćeni bi mu obukli svečano odijelo. 

Desno, s glavom prislonjenom uz ugljenisani hrast, treći leš. I opet starac. Prilazim korak bliže da se uvjerim da je ova gomila odjeće zaista bio čovjek. Veliki, tamni kaput i predugačke prugaste pantalone, gumene čizme i šubara na glavi... 

Bože, zar ovako izgleda smrt!? Od cijelog ljudskog tijela ostala je jedna šaka čvrsto stisnuta u pesnicu. Sve ostalo stopilo se sa lišćem, potonulo u zemlju. Istrulo, ovako licem sraslo s njom.

Ustuknuh. Oprosti, Bože, moliti se ne znam. Ni suza nemam da ovo oplačem. Otćutaću minutu za njihove duše.

Dalje idem sporije u tišini. Onako kako već dolikuje koracima na groblju. 

Ovo je bio Vukovar, sad ga više nema. 

Avetinjski grad.


Leševi i psi



TUMARAM besciljno nekadašnjom Gajevom ulicom, izlazim na nekadašnji Cvjetni trg... Kuće bez krovova, slijepe kuće bez prozora, gomila razorenih, iznakaženih, spaljenih domova. U nekadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, ili Ulici lipa, kako su je mještani zvali, nema više lipa. Ni stanara. 

U dvorištima na broju 66 i 68, u susjedstvu nekadašnje vukovarske bolnice, jeziva slika koja je već obišla svijet. Brižljivo poredani u tri reda desetine, stotine mrtvih. Bezimeni. Ubijeni, nesahranjeni, izloženi, neidentifikovani. Da li će stručnjaci po noktima, po stopalima, po zubalu otkriti koje su nacionalnosti bili?!

Gledam i ne osjećam ništa. Nisam se onesvijestila, ne povraća mi se, ne plačem. Iza leđa čujem vojnika koji me upozorava na neeksplodirane mine, nekakve "paštete" i paklene konopce. 

Ne čujem, ne shvatam. 

Jednoj baki je krajičak bijele heklane marame pao u blato. Hoću da ga podignem. Mladić, ne, dječak, u maskirnom odijelu prebacio je ruku ženi preko lica. Vidim joj samo kosu raspletenu do pojasa. Hoću nogom da otjeram pse koji njuškaju okolo. 

U djeliću sekunde pomislih: ovo je poza za slikanje. Kulise za neki film o smrti. Protiv smrti. I sad će ove voštane figure, ili, ne, sad će ovi statisti ljutito podići glave što scena traje predugo. Mjesecima već. Otrešće blato sa odjeće, izvaditi ga iz očiju, ispljunuti iz usta i nasmijati se. 

Čekam. I šutim. Ali ne zato što im odajem posljednju poštu. Trajalo bi predugo. Kada bi za svakog mrtvog u ovom mrtvom gradu otćutali minutu, ćutali bismo čitav život. 

Došlo mi je da vrištim! Za ubijenim Vukovarom.


Pet hiljada bivših



U POVRATKU slušam vijesti. Broj mrtvih u ovom gradu procjenjuje se na oko pet hiljada. Jedni ga nazivaju oslobođenim, drugi okupiranim. Došlo mi je da zavrištim! Nema više Vukovara!

Jedni druge optužuju za masakr, navode broj zaklanih, mučenih, raskomadanih... Niko ne govori imena. Bezimeni leševi služe im kao topovsko meso u propagandnom ratu. Sa zakašnjenjem osjećam da su mi suze potekle. Zna li ovdje, i danas, neko zašto je ubijen Vukovar?

Oni koji su nakon 90 dana, izmučeni, poniženi, obeshrabreni, izmilili iz podruma i kao izbjeglička rijeka bez povratka potekli na sve strane, samo što dalje od Vukovara, ne znaju ništa. Tri mjeseca živjeli su u utrobi zemlje, duboko dolje ispod grada koji je gorio u posljednjoj agoniji. 

Na hiljade njih je vojnim konvojima evakuisano iz Vukovara i prevezeno u Sremsku Mitrovicu, Rumu, Novi Sad, ili preko Dvorova kod Bijeljine prema Hrvatskoj. Pojedine, uglavnom nemoćne, stare i bolesne ljude, vojnici još pronalaze u vukovarskom podzemlju. Zaboravljene.


Nepokretni iz kamiona



U SUBOTU 23. novembra, jedan je fantomski vojni kamion satima lutao kroz Šid. Pod ceradom su, preplašeni i zbunjeni, čekali ljudi koji su tog jutra prvi put nakon 90 dana izašli na površinu zemlje.

U šidskoj gimnaziji, gdje je prihvatni centar za izbjeglice, nisu opremljeni za smještaj nepokretnih lica. U ovom gradu bolnica ne postoji. Gdje smjestiti sedam starih, bolesnih i nepokretnih ljudi iz kamiona?

I dok su u Crvenom krstu tražili neko rješenje, uputih se ka kamionu. Kroz napola podignutu ceradu začuđeno me posmatralo šest pari očiju. Jedna starica poče da plače i moli za pomoć:

- Ljudi, mi smo stari, bolesni i ranjeni. Pomozite! Kuda ćete s nama?

Objasnim baki da sam novinar iz Sarajeva, a ona kad ču za Sarajevo, pruži obje ruke prema meni. I dok me onako nejako vukla gore, na kamion, neprestano je ponavljala kako je njena kći Vesna, doktorica, u Sarajevu, ona će ići k njoj, i tatu će dovesti čim ga nađe...

- Ja sam Marija Kraljevac (65) iz Vukovara. Tek su me izvukli iz podruma, nakon malo se zamisli baka, pa okrenuvši se prema drugoj ženi upita: "Koji je danas dan? Kad smo ono sišli u podrume?"

Neprestano me držeći za ruku brzo objašnjava kako je ono na nosilima njena svekrva, Jelka Kraljevac (91), i kako je jedva s njom preživjela pod zemljom bez hrane, vode i lijekova.

I dok sam ja zapisivala ime Franje Rohaća (61), ratara i stočara iz Vukovara, kome su granate uništile stan, a podrum narušio ionako krhko zdravlje, pa sad drhturi šćućuren ispod ove cerade, dugim noktima neprestano sklanjajući sa lica neobično dugu kosu, baka Marija mi je, u povjerenju, šaputala na uho kako bi ona ipak najradije otišla u Zagreb, jer tamo ima stan, a i muž je valjda već tamo.

- Recite, možete li mi nazvati Zagreb? - šaputala je Marija, a oči su joj se zasjale od te iznenadne pomisli na slobodu. Brzo lista po malom notesu tražeći broj telefona, svaki čas osvrćući se u strahu da ne naiđe neki vojnik.

Ubjeđujem je kako slobodno može reći sve što poželi, kuda hoće i kamo može otići. Čuvši to i sva ostala lica se ozariše u ovom polumraku i požuriše da što prije izraze svoje želje:

- Ja bih da stignem do Kulaša - prošaputa grozničavim glasom bivši ratar i stočar Franjo Rohać.


Suze gluvonijemog



SOFIJA Sonja Šolajić (63), domaćica, učesnik NOR-a, majka dva sina, koja su ostala u zarobljeništvu, i kćerke Gordane Miličević (34), koja je poginula u Vukovaru, ćuti. Nema gdje, nema kome. Najradije bi se vratila kući, da kuće ima.

Ruža Mihajlović (73) imala je u Vukovaru dvije kuće, porodicu i prijatelje. Od svega su je, kaže jecajući, "oslobodili". Šta će ona sad sa svojim životom?!

Jedina starica na ovom fantomskom vojnom kamionu koja nije zaplakala je Roza Sabo (59). I njoj su u Vukovaru izgorjele dvije kuće i sve imanje. Ne plače. Muža su joj odveli. Vratiće se valjda? A sa sinom Stjepanom Sabom (38), kaže, vojnici su bili dobri. Izvukli su ih iz podruma i "djetetu dali mlijeka". 

Ne plače majka Roza, ali niz lice tridesetogodišnjeg Stjepana, nepokretnog, retardiranog, gluvonijemog, teku suze. Uzima majčinu ruku i nježno je ljubi, miluje svoje obraze uz nju i nekontrolisano otvarajući usta, čudesnim, neljudskim glasom vrišti:

"Mama, tata, tata..."

Tog dana vojnici su iskrcali svoj teret pred šidskom gimnazijom. Ostaće ovdje dok se ne nađu rodbina, prijatelji, dom, ili neki drugi smještaj za ove Vukovarčane koji ne mogu da odu sve kada bi i imali gdje i kome. 

U trenutku dok su im pomagali da siđu sa kamiona, zaplakala je i Roza Sabo. Čvrsto stežući u zagrljaj golobradog, zbunjenog vojnika, jecajući je ponavljala:

- I ja imam sina, i ti imaš majku... 

Napisala: Ljerka Terzić (SOS, 1991.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment