Rodoljubne pjesme '78: Od patetične "Zemljo moja" do tužnog leleka omladine "Računajte na nas"

Decembar 1978: Zaslugom televizije muzički su festivali istovremeno monstr-priredbe za dva milijuna pozornica. 

Prisustvujemo im euforično, ravnodušno ili gnjevno, ovisno o afinitetu. 

Ja, osobno, otvaram pozornicu, pogledam i prisluhnem da bih se uvijek iznova uvjerio kako ne uspijevamo izaći iz odavna znanih mi plićaka diletantizma. 

Ali, IV festival revolucionarne i rodoljubne pjesme pratio sam od uvodne, patetične poeme "Zemljo moja; do završne "Računajte na nas" koja je tužni lelek omladine željne sudjelovanja u svemu što joj određuje život. Htio sam spoznati do koje mjere možemo računati na pjesmu kao poticaj za naša društvena kretanja.

Pod naslovom "Muzika i revolucija" televizija je za okruglim stolom, na početku ove jeseni, pokušala razriješiti što bi danas mogla biti revolucionarna pjesma, ali tada nisam dobio odgovor. Od mišljenja da je to pjesma "koju će otpjevati revolucionar kad ga vode na strijeljanje" pa do mišljenja da je to muzika koja će se "revolucionirati svojom formom", raspon je bio i odviše rasplinut a da bi pružio šansu neke prihvatljive sinteze. 

Tako se činilo. 

Međutim, sustezljivost sudjelovatelja, nelagodnosti, pa i šutnje, ukazivale su da je sudjelovateljima odgovor bio donekle znan, ali da je većina njih bila inhibirana sintagmom "revolucija" sa njenom povijesnom određenošću. Da je revolucija proces oživotvorenja viših oblika društvena života, to se kroz višečasovne razgovore tek sramežljivo provlačilo.

IV festival revolucionarnih i rodoljubivih pjesama održan je u povodu kongresa SSOJ. Izvještaji s kongresa ukazivali su na težnju mladih da budu pokretači promjena svih pojava koje svjedoči lijena svakidašnjica u kojoj se mjnogo toga opire ciljevima napretka. 

Festival je trebalo da dade svoj obol tim težnjama. To je najavio i uvodničar. Spomenuo je da se danas revolucionarna pjesma ostvaruje kao protest protiv devijacija, da pokreće pitanja egzistencije i da je čovjek velik jedino u sukobu sa zlom savješću čovječanstva. 

Rodoljublje nije spominjao, a ne bih ni ja, jer me sama riječ rodoljublje nekako vuče prema romanticizmu neizživljelog građanskog društva u XIX stoljeću. 

Tako, na žalost, nisu mislili autori festivalskih pjesama. Obećanje uvodničara nije iskupljeno. Festival je ukazivao na magle o kojima sam uvodno pisao. 

Od dvadeset pjesama jedva ih je tri ili četiri, i to donekle, odgovaralo onom računajte - na - nas. Bile su to pjesme proizišle iz razumijevanja, na primjer, Rupčićeva "Mi smo takozvani urbani" i Dedićeva "Budnica". 

Sve ostalo je bilo više-manje jeftino i plačljivo. Novost je bila odustajanje od estradnog dekora, ali ne zamjenom tog dekora nečim što bi nas iznenadilo smionošću, već naprosto skidanjem halja pop i rok ansambla, umrtvljavanjem pokreta i travolta-euforije, osiromašenjem scenskih efekata. 

Izuzetak je bio nastup grupe "Urbani". Njih dvadesetak barem je pokušalo razbiti monotoniju završne školske svečanosti, njih dvadesetak i onih pet djevojčica iz Doljana koje su skladno otpjevale narodni pjev "Neretva nas uči i kazuje", Njihov se nastup odlikovao istinitošću koja me je ganula. Donekle i interpretacija pjesme "Ivane Gorane" (Meri Cetinić).

Slijedio je još jedan okrugli stol. Tema je bila njegovanje revolucionarne tradicije, ali razgovor se ipak odvijao pod dojmom festivala, samo što je voditelj, Neda Ritz, spriječavala da takav dojam izbije u prvi plan. 

Zabilježio sam iz ove postfestum emisije dvije napomene koje na neki način unose više svjetla o tome što je danas revolucionarna pjesma (za koju bi, dodajem, bilo bolje da se zove protestna da bi potvrdila poruku računajte - na nas):

Pero Car (SUBNOR): 

Revolucionarna i rodoljubiva pjesma ne može se naručiti. Ona je izraz određene klime.


A klima je bila i dalje jest povoljna.

Goran Babić (pjesnik): 

Revolucija je organizirani proces promjene svijeta (...) Njen neposredni cilj je ovladavanje plodovima rada.


Pitam se:

Tko je kriv, što usprkos povoljne klime, IV festival revolucionarne i rodoljubne pjesme nije pomaknuo više od zrnca pijeska u pustinji Gobi?

Napisao: Branko Belan (TV novosti, 1978.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment