"Bez tuđih tenkova i bajuneta, ekstremistička emigracija ne može ugroziti jugoslavenski opstanak... "

Studeni 1971: Odnos svake zemlje prema svakoj drugoj, prema svojoj međunarodnoj okolici, uvjetovan je, dakako, i odnosom te okolice prema njoj samoj. Zemlja koja njeguje tako brojne i intenzivne međunarodne odnose kao što to čini Jugoslavija mora sebi uvijek iznova postavljati i pitanje kakvom je svijet vidi i kakvu politiku prema njoj vodi.

Jugoslaviji se ta nužnost nameće s posebnom oštrinom.

Stjecajem povijesnih okolnosti...

...našla se na razmeđi dvaju vojno-političkih saveza, gotovo potpuno opkoljena njima na prostoru gdje se frontalno sučeljavaju.

Takav nezavidan položaj, svakako jedinstven u vrijeme hladnog rata među vojnim savezima, neizbježno je održavao i poticao naglašenu osjetljivost naše zemlje prema mišljenjima inozemstva, možda ponekad i prenaglašenu, jer je rođena s revolucijom koja se od svoga prvog trenutka morala godinama boriti za međunarodno priznanje, čak i kod najbližih saveznika.

Kao objektivni činilac, i politika inozemstva djeluje na jugoslavensku vanjsku politiku. Ni uz najbolju volju ne bismo mogli održavati ni normalne, a kamoli dobre, odnose sa zemljom koja bi pokazivala želju da ugrozi nezavisnost ili teritorijalni integritet Jugoslavije.

To se u prošlosti, za vrijeme najžešćega hladnog rata, više puta očitovalo u odnosima sad s jednom sad s drugom stranom. No, jugoslavenska je vanjska politika, u cjelini, našla već zarana u svojoj izvanblokovskoj orijentaciji najbolji mogući odgovor, trajnu protutežu svim povremenim oscilacijama blokovskih pretenzija.


Interes velikih sila da se sačuva Jugoslavija takva kakva jest



Nasuprot tome, za vrijeme jenjavanja hladnoga rata, postepenoga popuštanja napetosti i dalekosežnoga prestrojavanja na međunarodnoj pozornici, inozemstvo sve jače uviđa i pokazuje svoju zainteresiranost za neovisnost i integritet Jugoslavije.

A i to je opet moguće samo zbog dosljednosti jugoslavenskoga izvanblokovskog stava, štoviše, samo kao izvanblokovska, Jugoslavija je mogla postati pravi kamen kušnje za politiku popuštanja koju su blokovi proklamirali.

Interes velikih sila da se sačuva Jugoslavija takva kakva jest u sadašnjim uvjetima nije neizbježivo tek taktički ili propagandni.

Zbog opasnosti da bilo kakav poremećaj sadašnjega stanja, pogotovo u srcu Evrope, naruši teško uspostavljenu i još i sada krhku ravnotežu s potpuno nepredvidljivim posljedicama, na objema je stranama postojanje takve Jugoslavije shvaćeno kao stvarni i trajni interes.

Prirodno, takav interes raste i pada s unutrašnjom čvrstinom i razvojnom linijom Jugoslavije.

Što je Jugoslavija snažnija i naprednija, to je zanimljivija drugima, to se više nameće kao nezaobilaziv sugovornik i sudionik u miroljubivim međunarodnim nastojanjima.

A odatle opet proizlazi poznata činjenica da Jugoslavija uživa to više ugleda na jednoj strani što bolje stoji na drugoj.

Kad bi se Jugoslavija oslonila na koju god stranu, što bi bilo jednako njezinu dobrovoljnom odustajanju od vlastite nezavisnosti, prouzročilo bi to, neizbježivo, i gubitak interesa za Jugoslaviju na drugoj strani.

Ni od koga se ne može očekivati da bude više zainteresiran za jugoslavensku nezavisnost od same Jugoslavije.


Neutoljiva mržnja na neovisnost Jugoslavije



Dakako, dok se velike zemlje budu ponašale kao velike sile, dok se nadmetanje među njima bude nastavljalo i dok ostaci hladnoga rata ne budu prevladani i uklonjeni, one će uvijek i za svaku priliku čuvati i neke svoje dodatne, druge "opcije".

Uostalom, velike se sile neprekidno bore za utjecaj, pa i u onim sredinama kojih su neovisnost spremne jamčiti. Njihova propaganda vlastitoga puta ili načina života, oslonjena na golema sredstva, sveobuhvatna i agresivna, djeluje posvuda i trajno, reklo bi se po inerciji i bez obzira na trenutnu usmjerenost same državne politike.

U slučaju Jugoslavije postojanje različitih "opcija" dokazuju stanoviti krugovi na objema stranama i na poseban način: podrškom ekstremnoj jugoslavenskoj političkoj emigraciji.

Ona, doduše, nije jednako raspoređena, ali je činjenica da postoji na obje strane i da je potpuno jednaka barem u jednome: u neutoljivoj mržnji na neovisnost Jugoslavije.

Kad god ustreba, oni koji je drže uskrsnu je i podbodu kako bi podsjetila da u "velikome svijetu" postoje i drukčija shvaćanja, kako su moguća i drukčija rješenja jugoslavenskoga "pitanja".

U tome se, doduše, značenje ekstremističke emigracije dokraja i iscrpljuje. Bez tuđih tenkova i bajuneta ona ne može ugroziti jugoslavenski opstanak. Upravo zato one koji tu emigraciju hrane i udomljuju, danas nije teško uvijek iznova tjerati u defenzivu, ukazivanjem na njihove vlastite interese, u položaj neprirodan i nelagodan svakoj velikoj sili.

No, usporedo sa svim nastojanjima da se Jugoslavija pretvori u predmet tuđe politike, kao tobožnji odgovor na takve pokušaje (a zapravo je njihova neposredna posljedica) mogu se javiti i tendencije instrumentaliziranja inozemnih politika, što je, u najboljem slučaju, samo prividno u interesu zemlje.

Načelno govoreći, manji ili veći strah od pritiska ili napada izvana, bio izazvan stvarnim vanjskim zaoštravanjem ili nerealnim subjektivnim procjenama, može voditi unutrašnjim rješenjima kakva u drukčijim uvjetima ne bi bila moguća.

Strah je uvijek rđav savjetnik, i rješenja, postignuta pod pritiskom izmišljene opasnosti, po pravilu se neće razlikovati od onih koja bi proizašla iz popuštanja stvarnom vanjskom diktatu. Upravo su zato takvi pokušaji opasni: oni neizbježivo, htjelo se to ili ne, šire manevarski prostor onoj politici protiv koje zovu na uzbunu.


Politika suradnje koju tako uspješno provodi predsjednik Tito



Najbolji i jedini trajni lijek protiv takvih tendencija jest dugoročna politika suradnje na obostranu korist sa svima, pa i s velikim silama, koju tako uporno i uspješno provodi predsjednik Tito.

No, želja za manipuliranjem s pomoću straha može ipak biti samo granični slučaj, tek u izuzetnim prilikama jedva naslućena mogućnost, pokušaj koji, po prirodi stvari, ne bi mogao biti čest, pa ni uspješan na dulji rok.

Mnogo su manje uočljiva, ali su neusporedivo češća, pa time stvarno i štetnija, nastojanja da se pri ukazivanju na nesumnjivo pozitivni ukupni odnos inozemstva prema Jugoslaviji, na neporecivo zanimanje drugih za čvrstu i postojanu Jugoslaviju, podmetnu vlastita shvaćanja o tome kako bi Jugoslavija trebala biti uređena.

Ponekad toj svrsi, i bez svoje namjere, služi neznanje, nepoznavanje stvari i odnosa, što dolazi do izražaja i u inače bezazlenim člancima ili knjigama stranih autora. No, danas to često i nije samo slučaj, često se zabludama pomaže izravno odgovarajućim obavještavanjem inozemstva iz zemlje.

Pri tom strani dopisnici postaju omiljelo sredstvo. A nerijetko se čak u raznim službenim materijalima i analizama nailazi na jedva prikriveno ili čak otvoreno dokazivanje kako inozemstvo smatra postojanom i čvrstom samo strogo centraliziranu, gotovo nedemokratsku, a u svakom slučaju nesamoupravnu Jugoslaviju.

Kako stvari sada stoje, čini se da je borba protiv takvih pojava najmanje djelotvorna i uspješna, premda bi zapravo morala biti najlakša: ta do sada je barem i dovoljno opširno raspravljano i dovoljno jasno utvrđeno što, po mišljenju Jugoslavena, čini Jugoslaviju snažnom, čvršćom i postojanijom.

Napisao: Zvonimir Kristl (VUS, 1971.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate