VUS-ovo istraživanje '76: Što su bestseleri u Jugoslaviji? Ovo su najtiražnije knjige, najčitaniji autori

Veljača 1976: U svijetu je bestseler knjiga koja je izmakla kontroli svojih izdavača, a u nas je to ona koju može kontrolirati ne samo nakladnik nego i njezin autor osobno - obilazeći knjižare...

Vode Momo Kapor i Zvonimir Majdak, i to u društvu s A. G. Matošem, Jankom Matkom, Ruđerom Boškovićem i Brankom Ćopićem...

Čita li se u nas ili ne čita? I da i ne - rekli bi oprezni, kako tko, i kako gdje, odgovorili bi oprezni i mudri, nitko ništa ne čita kazali bi gnjevni, svi čitaju, i to više nego ikad prije - uzviknuli bi optimisti! 

Tko je u pravu, koji je odgovor točan?

Svi su u pravu i svi su odgovori točni, ili: svi mogu biti u pravu i svi odgovori mogu biti točni, jer naše je tržište knjige i uopće "potrošnja" knjige prava terra incognita. 

Poneki vrijedan, ali usamljen pokušaj da se ugrozi djevičanstvo tog područja naše suvremene kulture najčešće je propadao već na pola puta, pa nikome ne treba biti čudno što smo u posljednji kvartal ovog stoljeća, u predvorje novog vremena, zakoračili s onim što smo o putovima knjige znali već prije sto pedeset godina.


Već je engleski književnik, slavni lord Byron, protagonist jednog od najraširenijih književnih (ali i knjižarskih) mitova novog doba, zapazio da prisiliti potpuno nepoznatog čovjeka da izvuče novac iz svoje kese, dakle da učini nešto što se nikad ne radi ni nehotično, ni ravnodušno, i kupi ponuđenu knjigu, znači, istinsko posvećenje književnika, znak njegove moći.

Znali su to i naši pisci, i naši nakladnici, i naši knjižari, ali unatoč tome, ili možda baš zbog toga, naklade domaćih knjiga rijetko su stizale (za nas) fantastičnu nakladu od 5000 primjeraka, dok se izdanje koje je premašilo "nebeski zid" od 10.000 štampanih svezaka smatralo svečanošću kulture broj jedan. 

Prilike su se, dakako, osobito nakon oslobođenja, promijenile, ali još smo prilično daleko od vremena u kojem će se čin kupovanja i čin čitanja domaće knjige, dakako masovan, moći nazvati, bajronovski romantično, posvećenjem ne samo književnika nego i cijele kulture.


Naličje književne kulture



Ipak, kroničari našeg književnog života mogli su u posljednjih desetak godina zabilježiti cijeli niz naslova knjiga koje su odjekom kod čitalaca dobrano premašile i najoptimističnija očekivanja svojih autora i nakladnika. 

Na domaćem knjižarskom tržištu pojavilo se u tom razdoblju više knjiga kojima smo prišili privlačnu etiketu koju sanjaju osrednji pisci na svim stranama svijeta: bestseler.

Iako se riječju bestseler u svijetu označava knjiga koja je nadišla sve predviđene granice i izmakla kontroli svojih izdavača, dakle knjige kakvih je u nas zaista vrlo malo, ako ih uopće i imamo, mi smo je počeli upotrebljavati i za izdanja koja može kontrolirati ne samo izdavač nego i njihov autor osobno - obilazeći knjižare!

Potražimo, dakle, domaće bestselere. Zavirimo u podatke o najvećim nakladama naših knjiga, ne računajući školske udžbenike i druge školske knjige koje se čitaju pod prinudom školskog programa. 

Pogledajmo što se u nas zbiva s knjigom koju su stručnjaci UNESCO-a opisali "kao štampanu publikaciju koja ne izlazi povremeno i koja sadrži najmanje 49 stranica, ne brojeći korice". 

Na taj način, vjerojatno, nećemo utvrditi kakav je naš književni život - jer njegova se snaga i bogatstvo, kako primjećuje i francuski sociolog književnosti i knjige Robert Escarpit, ne mjeri po bestselerima nego po broju pisaca i čitalaca, po raznolikosti njihovih talenata i ukusa, po mnogostrukosti razmjena i po raznovrsnosti kulturnih pothvata svake vrste - ali ćemo zato upoznati barem jedno lice našeg književnog ukusa, a možda i djelić naličja naše književne kulture. 

"Ukus nema zakona", napisao je 1843. Lj. Vukotinović, "on je slobodan, niti mu je moći načiniti pravila, kako god ni mislima čovječanskim." 

Pokušajmo, ipak, s tog ukusa skinuti barem jedan veo.

Romansijeri su prošlih godina često bili na vrhu lista najčitanijih pisaca. Beogradski književnik Momo Kapor, autor romana "Foliranti" (naklada "Znanja"), knjige priča "I druge priče" i dviju knjiga literarnih feljtona "Beleške jedne Ane", proglašen je najčitanijim i u knjižarama najtraženijim domaćim piscom za 1975. godinu. 

"Foliranti" su za manje od godinu dana štampani u četiri izdanja i nakladi od 24.000 primjeraka (od toga je već prodano 20.000 primjeraka, što se i u svjetskim relacijama može smatrati velikim uspjehom). 

U Francuskoj, istina, bestseleri premašuju brojku 100.000, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Sovjetskom Savezu bestselerom se smatra knjiga koja je objavljena u više stotina tisuća primjeraka, a u Sjedinjenim Državama bestseleri se računaju u milijunima komada. 

Poznati roman Margaret Mitchell "Prohujalo s vihorom" prodan je u Americi u nakladi od 5,000.000 primjeraka, a slične ili čak veće brojke bilježe ovih dana i svjetski hitovi "Egzorcist" i "Ralje".

Unatoč tome, prođa Kaporovih "Foliranata", pogotovu s obzirom na veličinu čitalačkog kruga kojem su namijenjeni, može se smatrati senzacionalnom. Taj Kaporov roman o generaciji naših mladih ljudi koja je svijet osvajala pedesetih godina, "povukao" je i druge Kaporove knjige. Tako su njegove "Druge priče", izdane u nakladi od 10.000, gotovo rasprodane, iako se izdavač već bio pomirio s činjenicom da će prodati tek jednu ili dvije tisuće primjeraka.

Na pitanje što je to bestseler, jedan je dječak nedavno odgovorio: "To je Momo Kapor".

Među naše najtiražnije pisce spada i Zvonimir Majdak. Njegov najpoznatiji roman "Kužiš, stari moj" izišao je u tri izdanja (opet "Znanje") i nakladi od 12.000 (dosad je prodano oko 8500 primjeraka). Odlično se prodaje i nastavak tog romana "Stari dečki" (za samo nekoliko mjeseci - 3700 primjeraka; štampano je 8000).


Majdak: "Volim svoje junake"



"Pretpostavljam da se moje knjige rado čitaju", rekao nam je Z. Majdak, "zato što su u dobroj mjeri drukčije od svog susjedstva na knjižarskim i knjižničkim policama. Pretpostavljam da,
valjda, sadrže ono nešto zbog čega muškarci padaju na neugledne žene, ali žene koje zrače, imaju svoj stil i način, koje nisu primjerci odštancani na stroju za umnožavanje. Možda tajna leži i u činjenici što volim svoje junake i njihovu nesavršenost. Svi su od ovog svijeta, što će reći prepoznatljivi, što opet ne znači da svaka šuša s njima može biti na ti."

Kolumbovo bi se jaje u Kaporovom i Majdakovom slučaju vjerojatno moglo nazvati povratkom literaturi koja je jasna i razumljiva širokom krugu ljudi i koja govori o ljudima i vremenu u kojem je nastala, i to na način tog vremena i tih ljudi. 

"Prvo bi naši pisci", kazao je o tome August Šenoa, "morali gledati da se popularnim spisima privlači u kolo čitalačkog općinstva naš, u tom obziru toli zanemareni puk."


"Od srca k srcu"



Posebno poglavlje na našem tržištu knjige predstavlja zagrebački urar, književnik-amater Danko Matko, koji je do sada objavio trinaest romana. Sam Matko rekao nam je da su njegovi romani dosad izišli o naknadi ne mnogo manjoj od 500.000 primjeraka. 

Široka publika najbolje je primila njegove romane "Moć zemlje", "Tajna", "Žrtva", "Dragulji i strasti" i "Svjetlo ugaslih očiju", koji su do sada izišli u tri izdanja i nakladi od 36.000 kompleta (od toga je dosad prodano 28.500 kompleta). 

Na pitanje kako objašnjava velik interes publike za svoje knjige, Matko odgovara: 

"Ja pišem od srca k srcu. Romane ne izmišljam, jer ih piše sam život, a ja ih samo zapisujem, dajući im literarno ruho. Moji se romani dopadaju ljudima zato što ja pogađam volju naroda. Pišem iskreno, pa se zna dogoditi da se i sam, kad pišem, rasplačem nad sudbinom svojih junaka. Često mi se, inače, javljaju moji oduševljeni čitaoci, bodreći me da pišem dalje. Mene su kao mladog čovjeka oduševili Đalski, Šenoa i Tomić. Imam i sve Matoševe stvari, ali Matoš mi je pretežak. Čitao sam i Krležu koji u svojim djelima čeprka do krvi, ali to je za mene također preteško... "

Kad je već spomenut A. G. Matoš, registrirajmo i podatak da su njegova "Sabrana djela" u XX knjiga za dvije godine prodana u 9000 kompleta, što također predstavlja izdavački, a, dakako, i kulturni uspjeh prvog reda. 

Dobar dio kupaca tih skupih kompleta (1800 dinara) vjerojatno se na kupnju odlučio ne samo zbog naklonosti prema Matošu nego i zbog toga što je niz od dvadeset knjiga vrlo lijep ukras u kućnoj biblioteci. 

Knjiga se, dakle, tretira i kao lijep predmet, ali i kao simbol statusa njezinog vlasnika. Iz sličnih motiva prodavala se i "Teorija prirodne filozofije" Ruđera Boškovića, djelo koje s razumijevanjem, kako su izjavili stručnjaci, u nas može pročitati jedva pedesetak ljudi. 

Unatoč tome, Bošković je izišao u dva izdanja i nakladi od 4000 primjeraka, a od toga je 2000 prodano za samo tri rnjeseca. Iz istih je razloga dobro prodan i skupi (350 d), ali lijepi i vrijedni "Kanconijer" F. Petrarce (u izdanju "Libera"), koji je štampan u nakladi od 3000 primjeraka.

Posljednjih se godina u nas pročuo i roman Branimira Šćepanovića "Usta puna zemlje" (izdanje "Slova ljubve" u Beogradu) koji je rasprodan u tri izdanja, tj. u nakladi od 8000 primjeraka.

Djela Branka Ćopića prodana su u nakladi od 60.000 kompleta (600.000 knjiga), odlično se prodaje i Kovačićev roman "Kapelski kresovi" (za nekoliko mjeseci - 3000), a rasprodan je, u nakladi od 2000 primjeraka, i Delićev "Pobožni đavo". 

Velik odjek izazvao je i najnoviji roman Ivana Kušana "Naivci" (naklada "Znanja") koji je štampan u 6000, a za samo par mjeseci prodano je pola naklade, kao i roman "Zagrepčanka" B. Glumca, koji je do sada izišao u tri izdanja ("Mladost" i "A. Cesarec").

Svi ti romani dobili su, u pravilu, i dobre ocjene kritike, što je za našu književnu klimu vrlo zdravo. Stjepan Miletić više se ne bi imao razloga ljutiti na kritiku. 

"Mene uvijek spopada gnjev", napisao je on potkraj prošlog stoljeća, "na nepravednost naših literarnih kritika, koji samo sve klasično uzvisuju, a mnoge velike i slavne muževe sadašnjosti mučke ignoriraju, kao da nisu ni na svijetu. (...) Daj budi, pomislio sam si ja kod toga - daj budi, da našim kritičarom padnu i s druge strane već jednom mrene sa očijuh i da ne urone svojim pronicavim pogledom uvijek samo u neljudsku prošlost, nego neka respektiraju i po zasluzi sadašnjost."

Sadašnjost je to, stvarno, zaslužila. Onim stvaraocima koji su je shvatili, ona se obilato odužila.


Milčec: "Piši ono što čitalac želi čuti"



U kategoriji pripovijedaka, literarnih feljtona i putopisa vodi Branko Ćopić.

Njegove su pripovijetke "Bašta sljezove boje", knjiga za koju je Ćopić dobio Njegoševu nagradu, izišle u tri izdanja (Srpska književna zadruga), a prodane su u nakladi od 16.000 primjeraka. Ističe se i knjiga zagrebačkih feljtona Zvonimira Milčeca "Pozdravi doma", koja je za samo tri mjeseca prodana u 3000 primjeraka. 

Milčecovi feljtoni "Zadnja pošta Zagreb", koji su objavljeni prije dvije godine (naklada Društva hrvatskih humorista), rasprodani su u nakladi od 5000 primjeraka. Milčec je napisao i roman za djecu "Zvižduk s Bukovca" ("Mladost") koji je štampan u nakladi od 5000, a dosad je prodano 3000 primjeraka.

- To što se moje knjige -  komentira Z. Milčec - dobro prodaju i što su u knjižnicama na listi čekanja, nije ni slučajno, ni neobično. Kao novinar naučio sam nešto što se zove: pisati za ljude. Važno je, naravno, pronaći sredinu između onoga što pisac želi reći i onoga što čitalac od njega želi čuti. Drugog recepta nema, ili ja barem u njih ne vjerujem.

Uz Milčeca, na listama domaćih bestselera našli su se još neki pisci koji se bave i novinarstvom: Hrvoje Hitrec, autor vrlo čitanog romana "Pustinjakov pupak"; Kazimir Klarić, autor poznatog romana "Na četiri noge" ... Novinarstvom se bavi i Momo Kapor, a i Ljubivoje Ršumović koji je također napisao nekoliko bestselera. Novinar je i Igor Mandić, autor vrlo traženog "Nježnog srca" i drugih atraktivnih i čitanih knjiga. Da li je demantiran A. G. Matoš koji je jednom prilikom rekao:

"No najveći je dušmanin prave književnosti žurnalizam. Dok književnik stvara, novinar opetuje. Književniku je glavno kvalitet, novinaru kvantitet. Književnost je talenat, novinarstvo rutina. Knjiga je umjetnina, žurnal trgovina. Knjiga vuče masu k autoru, novine povlače autora k masi. Knjige popravljaju, novine laskaju. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal je glas gomile."


Bum dječje literature



Pravi bum na našem knjižarskom tržištu već godinama doživljava i dječja literatura. Ni jedna se knjiga ne štampa u nakladi manjoj od 5000 primjeraka, a većina ih izlazi u dva ili više izdanja. Apsolutni rekorder je "Pirgo" Anđelke Martić koji je do sada izišao (naklada "Mladosti") u 19 izdanja, ukupno u 100.000 primjeraka.

- Djeca rado čitaju "Pirga" zato što vole životinje - rekla nam je A. Martić. - O prijateljstvu laneta i dječaka pisala sam na osnovi istinitog događaja iz narodnooslobodilačke borbe. Glavni junak, dječak koji se starao o Pirgu, i danas je živ.

Velik broj izdanja i nakladu od oko 90.000 primjeraka doživjeli su i "Modri prozori" Danka Oblaka. 

- Kad sam pisao tu prozu - kaže Danko Oblak - nisam mislio na dječju publiku. Pisao sam je za sve uzraste, a, eto, sad je čitaju samo djeca. Istina, iz nje je ispušteno četrdesetak stranica koje mali čitaoci ne bi mogli razumjeti.

U velikim nakladama štampane su i knjige za djecu Ivane Brlić Mažuranić, Mate Lovraka, Ivana Kušana, Grigora Viteza, Luke Paljetka, Milivoja Matošeca, i dr. 

Knjiga za djecu Gustava Krkleca "Majmun i naočale" ovih je dana ("Mladost") izišla u šestom izdanju, što znači da je njezina ukupna naklada 30.000 - pola šestog izdanja već je prodano. Autor nam je u povodu toga izjavio:

- Naišao sam na neobičan kontakt sa čitalačkom publikom omladinskog i dječjeg uzrasta, po mom skromnom mišljenju zbog toga što sam se motivima te poezije povezivao sa stvarnošću, pa djeca osjećaju neku autentičnost i spontanost izraza, i bliskost tema. S druge strane, mislim da je čitaocima vrlo bliska humorističnost mojih pjesama, pa sam često puta bio iznenađen kako mnogo djece te pjesme zna napamet.

Velik uspjeh kod publike imala je neobična knjiga Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda "Olovka piše srcem", što su je na osnovi odgovora djece sastavili sociolozi Rupnik i Nešić. Knjiga je doživjela osam izdanja i upravo se priprema deveto, a do sada su prodana, kako nas precizno informira izdavač, 58142 primjerka.

Knjige pjesama izlaze u nas u vrlo malom broju primjeraka, često i u samo nekoliko stotina. Prodanih knjiga još je manje, tako da podatak o drugom ili čak trećem izdanju knjiga pjesama zaslužuje pažnju. Riječ je o knjizi pjesama "Brod u boci" Arsena Dedića koja je štampana u tri izdanja, tj. u nakladi od 15.000 a prodano je 12.000. Vrio brzo rasprodana je Majdakova knjiga pjesama "Glavno da se gura", a vrlo je tražena i Balogova pjesnička zbirka "Preporučena ptica".

Knjiga pjesama srpske pjesnikinje Desanke Maksimović "Nemam više vremena" (u nakladi "Prosvete") brzo je prodana u više od 10.000 primjeraka. Njezine "Izabrane pesme" u izdanju BIGZ-a prodane su u 20.000 primjeraka.

Visoke naklade i velik interes idu i uz pojedine znanstveno-stručne, esejističke i publicističke knjige. Vrlo brzo rasprodane su knjige Stipe Šuvara i Mirka Božića, "Nacionalno i nacionalističko", odnosno "Zapisi usputni". 

Rasprodana je i knjiga političko-filozofskih eseja Vjekoslava Mikecina "Povijest i kritička svijest". 

Kao ilustraciju pulsa naše današnje publike, spominjem i podatak da je "Komunistički manifest" (izdanje BIGZ-a) do sada prodan u 58.397 primjeraka (u štampi je peto izdanje), a dva izdanja "Historije marksizma" Predraga Vranickog ("Naprijed") u 15.000. 

Vrlo dobro su prodane i pojedine knjige iz već afirmirane biblioteke "Suvremena misao" zagrebačke "Školske knjige", kao i knjiga eseja Predraga Matvejevića "Prema novom kulturnom stvaralaštvu" ("Naprijed").


Ilustrirani bonton - 100.000 primjeraka



U zagrebačkoj "Stvarnosti", izdavaču koji se specijalizirao za publicistiku i popularnu znanost, dobili smo podatke koji pokazuju da je publika veoma zainteresirana za njihova izdanja. 

Uz Dänikena, koji je štampan u 140.000 primjeraka, tu su i knjige "100 najvećih djela svjetske književnosti", što je štampana u 7 izdanja i nakladi od 70.000 primjeraka, i "100 djela književnosti jugoslavenskih naroda", što je prodana u 40.000 primjeraka. 

Velike naklade postigli su "Ilustrirani bonton" (više od 100.000 primjeraka) i druge funkcionalne knjige, i ovog i ostalih izdavača, ali njihove naklade, koje su u pravilu nekoliko puta veće od naklada nefunkcionalnih knjiga, zasebna su tema.

Čita li se u nas ili ne čita? I da i ne, rekli bi oprezni; kako tko i kako...

Napisao: Josip Pavičić, obrada: Yugopapir (VUS, 1976.)


*****


Dr Ivo Cecić, zamjenik direktora Jugoslavenskog leksikografskog zavoda:

JUGOSLAVIKA "RAZGRABLJENA" PET GODINA PRIJE ZAVRŠETKA

Često slušamo ili čitamo kako su pojedine knjige naišle na velik interes, pa se rasprodane naklade od desetak tisuća primjeraka u nas smatraju bestselerima. Međutim, takve su naklade već davno premašene u plasmanu encikolopedija i leksikona JLZ-a. 

Interes je za ove edicije sve veći, a njih već sada posjeduje više od 600.000 obitelji, radnih i društvenih organizacija, dok je broj sadašnjih pretplatnika oko 150.000. 

Ovo je i razumljivo, jer, iako se radi o najsloženijim izdavačkim pothvatima, ove edicije imaju trajnu vrijednost i općeg su društvenog i kulturnog interesa. Smatra se da su neke od ovih edicija plasirane s najvećom nakladom u Jugoslaviji. Tako je, npr:

- 30.000 kompleta Enciklopedije Jugoslavije (240.000 knjiga) "razgrabljeno" pet godina prije završetka, 

- Opća enciklopedija rasprodana je u 150.000 kompleta (900.000 knjiga), 

- Medicinska u 50.000 kompleta (400.000 knjiga), 

- Likovna u 44.000 kompleta (176.000 knjiga), 

- zatim Muzička u 20.000 kompleta, 

- Tehnička u 45.000 kompleta, 

- Atlas svijeta u više od 140.000 primjeraka, 

- dok je Leksikon JLZ-a u godinu dana rasprodan u 20.000, 

- a Dopunski svezak Medicinske u 15.000 primjeraka. 

- Autoatlasi JLZ-a rasprodani su u 1,000.000 primjeraka, 

- a Turističke karte Jugoslavije u 2,500.000 primjeraka.


*****


Desanka Maksimović, pjesnik: 

LJUDI ČITAJU ONO ŠTO IM JE BLISKO

Šta čitalac može da voli? Ono što mu je blisko; što može da usvoji. Pošto su čitaoci najčešće mladi ljudi, ispunjeni osećanjima, onda najviše i čitaju knjige u kojima prevlađuju osećanja. Ne znam koliko je to tačno, ali ja tako mislim. 

Povod za ovaj razgovor svakako je moja zbirka "Nemam više vremena", koja je doživela tri izdanja. Mladi na nju prosto jurišaju. A to nije knjiga radosti, već tuge! 

Ali, ja to mogu da objasnim. U starosti čovek beži od tuge, od smrti, ali zato kad je mlad on srlja u bol, jer mu se čini da je večan. Zato osećanje tuge kod mladih za mene nije čudno.

Znate, piscu je neugodno da odgovara zašto su njegove knjige voljene. Pretpostavljam da sam bliska svetu po osećanju ljubavi, rodoljublja, da oni mene vole jer i ja volim njih.


*****


Alojz Majetić, tajnik Društva književnika Hrvatske:

TEROR BESTSELERA?


Iskustvo nas uči da su u svijetu bestseleri redom one knjige u koje je uloženo više financijskog, odnosno političkog nego umjetničkog kapitala. U nas, je, razumije se, nešto drugačije: izdavač je financijski prosjek koji u propagandu knjige jedva da može uložiti nešto više od dvije boce vinjaka i dvadeset sendviča, a ostatak reklamiranja prepušta neplaćenoj dobroj volji novinara. 

Rekao bih da upravo u toj dobroj volji leži ključ bestselernosti domaćih bestselera. A ta dobra volja opet ima svoje poticaje, s jedne strane, u općoj društvenoj klimi i unutar nje u pojačanoj agilnosti spisateljskih organizacija, i, s druge strane, u uzmaku terora nečitane, odnosno nečitljive knjige. 

Nije tome tako davno da je bilo gotovo sramotno napisati, a i objaviti, čitljiv ili čitani roman, knjigu pjesama, ili, sačuvaj nas bože, knjigu kritika. Međutim, naša sklonost krajnostima mogla bi nas vrlo lako i brzo dovesti do terora bestselera.


Podržite Yugopapir: FB TW Donate