Inge Appelt, skrivenim perom Zvonimira Majdaka: Pašu mi heroine, ali moja visina i neženski glas...




Da, pomalo je patila u ono postpubertetsko doba zbog neugledne vanjštine. Da, mladići su joj bez dvoumljenja povjeravali u koga su zaljubljeni. Lijepo je kad s tobom suprotni spol dijeli tajne, iako ima i uzbudljivijih uloga. U mladim danima. Kasnije sve postane prozirno i providno, splasne u dimenzije koje izazivaju samo sažaljenje

Lipanj 1979: Put u administrativno-klupske prostorije kazališta "Gavella" vodi ispod prozora kuhinje Ugostiteljske škole u Frankopanskoj ulici. Vonj iz lonaca budućih kulinara širi se neuglednim dvorištem i nije mi stran...

Širi se sve tamo kamo i ne bi trebao - sve do direktorske sobe na prvom katu. Sunce lijeno grije, ali nigdje mačke na limenom krovu. Pitomci ugostiteljske škole, odjeveni pravilno za pravilno serviranje ručka prilično postojanoj klijentali, protežu se na suncu.

Umjesto mačaka.

U sobi direktora "Gavelle" namještaj kao iz nekog komada, a to je sasvim u redu. Opruge na trosjedu ni ne pokušavaju da glume mladenačku elastičnost. Uvlače se u sebe bez uzdaha. Zar bi i moglo biti drugačije? Uzdahe i svježinu valja čuvati za nemilosrdno svjetlo scene. Publika, čini mi se, još voli uzdahe. Makar predstavu izdržala u naslonjačima s drugorazrednim oprugama.

Teže je izdržati drugorazrednu glumu.


Kao da joj ništa nije



Inge Appelt očito nije tip žene i glumice koja uzdiše, koluta očima i namjerno ispušta maramicu. Inge se smije kao da joj ništa nije. Sad joj nije. Iz Novog Sada vratila se s nagradom za žensku ulogu u "Oslobođenju Skopja", komadu koji, kaže, da je pomalo autobiografski i da je tako preko nekih likova u vezi s njenim rodnim Osijekom.

Inge sada mnogo toga može što prije nije mogla, premda se usuđivala, hrabro i s porazom. Ona može vratiti ujutro izgubljen glas uveče. Gotovo s lakoćom, naročito ako joj to naredi režiser i nareditelj Ljubiša Ristić.

- Mogu sve predvidjeti! Skoncentriram se i bude onako kako sam sugerirala. Stvari se ispunjavaju. Kad nešto zamislim, odlučim. Onda se ne povlačim. Jesam li ti pričala o svom sinu?

Inge je mislila da ja više znam nego što znam.

S nadmoći grešnika koji je na vrijeme skrenuo sa staza stranputice, ojačan bolima i ludostima, Inge nabacuje tek ponešto o upisu na Kazališnu akademiju 1963, o opijenošću građom, ljudima, slobodom koja se pružala u nedogled - sve do Bara, gdje je provela svoju najbezvezniju i najšašaviju sezonu u sredini, i društvu koje je, kao i ona, doživljavalo emancipaciju.

Tu je zaradila pjesničku bolest plutajući prkosno na hladnom morskom žalu u zoru, kad i otporne vile brđanke od čobana kradu gunjeve i ogrću se da bi zaštitile bijela grla i nježna pluća.

Ingina pluća sada su u redu, puši i diše trijumfalno, kao pobjednica Sterijinog i ostalih predstava koje život, mračni režiser, beskrupulozno traži da se igraju i na otvorenoj i na zatvorenoj pozornici.


Što sve treba razbiti?



Trebalo je vremena da zagospodari onom pravom pozornicom, da razbije sumnje, da mnogo toga razbije gotovo u paramparčad kako bi ukrotila daske koje život znače, koje su se inače počesto ljuljale kao brodska paluba u nevremenu.

- Možda ulogu, kad si već član ansambla, i nije teško dobiti, ali je teško dobiti onu pravu, po tvojoj mjeri. Moja visina i grub, neženski glas bili su nedostatak koji redatelji nisu umjeli iskoristiti. Pašu mi heroine. Ali, u komadima na repertoaru rijetke su heroine koje bih eventualno ja mogla tumačiti. 

A u kostimiranom ambijentu, napudrana, utegnuta, u cipelicama od satena... Ja? Čisti promašaj! Ali zato sam se dobro snašla u "Oslobođenju", gdje igram profesoricu glazbe. Osim toga, nisam trebala ići na satove klavira jer od djetinjstva sviram. Jednom, u jednoj prilici svirala sam na harmonici i narodnjake...!

Oduševljena je igrom Glende Jackson u biografskom filmu o Sarah Bernhardt pa je to prilika da izmijenimo dvije-tri nepretenciozne o glumi nekad i danas, o vitalnosti i dugovječnosti nekih umjetnica koje odolijevaju jurišima vremena, o glumačkom dijapazonu, transformaciji, stupicama šablone i strahu od ponavljanja.

- Kakvo je, što se toga tiče stanje pod svjetlima naše pozornice? - pitam bez namjere da je povučem za jezik, ali ona izbjegava da komparira bilo koga bilo s kime.

Očito se ne bavi ucrtavanjem paralela na osjetljivu i zlopamtilačku kartu zagrebačkog glumačkog svijeta.


Sklonost sudarima



Radije se prisjeća zgode iz djetinjstva kad se na ravnoj slavonskoj cesti vozeći bicikl sudarila s volovskom zapregom, pa od tada ne sjeda za volan, jer misli da je u sebi otkrila na vrijeme neku fatalnu sklonost čelnim sudarima, nezadrživ nagon za kolizijom kad se kotura na kotačima. 

Da, pomalo je patila u ono postpubertetsko doba zbog neugledne vanjštine.

Da, mladići su joj bez dvoumljenja povjeravali u koga su zaljubljeni.

Lijepo je kad s tobom suprotni spol dijeli tajne, iako ima i uzbudljivijih uloga. U mladim danima. Kasnije sve postane prozirno i providno, splasne u dimenzije koje izazivaju samo sažaljenje.

Inge spremno oprašta uvrede, ali se zanavijek odrekla luksuza ustupaka i kompromisa.

Opremljena je za raznorazna iznenađenja. Tu su s njom njena dva dječaka.

Onaj manji uporno je uvjerava da je mlada mama. I pri tom mu se na ekranu očiju ne pojavljuje slika sladoleda u kornetu ili soka sa slamčicom...


Što bi bilo da nije samoće?


Ne pamtim kako je izgledala prije deset ili nešto manje godina kad je stanovala, bukvalno, u zgradi kazališta u Frankopanskoj, kubureći prilično stoički i samozatajno, ali sam siguran da nije bila od soja djevojačkog koji se javlja na mis-natjecanja ili u stopu slijedi trenutačno popularnog zabavnog muškog vokalista na njegovim avio i kombi-turnejama. (O kombiju opširnije - Arsen).

Prije će se zaustaviti ispred prodavaonice džins-odjećom nego ispred draguljarnice, rekao bih.

Možda korača ulicom i žvače sendvič? Ne ostaje dužna kad joj se dobaci zajedljiva ili frivolna primjedba.

Kose začešljane uz tjeme, odaje neku sigurnost da se i škrtim, neatraktivnim sredstvima može izdržati konkurencija. Lice bez sjete, otvoreno, zrelo. Kako za čiji ukus!

Da li me podsjeća na zamišljeni prototip profesorice koja se vanjskim strogim izgledom brani i steže pred strastima koje su je razapinjale u provincijskoj osami...?

Previše literarno, priznajem.

- Ne bojim se samoće - nadovezuje se Inge, očito na svom terenu. - Nikad se je, zapravo nisam ni plašila. Da nije nje, samoće, nikad ne bih izdržala niti ostvarila ovo što jesam. Kako za koga, za mene je dosta. Morala sam se povući i oboružati strpljivošću.

Dani strpljivosti sada su iza nje. A ispred su nove uloge: nekad veće, nekad manje, najčešće njoj primjerene.


Rana odluka



Kako i kada je počelo? Što je prethodilo sudbonosnoj odluci koja nema pojma da je sudbonosna. Svakoj strasti može se odrediti izvorište, neko približno vrijeme nastanka, znaci po kojima se odala?

Inge sada prilično precizno i bez dvoumljenja smješta početak još u predškolsko doba: već u petogodišnjem mozgu djevojčice stvorena je odluka koja je otrpjela sva iskušenja! Zapravo, bila je to želja inspirirana stvarnošću.

Snove je sanjala, ali je nisu zanimali niti ih je tumačila. Bit će glumica, a možda će se posvetiti i kazalištu. Ništa drugo običnije nije dolazilo u obzir. Doba je to kad su sve stvari nadohvat ruke. Nisam je pitao da li se igrala lutkama, da li je postavljala komade u svojoj sobnoj ili dvorišnoj režiji.

Ne, vjerojatno nije željela režirati! Željela je glavne uloge. Za početak se morala strpjeti i zadovoljiti statiranjem u "Škrcu" i "Edipu"...

U svojoj početnoj, osječkoj fazi, sjeća se, iskreno je zavidjela - ne prvakinji teatra, ne primadoni, već klozet-frajli iz kazališne zgrade. Ta čuvarica "muškog" i "ženskog" besplatno je svako veče, bez iznimke, na za nju rezerviranom mjestu prisustvovala svim premijerama, reprizama i gostovanjima. 

Vjerojatno čak i onda kad je predstava odgođena zbog bolesti glavnog aktera.

Tko zna, možda je povlašteni položaj klozet-frajle bio od presudne usmjerivačke važnosti, možda je ta ljubiteljica Talije, preobražena atmosferom dvorane i događajima na pozornici, u neku ruku zapečatila Inginu sudbinu!?

Nikad ne znaš tko će ti je zapečatiti.

Opčinjenost kazalištem nije s vremenom slabila, kao što često biva u osoba ćudljivih i nepostojanih. Ta koliko je ljepuškastih i provincijski zanesenih učenica svoju teatarsku karijeru započelo i naprasno okončalo u prvom i jedinom nastupu dramske grupe prilikom neke Zgode!

Razočarane što ih nije zapazio lovac na talente, maskirani izaslanik Filma i Televizije. Premda, istinabog, uvijek na kraju vreba neki lovac.

Ovo nije važilo za Inge: nije bila cukrena guskica, slatko ljepuškasta, šareni bombon u izlogu slastičarnice na korzu i dobro se, što je bitno, snalazila u muškim ulogama. A tada je mnogo teže propasti!

Kad je napamet znala gotovo sve dramske i operne tekstove na repertoaru kazališta u Osijeku, vidjela je da tu za nju nema pravog izazova. Spakirala je kovčege (pretpostavljam) i obrela se jednog jesenskog jutra u Zagrebu.

Samo se pitam: je li krenula preko Vinkovaca ili Našica, Virovitice, Koprivnice? I jedan i drugi krak vodi dugo, dugo, kroz Slavoniju, kojoj ona ostaje tiho vjerna. Međutim, za jednu drugu kvalitetu nagrađena je na festivalu u Slavonskom Brodu. Uloga u "Ivanovu".

Kako se glumac osjeća ne kraju svog radnog dana, poslije predstave, pošto je skinuo ruho lica koje je bio dva-tri sata pred gledateljstvom?

Mora li proći kroz svojevrsne komore za dekompresiju, poput ronilaca na velikim dubinama, kako ne bi doživio šok realnosti prelazeći, recimo, iz ruske ladanjske dosadne atmosfere devetnaestog stoljeća u "dinamičnu" zagrebačku noć? Naivno je i dirljivo vjerovati da se sporo i užasno teško oslobađa psihičke košuljice koju je navukao za potrebe predstave.

Naivno i divno je vjerovati da i u svakodnevici živi kao lik koji trenutačno tumači na daskama?

Onda, kako se osjeća glumac poslije pada zastora i pada šminke?

- Kako? Osjeća se prazan! Bezvezno. Ispumpano. Naročito je taj osjećaj intenzivan nakon premijere pripremane mjesecima... Odjednom napetost popusti. On klone. Ako je bio dobar, onda je to ugodno klonuće. U protivnom...

U protivnom prazan je i on i gledaoci.


Primaoci i davaoci



Još je jedna predstava završena. Nekoliko izlazaka pred publiku koja izražava oduševljenje dlanovima, kad već protagoniste ne može nositi na rukama. Cvijeće mijenja vlasnika. Glumci ga vraćaju razdraganoj publici iz Pul, koja je "Ivanova" konzumirala posredstvom čarter avio-leta. Žeđ za kulturom ne poznaje granice.

U bifeu gužva. Poneki obožavatelj htio bi svog idola (češće viđenog na TV ili filmu) vidjeti u naravi, izbliza. U dvorištu polumrak.

Inge više nije krezuba starica otrovna jezika iz "Ivanova". U svakodnevnoj odjeći svakodnevne misli. Dolazi ljeto pa, kao i drugi, i ona želi imati što manje kilograma neto.

Inge Appelt žuri kući, gdje dva dječaka osluškuju korake, pa brže-bolje ugase televizor i šmugnu u krevet.....

Napisao: Zvonimir Majdak, foto: B. Dučić, obrada: Yugopapir (Studio, VI 1979.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate