"Više od godinu dana nisam imao
pojma što znače riječi klimakterij, asocijacija i slične, malo
sam koga razumio, još manje razgovarao - zbog straha da ne ispadnem
glup, a to je te, daleke 1969. godine, kada sam postao poznat preko
noći zahvaljujući televiziji, bilo poprilično neugodno stanje za
pjevačku zvijezdu s književnim aspiracijama"
"... Takvi su Cigani!Kad treba, hladniji su nego Englezi, veseliji nego Grci, tačniji nego Nemci, poslovniji nego Amerikanci.
Nemaju 'bečku školu', i nikad ne ljube ruku ženi.
Često su surovi, ali prividno.
Imaju meko srce i čistu dušu.
Za njih je ipak najbolje da samo prođu pored 'bečke škole'.
Umeju da budu nežniji nego Francuzi.Što imaju - potroše danas, a za sutra misle sutra.
Nije im važno da imaju milijardu dolara, važno je da imaju milijardu kalorija koje treba da potroše.
Snalažljiviji su nego Jevreji kad treba zaraditi novac, a troše ga s većim merakom nego arapski šeici.
Odaniji su nego Japanci.Ne pamti se da je Ciganin ikada bio protiv svoje zemlje.
Žešći su ljubavnici nego Italijani.
Samo Ciganin može u isto vreme da voli devet žena!..."
Sjetio sam se tih uvodnih riječi
romana Šareni dijamanti sjedeći neuobičajeno opušten u pretrpanoj
kavani FCU negdje na periferiji Skopja, obuzet glazbom i pjesmom
Muharema Serbezovskog i njegova mlađeg brata, začuđen silinom
emocije koju su sa samo dvije ili tri pjesme probudili u šarolikom
mnoštvu, osjećajući se istodobno i kao stranac i kao
starosjedilac, a to je proklet osjećaj.
Virtuoznost klarinetista
Mede Čuna, na kojoj bi mu mogli pozavidjeti svi akademci,
razuzdanost harmonikaša Mimija s mnogo kilograma i još više
seksualne mašte kojom je cijelu večer zabavljao stol, ponos
vlasnika u bijelom džinsu, izbrazdano lice konobara, igra svjetla i
tame, votka s okusom anisa, kolo, spontano, razdragano, veliko kolo
oko jednog od kavanskih stupova...
Ni danas ne znam što me je
spriječilo da im se pridružim, da skočim, da zaigram. Gotovo da me
zbog toga bilo sram, mene, usamljenog gosta koji zbunjeno sjedi i
tako odudara od drugih, a to tamo, posebno među Romima, malo tko
voli.
Pomislih kako je velik i dugačak put morao prevaliti Muharem
Serbezovski da bi od reputacije kavanskog pjevača stekao, ili to
barem pokušao, reputaciju istinskog ciganskog glazbenika i
književnika.
Njegov drugi roman Ciganin A-kategorije već je spreman
za štampanje, a treći - Rat ciganskih bogova - piše.
Što želi
Muharem Serbezovski? Četiri dana druženja s njime i stanovnicima
ciganskih naselja Topana i Šuto Orizari - dali su mi barem dio
odgovora.
- Mnogi su posumnjali u podatak da ste
prvi jugoslavenski ciganski pisac, iako je svima drago što je
napokon krenulo.
- Sigurno sam prvi jugoslavenski
ciganski književnik, prvi možda i u mnogo širim razmjerima. No,
moramo raščlaniti neke činjenice, poeziju od proze, na primjer.
Poezije je bilo, pisali su je u nas i drugi Cigani, no prozu, roman,
prvi sam počeo ja.
Govorio sam o tome nedavno na TV, napomenuvši da
je točno kako su mnogi drugi naši i svjetski pisci pisali o Romima,
no njihova su djela odraz zapažanja, a ne ciganskog življenja.
Samo
Ciganin može istinski pisati o ciganskom narodu.
Mogu ja sada
zapažati štošta o npr. Crnogorcima, ali to nikada neće biti
toliko vjerno rečeno kao što će to kazati Lalić, ili Selimović o
Bosancima.
- To, vjerojatno, ne znači da
zamjerate književnicima koji nisu Romi što su posegli za ciganskim
životom?
- Uopće im ne zamjeram! Ciganski je
život riznica inspiracije. Vidljivo je to od filma do opere, od
glazbe do književnosti. Ali, na žalost, nijedan se Ciganin nije
dosad bavio pisanjem. Srećom, sada je jedan baš to počeo. Toliko
mi je toga u glavi da bih već u prvoj rundi mogao napisati desetak
romana.
- Ne bojite li se hiperprodukcije i
ponavljanja?
- Ne, jer mi u prilog ide baš to što
Cigani dosad nisu pisali o Ciganima. Autentika je autentika! Ako je
Pearl Buck postala poznata u svijetu pišući o tuđem narodu, valjda
ću i ja postati poznat pišući o svome.
- Znači li to da imate svjetske
aspiracije? Hoće li prvi roman Šareni dijamanti biti preveden na
strane jezike?
- Roman će biti preveden, a moje su
ambicije velike. Ciganska je mašta golema kao kula, snovi također,
pa se nadam da ću jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu...
- Svaka čast! Visok cilj...
- To je cigansko razmišljanje, iako
mislim da bi normalan čovjek baš tako trebao prilaziti poslu koji
radi. Nadam se Nobelovoj nagradi da bih dobio neku našu. Razumijete?
- Jeste li član Društva književnika
Makedonije?
- Nisam.
- Zašto?
- Vjerojatno ni oni nisu razmišljali o
tome, iako bi neki već glasovit pisac, da potpiše moj tekst,
Nobelovu nagradu sigurno već osvojio.
- Krije li se iza svega toga neki vaš
ciganski kompleks? Meni manje poznata realnost u kojoj vi, kao Rom,
živite?
- I jedno i drugo, jer kada Ciganin
razmišlja, čini to o svim stvarima odjednom, a ne po redu, valjda
da sustigne što je izgubio, iako pri tome, žureći, ne zna ni kamo
ni zašto.
Nijedan narod u svijetu ne iskušava svoj mozak tako brzo
kao Ciganin u nepredvidivim situacijama. Dok razmišlja o jednom, već
ima viziju o drugome. Kao kad narod kaže da jedno
pričaš, drugo misliš, treće radiš. To je najsvojstvenije
Ciganima.
- Zapravo - laž! Kao dobra ili loša
karakteristika?
- Cigani znaju da lažu. I narod kaže:
lažeš kao Ciganin! Ali je ciganska laž plemenita. Lažu plemenito.
I nikada u životu nisu počinili neku kardinalnu grešku u laži.
Lažu radi samoobrane. U krvi im je to, i o tome pišem u svom drugom
romanu.
Znate li da je nula samo Ciganinu nula, ništa? Za svakoga
drugog, to je milijun ili milijarda. Jer, kad kradu ovi naši
direktori, mnogo je nula. Stavi jednu na sto hiljada - pa vidi! Cigani
su siromašan narod.
- Kako onda tumačite bogate ciganske
kuće u naselju Šuto Orizari?
- Tamo rade. Zapravo, do guše su u
dugovima. Cigani rado praznikuju, to im je glavna odlika, pa ih se
polovica zaduži do grla ili kod drugih Cigana ili kod poslodavca,
samo da praznik što bolje provedu, da se odjenu, da potroše dva ili
tri milijuna, da nakupuju hrane.
Ako slavlje traje četiri dana,
petoga dana, da vrate drugove, vade "kredence", televizore,
namještaj prodaju sve to...
Kuće su velike u naselju, imate pravo,
no u njima su i veliki hodnici, a nije ni sve suvremeno riješeno,
kao u mnogim drugim domovima. Cigani se lako snalaze u malim
stvarima, pa tako i u malim prostorima.
Zato u svojim romanima i
kažem da je Ciganin velik izdaleka.
- A slažu li se Cigani s tom vašom
tvrdnjom? Ne vrijeđa li ih?
- Odgovor na to pitanje povezan je s
jednom drugom stvari. Što mislite, koliko je Cigana pročitalo moj
prvi roman? Zapanjujuća brojka od - desetak Cigana! A zašto? Što da
čitaju kad pišem o njima? I tko da natjera Cigana da sjedne za
knjigu dva sata!? Ne može to ni bog, a kamoli Serbezovski!
E sad, da me shvatite, ispričat ću vam kako takvi i slični moji stavovi
o ciganskom karakteru sjedaju u ove naše glave kroz pjesmu, a njezin
utjecaj ne bi trebao da bude malen.
Davno sam još spjevao stihove o
ocu koji je ukrao kruh zato jer su djeca plakala od gladi. Nije se
bojao da će ga Cigani istući, Ciganin je i on, nego da će ga
odati!
Zato taj čovjek pjeva:
"Hajde, Cigani, ajmo na poljanu,
izađimo svi zajedno da jedan drugoga špijuniramo..."
I, što se
dogodilo? Svi me tapšu po ramenu već godinama uvjeravajući me kako
sam divno napisao tu pjesmu i pogodio ciganski mentalitet, a Cigani i
dalje, bez obzira na naravoučenije, tužakaju jedan drugoga.
Za
naselje od četrdeset tisuća Cigana dovoljan je jedan milicionar, da
stane nasred križanja, pa da mu jedan po jedan Ciganin prilazi i
kaže što je tko ukrao, tko što ima od njegovih susjeda,
prijatelja.
A moja pjesma tužno pita:
"Kako to da se nije našao
neki gadžovan, gadžo, a to je svatko tko nije Ciganin - Englez,
Hrvat, Slovenac - pa da oda Ciganina, a ne on svoje?"
- Možda je jezik zapreka? Da ste
pisali na ciganskom...
- Nije to u pitanju! Cigani imaju mnogo
dijalekata. U jednom sokaku barem ih je pet, a koliko li ih je tek u
svijetu!
- Nemate gramatiku ili rječnik?
- Nedavno su izašla dva rječnika —
Uklihov u Sarajevu i Kepevskog iz Skopja. No, ja mislim da nisu
autentični, jer ih nisu radili Cigani. Pitanje glasi: za koga su
napisani? Ako za Cigane, grdno su se prevarili.
Prolistao sam oba, a
posebno cigansko-srpsko-hrvatsko-engleski rječnik, i vjerujte mi - prije bih naučio engleski!
U tom se rječniku Ciganin ni za živu
glavu ne može snaći. Trebao bi zaboraviti svoj jezik i iznova učiti
nove oblike, pravila.
- Treba li vam takav rječnik i zašto
ga, onda, Romi ne prirede?
- Treba, no ambicije nam nisu velike. I takvi su Cigani! Zapravo, treba reći
hvala tim ljudima koji su priredili rječnike, uza svu kritiku. Bolje
da se barem netko trudi! No, Cigani jednostavno nemaju vremena za to.
Rekoh već: neprestano žurimo, a ne znamo ni kamo ni zašto!
- Nije li vam žao kad shvatite da je
vaše romane pročitalo samo desetak Cigana? Ako se pitate kome su
namijenjeni rječnici koje kritizirate, pitam kome su namijenjeni
romani koje Cigani ne čitaju?
- Odlično pitanje! Ja u prvom redu
želim pokazati onima koji misle da poznaju ciganski život - da ga
ne poznaju! Iz baze pišem o Ciganima, pa prvo želim da drugi
promijene neko svoje pogrešno mišljenje o njima, a da pri tome
uživaju u literaturi koja je lagana, ljudska, ciganska priča.
Serviram im dušu cigansku na tanjur zato da nas gledaju drugačije
nego dosad.
- Pri tome, čini mi se, ništa ne
uljepšavate. Čak vam prigovaraju da Rome ponekad prikazujete suviše
crno.
- Prikazujem ih onakvima kakvima ih
vidim, kako sam ih kao Ciganin doživljavao. Za nekoga, to je moje
viđenje lošije od onoga koje je o Ciganima već postojalo, za
nekoga bolje. Barem je to moje viđenje zanimljivije, jer dubinski
ulazim u dušu Ciganina.
Kažu posvuda u nas, djeci, kad neće da
spavaju: "Ako ne zaspiš, doći će Ciganka i ukrasti te."
Što se sve iza toga krije? O tome
ljudi, jednostavno, ne razmisljaju, a otud do predrasude kratak je
put.
- Je li pogrdno nazvati Ciganina
Ciganinom? Vi neprestano inzistirate na terminu Ciganin, a
izbjegavate Rom.
- Pobornik sam Dostojevskog, koji kaže
da je ideja koja se iza nečega krije - važnija! S kojom je idejom netko
doviknuo na utakmici igraču suparničkog tabora "Ciganine"? Sigurno ne zato da uvrijedi Ciganina.
Ja to gledam nekim svojim
očima: viče se tako iz navike, na svakoga tko pogriješi, tko se
pogrdno ponaša, tko se izdvaja izvan ustaljenog ili normalnog. Da su
mislili vrijeđati, psovali bi majku.
Uzmite samu riječ Ciganin.
Odvajkada se tako zovemo. Ja, zapravo, nemam ništa protiv toga da
nas zovu Romi ili Cigani. Znam da se u Jugoslaviji inzistira na
Romima najvjerojatnije zato što je Ciganin pogrdno.
Ja tako ne
mislim. Svejedno mi je! Hajde da mi vidimo socijalni status Ciganina
ili Roma - kako se zapošljavaju, da li bježe iz škole, kako ih
obrazovati, emancipirati?
A sada, čim mu spomeneš emancipaciju,
Ciganin će ti ... boga jer će misliti da mu spremaš A-bombu. Rom
ima i svoje značenje: čovjek! Zovemo li se Romi, ispada da smo samo
mi ljudi. Što su onda drugi?
Bio sam u Indiji, u nasoj pradomovini,
i ni čuo za Rome nisam. Pogrdno? Samo za onoga tko se loše ponaša!
I mi, u našoj mahali, Ciganinu hohštapleru ili kradljivcu koji
pretjera kažemo: "Hitleru jedan!" I što sad?
- Napustili ste naselje Topana, u kojem ste rođeni i gdje ste proveli djetinjstvo, preselili ste u suvremeni stan,
putujete svijetom... Koliko vas to udaljava od, kako ste rekli, baze
i koliko ste privilegirani u odnosu na druge?
- Vrijeme teče dalje. Cigani istodobno
gledaju i unazad i unaprijed. Mene moja prošlost fascinira i stalno
joj se vraćam, toj neimaštini, bijedi, ocu koji je umro prije tri
godine, a bio je prvi ciganski intelektualac, učitelj u Topani.
Sada
bih mu dao tri ordena za hrabrost kako je uspio da othrani devetoro
djece. No, gledamo li naprijed, želimo li uhvatiti korak sa
svijetom...
Otišao sam 1969. godine u Beograd i nakon televizijskog
nastupa preko noći postao zvijezda. Osjećao sam to. Zatvorio sam se
te prve večeri u hotelsku sobu i pitao:
"Muhareme, što ću s
tobom dalje?"
Nisam završio nikakvu školu, nisam imao nikakvu
kvalifikaciju, stigao sam iz primitivne i neobrazovane sredine i
kako da opstanem među inteligencijom?
Godinu dana pojma nisam imao
što znače neke riječi kao klimakterij, asocijacija itd. Ljudi u
mom društvu pričaju, a ja šutim i samo slušam, pogađam značenje.
Danima sam spajao riječi sa značenjem, učio, odgonetavao.
Brujale
su mi u ušima te, prve noći uspjeha, očeve riječi:
"Ako se
želiš probiti, čitaj, čitaj!"
To i napravih! Odmah ujutro
otišao sam u knjižaru, uletio unutra i rekao "Dajte mi ovu
knjigu", a da nisam imao pojma ni tko piše ni što piše. Bila je
debela. Zvala se Kako se kalio čelik.
- Zvuči pomalo sladunjavo, kao u
priči, no ipak vjerujem.
- Tako je i bilo! Iskalio sam se dobro!
Postao sam popularan kao pjevač, obišao sam cijeli svijet i doživio
sve što jedan čovjek doživjeti može uz glazbu. No, nikada nisam
zapravo otišao iz mahale. Eto, i stan mi je odmah u njezinu
susjedstvu.
Cigani me strahovito vole. Zašto? Zato što sam na sceni
bio Muharem Serbezovski, a u životu običan Ciganin, isti Ciganin
kao i oni koji s njima žive. A to što sam se uselio u stan, na to
me natjerala i ova moja književna rabota: treba mi malo mira i
koncentracije, a toga u mahali nikada!
Vole me... Kada sam nedavno
doživio prometnu nesreću i završio u bolnici lakše ozlijeđen,
pročulo se to po Šuto Orizari i za pola sata skupilo se njih pet
stotina da mi dadu krv. Neću napustiti taj ciganski život jer bih
bio izdajnik!
- Oslikavate li u vašim romanima samo
pojedine trenutke, nešto što je bilo i više nije?
- Cigani i kada broje i kada
razmišljaju i kada se mijenjaju - čine to u stoljećima. Ne broje na
desetljeća ili godine. Na stoljeća!
- Zvuči divno!
- A to znači da je npr. moj djeda
Džafer, koji je imao sto sedam godina kada je umro, svojim životom
pokrio nekoliko generacija, a da nije primjetio neku veliku promjenu
u Ciganima! Ni u mahali!
Identifikaciju s mojim narodom tražim tamo
gdje je najosjetljiviji, a Cigani su posebno osjetljivi kad netko
kaže da je bolji od njih, osobito ako je i on Ciganin.
Svi mi mislimo
da smo Cigani A-kategorije, pa i ja. Zbog te identifikacije čak se
pomišlja da je moj prvi roman autobiografski, iako je to samo manjim
dijelom, i to više ambijentalno i faktografski.
Zašto Cigani broje
godine u stoljećima? Zato što misle da će tek druge generacije navaliti, promijeniti svoj
život, zato što se jedna generacija oslobađa odgovornosti i
prebacuje je na drugu: neka djeca i unuci idu na fakultet.
- Kako vidite Ciganina u budućnosti, s
fakultetom, pored kompjutora? Što će se dogoditi s tradicijom?
- Ne bojim se!
- Mislite li da su to prirodne promjene
u njihovoj emancipaciji?
- Ne zato, ne bojim se, jednostavno,
stoga što se to nikada neće dogoditi. Ciganin će ostati Ciganin
bilo što da se dogodi, bilo što da nauči, taman da mu Amerikanci i
Rusi skinu mjesec u dvorište, u mahalu.
Ciganin se od svih ljudi na
svijetu najviše srodio s prirodom. U svom trećem romanu o tome
pišem pa tvrdim da su, recimo, Cigani jedini pravi sljedbenici Isusa
Krista, Muhameda i ne znam koga sve ne! Jer, kad se govori o
poštivanju religijskih zakona, jedino ih se Cigani pridržavaju.
- Kako to?
- Zanimljivo, ha!? U romanu Rat ciganskih bogova kažem kako Cigani vjeruju u najviše bogova. U jednoj
mahali, šesnaest Cigana vjeruje u sedamnaest bogova, a koliko nas
je, Cigana!
Zašto se, dakle, Cigani pridržavaju svih Zapovijesti?
Npr. ne čini zlo drugome!
Amerikanci zloupotrebljavaju atome. Rusi
MIG-ove, svatko nešto, a mi Cigani ništa što bi vodilo uništenju.
Kad bi svatko u svijetu razmišljao tako kao mi, bilo bi kudikamo
više tvornica, mira i glazbe u svijetu.
- A bi li Romi i radili u tim
tvornicama?
- Hm... Napisao sam da se Cigani bave
lakim poslovima jer misle da je lakše naći težak posao nego lak.
To je točno! No, glazbe bi sigurno više bilo.
- Prvi roman štampao je Veselin
Masleša iz Sarajeva, a i drugi će. Je li bilo teškoća dok ste
tražili izdavača?
- U Masleši su shvatili da može
postojati ciganska književnost. To su kreativni ljudi. Sigurno je
lakše napisati roman no objaviti ga, pa samo zamišljam kako je
mladim ljudima početnicima.
Mi, Cigani, stoljećima smo navikli ljude da nas gledaju jednim očima - kao čistače cipela npr. ili
gurače kola.
Odjednom, eto Ciganina koji hoće i da piše! Trebalo
je to progutati. S prvim je romanom bilo lako. S drugim već teže.
Valjda su ljudi mislili došlo mu, pa napisao roman, neće više!
No, ako uistinu vlada jednako pravo u tom našem bratstvu i
jedinstvu, treba da nam se i tu otvore vrata, da nam se pomogne.
- Ta su vrata već odškrinuta uz pomoć
vaše pjesme i poezije. Koliko pjevač Serbezovski prodaje
književnika Serbezovskog?
- Vjerojatno jedno utječe na drugo.
Tiraža prvog romana iznosila je deset tisuća, a sada će biti
ponovljena. Inače, ako mislite i na tzv. cigansku pjesmu koju nude
televizijski i radio-urednici, ne slažem se.
U osnovi griješe kad
guraju grupe kao Sar e Roma ili Odjila. Zašto ih guraju? Da ugode
nama Ciganima? Da nam puste točku pa da budemo zadovoljni? Nismo
zadovoljni! Jer ne znamo o čemu pjevaju. Ne znaju to ni oni
sami. Ne razumijemo se. Nisu oni Cigani, samo koriste trend.
Zašto
urednici RTV ne dođu u mahalu pa uhvate neku Ciganku ili Ciganina
koji autentično pjevaju? Tada će cigansko srce istinski zadrhtati.
Što će nam forma?
A glazba koju nam
naturaju, to su ruske ciganske pjesme koje ni ritmom ni jezikom
nemaju s nama veze, a najmanje s indijskom glazbom koja je u osnovi
naša. A to nije ritam kazačoka!
- Tvrdite, dakle, da vi stvarate pravu
cigansku glazbu?
- I glazbu i tekstove! Kad to kažem
urednicima na TV, odgovore mi:
"Ma, nema veze, nama je važan
ritam!"
Pa, dobro, mislim ja - što i vi ne skladate vašu glazbu
tako, s nevažnim, karikiranim tekstovima? Ma, nije to to,
razuvjeravaju me. Čekaj, jest, to je!
- Većina je vaših pjesama na
srpsko-hrvatskom?
- Točno. Samo tri ili četiri pjesme
pjevam na ciganskom. Ne želim da budem, da budemo lokalni, želim
da me razumije, da nas razumije cijela Jugoslavija. Zapravo mi je
svejedno hoće li mi to Cigani zamjeriti ili ne, jer sam siguran da
će me inercijom voljeti kao Bosanci Safeta. A ja hoću da me zavole
i drugi ljudi, cijela Jugoslavija.
- Iako se s nekima od vaših
nepomirljivih stavova neće svi složiti, dojam je da se istinski
borite za status Cigana.
- Bez lažne skromnosti, više od svih
Cigana u Jugoslaviji! U svim svojim pjesmama trudio sam se da budem
progresivan, da usmjerim na nešto što valja, za bolje cigansko
sutra, za međusobno poštovanje među narodima.
Zato se slobodno
deklariram kao Ciganin, i kao takvog prihvatila me cijela
Jugoslavija. Tek sada znam što je npr. značila jedna moja davna
pjesma koja kaže...
Ciganin sam, voljena, ne ostavljaj me, grli me, ljubi me, dat ću ti ja sve... Ciganin sam, voljena, ne ostavljaj me.
Odmah je to bilo simpatično, a i kasnije, kad bi se neki naš mladić
zaljubio u Hrvaticu ili bilo koju pripadnicu drugog naroda, odmah je
pjevušio tu pjesmu.
- Koliko vam je važno da vas shvatimo?
- Bitno je to! I ja moram razumijevati
mnogo toga oko sebe jer sam dio ove zemlje, ove Jugoslavije. Uvjeren
sam da su Cigani privrženi Jugoslaviji i da se, kad bi se nešto, ne
daj bože, dogodilo, ne bi ni trunka drugačije ponašali
od drugih naših naroda i narodnosti.
No, i nas treba shvatiti.
Posebno me smeta što mnogi naši umjetnici, pjevači, čak i ljudi
na visokim položajima, ne priznaju da su, zapravo, Cigani, jer se
boje da će im to škoditi karijeri. A ima ih, vjerujte mi!
- A što je sa Ciganinom lutalicom koji
toliko uporno živi u nekim našim predodžbama o vašem životu, što
je sa čergama?
- Bio on u naselju ili u čergi,
Ciganin će uvijek ostati to što jest. Ciganin ne može bez
prirode, nedostaje mu uvijek nova rijeka, da s njome komunicira kao
vi telefonom.
Ciganin i inače voli mrtvo biće pri konzultiranju, pa
će vodu pitati sve što ga tišti, a ne Ciganina, da ne ispadne kako
je taj kojega je pitao bolji od njega.
Ne vole skučen život, rado
bi da im je sve nadohvat oka i ruke, uvjereni su da je Zemlja
stvorena za ljude, a i oni su to, pa po njoj slobodno hodaju i
zastaju gdje im padne na pamet. Otuda i teškoće i nesporazumi s
posjednicima, a Cigani to nisu. Dovoljan im je tek malen kutak na
Zemlji!
Razgovarao: Dubravko Stojsavljević, snimio: S. Szabo (Studio, jun 1985.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
