Kako su preživjeli bijeg iz Jasenovca: Sava Petrović i Rajko Stojaković, ponovni susret nakon 25 god.


Travanj 1970: Prije desetak dana, otprilike, Sava Petrović, radnik tvornice bezalkoholnih pića "Osječanka" u Osijeku, upravo je bio sjeo za stol na nedjeljni ručak sa svojim ukućanima kad li se oglasilo zvono na vratima.

Vrata je otvorio Savin stariji sin Miroslav, ali se ubrzo vratio u sobu:

- Neki čovjek pita za tebe, tata.

Sava se nevoljko digao od stola. Kad je u hodniku pred svojim stanom u Proleterskoj ulici u Osijeku ugledao koštunjavi lik plavokosa čovjeka, njegove su se oči razrogačile kao pred nekom aveti. U hipu su se u tim očima smijenili i bljesak radosti i sjena tuge i odsjaj nevjerice.

Stajao je tako šutke nekoliko sekundi, a kad se bacio došljaku u zagrljaj s riječima "Jesi li ti to, Rajko?" - sva ona raspoloženja u njegovim očima jednostavno su se utopila u suzama.

Živci toga 45-godišnjaka koji je u svom životu toliko toga prevalio preko glave nisu mogli izdržati u tom času, i on je zaplakao. 

Uostalom, lik čovjeka kojega je sada, nakon 25 godina, prvi put ugledao, naglo je podigao veo zaborava s onih pet dana... pet najdužih i najtežih dana u njegovu životu, jednako kao i u životu njegova druga Rajka Stojakovića ...


*****



U ustaškom logoru Jasenovcu osvanuo je 23. aprila 1945.

Svima u logoru, pa i dotle preživjelim logorašima, bilo je toga dana jasno da se približio kraj stravičnom mučilištu, ali i da je došao kraj svima njima. Jer, ustaše nipošto nisu htjele ostaviti tih 1500 polumrtvih ljudi da sutra budu živi svjedoci njihovih zvjerstava.

Zato su krvnici još dan ranije sve preživjele muškarce satjerali u dvije logorske zgrade, samo da što bolje zametnu tragove krvološtva.

I kada se tog kišovitog jutra, u nedjelju 23. aprila u 9.30 sati u barakama prolomilo "Drugovi, bjež'mo" - mnoštvo gladnih i izmučenih ljudi pokrenulo se kao bujica prema vratima logora.

Ustaške straže na ulazu u logor zasule su mecima i rafalima iz mitraljeza i pušaka to neobično mnoštvo iznenada oživjelih kostura. 

Mnogi su već u prvim koracima pali. Ali se bujica više nije mogla zaustaviti.

Logoraše su vatrom dočekivali i drugi kordoni ustaša oko logora. Nakon svakog kordona brigada bjegunaca bila je sve rjeđa i malobrojnija, ali plima bijega pred smrću jedino se smrću mogla zaustaviti. A kad je probijen - kako se činilo - i posljednji kordon, od 1300 logoraša ostalo ih je jedva stotinjak.

Da bi što manje skretali pažnju na sebe, bjegunci su se ubrzo nakon proboja i kroz posljednji ustaški obruč podijelili u manje skupine, po trojica ili četvorica u svakoj.

Jednu skupinu od četvorice logoraša, koji su se dohvatili obližnje šume i prešli preko rječice Strug, sačinjavali su jedan stariji Banjalučanin, pa neki Stevo, stolar iz Srijema, također stariji čovjek, te 19-godišnji Sava Petrović iz Velikog Nabrđa kod Đakova i 15-godišnji Rajko Stojaković iz potkozarskog sela Vrbaške.

Iako goli i bosi, promrzli i nasmrt izgladnjeli, četiri bjegunca vjerovala su da su već prebrodili najteže i da su spašeni. Izmakli su već iz šume i dohvatili se nekog šipražja, kad li su, osvrnuvši se, na svoj užas ugledali kako ih dostiže manja skupina ustaša.

Što sada?! Pred njima je, s jedne strane, bila široka otvorena ledina, s druge strane, grmlje i neka močvara.

Sava i Rajko bacili su se u šipražje i stali grozničavo puzati kroza nj. U tom času izgubili su iz vida starog Stevu. Vidjeli su samo to kako se onaj stariji Banjalučanin dao u bijeg preko ledine. Ubrzo zatim kroz šipražje su projurili ustaše pucajući za Banjalučaninom. On je, pogođen mecima, pao.

Priljubivši se tijelima uz mokro tlo u grmu, Sava i Rajko pritajili su se bez daha.



Koraci, psovke i žamor ustaša



Što su dotle njih dvojica znali jedan o drugome? I mnogo i ništa. Sava, koji je posljednje mjesece u logoru proveo radeći u kemijskoj radionici, gdje su logoraši kuhali sapun i galicu i spravljali neki lijek protiv dizenterije, zapazio je već prije tog malog plavokosog dječaka, mršavog poput treščice, jer je radio u lančari koja se nalazila u blizini kemijske radionice.

Razgovarao je ponekad s njim, pa je znao da su dječaka ustaše dovele u logor iz Potkozarja mjesec dana prije njega. Tada je dječak imao 12 godina. Sava je znao i to da je Rajkov stariji brat već poginuo u logoru.

Tri godine mlađi Rajko znao je o Savi isto toliko, ako ne i manje. Ipak - budući da mu je Sava jednom u logoru u času iskrenog povjerovanja to rekao - znao je i to da u kemijskoj radionici ima i natrijeva cijanida koji je veoma otrovan. Priznao mu je da uvijek drži kod sebe jednu takvu bočicu otrova, da otrovom skrati sebi život ako se nađe u bezizglednoj situaciji i pred nepodnosivim mukama.

I eto, sada njih dvojica, stjecajem prilika, leže tu u grmu, drhture bez glasa i daha, zbliženi na život i smrt, vjerojatno bliže smrti nego životu.

Bijesni i bahati povik "Stoj!" koji je odjeknuo u blizini, prenuo ih je iz razmišljanja i obojica protrnuše do srži kostiju.

Koraci, psovke i žamor ustaša, koji su vukli jadnog Stevu, primicali su se sve bliže dvojici skrivenih bjegunaca.

Tada je Sava, tko zna odakle iz svojih dronjaka izvadio bočicu. Velike plave grozničave oči 15-godišnjeg Rajka bljesnule su. Jedva čujno prošaputao je:

- Nemoj sve. Ostavi i za mene!

- Ostavit ću.

Taj odgovor Rajko je više pročitao na Savinim usnama nego što ga je čuo. I kao da je u tom trenutku osjetio olakšanje. Ne, ustaše ga više neće moći mučiti.

Ležeći u grmu, dva mlada čovjeka još više su se skutrila jedan kraj drugoga, da budu što bliže i u trenutku smrti.

Ustaše su, vodeći svoju žrtvu, došle već na nekoliko metara do skrivenih bjegunaca. Još korak, još dva koraka i nagazit će na njih.

Sava je prinio grlić bočice usnama.

Rajko je pružio ruku da bočicu prihvati prije nego što će Savina ruka klonuti.


Dobri stolar Stevo iz Srijema 



A onda, kao da se dogodilo čudo! Ustaše su skrenule i stale se udaljavati. Odvodili su samo Stevu, jedinog uhvaćenog od četvorice bjegunaca iz te male skupine. Glasovi su se sve slabije čuli.

Ali su Sava i Rajko još uspjeli čuti kako su ustaše bijesno pitale Stevu da li u blizini ima još koji bjegunac, ali je ovaj muklo odgovarao:

"Ja ne znam".

I tako je, odlazeći u smrt, dobri stolar iz Srijema spasio toga dana svoja dva mlađa druga.

Sava i Rajko proveli su još čitavu noć i čitav dan u tom svom čudnom skrovištu u grmlju, ne usuđujući se da se bilo kamo maknu.

Pet dana i pet noći trajalo je njihovo probijanje prema Rajiću, Okučanima i padinama Psunja.

Živjeli su pet dana kao progonjene zvijeri, krijući se od pogleda bilo kojeg živog stvorenja. Nekoliko su puta gotovo naletjeli na razjarene Nijemce ili ustaše u povlačenju.

Hranili su se lišćem i travama. Nekoliko su puta pomišljali da je sve izgubljeno, a bočica s otrovom činila im se kao jedino spasenje. Ali uvijek im, na sreću, to nije trebalo.

I kad su, nakon pet dana i pet noći straha od svakog šuma i od vlastite sjene iz nekog sjenika u selu nedaleko od Lipika ugledali prve borce sa crvenom zvijezdom na kapi - bila je to izvidnica jedne partizanske brigade - Sava Petrović i Rajko Stojaković kao da su se nanovo rodili.

Bio je petak, 28. aprila i bilo je jutro kad su dva krajnje iznurena bjegunca susrela prvu partizansku jedinicu.

Bila su to, kako će se kasnije doznati, dvojica između 55 preživjelih od 1500 jasenovačkih logoraša koji su onog nedjeljnog jutra krenuli u presudni juriš.


Svakako se naći kad rat završi



Već istog dana uveče rastali su se, Rajko je dodijeljen izviđačkoj četi Prve proleterske brigade, a Sava 21. srpskoj brigadi. I rastajući se, tamo negdje kod Lipika, oni su dugo jedan drugom stiskali ruku i obećavali da se moraju svakako naći kad rat završi.

No putovi su čudni, često nepredviđeni. A i vrijeme strahovito brzo leti. Sava je, nakon demobilizacije, otišao u svoje selo. Ali je na mjestu svog doma našao samo zgarište.

Ostao je bez ikoga od bližih rođaka. Uredio je i obnovio kuću, a kasnije se nastanio u Osijeku.

Rajko je u vojsci izučio za šofera. Kad se vratio u rodno selo, gdje također nije našao svoje najbliže, radio je neko vrijeme u seljačkoj radnoj zadruzi. Kasnije je prešao u Zagreb, a od 1957. godine živi u Kanadi.

Obojica imaju danas svoje sretne obitelji.

Došavši ove godine na odmor iz Kanade, Rajko je nekako saznao za adresu svog druga i našao ga je.

Nakon prvih trenutaka susreta, nakon velikog uzbuđenja i radosti, Sava i Rajko dugo su jedan drugome pričali o svojim životnim stazama nakon rastanka prije 25 godina.

Dogovorili su se da će se uzajamno s obiteljima posjećivati svakog ljeta kad Rajko dođe u domovinu iz Kanade. Naime, Rajkova supruga i tri njegove kćeri žive u njegovu rodnom selu Vrbaški.

I bit će tako, da će odsad dvije već povelike sretne obitelji, kojih danas ne bi ni bilo da nije bilo sreće i u onom dramatičnom bijegu dvojice mladih logoraša, svakog ljeta obnavljati, proširivati i učvršćivati jedno prijateljstvo, zasnovano na mnogim nevoljama i na jednoj maloj bočici otrova.

Napisao: Ratko Zvrko, snimio: Z. Ramničer (Arena, 1970.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate