Pavle Vuisić: Ne voli film, pa zato ne voli ni novinare - bježi od njih kao od kakve epidemije... (1979)




Znate, Paja ne voli ovo što radi! Radi zato što mora da radi i što ne zna što bi drugo. A inače ne voli film i sve ovo oko njega, pa zato, možda, ne voli novinare. Bježi od njih kao od kakve epidemije. On tako na našoj Adi ne bježi ni od čitavog roja komaraca!






Tužno i sumorno djeluje ovih dana Ada Ciganlija, Sava je mutna, nebo tmurno. A jesen ovdje i te kako može biti lijepa. Ne tako lijepa kao proljeće i ljeto, ali može i žuto lišće u odsjaju vode da uzbudi i zanese.

I lagani vjetar koji vas načas zaplaši da podignete okovratnik, i tiha sirena, kao jecaj kakve usamljene bijele lađe koja pozdravlja obalu Ade i njene adaždije. 

Sve to može biti lijepo. Ali ova jesen, ova sadašnja jesen nije lijepa.

Ne, nije to jedan od onih tvrdoglavih dojmova koji se vječito identificiraju s psihologijom zakerala i gunđala: 

"Eh, nije to ono što je nekad bilo!"

Ali umjesto prave, plavičaste i pomalo misteriozne izmaglice, koja katkad skriva i prekriva Adine prirodne i umjetne predjele i prizore, sada je taj prokleti smog preuzeo tu ulogu, i tu stvarno nema što da se zamjera onima koji uzdišu i mumljaju onu već spomenutu trečenicu.

A ljeto na Adi jedino nije ljepše u onoj TV-emisiji, i valjda je to jedan od mogućih razloga što je Pavle Vuisić odbio da joj bude domaćin!


Nećemo o filmovima!



Za početak napomena: nećemo danas mnogo o filmovima Pavla Vuisića, njegovim nagradama i priznanjima, te o tome koliko je zapravo cijenjen. 

A da bi početak bio jasniji, Paja je jedan od najpoznatijih beogradskih adadžija. 

Do prije nekoliko mjeseci, jedna je od onih pedesetak kućica na splavima od benzinskih bačava bila njegova. Sada više nije, ali sada jedan bijeli brodić koji vas može, makar i načas, vratiti u stara dobra vremena kada je vestern bio sasvim normalna, svakodnevna pojava u kinu. 

To je brodić s onim neizostavnim kotačima na bokovima, koji su u svojim mebliranim salonima nosili kockare, revolveraše, sumnjive i nesumnjive ženske, raznorazne probisvijete, pustolove i "svijet iz boljih kuća". A sve niz i uz Mississippi!

Eto, sada u Savinom rukavcu pokraj Ade, koji će uskoro, po običaju, biti pretvoren u zimovnik, ljuljuška se jedan takav brod, a kapetan mu je Pavle Vuisić, učitelj lijepog ponašanja pred filmskim i TV-kamerama, pobjednik i režiser mnogih privatnih, komornih, spremanja gozbi, čovjek koji neizmjerno voli rijeku i vodu... pogledom!


Bikinijada



Još o Adi, Pajinom pribježištu: ona je, kao i divlji zapad, znala da ugosti ljude raznih ćudi, karaktera i zanimanja. Dakako, i one bez zanimanja: avanturiste, beskućnike, osobenjake, dobrovoljne izgnanike. 

Pa i to su neka zanimanja, nije li tako? 

A o alasima, tim riječnim majstorima bez kojih nema ni riblje čorbe, ni paprikaša, ni brodeta, gotovo da i ne treba ništa govoriti! Oni su, možda, i najveća dragocjenost Ade i najveći prijatelji svih adadžija.

A ljeti se ipak sve učvrsti i osigura kako bi uživanje bilo potpunije, a s druge susjedove splavi zveket žlice u dubokom tanjuru.

A pored obale, kao na kakvoj pisti, prava bikinijada. I zato je ljeto ljepše!

A o Pajinim filmovima? Pa dogovorili smo se!


Zid šutnje



No i da nismo, ne bi ništa vrijedilo...

- Da vam kažem nešto: sve to što se piše po novinama, nije, brate, u redu. Ja osobno još nikada nisam dao ni jedan jedini intervju ili pristao na nešto slično! I što tu ima da se priča o filmu?

- Ali "nešto slično" se ipak pojavljivalo?

- Sve je to izmišljeno, kad vam ju kažem! Ja nisam ništa pričao!

Ovaj dijalog vodili smo nedavno u Senjskom rudniku, u kamp-kućici, zapravo bifeu ekipe filma i TV-serije "Petrijin venac" Srđana Karanovića. 

Nevjerojatno, ali točno: u trenutku kada je saznao da pred sobom ima novinare, Vuisić je počeo da ječi, uzdiše, šišti. 

Kao da se sprema na operaciju!

- Nemojte, ljudi, ako boga znate, ne mogu ja to! Što da vam pričani o filmovima? Pa nije taj moj rad toliko značajan, nije to uopće vrijedno pažnje! Novine, valjda, imaju pametnija posla od toga da pišu o Paji Vuisiću!

A zapravo sve to možda i nije tako nevjerojatno. Jedino što su takvo pitanje o smislu i besmislu još davno prije Paje Vuisića trebali postaviti drugi.

Šutnja može samo ponekad biti znak odobravanja. A mi pijemo kavu (kod njega nismo opazili nestašicu tog napitka) i šutimo. 

U prikolicu ulikzi Andrija Radić

On je nekad bio profesionalni vozač filmskih ekipa, odnosno dugo je godina bio nezamjenjiv. Sada je privatni prijevoznik. 

Film opet ne može bez njega, i sada daje svoje usluge "Petriji". Sjeda i on pored nas. Svi šutimo. Ipak, Pavle Vuisić prvi prekida tišinu:

- A sjećaš li se, Andro, boga ti, kad smo ti i ja zajednički jednom držali bife?

- Kako da se ne sjećam, Pajo! Bilo je to na snimanju filma "Desant na Drvar". E, baš smo onda lijepo živjeli! Svakog smo dana pekli po dvije ovce na ražnju. Bilo je pića koliko voliš!

- Mora da ste lijepo prošli? - naivno pita momak koji kuha kave.

- Ma kakvi lijepo prošli! Pa gdje to može da bude kad Paja i ja držimo bife?! Na piću se najviše zarađuje, a nas smo dvojica najviše... popili!

Paja se smješka, skida naočale i stavlja ih na stolčić. Dodao bi nešto, ali ne zna što. 

Osim da se i on pridruži žalu za "dobrim starim vremenima". No on ipak nešto u sebi sabire, a glasno konstatira:

- A, vidiš, ja sam dosad jedno pet puta igrao kafedžiju. Nedavno u "Salašu". I sada sam u "Petriji" kafedžija. Pa, slušaj, to i nije tako mnogo! A na filmu sam još od "Čudotvornog mača". Što mi je uopće trebalo sve ovo?

Kasnije, njegov drug, odnosno kum, koji je tu Pinterov pomoćnik oko kamere, inače suborac ne samo iz mnogih filmova nego i jedan od najvjernijih adadžija, govori mi tiho, na uho, da Paja ne čuje:

- Znate, on ne voli ovo što radi! Radi zato što mora da radi i što ne zna što bi drugo. A inače ne voli film i sve ovo oko njega, pa zato, možda, ne voli novinare. Bježi od njih kao od kakve epidemije. On tako na našoj Adi ne bježi ni od čitavog roja komaraca!

Opet se, bar u mislima, vraćam Adi: uvečer, kad se vrelina smiri, kad vrućina posustane, a užareni se predmeti počnu vraćati svojoj normalnoj temperaturi i ljudi odahnu. 

Mislim na one koji tu žive, ili koji provode i svoj godišnji odmor i sve ostalo slobodno vrijeme. 

Mislim, prije svega, na Paju i njegovo društvo. I na njihove večernje sjedjeljke. 

I onda se sjetim one Kiplingove pričice o nekom njegovu prijatelju pukovniku iz Indije, koji se stalno hvalio da njega komarci uopće ne grizu i da on spava kao beba.

- Pukovnik je u prvom dijelu noći toliko nakresan da uopće ne osjeća komarce - pričao je i objašnjavao slavni književnik. - Kasnije su komarci toliko pijani da im pukovnik više ne pada na pamet!


Urođeni instinkt i talent



Majstor kamere Tomislav Pinter prisjetio se jedne Pajine uloge (a nedavno smo je vidjeli i na televiziji), pa i ne samo uloge...

- Radili smo zajedno mnogo filmova - kaže Pinter. - Evo, sad mi se baš vrze po glavi "Dvostruki obruč" Tomislava Tanhofera. Tu je Paja igrao kafedžiju, i to negativca. Paja ima čudesnu moć i snagu pred kamerom. Osjeća je instinktivno, to je neki neobjašnjiv urođeni talent. 

Ipak, mislim da je ključ njegova brzog shvaćanja što i kako treba uradili u nekoj ulozi u njegovoj načitanosti.

Mnogo je pročitao i mnogo zna, veoma je obrazovan: Zato izuzetno brzo shvaća.

Vuisić obično igra sirove, proste ali dobroćudne ljude. 

Vjerojatno će mnogima taj podatak o njegovu neprestanom zanimanju za knjigu, dobar roman, biti u neku ruku paradoksalan. 

Ali, kad se zna da je najprije studirao pravo, da je zatim prešao na svjetsku književnost i da je sve to ostavio kad ga je filmski režiser Voja Nanović pozvao da igra na filmu, onda to uistinu nije toliko paradoksalno.

- A bio sam lud što sam ostavio književnost! Ali, gdje možeš, kad jednom ovdje upadneš (misli na film, dakako op.p.) - sve je gotovo!


Zapisano u bilješkama



Rođen 1926. na Cetinju (gdje mu je otac službovao), Pavle Vuisić jedna je od najmarkantnijih ličnosti jugoslavenske kinematografije, ali, i najčudnijih. 

Omiljen je u gledalištu zbog svoje prirodnosti i dominacije. 

Nije lako igrati pored njega, jer tada nije teško biti u njegovoj sjeni. 

Ali s druge strane, svojim golemim iskustvom podrška je svima. Kad je raspoložen, onda je nekako i svima lakše. I početnicima prvenstveno! Pomaže im, savjetuje...

Budući da se neke stvari (i pored dogovora) nisu mogle izbjeći, sjetih se jednog anegdotskog fragmenta koji je napisao John Cage u svojim "Mogućnostima za kratku priču". 

Znameniti je muzikolog prisustvovao predavanju nekog poznatog filozofa. 

"Morate poklanjati punu pažnju onome što se govori, a to ne možete činiti ako hvatate bilješke", upozoravao je predavač.

- Gospođa s moje desne strane - zapisao je Cadge - hvatala je bilješke. Čovjek koji je sjedio desno od nje, gurnuo ju je laktom i rekao: "Zar ne čujete što govori? Ne treba da hvatate bilješke!"

Ona je tada pročitala što je zapisala i rekla je: "Dobro, imam to zapisano u svojim bilješkama!"

Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, XI 1979.)



Uskoro: Priča o Pajinom dželatu - Šiceru...




Podržite Yugopapir: FB TW Donate