Katalin Ladik, najmodernija poetesa Vojvodine: Zbunjeni ste - a to sam i željela... (1970)




S odličnim uspjehom završila sam ekonomsku školu i kao jedna od najperspektivnijih djevojaka s diplomom te škole zaposlila sam se u banci. Zaposlila i pogriješila. Bilo je to užasno vrijeme, najgore razdoblje moga života. Ispod šaltera držala sam skrivene knjige Remboa, Rilkea i Andre Žida, a vrijeme je sporo, užasno sporo prolazilo. I jednog dana dogodilo se ono što se moralo dogoditi: dobila sam živčani slom

O Katalin Ladik svašta se šuška u Novom Sadu: da je malo ćaknuta, da ono što radi može samo škoditi poeziji, da nemilosrdno kopira Salvadora Dalija, da se u njenim stihovima osjeća hašiš i perverzija, da su joj pjesme infantilne ... Ukratko, da je sve što radi besmisleno, isforsirano i kooptirano, unaprijed smišljeno da pošto-poto privuče pažnju javnosti.

Ali o toj, u svakom slučaju neobičnoj Novosađanki, čuo sam u njenom gradu i mnogo lijepih riječi.

Ima ih koji kažu da je Katalin Ladik trenutno najmodernija poetesa Vojvodine, da je ličnost o kojoj se danas u Novom Sadu najviše govori, da je prvorazredna glumica, da je njena zbirka pjesama "Balada o srebrnom biciklu" (koju je "Forum" izdao potkraj prošle godine) nešto vrlo smjelo, originalno i interesantno ...

Katalin Ladik (foto: M. Koković)

Sve u svemu, ta Katalin Ladik zaista je zanimljiva žena.

Tvrdi da ima 27 godina, ali da budem iskren, iako je možda i prešutjela kojih tridesetak mjeseci ili nešto više, to ne može i ne smije biti značajno, razumijemo se zašto.

Ali čemu nagađati?

Katalin je tu, pored nas, vedra, raspoložena i spremna da odgovori na svako, doslovno na svako naše pitanje. Pa da počnemo:

- Vi znate, Katalin, da se u posljednje vrijeme o vama svašta priča. Ali recite iskreno, što zapravo radite, što hoćete?

- Pišem stihove jer volim poeziju, glumim jer mi je gluma profesija i od nje živim, plešem jer volim plesati, ljubim jer volim ljubiti... Živim svoj život, jer mi se to sviđa ...

- Otkad se bavile poezijom?

- Od 1962. Ali do prije dvije godine moje su pjesme bile objavljivane isključivo u časopisima na mađarskom jeziku.

- A ovo što sada radite?

- Ni to nije novijeg datuma. Samo, znate kako je, teško se čovjek probija do vrha. Varate se ako mislite da sam već stigla tamo kamo sam naumila. Ni govora!

A ovo što se vi novinari za mene interesirate, što me posjećujete i intervjuirate, što se o meni svašta priča, sasvim je u redu.

Ja volim da se o meni svašta priča. To mi je za sada dovoljno da odahnem i kažem sebi:

"Katalin, dobro je počelo, samo tako nastavi... "

- Ako je vaša poezija zaista toliko dobra, a mnogi kažu da jest, zašto je potrebno da se svlačite, da izvodite striptiz koji djeluje kao pretjerana samouvjerenost, da ne kažem i nešto drugo?

- Pa ja i jesam pretjerano samouvjerena! Ja sam drska i bezobrazna, možda i nisam normalna, ali to je moja privatna stvar. 

Vi ćete još vidjeti kako to sve izgleda, ali mogu vam već sada reći da se to što radim dugo u meni krilo, da sam možda odavno željela tako nešto i da sam iz raznoraznih razloga bila prinuđena da radim ono što mi se ne dopada.

- Ne čini li vam se, Katalin, da se pjesnik može predstaviti čitaocima jedino prezentiranjem svojih stihova?

- Svakako. Ja sam se na taj način već predstavila i još ću se predstavljati, ali to mi nije dovoljno, pa sam zato prešla i na drugi kolosijek...


Poželjna zbunjenost



Na zakazani sastanak za drugi dio našeg razgovora Katalin je došla s povećim kovčegom. Nalazili smo se u jednom slikarskom ateljeu u Petrovaradinu. Ambijent kao stvoren za Katalin Ladik i njene "vragolije". 

Iz kovčega je najprije izvadila nešto što je neodoljivo podsjećalo na gajde, na instrument koji danas nema velikih folklornih pretenzija, ali to i nije važno. Izvadila, je, dakle, gajde, namontirala ih i pošto je prethodno odabrala garderobu u kojoj će izvoditi svoj šou, počelo je ...





Bilo je tu i krikova, naravno neartikuliranih, bilo je i svirke koja je dolazila iz toga smiješnog instrumenta, bilo je i ukočenih pogleda, a i nekih stihova koji se nisu dobro čuli.

Bilo je svega i svačega!

Sve je to trajalo možda dvije, a možda i tri minute, ali moram priznati da sam u jednom trenutku zaboravio i tko sam i što sam i da sam se prilično uplašio te mistike i tog koncerta koji je više odgovarao džungli nego civilizaciji.

- Vidim da ste zbunjeni, a to sam i željela! - rekla je Katalin u prvom predahu.

Zatim je došao drugi, rekao bih, značajniji dio rituala. 

Značajniji zbog toga što za taj drugi čin garderoba više nije bila potrebna, a to je nešto što manje plaši ali više uzbuđuje i uopće više okupira pažnju i tome slično.

Sada je glavni rekvizit bio omanji bubanj, tam-tam ili tako nešto, i sada sam dobro čuo stihove:

"Muhareme, skini nogu, dušo ... "

Poslije sam upitao Katalin zbog čega je njena poezija puna erotskih izraza i zbog čega ponekad previše inzistira na tome, ali nema tog odgovora i nema tog pjesnika koji će vam privatno sasvim otvoriti svoju dušu.

Uostalom, evo njenog odgovora, možda je i bio iskren:

- Zbog takvog načina izražavanja mnogi su skloni tvrdnji da ni s mojim moralom nešto nije u redu. Ali moju poeziju ne treba dovoditi u vezi s mojim privatnim životom. Nema tu nikakve sličnosti, časna riječ.

Jednostavno, meni je jasno samo to da je sredina u kojoj živim velika provincija i svjesna sam da mi je zbog toga teže, ali isto tako mogu reći, baš me briga što se o meni misli i priča.

- Pa vi zaista baš nikoga ne zarezujete?

- Ako baš hoćete znati, više mi se sviđaju raznorazna ogovaranja nego laskanja. Laskavce ne podnosim, oni su nepotrebni!


Balada o srebrnom biciklu



- Dobro, dolje laskavci! Ali dajte da nešto više o vama saznamo. Tko ste, što ste, gdje ste prije bili i čime ste se bavili?

- Da saznate? Reći ću vam sve što god želite, ali što će vam moja biografija?!

Vi, na primjer, sigurno ne znate da sam od 1963. do 1967. godine bila odbornik Općinske skupštine Novog Sada, ne znate, recimo, da sam do 1962. godine radila u novosadskoj Investicionoj banci. 

To hoću da vam pričam, to o toj banci, jer to je nešto što ne mogu nikada zaboraviti, iako bih žarko željela.

- Kakva banka, pobogu, Katalin! O čemu to pričate?

- S odličnim uspjehom završila sam ekonomsku školu i kao jedna od najperspektivnijih djevojaka s diplomom te škole zaposlila sam se u banci.

Zaposlila i pogriješila.

Bilo je to užasno vrijeme, najgore razdoblje moga života.

Da se razumijemo, nisu ljudi s kojima sam radila ništa krivi, a ni ja nisam kriva.

Meni se tu u banci nije sjedilo, jednostavno nisam mogla da izdržim taj posao, to sjedenje, tu monotoniju ...

Ispod šaltera držala sam skrivene knjige Remboa, Rilkea i Andre Žida, a vrijeme je sporo, užasno sporo prolazilo. 

I jednog dana dogodilo se ono što se moralo dogoditi: dobila sam živčani slom!

Laknulo mi je i osjećala sam se preporođenom tek kad sam najzad odlučila da napustim posao u banci.

Tada sam promijenila profesiju.

Upisala sam se u Dramski studio pri Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i, evo, danas primam plaću kao glumica Radio-Novog Sada.

Od glume živim, ali nadam se da ću to uskoro moći i od svoje poezije. Već me traže sa svih strana!

- Katalin, čuo sam da se vrlo često vozikate biciklom po Novom Sadu, a priča se također da vam je jednog dana upao u stan i neki čovjek iz SUP-a. Je li to tačno?

- Tačno je jedno i drugo, na žalost (zbog ovoga drugog). Što se bicikla tiče, vozila bih ga čak i u slučaju da mi netko pokloni "rols-rojs", jer ne zaboravite da se moja zbirka pjesama zove "Balada o srebrnom biciklu", a nisam vam rekla da bih sutra, kad bi to bilo moguće, otišla u Kinu.

Tamo se mnogo vozi bicikl. 

Željela bih da izbliza vidim te ljude. Samo ta njihova riža, to bi bilo grozno, bogamu!

To reče Katalin i grohotom se nasmije. 

Zatim me ostavila i prešla u "nadležnost" kolege foto-reportera, spremna da pozira kako on želi.

Na kraju, umjesto bilo kakvog komentara, neka bude zabilježeno i mišljenje Miroslava Antića, najpoznatijega vojvođanskog pjesnika, koji je o Katalin Ladik rekao:

- Zanimljivu, vrlo zanimljivu poeziju piše ta Katalin Ladik. Ona je vrlo talentirana i smatram da će daleko dogurati. Samo, brate mili, čini mi se da joj ludorije zaista nisu potrebne.

Razgovarao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Start, januar 1970.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)