Đole, Čola, Kemo, prvi muzički koraci: Balašević, godina dana nakon "Razdeljka"... (1978)



Jedna pomalo izmrljana zajednička slika Đorđa Balaševića, Zdravka Čolića i Kemala Montena, nastala na snimanju emisije "Leto na moru" avgusta 1980, poslužila je kao povod za pronalaženje članaka koji svedoče o prvim muzičkim koracima tri velikana jugoslovenske pop scene. Prvi je intervju zagrebačkog Starta sa 25-godišnjim novosadskim kantautorom Balaševićem, koji se, skriven u različitim grupama muzičara, i dalje plaši solo karijere. Drugi razgovor obavio je novinar beogradskog Čika, sagovornik mu je 20-godišnji Čolić, koji je upravo napustio Korni grupu i nada se da će postati novi pulen Đorđa Novkovića. Treći tekst zapravo je deo feljtona sarajevskog Vena o sve popularnijem Montenu, koji otkriva: "U svet muzike uvela me je ljubav prema jednom filmu... " 
   

 Đole


Nismo dobili još ni dinara od naših ploča. Taj izvor još nije procurio, ne znam kada će, a mi nemamo ni vlastito ozvučenje. Eto već godinama sviram na ovoj staroj gitari, nemam trista hiljada da kupim novu. Dok vežbamo, neke dionice jednostavno moramo da zviždimo jer nemamo potrebnih instrumenata 

Skladbe mladog novosadskog pjevača Đorđa Balaševića redovito su na programima naših radio-stanica, njegove je ploče gotovo nemoguće nabaviti, a naša zabavna glazba već dugo nije imala hitova koji bi se popularnošću mogli mjeriti s pjesmama "U razdeljak te ljubim" i "Snaša sa salaša". U čemu je tajna Balaševićeva uspjeha i kakve su mu glazbene i životne preokupacije?

U portretu mladoga pjevača, kao običnog Lale, odgovori su na neka od tih pitanja.

Sve što se događalo s Đorđem Balaševićem, mladim novosadskim skladateljem i pjevačem, otkad se pojavio u našoj zabavnoj glazbi, bilo je neuobičajeno.

Prvo se, prije godinu dana, na programu naših radio-stanica, na mala vrata, uvukla pjesmica "U razdeljak te ljubim" i odmah postala hit-godine.

Đorđe Balašević (foto: Alojz Boršić)

I prvi paradoks: premda u nas dugo nije bilo skladbe koja je toliko oduševila i stare i mlade, ploča s "Razdeljkom" nije se mogla nigdje nabaviti.

Štampana je u Ljubljani tek nakon nekoliko mjeseci.

Tako je, eto, naša publika upoznala Đorđa Balaševića i novosadski sastav "Žetva".

Nakon tog uspjeha, Đorde Balašević nastupa s novom grupom "Rani mraz" na festivalima u Opatiji i Subotici i izvodi skladbe - "Prva ljubav" i "Računajte na nas".

Budući da su u Opatiji svi očekivali nešto poput "Razdeljka", nitko nije krio razočaranje kad je čuo pjesmicu o vjetropiru. 

Tako su Balašević i njegova "Prva ljubav" prošli, na kraju, gotovo nezapaženo.

No, nakon nekog vremena, kad su se slušatelji zasitili svih onih kompozicija na koje su tipovali razni producenti, kritičari i žiriji, nenadano su otkrili "Prvu ljubav", koja od tada ne silazi s naših top-lista. 

Na žalost, ovaj put diskofili nisu imali sreće - producenti su procijenili da ta pjesmica neće imati nikakva uspjeha kod publike pa su je štampali u samo pet tisuća primjeraka, što je odmah razgrabljeno, tako da na tržištu dosta dugo nije bilo ploče s tom kompozicijom.

No, za razliku od "Prve ljubavi", skladba "Računajte na nas" gotovo je isti tren kad je izvedena postala neka vrsta himne mladih.

Mjesecima ne silazi s programa naših radio-stanica, prije svega zbog toga što bez lažne patetike, na nov način, jednostavno i iskreno govori o rodoljublju mlade generacije.

I kad su već mnogi bili uvjereni da se mladi novosadski skladatelj ispucao, on ponovo iznenađuje; na četvrtoj ploči "Ljubio sam snašu na salašu" duhovito i šarmantno ispričao je uz pratnju gitare neobičnu ljubavnu zgodu.

I ta ploča postaje odmah veoma tražena, pa "Snaša" ne silazi s programa radio-stanica. 



Tako vam je to sa Lalom



Nedavno se pojavila i peta ploča na kojoj sa sastavom "Rani mraz" izvodi "Oprosti mi Katrin" i "Život je more", koje će, po svoj prilici, ponoviti uspjehe prethodnih Balaševićevih skladbi.

On kaže:

- Eto, upravo je godina dana kako sam prvi put u životu ušao u studio i snimio "U razdeljak te ljubim". Kao što vidite, učinio sam to veoma kasno, u dvadeset i četvrtoj godini. No, kad sam ja u pitanju, ništa ne treba da čudi - gitaru sam prvi put uzeo u ruke sa osamnaest godina. 

Zaobišao sam sve karakteristične trenutke u životu nekog muzičara: nisam imao kombi u kojemu bih se vozikao provincijom, nisam pevao po periferijskim kafanama - odmah sam, eto, ušao u studio.

Imao sam, kao što vidite, malko sreće... ma vraga malko, imao sam zapravo mnogo sreće.

Inače, do tada sam ziveo sasvim prosečno - mučio sam se s gimnazijom, igrao sam fudbal u svom naselju kraj železničke stanice, onda sam zaobilaznim putem, na jedvite jade, upisao fakultet, pa nešto kao sada studiram, tako eto, bez senzacija.

Za novine, na žalost, ništa značajno.

Oni koji su čuli baladu "Ljubio sam snašu na salašu" najbolje znaju kako govori Balašević.

Priča polako, natenane, a odgovori su mu protkani blagom ironijom.

Dobroćudno lice tek se ponekad razvuče u osmijeh.

Slijeganje ramenima jedina je fizička reakcija u razgovoru. Priča nam o tome kako je trebao nastupiti u Zagrebu, ali razboljela mu se djevojka iz sastava, a gitarist je slomio ruku.

- Ne znam koji je to vrag. Uvek iskrsne nešto što nas ometa u radu. Često nas zovu da nastupamo. Primam mnogo pisama, naše se ploče odlično prodaju, pa sve nešto mislim da smo prilično popularni, no moji drugovi iz grupe ne misle tako. 

Dvojica momaka zaljubljeni su u džez i samo im je on u glavi, jedna djevojka živi u Beogradu, druga u Novom Sadu, tako da se teško nađemo na probama.

A valjda je to i zbog toga što ovde u Novom Sadu uopšte nismo popularni.

Eto, tek smo pred neki dan imali prvi nastup pred tom našom, novosadskom publikom.

Tako vam je to sa Lalom. Nije on baš tako dobroćudan kakvim ga zamišljaju. Ne voli da netko iz njegove okoline nešto uradi, da uspe... 

Vidite, sad se žalim, a ako hoću da budem iskren, moram priznati da sam i ja takav. Idem nedjeljom sa zastavom na stadion "Vojvodine", kao navijam za nju, a onda, čim moji pogreše, zviždim, urlam, grdim, a ne ženiram se, bogami, ni da navijam za protivnika.

Što ćete, valjda smo po prirodi takvi.

Sastav "Rani mraz" nekoliko se puta mijenjao - jedni su odlazili, drugi su dolazili, ali grupa je uvijek uspjevala da nastavi radom.

No, valja reći da su se sve te promjene ipak odrazile na kvaliteti.

Tako je i posljednja ploča "Oprosti mi Katrin" po tehničkoj izvedbi i glazbenim kvalitetama ispod razine prethodnih.

- Ni ja nisam sasvim zadovoljan onime što smo do sada uradili. Prvu sam ploču snimio s grupom "Žetva", iako smo se razlikovali po svemu, od shvaćanja muzike do odnosa prema radu i životu.

No, oni su jednog dana dobili termin za snimanje, a nisu imali što da snime, a ja pak nisam imao ni termin, ni studio, ni grupu, a imao sam "Razdeljak".

Tako smo se nekako ujedinili. 

Ali posle sam, valjda prvi put u životu, zrelo i dobro promislio, pa sam načinio mudar potez - napustio sam "Žetvu".

Nisam verovao u to što oni rade, nismo mogli delovati na istoj talasnoj dužini - pa smo so rastali.

Bio je velik rizik napustiti grupu u trenutku kad je "Razdeljak" postao hit.

A što se sastav "Ranog mraza" često menja, tu se ne može ništa učiniti.

Svako traži svoj put, svoj način izražavanja. Jasno mi je da se to odražava na našu kvalitetu, ali nikoga se ne može zadrzavati.



 Nepopravljivi sam optimist



- Publika ipak ne može dugo opraštati slabosti. Neko vrijeme može strpljivo čekati, ali poslije će sigurno okrenuti leđa.

- Znam to vrlo dobro. Ali, što da radim, nismo dobili još ni dinara od naših ploča. Taj izvor još nije procurio, ne znam kada će, a mi nemamo ni vlastito ozvučenje.

Eto već godinama sviram na ovoj staroj gitari, nemam trista hiljada da kupim novu.

Dok vežbamo, neke dionice jednostavno moramo da zviždimo jer nemamo potrebnih instrumenata. 

Kad dođemo u studio i ustanovimo da sve to skupa zvuči sasvim drugačije od onoga što smo očekivali, tada moramo nešto na brzinu improvizirati, a onda to, jasno, ne ispada uvek kako treba. 

Tako se i ja ponekad pokolebam, ne dajem sve od sebe.

Uvek mi nešto u životu smeta da dam sto posto od sebe, da zagrizem kako treba. 

Stalno odlažem stvari, iako znam da ne može tako dugo.

Ali, nepopravljivi sam optimist. Verujem da će na kraju sve dobro da ispadne. Valjda nam je takav mentalitet.

Kod nas u Novom Sadu živi se i radi nekako polakše, lepše.

Pošteno rečeno, čini se da je moje drugove i mene ovaj iznenadni uspeh zaskočio, uhvatio na spavanju, no valjda ćemo izgurati nekako.

U ovo elektronsko doba teško se običnom gitarom suprotstaviti snažnim zvučnicima, desecima decibela, neobuzdanom ritmu.

Uz Balaševićevu glazbu ne može se skakati po disko-klubovima, ona, po mišljenju mnogih, nema ni veće umjetničke kvalitete.

No, unatoč svemu tome, te romantične i duhovite pjesmice privlače mlade nekonvencionalnošću i jednostavnošću.

Njegovi se tekstovi doimaju tako iskreno da mnogi vjeruju da su autobiografskog karaktera.

- Pre svega, ja sam zakleti bitlsovac. Ne shvaćam, ne volim, ne mogu da slušam pank i hard rock. Ne verujem da je to naša muzika. Priznajem da sam pomalo konzervativan, da volim, na primer, Pink Floyde.

Nastojim, koliko je to moguće, da budem iskren.

Obično pevam o onome što mi se zaista dogodilo. Glavna tema je istinita, no ostalo improviziram.

Imam neki urođeni smisao za rimu, mogu začas napisati pesmu.

Rado čitam Dučića, Antića, Preverta.

Kad razmislim, ne bih žalio da sam se rodio stotinjak godina ranije.

Bio bih mnogo veći laf nego danas.

Moram reći da se ponekad zastidim uspoređujući "Beatlese" sa sobom: moje melodije uvek se vrte oko dva-tri akorda.

Uvek žrtvujem nešto od glazbe da bih imao zanimljive reči.

Pišem, tako da kažem, primenjenu muziku. Tako se mladima najlakše može približiti poezija.


Ne mogu sam da nastupam



Balašević se ne razlikuje od mladih glazbenika samo svojim pjesmama nego i odijevanjem. 

Na razgovor je došao jednostavno odjeven, u odjeći u kojoj obično i nastupa.

Nosi kratku frizuru.

Dok smo prolazili Novim Sadom, nitko mu nije prišao, nitko se nije osvrtao za njim.

- Ne bih rekao da smo popularni kao drugi muzičari. Ja se, eto, odevam sasvim obično, nisam nakinđuren, oko mene nema senzacija, nisam zvezda odevena u zmijsku kožu.

Ljudi mi ponekad prilaze i odmah su sa mnom na ti.

U Beogradu smo, čini mi se, najpopularniji, a to je valjda zbog toga što nas primaju kao goste. Kad bih bio stalno tamo, verovatno bih im dosadio.

Na kraju nas je zanimalo namjerava li se Balašević osamostaliti, budući da ima dosta problema u vezi s nastupanjem sa sastavom "Rani mraz".

- I kako on uopće vidi svoju glazbenu budućnost?

- Ne mogu sam da nastupam. Prvo, ne znam da sviram gitaru. Sav se iskompleksiram dok slušam kako Ibrica Jusić prebire po žicama. Osim toga, nemam ni bogzna kakav glas. Jedino što umem uspostaviti nekakav kontakt s publikom.

Osećam da mi vreme odlazi unepovrat, ni rođendani mi nisu tako dragi kao nekoć.

Ova popularnost i priznanja dosta mi znače jer su ipak potvrda nekih mojih malih vrednosti.

No, znam da moram mnogo raditi: počeo sam pohađati časove klavira, naučit ću i note pa ću, ako ništa drugo, kasnije svirati za neka svoja mala zadovoljstva.

U proleće ili leto ići ću u Armiju.

Tada će se verovatno i naša grupa raspasti - svako će na svoju stranu, svašta će se dogoditi u našim životima, svatko će krenuti svojim putem.

razgovarao. M. Pilaš, obrada: Yugopapir (Start, oktobar 1978.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)