Ante Topić Mimara tvrdi: Kolekcionarstvo nije strast, već bolest - neizlječiva bolest! (1984)



"Bit će to vrlo dobra izložba! Imamo više od četiri stotine komada, imamo pravih stvari, antiknih, starih 1500 godina prije naše ere, ali i predmeta iz života. Mislim da bi to bilo mnogo interesantnije od kineske izložbe, ove koja je sada", kaže naš čuveni kolekcionar Ante Topić Mimara u povodu ideje da se u dogledno vrijeme u Muzejskom prostoru otvori izložba kineskog dijela njegova fundusa

- Odlazite u Salzburg za vrijeme novogodišnjih praznika. Provest ćete ih sa sinom i unukama?

- Ovo su moja djeca! Razna djeca! Pogledajte samo ovog divnog Grka, četvrto stoljeće prije naše ere! Nema ruku i nogu, ali je savršen rad. Onaj veliki Michelangelov David samo je kopija, a ovo je original. Michelangelo ga je imao u rukama dok je radio Davida.

Ante Topić Mimara izabire brončanu skulpturicu među nekoliko predmeta koji su se te večeri zatekli ispred njega, nježno je gladi, a zatim vam je dodaje da je i sami osjetite, okrenete, opipate.
Ante Topić Mimara (foto: Stanko Szabo)

- Imate li dugo tu skulpturicu?

- Dugo je, dugo, imam. Možda četrdeset godina, bogme ne znam točno!

- Gdje ste je pronašli?

- A, ja svašta nađem po svijetu.

- Sjećate li se gdje ste našli toga Grka?

- Otkud bih se ja toga sjećao? Toliko je toga bilo...

- Ali, ako ste ga izdvojili između tisuću drugih predmeta, mora vam biti posebno drag.

- Čim sam ga našao, vidio sam da je David njegova kopija. Bilo je to negdje u Italiji, u Firenci.

- Kad god dođem k vama, okruženi ste drugim slikama, skulpturama i predmetima. Prošli ste se put zabavljali kineskim pečatom od slonovače. Rekli ste da je to vaša igračka.

- Uvijek nešto novo, uvijek nešto novo! - Mimara ponavlja nekoliko puta, smijući se samozadovoljno.

- Vjerojatno biste čitav dan mogli provesti samo izdvajajući i pregledavajući to mnoštvo umjetnina.

- Pa, kada nema vas, što da radim? ponovno se smije. - Živim s predmetima, zabavljam se, igram se s njima. Kažem vam, to su moja djeca!



Pomalo skeptičan i nepovjerljiv




Mimarina djeca stalno pune vilu u Basaričekovoj. Ove jeseni ponovno je u Zagreb stiglo više od stotinu novih skulptura, slika, plastika, keramike, slonovače, stakla.

- Sve sam donio, ništa više nije ostalo vani - kaže. - Sve je strpano ovdje, u podrumu i na tavanu. U dvorcu u Salzburgu ostalo je vrlo malo toga. Nema slika, sve sam izvukao iz dvorca.

Kada smo ljetos razgovarali u ovim istim polumračnim salonima krcatim francuskim tapiserijama i perzijskim svilenim sagovima, renesansnim namještajem, talijanskim svijećnjacima, bjelokosnim triptisima, srebrom i kineskim lampama, kolekcionar je bio vrlo odlučan:

- Idem ja, imam ja svoga posla vani govorio je uzrujano. - Ne čekam više nikoga. Jer to znači izgubiti vrijeme, poludjeti, svađati se s tim našima koji nisu vrijedni da se svađaš s njima. Uzet ću kola dok su još moja, uzet ću taksi, ako treba, i nema me, gotovo, svršena stvar!

Ali, Mimara je, između ljetovanja u Mošćeničkoj Dragi i kratkog boravka u Salzburgu, ostao u Zagrebu gotovo cijelu prošlu godinu, žesteći se zbog izložbe u Vili Zagorje, gdje je zbog loših klimatizacijskih uvjeta oštećen znatan broj slika i nekoliko skulptura, te čekajući prava rješenja oko zgrade na Rooseveltovu trgu, koja se pokazala kao najsretnije rješenje za konačni smještaj njegove zbirke.

Vila Zagorje je zatvorena, umjetnine su ponovno u podrumima, a o zgradi na Rooseveltovu trgu još se nagađa, no stižu sve ozbiljnija obećanja s najmjerodavnijih mjesta, uvjeravanja i potvrde kako bi trebala biti gotova do početka Univerzijade. Konačni se potpisi očekuju poslije Nove godine, pripremaju se kažu - planovi za rekonstrukciju.

Mimara je i sada pomalo skeptičan i nepovjerljiv, ali dok je ljetos bio žestok, isključiv, nepomirljiv, umoran i nestrpljiv, u ovom zimskom sivilu susrećemo ublaženog, razvedrenog, neumornog, razgaljenog 88-godišnjaka koji kao da je počeo brojiti godine unatrag. Dok je ljetos hodao pažljivo s pomoću štapa, sada žustro juri salonima i penje se stepeništem na prvi kat samo da bi pokazao nekoliko fotografija snimljenih slika.

Kao da se, barem prividno, pomirio s našim čekanjima i sporostima, te kao da je sam dobio na vremenu: Mimara više ne spominje rezolutne odlaske preko Italije u Švicarsku, prodaju zbirke u Londonu ili premještanje u neki drugi grad koji bi je prihvatio dostojanstvenije od Zagreba.

- Neću se više ljutiti - kaže kad spominjemo oštećene predmete u Vili Zagorje. - Ne znam ja više ništa. Propalo - propalo! Što ja tu mogu? Nema pomoći, svršeno. U ovom narodu nema ljudi koji hoće da rade. Sve to šeta, nitko ne radi ništa pod bogom.

Njegovih četiri tisuće umjetnina, koliko se spominjalo da ima u donaciji, zagrebačkoj vili i dvorcu u Salzburgu, sada se penje i na šest tisuća, a neki spominju i impresivniju brojku.
- Nikad nisam ja tražio umjetnine - kaže - one su uvijek tražile mene!

Veliki kolekcionar i nadalje ostaje prilično neodređen i tajanstven, pa dok je prije nekoliko trenutaka tvrdio kako je sve donio u Zagreb, malo poslije priča da je u inozemstvu ostalo još toga jer, "mora se", kaže, "i živjeti od nečega".

Svaki put kad ga se posjeti, s posebnim zanosom pokazuje uokvirenu repliku ili fotografije Leonardova autoportreta kao Krista s trnovitom krunom na glavi, "Jedini koji svijet ima", svaki put jednakim žarom upozoravajući na delikatnost izrade ruku: "Pogledajte, savršen rad! Ali, nije ovdje, to je vani! Donio bih ga kad bih ga imao gdje smjestiti."

- Imam ja i obaveza, održavanje kuće, dvorca - priča. - Ne vidim zašto bih to sve dao ni za što i - ostao prosjak? U životu mi nitko ništa nije dao i nisam ostao nikome dužan, a to je važno!


Dalo bi se to kopirati



I dok je njegov ne tako davni posjet izložbi 100 godina Strossmayerove galerije bio pravi događaj, jer dugo nije prije toga dolazio u Muzejski prostor na Jezuitskom trgu, oko kojeg je tako žučno vodio rat s arhitektima, političarima i povjesničarima umjetnosti, ovih je zimskih dana u njoj bio čest gost. Kineska izložba, čini se, učinila je čudo: dolazio bi, kažu u Muzeju, da prouči samo jedan jedini izložak, zastajkujući najčešće kod zmaja.

- E, kad bi se moglo ukrasti, bože moj, ali ako ne može... trebalo bi to na neki način kamuflirati, Kinezi ne bi ni primijetili, dalo bi se to kopirati... smije se svojoj šali, ali u tome ima one iskonske kolekcionarske strasti.

I Mimara je uistinu bio izazvan! Kada smo te subote, prvi put poslije susreta u Mošćeničkoj Dragi, navratili u Basaričekovu, saloni su bili puni Kine: bronca, keramika, žad, emajl, slonovača. 

Mimara je užurbano otvarao komode i ormare izvlačeći iz njih sve ljepše, minucioznije, sve delikatnije komade slonovače i žada, nabrajajući ubrzano stoljeća i dinastije, pokazujući rijetke primjerke stakla, spominjući staklenog slona u Vili Zagorje, "koji čitav svijet nema, par crnih vaza, kojih čitava Kina nema", i s očitim uživanjem upozoravao na keramičke veze i brončane posude.

I kineski su stručnjaci bili ovdje, komentirajući viđeno onim njihovim:

"O ... o... ooooo ... very, very good!"

I tako se rodila ideja o Mimarinoj Kini poslije kineske Kine, Kini poslije Kine, ponovno u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu! Ali na pitanje kada će to zapravo ostvariti, Mimara odgovara onim neodređenim smijehom: "Pitajte Alaha!"

"A Alah je među nama", odgovara Ante Sorić, direktor Muzejskog prostora. 

Mimara postavlja onu posljednju ogradu: "Ako bude zdravlja!", da bi odmah zatim dodao: "Bit će to vrlo dobra izložba!" I Salzburg sada mora pričekati još tjedan dana, fotografi užurbano snimaju kinesku zbirku u podrumu Basaričekove, spominje se otvaranje izložbe početkom veljače, najvjerojatnije 7. veljače.

- Imamo četiri stotine, možda četiri stotine i pedeset komada. Zatrpano je to u podrumima Vile Zagorje, tko zna što je sve tamo, više se ni ne sjećam. Ali, imamo lijepih stvari! 

Kineska je izložba uglavnom arheologija, nije toliko narodu bliska, jer narod voli da nešto blista. Imamo pravih stvari, antiknih, starih 1500 godina prije naše ere, ali i predmeta iz života.

Mislim da bi to bilo mnogo interesantnije od kineske izložbe, ove koja je sada.

Mimara će ući u Muzejski prostor barem privremeno. 

On ponovno iznenađuje, ali kao da se do samog kraja ne želi predati, govoreći - kao i uvijek - uopćeno i pomalo zamagljeno, vrteći u ruci labuda od slonovače, elegantno izvijenog u teški kineski pečat. 

Mnogi se vrte oko njega, tražeći podatke, nastojeći skupiti što više, kako ne bi ostalo sve na nekoliko intervjua, zabilježaka, prepričavanja suradnika i ulomaka u knjigama stranih autora. 

Neki su čak uporno bilježili razgovore s njim u toku susreta, ali tuže se da im nedostaje faktografija.

Sve se svodi na fragmente, nagađanja, pretpostavke, impresije, prepričavanja. 

Priče o autobiografiji ili knjizi koja bi otkrila kolekcionara i donatora, spretnog trgovca i zaljubljenika umjetnosti - prije su želja drugih nego njega samoga. 

Jer, dok jedne večeri, poslije nekoliko susreta i dugih razgovora, spominjemo i tu priču, jednostavno odgovara:

- Umoran sam. A bila bi to zanimljiva i poučna knjiga.


Veliki Leonardo



I tako jedna od najintrigantnijih ličnosti našega doba, i ne samo našeg podneblja, potvrđuje svoju staru izjavu: "Svi me znaju i nitko me ne zna". A jedne večeri, kad je ponovno izvlačio iza komode Leonardov portret, sjećajući se kako je do njega došao u Švicarskoj, priča:

- Nikad nisam odlazio na dražbe. Uvijek sam našao nekoga drugoga tko je kupovao za mene. A ja sam platio, i nitko ne zna tko je kupio i što je kupio. Zašto bi to drugi znao?

I prisjeća se kupovine crnih kineskih vaza kada su se u kolekcionarskom nadmetanju užarile strasti: "Konkurirali su mi, tjerali me, majku im njihovu, 'dizali mi kost' u Kölnu, ali ipak sam ih ja odnio!"

Mimara se iznenada diže, traži nešto po salonima i vraća se s uokvirenom plastikom od mramora, klizeći prstima po glatkoj površini:

- Veliki Leonardo - kaže poslije šutnje. - Pogledajte kako je lijep! Madona s dva djeteta... i križ... i voće... sve je tu! 

A zatim se vraća s brončanom figurom presvučenom debelim slojem zlata i nastavlja: 

- Michelangelo! Ne znate koji je ljepši!

Donosi i velike staklene venecijanske tanjure, izvlači iz komode grčku skulpturu iz sedmog stoljeća prije naše ere, pokazuje brončanog Aleksandra Velikog, skulpturicu od tridesetak centimetara, "jednog od nekoliko sačuvanih u svijetu".

Dok nespretno i sa strahom primate sve te predmete kojima tako superiorno nabraja starost i godine, Mimara ih vrti u ruci, obrće i hvata neobičnim, spretnim, lakim pokretima koji pokazuju da je kroz te ruke prošlo tisuće i tisuće takvih predmeta. 

Penje se na prvi kat vraćajući se s dvije slike: portretom Rembrandtova oca i Madonom Pietra Lorenzettija s početka četrnaestog stoljeća. Zatim izvlači dva ulja na šperploči: makove i buket ruža, koji drži nježna ruka, i to s njegovim potpisom datiranim prije devet godina.

- Cvijeće, zar nije kao živo? Nekada sam ih skupo prodavao, sada ih samo poklanjam. Ali, i to činim rijetko. Nisam već godinama darovao. Kome sam darovao? Čak i prosjaku! Ako mi dobro očisti cipele, dobije to cvijeće.

- Ja nikada sve ne pokazujem - kaže - ali kad slučajno spomenete da ste u zbirci jednog američkog kolekcionara vidjeli nekoliko lijepih Vermeera, Mimara naglo živne.

- Pođite za mnom - progovori, pa u tavanskom ateljeu otkriva Vermeerovo ulje na slikarskom staklu, kojem upravo popravlja sitna oštećenja.

Kada po tko zna koji put spominjete da bi to trebalo izložiti, on po tko zna koji put lakonski ponavlja:

- Kad nemamo kuće! A gdje ćeš, kad ovaj grad spava - i dodaje: Poslao sam pismo gradonačelniku, u kojem sam ga pitao što je sa svim obećanjima oko Rooseveltova trga, ali do danas nisam dobio odgovor.

Pa ipak, pripreme oko te zgrade teku, ali čim spomenete rekonstrukciju Mimara je odlučan:

- Hoću zanatlije, neću arhitekte! Što će meni arhitekti, da tamo prave svoje komedije, da to pokvare? Zanatlija napravi ono što mu kažeš, a arhitekt kaže: "To bi trebalo napraviti ovako, pa onako" i, na kraju, upropasti prostor! Jer, svaki želi da se vidi da je on tamo bio, svaki želi sebi napraviti spomenik.


Nemam ja prijatelja



Svi razgovori s Mimarom počinju o zbirci i završavaju na zbirci. "Samo me umjetnost zanima, ničim se drugim ne bavim", kaže, pa ako slučajno u razgovoru netko spomene obitelj, on brzo siječe:

-  Ja sam čovjek za sebe! Ovo ovdje traži cijelog čovjeka, a kolekcionarstvo nije strast, već bolest. Neizlječiva bolest!

Strast i bolest koja je davno započela u Italiji, kod starog Mancinija, slikara koji je "dobro ali malo radio, i dobro uživao, jer je imao bogatu ženu. Bilo je slika koje sam ja izradio, on potpisao, a ja prodavao".

Mimara nije nostalgičan za vremenima u Italiji, ali kaže da se ondje dobro osjećao, sve do dolaska Mussolinija na vlast.

- U Francuskoj sam bio slobodan čovjek, Španjolci su simpatičan narod. U Tangeru sam bio u zrelijem dobu, dobro sam se snašao, kralj mi je bio prijatelj. Žao mi je što sam iz njega uopće otišao. Bilo mi je dobro tamo, ovdje mi nije dobro. Ovdje sam zatvoren sam u sebe i gotovo!

Kuća u Basaričekovoj je zatvorena, na ulazu poneki grm ruža, zelenila nema, ali "nije zatvorena samo kuća nego i ljudi. To je narod koji ništa ne razumije", tvrdi Mimara.

I upitate li ga dolazi li mnogo ljudi, odgovara:

- Ne dolazi nitko, osim vas! Nemam ja prijatelja, ne želim ih ni imati!

U Basaričekovu ipak uvijek netko navraća: 

- Volim pojedine ljude, to je drugo. Ali, generalno gledano, treba nam još nekoliko stotina godina da shvatimo što je kultura. Nema muzeja, nema galerija. Ništa se ne kupuje. 

Kupovali su neki, ali ništa pošteno. 

Otkako sam Strossmayerovoj galeriji poklonio slike, nije došao nijedan novi pravi komad. A u galeriju svake godine moraju dolaziti nove stvari. Ako ne dolaze zašto galerija radi?

Kada mu polaskate da je zato on kupovao za sve nas, Mimara oštro odsijeca:

- O, ja... ja nisam vaš, ja sam divlji čovjek! 

Mimara se ljuti, ali Mimara ostaje:

- Cijenio sam ovaj narod, ali ga zapravo čitav život nisam vidio. Otišao sam kad mi je bilo sedamnaest, i vratio se u sedamdeset i sedmoj. Za sve to vrijeme sanjao sam o njemu. Kako sam o njemu sanjao! Bio sam veliki patriot.

Ostavio sam zbirke, davao sam galerijama. Beograd je pun mojih stvari. 

Ali, ništa ne vrijedi, gotovo, svršava.

A kod nas uvijek mislimo hoćemo li pogriješiti. Pa čovjek zato živi da pogriješi! Ni jedan čovjek na svijetu nije načinio sve stvari dobro.

Ja uvijek griješim, u svakom pogledu, gdje god dođem.

Puno sam griješio, moja najveća greška je što sam prije dvanaest godina došao ovamo.

Toliko sam se razočarao! 

Ja bih mogao otići, imam kamo, ali ostaju stvari, ne mogu više zbirku nikamo odnijeti. Razumijete?



Znam, umorio sam vas




Mimara se ljuti, ali Mimara ostaje. I donosi:

- Pa čujte, tijekom vremena ljudi će naučiti nešto, pa će postati prijatelji tih umjetnina.

Silazimo iz ateljea u salone, Mimara zastaje u predvorju, otvara sive limene trezore i ponovno pokazuje, pokazuje...
Prilazi bisti Vittorije Colonne, gladeći joj ramena.

- Pogledajte kako je to Michelangelo savršeno napravio! Divota jedna!

Ponovo izvlači iz komode skulpturicu Aleksandra Velikog i ponavlja:

- Savršena forma! Ponijet ću ga sa sobom kući, u Salzburg, neka putuje sa mnom. Ionako nema kuće Aleksandar Veliki Beskućnik. Idem na zrak, u Salzburgu imam šumu, travnjake oko dvorca, pedeset tisuća četvornih metara. Veliko je to, na brijegu izvan grada.

Tih zagrebačkih večeri, bez novogodišnje atmosfere, Mimara djeluje ponovno pomirljivo, pa kada ga upitate što donosi slijedeća godina, osim Mimarine Kine u Muzejskom prostoru, vrlo je kratak:

- Čekajte!

Jedne večeri lošije raspoložen, drugog popodneva razgaljen i bodar, ali uvijek neumoran. Kada smo se poslije jednog dugog popodneva pripremali na odlazak, Mimara se počeo ispričavati:

- Odmorite se malo, odmorite! Ja sam vas zamorio, znam, umorio sam vas.

razgovarala: Davorka Grenac, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1984.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)