Ksenija Erker, njena muzička priča: Ponosna sam zbog pjevanja na Arsenovim pločama!



Što se tiče kvalitete jako sam zadovoljna što sam bila na snimanju "Dnevnika jedne ljubavi", koja je postala kult pločom. Isto sam tako ponosna što sam pjevala na gotovo svim Arsenovim pločama. Arsen i ja smo prijatelji i moram reći kako je on vrlo fer i izuzetno profesionalan u odnosu prema kolegama. Meni je to prijateljstvo vrlo dragocjeno

Proljeće je otpočelo s vjetrom, kao da je znalo da nas dijeli, i dok drugi zajedno su bili, mi se nismo pogledati smijeli. Proljeće je otpočelo s kišom, s vlakovima koji kasno stižu, i dok dani umorno se nižu, mi se opet pozdravljamo krišom



Ovi uvijek svježi i prekrasni stihovi Arsena Dedića označili su prije dvadesetak godina početak karijere mlade zagrebačke pjevačice, koja se nevoljko dala nagovoriti da iz ekipe pratećih vokala prijeđe u prvi plan.

Tada mlada nada, Ksenija Erker je odmah svojim stilom i repertoarom jasno pokazala da se ne uklapa u kliše "pjevačice zabavnih nota" jer joj glazbeno obrazovanje i osebujan ukus nisu dopuštali da se izgubi u banalnosti prosjeka.


Ljepše je u pozadini



U tom balansiranju između komercijalnosti i kvalitete, njene se diskografske naklade nikada nisu mogle mjeriti s nakladama nekih drugih, manje probirljivih izvođača, ali zato je uvijek stajala iza svojih pjesama kojih se nije trebala stidjeti.

S druge pak strane, kao "pjevačica u sjeni", svojim pratećim vokalom sudjelovala je u snimanju gotovo svih važnijih albuma svojih kolega.

Ksenija Erker

Dok opušteno čavrljamo o njenoj TV emisiji "U dobrom društvu" koja se, paradoksalno, emitirala istodobno kad i završna večer San Rema i o njenoj "talijanskoj ploči" koja je sastavljena od bisera talijanske kancone, Ksenija Erker djeluje kao osoba koja je čvrsto na zemlji.

Plijeni srdačnošću, ne razmeće se imenima, a svoju jednostavnost objašnjava:

- Profesionalno sam se pjevanjem počela baviti s pet godina u dječjem zboru HNK. Kad sam prvi puta ušla u kazalište, ušla sam na stražnji ulaz, među kulise s mirisom vazelina za skidanje šminke. Da sam odmah tada vidjela glumce kako lete iznad scene, to bi me vjerojatno šokiralo.

Međutim, vidjela sam ih s druge strane, kako su privezani za žicu i koliko je napora trebalo da bi oni poletjeli! (smijeh)

Budući da sam bila dijete, nisu me se uopće dojmile sve te operne zvijezde, tako da sam sve kolege glazbenike od početka prihvaćala kao obične, normalne ljude. Danas mi je drago što mogu konstatirati
da kroz sve ove godine, sve uspone i padove popularnosti, nikad nisam izgubila dodir s stvarnošću.

Kada počnete sami sebe doživljavati kao zvijezdu, već je jako opasno.

- Vi ste se prvo okušali kao prateća pjevačica. Što Vas je navelo da prijeđete u soliste?

- To vrijeme koje sam kao 17-godišnjakinja provela pjevajući s ekipom ostalih pratećih vokala na svim festivalima, od Ljubljane do Skoplja, bilo mi je tako lijepo, da je, bez obzira na ponude kompozitora, trebalo pune tri godine nagovaranja da prijeđem u soliste.

Toliko mi je ljepše bilo u pozadini, nego da budem izložena.

Dunja Vejzović je jednom rekla kako njoj za posvemašnji doseg prve lige svjetskih opernih primadona nedostaje samodopadljivosti.

I to je istina, vi morate imati dobru dozu samobljublja da biste uopće imali potrebu biti uvijek u središtu zanimanja, na povišenom podiju. 

Te su me se njene riječi zaista dojmile, jer i meni nedostaje tog egoizma. Ne mislim reći da je to loše, gotovo da i nema velikog umjetnika bez te doze samoljublja. Rijetki su ljudi, poput pokojnog Arthura Rubinsteina koji je zadržao prirodnost i normalnost do starosti.


Ksenija Erker s ekipom pratećih glasova, u kvartetu Melos


Mina je bila moj uzor



- Koga ste posebno voljeli slušati, kome ste se divili?

- Oduvijek sam se divila Mini, iako ne mogu reći da mi je bila uzor, jer ja nažalost nemam ni trećinu njenih glasovnih mogućnosti koje su zaista izuzetne i nevjerojatne. Kada sam glazbu počela birati i pjevati, a to je bilo vrijeme puberteta, zavoljela sam njen glas i volim ga i dan-danas.

Čak sam za svoju talijansku ploču odabrala dvije njezine pjesme.

Dakako, mogla sam i više, ali sam smatrala da te dvije mogu otpjevati kako se pristoji. Ona se danas više ne pojavljuje u javnosti, ali stalno izdaje ploče i u Italiji ju vrlo cijene. Skladatelji iz cijeloga svijeta šalju joj svoje pjesme, jer je za njih velika čast ako baš njihovu pjesmu ona uvrsti na ploču.

Zanimljivo da njenu glavnu suparnicu, podjednako čuvenu Milvu isprva nisam voljela. Ne da nije bila dobra, nego se meni osobno nije sviđao njen mediteranski stil. Premda, pjevala sam joj prateće vokale jednom prilikom na Splitskom festivalu...

- Zaista? Kako Vas se dojmila?

- Splitski festival je tada bio internacionalni festival, gdje je Milva imala poseban nastup. Sjećam se da je naša ekipa pratećih vokala bila strašno uzbuđena jer je ona već tada bila velika zvijezda, željeli smo se pokazati u najboljem svjetu, da vidi kako nije došla u neko bezvezno mjesto.

Nažalost, nije bilo vremena za probe, jer je ona došla u zadnji tren, pa smo zvučali solidno, ali ne i blistavo. Za razliku od nje, Tony Christie nas je osvojio svojim šarmom i sve nas opio viskijem i medom, govoreći kako je to dobro za glas.

- Vaš pravi proboj dogodio se 1974. godine, jedne od najburnijih u Vašem životu.

- Uistinu 1974. godina bila je najplodnijom godinom u mom životu! (smijeh) Moja se prva singlica "Povedi me večeras" prodala bolje od svih očekivanja, s obzirom na to da sam bila anonimna pjevačica.




To mi je otvorilo vrata za snimanje nove singlice "Proljeće bez tebe", koja je postigla ogroman uspjeh.

Ja to nisam niti znala, jer sam bila na turneji u Rusiji. Po povratku me dočekao veliki publicitet i slava te Zagrebački festival, gdje sam nagrađena za pjesmu tada jednako mladog Zrinka Tutića "Doći će dan".

U prosincu iste godine sam se udala, maknuvši se iz svega toga na godinu i pol, da dođem k sebi...

- Spomenuli ste turneju po ondašnjem Sovjetskom Savezu. Neki su naši pjevači tamo uživali status superzvijezda. Jeste li i Vi bili tako tretirani?

- Ivica Šerfezi je nedvojbeno bio tamo zvijezda, on je držao drugi dio programa i dakako da su svi došli zbog njega na koncert. Bio je običaj da se u prvom dijelu koncerta predstavljaju posve mladi pjevači, "u usponu".

Tada sam to bila je, sa svoje tri rečenice ruskog, koje sam ponavljala na svih 70 koncerata (nikada nisam naučila ruski). Sjećam se da sam bila potpuno svjesna te posvemašnje kontrole nad ljudima, kao da sam u Orwellovoj "1984" - mi smo njihovim glazbenicima i baletanima predstavljali Zapad!

Moj je najveći uspjeh tamo bio Minina pjesma "Amor mio", koja je najviše ovacija dobila upravo u Letoniji, Litvi i Latviji, dakle republikama koje su se kasnije prve odvojile od Sovjetskog Saveza.

Pratili su me "Novi fosili", tada posve muški band, pojačani sa saksofonistom i flautistom. Oni su mi složili prateće vokale i ja sam u tome toliko uživala da sam izlazila na bis, čak iza Šerfezija koji je tamo bio takva zvijezda da si to ne možete ni zamisliti.


Djeca na prvome mjestu



Ksenija na jednom od festivalskih nastupa
- Kako ste to sve uskladili s obiteljskim obvezama?

- Uvijek sam mnogo vremena provodila sa svojom djecom. Recimo, bila sam samo jednom na ruskoj turneji i nisam se odazvala sljedećem pozivu da ne bih izbivala duže vrijeme iz kuće. Imala sam malo dijete i, za razliku od svojih kolegica koje su normalno nastavile s turnejama, ja to nisam mogla.

Nisam mogla otići na turneju ako mom dijetetu raste prvi zubić, pogotovu tada kad je dijete sasvim malo pa svaki dan smisli neki novi štos, svaki dan mu se otvori neki novi svijet. Nije dolazilo u obzir da ne budem kod kuće.

Znala sam odmah da će biti teško održati karijeru i bdjeti nad svakim korakom moje djece. Te dvije stvari nisam mogla uskladiti drugačije nego da karijeru "zamrznem" na neko vrijeme.

Gotovo da ni ne znam koju kolegicu sa samo jednim brakom ili s više djece. Na turnejama se rađaju romance. Pola brakova naše estrade začelo se na turnejama! (smijeh)

Dakle, zapostavila sam svoju solističku karijeru, ali nikada nisam ostavila rad u studiju. Najčešće su to bila snimanja u večernjim satima, pa obitelj nije zbog toga trpjela, a i snimala sam najčešće u Zagrebu.

- Koji su albumi, od tih na kojima ste bili prateći vokal bili najuspješniji?

- Što se tiče kvalitete jako sam zadovoljna što sam bila na snimanju "Dnevnika jedne ljubavi", koja je postala kult pločom. Isto sam tako ponosna što sam pjevala na gotovo svim Arsenovim pločama.

Arsen i ja smo prijatelji i moram reći kako je on vrlo fer i izuzetno profesionalan u odnosu prema kolegama. Meni je to prijateljstvo vrlo dragocjeno.

Na završetku snimanja albuma "Porodično stablo" iznenadio je sve nas koji smo mu na ploči svirali i pjevali darom - grafikama Zlatka Boureka. Tako da te grafike imamo samo mi. To je jedna lijepa gesta, takve stvari mi mnogo znače.

Ima i ploče gdje sam pjevala a da baš nisu bili veliki umjetnički dometi, međutim imale su ogroman komercijalni odjek. Recimo Zorica Kondža, Vesna Srećković i ja smo sjajno živjele od zarade na pratećim vokalima jednoj Nedi Ukraden na ploči "Zora je".

To su, ovako, neke "glazbene nepravde".

- Zašto se Vaše ploče nisu tako sjajno prodavale?

- Moje su se ploče uvijek prodavale u skromnim nakladama i nikada nisam bila ono što se nazivalo komercijalna pjevačica. Uvijek sam nastojala repertoar graditi na što boljim tekstovima, što boljim pričama. Prava, dobra šansona je mali dokumentarac!

Jednom sam čak pokušala snimiti komercijalnu ploču, sjećam se dobro premda bih to najradije zaboravila. Bilo je to "Ivane vrati se", i svejedno prodala se kao i ostale moje ploče. Očito to publika nije od mene ni očekivala ni tražila.




- Bez obzira na visoku kvalitetu Vaših tekstova, prije desetak godina niste izbjegli porez na šund. Komisija za šund je tada bila upravo groteskno aktivna....

- To me je strašno šokiralo. Dotad sam se tješila da se moje ploče prodaju u skromnim nakladama zbog pjesama koje nisu banalne ni na "prvu loptu", uvijek sam se mogla njima ponositi. Inzistirala sam da mi daju objašnjenje jer je sve to bilo uvredljivo.

Objasnili su mi kako je to zbog stiha iz jedne prekrasne Brtivićeve pjesme "Nisam više smjela" koji je glasio:

"Nisam više smjela/ nisam smjela više/ prelit će se čaša/ od sljedeće kapi" 

Da je to pozivanje na uživanje alkohola, tako nekako. Na to više nisam imala ništa više reći jer ta pjesma govori kroz metafore, mene sapliću alge...

Ako je to nekome poziv na konzumiranje alkohola.... dobro da još nisu dodali, u jutarnjim satima! (smijeh)

- Kako to da unatoč dugogodišnjoj suradnji s hitmakerom Zrinkom Tutićem niste snimili neku komercijalno uspješnu ploču?

- Zrinko ne propušta spomenuti kako je zahvaljujući meni "zaglavio" u glazbi. Mi nismo zajedno napravili neki bum, jer u ono vrijeme kad je počinjao još nije bio u poziciji kao danas, da se oko njegovih projekata vrti toliko toga, a danas se uvijek raziđemo oko te komercijalno-umjetničke koncepcije.

Valjda ćemo se jednom i oko toga dogovoriti.

- Bili ste na skupštini HGU. Kakvi su vaši ustisci?

- O potrebi udruživanja glazbenika uopće nema diskusije. Mislim da se sve radi zato da se toj profesiji da kakvav-takav dignitet, ne zbog poštovanja, već zbog reguliranja staža, socijalnih beneficija...

Žao mi je što na tom sastanku nisu bili mnogi mladi kolege koji su trebali tamo biti. Evo, uz mene su sjedile Radojka i Tereza, svi mi imamo riješene svoje statuse i budućnost, ali ako smo mi došle podržati rad Unije, onda su trebali i oni koji dnevno pjevaju po kojekakvim disko klubovima, koji ne znaju svoja prava ni što im se sutra može dogoditi.

Sva sreća da imamo Paola Sfezzija, izuzetno poštenog čovjeka kojem je teško pomiriti tako raznolike ljude. Zaista ne znam postoji li neko drugo zanimanje koje okuplja toliko različite ljude!

razgovarao: Siniša Lampić, obrada: Yugopapir (Vikend, april 1995.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)