Meša Selimović (prvi deo intervjua): Zabrinut sam za mlade ljude (1972)

Avgust 1972: U našoj zemlji vlada prava "Pejton-manija", prouzrokovana posetom popularnih glumaca iz TV serije "Gradić Pejton" Džemsa Daglasa, Eda Nelsona i Patriše Morou. Američke zvezde zasute se ljubavlju i poklonima brojnih YU obožavalaca, a oni im uzvraćaju širokim osmesima i posetama medijskim kućama i radnim organizacijama... Gledaoci se još navikavaju na obilje izbora koje im pruža televizijski program; naime, više nisu prinuđeni da gledaju samo jedan kanal, već mogu da gledaju - dva! Drugi program, koji za razliku od prvog počinje dva sata kasnije (u 19 časova), pobrinuo se za neke novitete koji su naišli na opšte odobravanje - naročito mlađeg dela publike. Tako su gledaoci na malim ekranima mogli da pogledaju direktan prenos hit predstave beogradskog Ateljea 212 "Isus Hristos Superstar" Tima Rajsa i Endrjua Lojda Vebera, koja je stigla u Jugoslaviju samo godinu dana nakon brodvejske premijere. Istina je, starije generacije, naročito oni bogobojažljivi, ovaj mjuzikl proglašavaju "smejurijom od muzike i drame", dok je za druge "Jesus Christ Superstar" senzacija koja će pomračiti slavu "Kose", takođe lansirane i na sceni Ateljea 212... Jedna od najpopularnijih omladinskih emisija je "Na ti" TV Sarajevo, koju vodi Rajko Petrov-Nogo, muzički uređuje Nikola Borota, a režira najbolji tamošnji televizijski reditelj Milan Bilbija. Posebno je zapaženo specijalno izdanje ove emisije pod nazivom "Na vrelu Bosne", u kojoj su stare sevdalinke i pesme iz ovog kraja u ritmu takozvane bit-muzike pevali Neda Ukraden, Zdravko Čolić, Dubravka Fijala i drugi. Emisija je nagrađena specijalnim priznanjem na TV festivalu "Bled 72"... A u jeku društvenih rasprava na temu "Kuda ide naša omladina", zbog sve nerazumljivijih modnih, muzičkih i drugih novotarija koje donose sedamdesete, jedan je čovek otvoreno stao na stranu mladih i to učinio u intervjuu magazinu koji se i sam borio za svoje pravo da bude drugačiji od ostalih...

"Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd"


Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednoga trenutka izlagao kušnji da ga se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je - pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli.

Sjedimo u piščevu kabinetu. Knjige od stropa do poda, knjige s njegovim krupno otisnutim imenom i prezimenom, knjige koje je Jugoslavija nagradila gotovo svim priznanjima koja se daju literatima ("Ja sam redovan član Akademije BiH, dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, počasni doktor Sarajevskog univerziteta, dobio sam Orden Republike, imam ratna odlikovanja... ")

"Takvo je vrijeme da je duh zanemaren"
Negdje napolju, iza zatvorenih prozora vri Sarajevo na pripeci, željno hlada i daška vjetra.

U Selimovićevu stanu kao u čardaku, tiho, dremljivo, na stolu kahva u fildžanima, pregršt čokoladnih kolačića, u čašama sok od višnje.

Sama od sebe nametnula se misao: kud li je navalio sav ovaj svijet, pa juri bezglavo na sve strane, bez odmora i počinka kao mravi u razorenom mravinjaku?!

Valjalo bi im doviknut odavde s prozora: »Stanite ljudi, i sutra je dan!«

- Djelujete kao veoma miran, veoma staložen čovjek. Jeste li duboko u sebi zaista takvi, ili je to samo prividno?

- Ne, ne. Ja jesam stvarno miran.

- A malo prije ste kazali da zbog nekih stvari niste mogli spavati?

- Ljudi nisu dali da budem miran...

- Znači, niste flegmatične naravi?

- Ne to, nego bio sam dovođen u takve životne situacije u kojima bi ostati miran značilo ostati idiot...

- Kako vam uspijeva sačuvati svoj spisateljski mir u ovom današnjem zahuktalom i dinamičnom vremenu?

- I ja pripadam ovom vremenu i ovom načinu života, taj način života zahvaća i mene. Međutim, koliko mogu nastojim ga se otresti, ali to ne mogu ovi moji koji žive oko mene, moje kćerke.

Kad se u kući otvori i radio i tranzistor, televizor, magnetofon, gramofon, i sve to trešti, sve to svira, stvara buku u kojoj čovjek ne čuje samog sebe.

Osim toga, ja stanujem u ulici gdje je promet nevjerojatno živ... Meni to, međutim, više ne smeta. Možda je tragično, ali je tako, mene smeta tišina. Dakle, ono što je prirodno to danas postaje neprirodno, odnosno smetnja.

Nedavno, kad smo se žena i ja vraćali iz Sokobanje i stigli u Beograd, činilo nam se poslije one tišine kao da je nastupila kataklizma, da se svijet ruši.

Užasna buka, vazduh prljav, smog. Trećeg dana već smo se bili navikli.

- Ipak radite u takvom ambijentu?

- Mogu, ništa me ne smeta. Meni nedostaje ovo, ova zvučna kulisa. Mi imamo na Hvaru vikendicu, ali nerado idemo tamo. Suviše je mirno, onda idemo u Dubrovnik.

- Ne čini li vam se da ljudski duh dosta gubi živeći u takvim uvjetima?

- Općenito uzevši gubi mnogo, jako mnogo, ali takvo je vrijeme da je duh zanemaren.

Neki dan čitam kako glavni urednik televizije kaže: mi proizvodimo informacije i zabavu! Ja se zaprepastio da tako nešto govori jedan od najodgovornijih ljudi na televiziji. A to je tako! Danas ljudi najviše traže zabavu i informacije od svih sredstava komuniciranja.

Te informacije proizvode se u tolikom broju da smo svi mi kapacitirani njihovim obiljem, i to informacijama istog tipa. To je ono što se zove manipulacija ljudima. Danima se slušaju jedne te iste stvari i čovjek htio-ne htio postaje rob toga. 

Danas je vrlo teško zadržati nezavisnost, gotovo da je to nemoguće. Čovjek je postao predmet manipulacije.

Zatim tu dolazi bitka za standard: čovjek u njoj čak nesvjesno učestvuje. Takmiči se hoće li imati automobil ove ili one vrste, vodi računa o onome što posjeduje njegov komšija. K tome, reklama! Njen utjecaj je upravo katastrofalan. Čovjek juri kroz život kao lud...

Zato se događa kod nas, a i u svijetu, da ljudi od petnaeste do dvadeset i pete godine nešto čitaju, ali poslije tih godina, kad počinju da se bore za život, za životnu poziciju, oni višu nemaju vremena da čitaju, i čovjek postaje sve prazniji i prazniji...

- Takvo stanje odražava se neminovno i u današnjoj literaturi. Ima starijih pisaca koji tvrde da je sve rečeno, sve napisano?

- Svaki onaj koji piše ne misli tako. Ne bi pisao da je sve to rečeno. Naime, možda je rečeno kao misao, ali jedna opća misao živi u drugom kontekstu u jednom vremenu, i svi je mi nalazimo ili tražimo, svoj izraz za tu opću misao.

Ja, na primjer, ne mogu izmisliti mnogo, stvarno, zato što se čovječanstvo ne mijenja mnogo. Mijenjaju se institucije, mijenjaju se forme, eventualno spoljašnje, ali suština se ne mijenja. Zaista je teško reći nešto novo poslije Platona. Ali je moguće pronaći nov izraz.


Televizija guta sve



- Pa, kakva je po vašoj ocjeni, ta današnja literatura?

- Što se literature tiče, pa i umjetnosti u cjelini, danas ona sve više postaje nešto što je staro, anahrono, ja to zovem srednjovjekovnom ručnom djelatnošću...

- Zbog čega?

- Kao suprotnost serijskoj proizvodnji. Recimo televizija danas preuzima sve, guta sve, kao stvarno moćan i sugestivan medij. Mislim da je vrlo teško da jedan roman izdrži tu konkurenciju. Znate, kad se roman čita neophodno je imati ogromno mnogo vremena, ogromno mnogo volje da čovjek ostane sam sa sobom.

Danas ljudi ne vole da ostanu sami sa sobom. A televizija im pomaže da ne budu sami, da ne misle na svoja egzistencijalna pitanja...

- Televizija preuzima ulogu sedativa?

- Da, pilule za smirivanje. Ljudi lakše odlaze na posao narednog dana, nisu preopterećeni. Druga je stvar što čovjek ne zna da bi mu bilo lakše kad bi se posvetio svojim saznavanjima, tom ostajanju sa samim sobom. 

Lakše bi podnosio tegobe u životu jer bi stekao nezavisan duh i mogućnost da se obrani od ovoga ludog tempa. Vidite, kad bi se to moglo, samo ja ne znam kako je to moguće da se čovjek obrani od te brzine koja stvarno vodi u neuroze, u rasulo i rastrojstvo duha, bila bi to fenomenalna stvar.

Ali nitko se time nije pozabavio...

- Zašto?

- Zato što ne znamo kako je moguće pronaći neki srednji put između istočnjačke nepokretne meditacije i zapadnjačke dinamike koja prodire i proizvodi naprestano sve novije i novije produkte. 

Zaista, kako je moguće pronaći srednji put a da pri tom ne izgubimo sebe i svoj standard?

Ili čovjek treba da digne ruke od standarda i od komfora na koji je navikao, pa da onda može da se vrati sebi i da bude nezavisan, ili da bude čovjek koji meditira, pa da bude siromašan u onom što je spoljašnje, ali da ima svoj mir.

- Nije li to što ste kazali gotovo neprihvatljivo?

- Na žalost. Čim čovječanstvo, odnosno jedan njegov dio, odnosno jedan narod krene putem civilizacije, zaustavljanja nema.

- Gdje bi u tom kaosu bilo mjesto mladom čovjeku?

- Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd.

Ne dozvoljavamo da oni sami imaju svoj način mišljenja, svoje puteve, da unesu nekakvu svježinu i da oni sami budu autori svoga budućeg života - ne, mi njima već danas stavljamo pečat na njihove buduće korake. 

A ako se ogriješe o to što mi propisujemo, mi smo čak spremni da im odredimo kazne. Dakle, vršimo tešku presiju, i psihičku, i administrativnu, zakonsku.

- Ali mladi ne bi bili mladi kad ne bi protestirali, bunili se?

- Mladi se brane, točno. I od toga luđačkog tempa i od naših propisa. Od nas starijih ljudi, više nevitalnih, oni se brane prvo formalnim stvarima, kao što su duge kose, šareno odijevanje, nekakvi neobični plesovi, nekakve pjesme koje nisu za staračko uho, pojačane elektrikom.

Ponegdje, poneki dijelovi omladine pokušavaju se obraniti anarhizmom od svih tih utjecaja. To bi bili hipiji, zatim lijeve i ultralijeve organizacije, ili uvjerenja, ili kako god hoćete...

- A koji bi bili za osudu?

- Oni treći! Čini mi se najgorim - prilagođavanje. To je glajhšaltovanje, to je uklapanje u korake i staze očeva. Mislim da je to najgore.


Pomagati ženi nije sramota



- Koliko ste vi imali udjela u odgoju svojih kćeri koje su danas već odrasle djevojke?

- Svakako da sam utjecao na njihov odgoj, ali posredno, jer moje kćerke žive u atmosferi, čisto mi je nezgodno reći, to je odlična atmosfera, smirena, tiha, pa i atmosfera ljubavi, eto tako.

"Ja sam pomalo papučić"
Kako će biti njihovim muževima, to ne znam, jer njihovi zahtjevi prilično su veliki. Traže ljubav, razumijevanje, širinu, ono što ja pružam svojoj ženi. Ja sam pomalo, kako se to kaže, papučić, to priznajem, nije me uopće stid toga...

- Vaša supruga kaže da niste papučić. Po čemu vi smatrate da jeste?

- Ja, na primjer, sve što treba da učinim prvo povjerim svojoj ženi. Onda vidim kako ona reagira na to, pristaje li ili ne pristaje. Ja vjerujem u žensku intuiciju. Ja vjerujem da su žene mnogo inteligentnije nego muškarci.

Samo, mi se pravimo, mi se jako pravimo da smo mnogo pametni, a nismo.

One su finija bića, finija ustrojstva, mnogo finija nego mi. Ali mi smo, eto, nekako navikli na tu vlast, pa sebi i pridajemo suviše velik značaj. 

Pomagati ženi nije ni grijeh, ni sramota.

Ja sam, recimo negdje poslije rata, kad sam došao u Sarajevo 1947. godine, išao na pijacu s otvorenim cekerom i nosio krumpir tako da su ga svi mogli vidjeti, a drugi muškarci, koji su također kupovali krumpir, luk i ostalo, krili su povrće u zatvorenim aktntaškama.

Meni je uvijek bilo sasvim normalno pomagati ženi u kućnim poslovima.

- I danas to radite?

- Kad sam bio mlađi, bilo je toga više. Recimo, smiješno je, ali ja sam najradije volio mesti iako smo imali u kući usisač. Ja uhvatim metlu i s užitkom metem cijeli sat vremena, pa čak i kada više ne treba, kada je već sve pometeno. 

Zamislim se i ne znam šta metem, radim mehanički. Međutim, moja dobra volja ipak nije bila uvijek dovoljna, padalo je na moju ženu mnogo toga više...

- Koliko ste dugo u braku?

- Dvadeset i pet godina?

- Kako ste se upoznali sa svojim suprugom?

- To je bilo vrlo interesantno. Došla mi u Beogradu u kancelariju jedna lijepa mlada žena i mislila da će ondje zateći brkatog partizana opasanog pištoljčinom.

A kad tamo, ugledala mladog čovjeka u košulji nasmijanog. Tako smo odmah uspostavili nekakav kontakt, bez rječi. Ja sam odmah bio uhvaćen.

- Jeste li to odmah i priznali?

- Pa, drugi put sam već priznao. Ja sam bio inicijator drugog viđenja, i nisam se prevario, srećom. To je moja velika šansa, kao da sam birao po nekom testu, strogom testu. Upravo tako kako sam mogao zamisliti.

Prvo, bilo mi je važno da moja izabranica bude lijepa, zatim malena kao kontrast meni visokom. Meni visoka i krupna žena nikako ne konvenira zato što valjda meni treba suprotno... Osim toga, ja volim malo da vladam, a nešto veliko, krupno, teško je savladati.

- A kakav ste vi u svojim očima?

- Vrlo pažljiv i zahvalan partner, ali imam dosta zahtjeva. Samo jedan izuzetno dobar čovjek kakav je moja žena mogao je da izdrži sa mnom toliko godina. Ona je sve to lako podnijela, i moju razmaženost, i ostalo...

- Vaš porok?

- Pa, pravo da vam kažem, ja sam zadivljen svojim svetačkim statusom: malo jedem, ne pijem uopće, ne pušim, žene rado volim samo pogledati, jer prije svega volim svoju ženu, jedino ponekad poželim nekome neko malo zlo. Ne baš veliko... Eto tako...

- Kakvo zlo, na primjer?

- Da se barem malo zadavi, neki zalogaj da mu stane u grlu. Inače kivan sam na sebe jer sam već zašao u godine i zaboravljam ono što su mi ljudi zlo učinili. Više nemam mržnje, i to mi je jako krivo. Mržnja je divna stvar.

- Nije li odsustvo mržnje vezano vašim odlaskom u penziju?

- Ne, ne, ne. To su godine, to je u stvari opadanje vitalnosti.

Mržnja, to je stimulans! Ona aktivira, ona navodi akciju, nije to loša stvar. To se vidi naročito u književnosti. Ima pisaca koji su pisali pod tim impulsom, motivirani samo mržnjom. Ja mislim da i vi znadete neke od tih pisaca.

- Jeste li i prije živjeli tako mirno kao sada?

- Uglavnom jesam, samo što sam više trčao. Nikome nisam mogao ništa odbiti, tako da je to ponekad bilo pomalo blesavo. Znalo se dogoditi da sam isplazio jezik nizašto. I desilo se da sam doslovce pao posve iznemogao.

Bilo je to poslije jedne turneje gdje sam u toku jednoga jedinog dana imao dva čitanja i razgovora s publikom. Ubitačan tempo. Onda sam to prekinuo i legao u bolnicu. Ali nisam mogao sebi pomoći, činilo mi se uvijek da će netko nešto izgubiti. A ništa u stvari. Poslije sam vidio da niti tko šta gubi, niti išta dobija...

razgovarao: Aleksa Vojinović, snimio: A. Boršić (Start, avgust 1972.)


Kraj 1. dela intervjua 

U drugom delu: Meša Selimović o ženskoj modi,
seksualnim tabuima, brzoj vožnji...

2. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)