Jugoslavenski automobilistički asovi (2. dio): Jovica Paliković, Goran Štrok, Mladen Gluhak (1971)




Jovica Paliković počeo je s karamboliranim "Steyr-Puchom", a onda - kako sam kaže - dogurao do šest automobila, što vlastitih što tvornice "Renault". Više vremena provodi za volanom i u zraku nego kod kuće. U kulminaciji sezone za mjesec dana prijeđe i 30 tisuća kilometara da bi stekao kondiciju


Jovica Paliković: Počeo sam gotovo slučajno



Razgovaramo u njegovu stanu, u Jurišićevoj uliici, nadomak centra grada. Svuda oko nas pehari i kristalne vaze koje će ga sjećati na utrke i kad sijede kose sasvim istisnu crne.

Dok se mali nećak vere po njemu, razgovaramo o prvim i najdražim utrkama, brojnim pobjedama, o 160 trofeja, o šest automobila, gliseru, brzinama ...

- Počeo sam, kao i mnogi, gotovo slučajno. Sa svog prozora oduvijek sam s neskrivenim veseljem gledao automobile, zapisivao im brojeve, ako slučajno to komu zatreba. 

S "klincima" iz svoje ulice počeo sam iz znatiželje zalaziti u dvorište AMD Zagreb. Moja znatiželja prerasla je u strast za brzinama, isprva na biciklu, "primi", trkaćem motoru i napokon za upravljačem automobila.

Jovica Paliković (foto: Mladen Tudor)

Jurio sam i padao, na Preluku sam pao s "Ducatijem" pri brzini od 130 kilometara na sat, pobjeđivao i odustajao.

Počeo sam s karamboliranim "Steyr-Puchom" i dogurao do današnjih šest automobila, što mojih što tvornice "Renault".

Tu su "Renault 4", dva "Gordinija 8", "Alpine", novi "Gordini 12" i "Fiat 125".

Ja sam prošao isti put kojim kroče i današnji početnici, ali sam bio znatno skromniji od njih. Mnogi od njih žele podcjenjivanjem tuđih uspjeha osigurati mjesto spod suncem, iako to mjesto nisu zaslužili dosadašnjim rezultatima.

Suhonjavi, crnomanjasti, 26-godišnji Zagrepčanin peterostruki prvak, živo gestikulira, prekida razgovor da svom prijatelju i rivalu, od sada i klupskom drugu, Goranu Štroku postavi minijaturnu pistu za utrke prototipova na električni pogon.

Zaigraše se prvaci modelima automobila, kakve će, uskoro, i sami voziti.

Naime, osnivanjem Automobilističkog sportskog kluba "Dinamo", kojega su obojica članovi, porasle su i njihove ambicije.

Kažu, kupit će prototip "Alfa Romeo" i na dvije-tri utrke pokušati se nametnuti utjecajnim "bosovima" ne bi li ih angažirali kao tvorničke vozače. Priznaju da psihičke i fizičke mogućnosti naših vozača nisu još dorasle za utrke "formule".


*****



Goran Štrok najbrži je Jugoslaven. Propusnicu za "visoko društvo" donijela mu je pobjeda na reliju. Na nabavu vozila do sada je potrošio gotovo 40 milijuna a za prave utrke na prvenstvu Evrope treba mnogo više. Da se plaši, nedjeljom bi držao za ruku kćerkicu, a ne volan i tako bi izbjegao opasnosti


Goran Štrok: Besmisleno je govoriti o strahu



Stasiti, crnokosi Goran Štrok nedavno je navršio 23 ljeta. Započeo je znatno poslije, u devetnaestoj, i tri puta pobijedio na prvenstvu Jugoslavije.

- Nema povratka iz tog začaranog svijeta. Skup je to sport, ali je lakše zaustaviti snježnu lavinu nego otići sa staze. Prvu utrku vozio sam s tatinim "Audijem 72". Nagovorio sam oca Izidora da kupi "Coopera". 

Sjeo je samo nekoliko puta u njega i uvidio da je to za njega ipak premalen auto.

S malim dotjerivanjima to je bio moj prvi "trkaći" auto. Pobjeda na reliju "1000 km Beograda" bila mi je propusnica za "visoko društvo" za koje je trebao i bolji auto, "BMW".

Goran Štrok (foto: Mladen Tudor)

Do sada sam uložio u nabavku vozila gotovo 40 milijuna, a za prave utrke na prvenstvu Evrope treba mnogo više.

Goran Štrok jedini je među našim sugovornicima oženjen, otac male Vanje.

Žena Renata prati ga gotovo na sve utrke.

- Boji li se, možda, da će na utrci možda zadnji put vidjeti svoju surprugu?

- Besmisleno je govoriti o strahu. Žene svih vozača uvijek pozorno gledaju naša lica kad prolazimo pokraj njih. Razumljivo, možda više nikad neće vidjeti to lice, možda u slijedećem krugu neću proći pokraj nje. No, da se bojim, u nedjelju bih u rukama, umjesto volana trkaćeg automobila, držao svoju kćerkicu.


*****



Mladen Gluhak nastupio je prvi put čak i bez vozačke dozvole, a danas je i svestran i temperamentan na automobilu "Lancia" i "BMW". Ne zna kako da objasni iznimnu popularnost automobilista, jer smatra da oni to dosadašnjim rezultatima manje zaslužuju od nekih drugih naših vrlo kvalitetnih sportaša


Mladen Gluhak: Tko je jednom vidio, pravi reli...



Atletska figura plavokosog Mladena Gluhaka, 24-godišnjeg trostrukog prvaka Jugoslavije, lako se zamjećuje. I njegov nesvakidašnji, na žalost neiskorišten talent.

Nastupio je prvi put u Oroslavlju, i bez vozačke dozvole i bez dozvole oca Ede, poznatog automobilista i olimpijca u kajakaštvu.

Vozio je mamina "fiću" (ni mama nije znala).

Mladen Gluhak (foto: Mladen Tudor)

Kratko se bavio i alpskim skijanjem i pobijedio na prvenstvu Hrvatske u veleslalomu i osvojio drugo mjesto u spustu.

Uz Palikovića - vozač s najduljim "stažem".

- Teško je objasniti iznimnu popularnost nas automobilista, iako mi to svojim dosadašnjim rezultatima mnogo manje zaslužujemo od nekih drugih sportaša. 

Vjerujem da je razlog to što nam se mnogi vozači-amateri pritajeno dive.

U današnje doba svaki je čovjek bezmjerno ponosan na svoju "vještinu" upravljanja automobilom. Tko je jednom vidio pravi reli poput "Relija Monte Carlo", više cijeni naše umijeće.

Vozi se gotovo pet tisuća kilometara, kroz snijegom zametenu Bosnu, maglom obavijenu Italiju, kroz snijeg i led francuskih Alpi. Samo najsretnije i najbolje opremljene posade stiižu do cilja. Jedan takav reli "proguta" tri-četiri milijuna.

Napisao: Vladimir Sučić, obrada: Yugopapir (VUS, januar 1971.)