Živadin Stevanović: Samouki književnik apeluje na jedinstvo među našim narodima (1970)




Ne svađajte se, ne zavađajte nas jednokrvnu braću, ne dirajte Jedinstvo Otadžbine, ne raskopavajte temelje naše zajedničke kuće, jer su podignuti nad kostima pale braće, jer su zaliveni potocima krvi njihove. Ne delite se jer ćemo osiromašiti, pa ćemo zavisiti od svojih suseda, koji jedva čekaju našu deobu, da bi nam mogli bacati mrvice sa svojih stolova, jer ćemo postati njine sluge, jer ćemo zavisiti od njine volje

U redakciju uđe stasit čovjek sa crnim šeširom na glavi, a odjeven u novu novcatu šumadijsku narodnu nošnju.

- Dobar vam dan ljudi - pozdravio je nenametljivo. - Ja sam Živadin Stevanović, seljak-književnik, iz Brestovca kod Kragujevca. Vaš se list mnogo čita u mom kraju, pa zbog toga rekoh sebi: "Živadine, kad već svraćaš u Zagreb da obiđeš prijatelje, navrati i u 'Arenu' da upoznaš ljude koji rade taj list."

Živadin Stevanović u Zagrebu, januara 1970. godine
(foto: M. Mlinac) 
Ne zamjerajte mi, drugovi, ja se ovdje u vašem gradu osjećam kao kod svoje kuće, a želio bih da se i vi u Srbiji, kad dođete, tako osjećate...

Zapodjeli smo razgovor s neobičnim gostom, 66-godišnjim piscem-samoukom, iz kojeg je zračilo poštenje i čovjekoljublje.

Tako smo saznali nešto više o Živadinu M. Stevanoviću...

Još 1922. godine Živadin je napisao svoju prvu pjesmu.

Zemljoradnik, mladić koji je završio samo osnovnu školu, zaljubljen u svoju zemlju od Triglava do Đevđelije, jedne je zimske noći u svome domu u plodnoj Šumadiji posegao za olovkom da progovori jezikom stvaraoca.

Naslov je bio "Jedinstvo".

Pokojni Branislav Nušić je upoznao Živadina 1925. Sprijateljili su se i Nušić je, osjetivši mladićev talent, često u pismima nagovarao Živadina da se ozbiljnije posveti pisanju.

Kao uspomena na to prijateljstvo u Stevanovićevoj bogatoj biblioteci, umjesto drugih ukrasa, visi velika slika nenadmašivog humorista.

- Drugovao sam s Borom Stankovićem, Jovanom Dučićem, Tonetom Seliškarom, Mihovilom Pavlekom Miškinom i Slavkom Janevskim, a sada prijateljujem s Ivom Andrićem, Dobricom Ćosićem, Desankom Maksimović, Gustavom Krklecom i još mnogim jugoslavenskim književnicima.

Dr Jure Kaštelan napisao je predgovor za moju knjigu proze "Likovi i susreti", koju sam u vlastitu izdanju objelodanio prošle godine ...

Pišući prozu i poeziju, Živadin je pisao istinu lijepim jezikom sredine u kojoj živi.

Iako su njegove teme uglavnom vezane za selo i seljački život, kao iskreni rodoljub i oduševljeni pobornik bratstva i jedinstva naših naroda, Živadin se nije ustručavao ošinuti svojim perom političku čaršiju koja je prije rata razjedinjavala Jugoslaviju i koja je bila protivnik ravnopravnosti naših naroda.

Bio je prijatelj Stjepanu i Pavlu Radiću.

Kad su mučki ubijeni u Skupštini, iskreno ogorčen i uplašen za sudbinu svoje domovine napisao je članak pod naslovom "Glas naroda", koji je bez dotjerivanja objavljen u "Politici" od 11. Oktobra 1928.


Živadinova poruka



Između ostalog Živadin je tada pisao:

"Ostavljam na trenutak plug svoj, ispuštam motiku iz ruku i iako nikad nisam pisao članke za javnost, uzimljem pero u ovim teškim istorijskim danima i pišem ove redove, pišem i preklinjem sve one koji sede na vrhovima pojedinih političkih partija, preklinjem ih i molim ih: ne svađajte se, ne zavađajte nas jednokrvnu braću, ne dirajte Jedinstvo Otadžbine, ne raskopavajte temelje naše zajedničke kuće, jer su podignuti nad kostima pale braće, jer su zaliveni potocima krvi njihove... 
Ne delite se jer ćemo osiromašiti, pa ćemo zavisiti od svojih suseda, koji jedva čekaju našu deobu, da bi nam mogli bacati mrvice sa svojih stolova, jer ćemo postati njine sluge, jer ćemo zavisiti od njine volje... " 

Odjeven u narodnu nošnju, Živadin M. Stevanović obišao je mnoge zemlje Evrope. Godine 1939. bio je u Njujorku na Svjetskoj izložbi i tu upoznao Nikolu Teslu.

Svoje dojmove iz Amerike Živadin M. Stevanović objavljuje u putopisu "Sto dana u Americi" koji uskoro izlaze iz štampe.

Čili starac, jedan od najuglednijih domaćina u Gruži, i sada neumorno piše i putuje svijetom.

Ali, kao što sam kaže, najsretniji je kad se, s tih putovanja vraća kući, još čvršće uvjeren da nema ljepšeg kraja od ovog našega.

Napisao: M. I, obrada: Yugopapir (Arena, januar 1970.)

25-godišnji Živadin Stevanović
u Politici, oktobra 1928. godine

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)