Vera Nikolić postala je evropska prvakinja '66: Tajna uspeha? Mogu strašno brzo da promenim ritam trke

Septembar 1966: Slušaju se The Beach Boys, Bitlsi, Sinatra, od Italijana - Adrijano Ćelentano i Rita Pavone, od Francuza - Žak Brel i Žilber Beko.

Svet je zadivljen fudbalskim potezima Franca Bekenbauera, brojem koševa našeg Radivoja Koraća, uspesima sovjetske gimnastičarke, 17-godišnje Natalije Kučinske - a u centru pažnje domaće i svetske javnosti bila je još jedna neverovatno uspešna tinejdžerka: Vera Nikolić.

Ona je u Budimpešti osvojila prvu zlatnu medalju u istoriji naše atletike, i par meseci kasnije o tome progovorila za Plavi vjesnik...

... Vera Nikolić (18 godina) gimnazijalka je iz Ćuprije, jugoslavenska, balkanska, juniorska i seniorska evropska prvakinja, rekorderka evropskih prvenstava i svjetska juniorska rekorderka, naše prvo »zlato« s evropskih šampionata, fenomenalna trkačica na 800 metara, nasljednica jugoslavenskih prvakinja Ankice Škrtić, Jelene Čanadi, Milice Repovž, Mire Tuce, Vlaste Šafer, Ančke Slamnik, Milice Rajkov i Gizele Farkaš, atletičarka koja je u tri godine srušila svoj lični rekord za dvadeset jednu sekundu i kojoj proriču — svjetski rekord.

Sjedili smo jedno poslijepodne uz atletsku stazu i pričali o školi, trčanju, rekordima i njenim planovima. Vera je skromna djevojka, razlikuje se od svojih vršnjakinja jedino na stazi i kad stigne na cilj. Na stazi je nedostižna, a na cilju uvijek, kao po pravilu, okružena foto-reporterima.

- Ne znam, zaista ne znam šta da kažem... nije više isto kao pre. Svi mi kažu da se nisam izmenila. Ne znam, zapravo, kako bi trebalo da se izmenim. Postala sam popularna. Bilo je petnaest novinara u Ćupriji. Jedno te isto morala sam da im pričam. Već sam plakala i molila ih da više ne dolaze. 


Gotovo sam počela da mrzim novinare. Ne, ne, ja ih ne mrzim, nego samo kažem da oni drsko dođu i sve jedno te isto pitaju. Moram isto da pričam trideset puta pa i više.

Zato, priznajem, iznenadili ste me svojim zahtevom da vam ispričam kako sam doživela one tri trke na evropskom prvenstvu u Budimpešti. To još nikome nisam pričala. Znate, pre prve trke imala sam strašnu tremu. Pre toga dugo nisam trčala osamsto metara pa sam već pomalo i zaboravila koliko je zapravo duga ta staza. 

Dok sam se zagrijavala, sve sam mislila da će doći moj trener i profesor geografije Aca Petrović i reći mi da ne moram trčati. Bila sam sigurna da će mi reći da neću trčati. Tako sam se oslobodila treme. Ali on nije došao. Toga sam postala svesna tek kad smo ušli u onaj mračni hodnik što vodi na stazu. 

»Uh, majko moja«, pomislih, »pa njega nema, neće mi reći da ne moram trčati...« Onda sam ponovo osetila malo uzbuđenje, mirno izašla, lagano trčala i pobedila. Tako je bilo i na drugoj trci. Nisam se bojala, jer mi je Aca rekao da se na mene neće ljutiti ako ne uđem u finale. Kazao mi je da samo trčim, a ako ne uđem u finale, ima vremena, jer sam još mlada. Rekao mi je da se ne plašim, samo neka trčim i sve će biti u redu. Uvek mi kaže da nemam šta da izgubim. Neprestano me tako hrabri.

Ali kad je došlo finale, kad sam ostvarila veliku želju, sve je bilo drugačije. Trka je bila predviđena za veče drugog dana. Pre podne sam bila malo uzbuđena. Pošto je Olga Gere bila sa mnom u sobi, a trebalo je da i ona to poslepodne nastupi u finalu, obje smo se nekako tešile i razbijale tremu. Nije mnogo pomoglo. Od treme i straha toga dana uopšte nisam mogla ručati. Bila sam čitav dan gladna. Ništa nisam okusila. 

Tek kad je došlo vreme zagrevanja, osetila sam glad. Posle malog ubrzanja, pomislih: »E, sad će mi neko doneti parče hleba s medom!« Onda je došla trenerova žena i donela mi cveće.

Kaže mi: »Karanfile možeš da baciš publici ako pobediš, a ruže zadrži.« Kad smo izašli na start, ja sam došla posljednja. Gledam protivnice: sve su bile blede. Ja sebi kažem: »Ih, šta tu može da bude strašno, nije mnogo trčati dva kruga !«

Hrabro sam krenula. Nemam šta da izgubim, rekao mi je trener Aca. Moje su protivnice bile spremne da me drže prvih 600 metara. Na 300 metara pred ciljem, mada nikad ne razmišljam za vreme trke, pomislih: »Ih, Vera, maratonci trče 42 kilometra i izdrže, a ti ne možeš još ovih trista metara!« 

Znate, na 300 metara pred ciljem ja uvek snažno povučem. Onda opet pomislih: »Uh, Vera, ala si ti kukavica, pa ti možeš trčati! Ostale su umorne, vidiš kako dišu, a ti ništa.« Tako sam sama sa sobom razgovarala. Na posljednjih 150 metara još sam jednom povukla i to je valjda bilo odlučujuće. Znam da svi na 150 metara popuste i čekaju sprint na poslednjih 100 metara. Na poslednjih 150 niko neće povući. Pa sad da budem iskrena, 5 metara pred ciljem bilo je prilično teško...

Znate, ovaj... šta je moj kvalitet? Ja imam, onako... što je najvažnije, što niko nema ... tako mi bar svi kažu... ja, zapravo... mogu strašno brzo da promenim ritam trke. Naglo ukopčam. A drugi teško ukopčavaju. Ne znam ni sama kako da to objasnim. Jednostavno mogu naglo da ukopčam. I to oduvek. Još od onih dana kad sam trčala na prvenstvu škole u krosu.

Eh... sada sam se setila jedne zanimljive priče koju nisam nikome pričala. Znate, ja sam se do svoje trinaeste godine bavila plivanjem i nisam volela atletiku. Zapravo, još i sada je baš ne volim. Bavila sam se plivanjem i trčala na školskim krosovima. Video me moj sadašnji trener, profesor geografije Aca Petrović.

Počeo je da me progoni po Ćupriji, morala sam se skrivati od njega. Bio je strašno uporan. I na kraju sam morala pristati, bio mi je profesor u školi. Zahtevao je da mnogo treniram, bio je veoma strog. Ja nisam volela da mnogo treniram, ali morala sam.

Ni moji kod kuće nisu se slagali da se bavim atletikom. Tata se ljutio i morala sam dugo tajiti da trčim na stazi. Bila sam fizički slaba. Bojali su se da ne obolim. Tata još i sada nije za to. Jedva me je pustio u Budimpeštu. Kad se toga setim!

Tih nekoliko dana uoči Evropskog prvenstva nismo uopšte razgovarali. U posljednjih pet minuta se odlučio. Predsednik kluba Mita Đurić nagovorio ga je da me pusti. Jedva smo stigli na voz. Udobrovoljio se tek kad je saznao da sam osvojila prvo mesto u Evropi. Sada je mnogo mirniji.

Mnogo treniram, znate. Tri časa dnevno. To tatu ljuti. On još misli da sam slaba i da ću zapustiti školu. A dosad sam uvek bila dobar đak. Ove godine je matura i biće malo teže.

Ipak, verujem da će sve biti dobro. Mislim da ću uspeti da ostvarim obe želje: da položim maturu i da postavim svetski rekord. Joj, da znate kako žarko želim da postavim taj svetski rekord!

Zabeležio: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, novembar 1966.)