Pretražite Yugopapir

Rade Končar u sjećanju Šibenčana '72: "Od fašista milosti ne tražim, niti bih im je dao"

Svibanj 1972: Nad šumovitim šibenskim predjelom Šubićevcem tek se krililo sunce. Bio je dvadeseti dan u svibnju krvave, okupacijske ali i ustaničke 1942. godine. Plotuni crnokošuljaškog odreda zaustavili su se na komunistima zavezanima za stupove. Fijukne tanad i prekine napaćene ljudske živote. 

Tu, na gubilištu, završio se i dug i kratak, kako se uzme, životni put Rade Končara. Rodio se potkraj listopada daleke 1911. godine u Končarevu kraju, seocetu što tada brojaše devetnaest ognjišta i 130 duša. 

Tu, u malom planinskom prostoru, gdje zemlju i šume rijetko presijecahu dobri putovi, a glasovi pasa i vukova nadjačavahu riječ čovjeka, majka Staka upelenila je svoga Radu. Živio je tri desetljeća i samo godinu dana četvrtog - malo, vremenski malo, ali što znači vrijeme u životu revolucionara!

U nizu partijskih zadataka što ih je tako smjelo, bezbroj puta riskirajući život, uspješno obavljao Rade Končar, posljednji možda i nije bio najteži: rasplamsati ustanak u Dalmaciji.


Zbog toga kreće u grad pod Marjanom, povezuje dalmatinske komuniste, izdaje zadatke, sam u njima aktivno sudjeluje. Na tom poslu biva i uhićen. Tragedija je počela u sumrak sedamnaestog dana u studenom 1941. Vraćajući se s jednog sastanka, Končar polazi u svoj ilegalni stan. Dolazi tamo. 

Agenti, ne znajući tko je pred njima, opkoljavaju Končara, traže legitimaciju. Rade u tili čas uočava da će biti "vruće": uza se nosi dvije krivotvorene osobne iskaznice. Čini ono što mu je u tom trenutku preostalo: jurnuo je na izlazna vrata, pa stubištem na ulicu. 

Ne obzirući se, trčao je Vrhmanuškom ulicom prema Istarskoj, skrenuo njome prema gore i izbio u Vrazovu, nadomak - kako je mislio - spasa. Jer, tu u Vrazovoj 16, kod Marije Cecić, gdje je obično ručao i večerao, održavao je i sastanke s pokrajinskim partijskim vodstvom. Došavši k sebi od prvotnog iznenađenja, za Končarom kao mahniti pojure i agenti. Slijede ga. Još samo nekoliko koračaja i Končar će ući u kuću spasa. 

No uzalud pokušava otvoriti vrata kuće broj 16. Zaključana su. Potrčao je stazicom oko kuće, ali ga agenti u tom trenutku ugledaše i počeše s pucnjavom. Meci ga ne pogađaju. Končar juri još brže, preskače preko zidića, s visine od pet metara pada na kamenu ogradu i baš u trenutku kad se pridigao i htio dalje bježati - pogađa ga metak: Končar pada, ispaljeni metak smrskao mu je kost iznad desnoga koljena, i on padajući vidi: odozgo, s vrha Vrazove ulice, jure talijanski motocikli, približavaju se fašistički agenti, nemoćan je, opkoljen, uhvaćen. 

Bol je nesnošljiva. Rade pada u nesvijest. A gore, iz potkrovlja kuće broj 16, čuvši pucnjavu, kroz prozor gleda Marija Cecić i prepoznaje uhvaćenoga u crvenom džemperu i krikne: "Pao nam je Brko!" A poslije, iako Rade Končar ništa nije priznavao, crnokošuljaši su doznali tko im je pao u ruke: obavijestila ih je ustaška policija. 

Međutim nikakva tortura, batinanje, polijevanje vodom, udaranje u lice nisu Končara slomili. Sve je podnosio šutke, ponosan, čvrst, neslomljiv. Bio je komunist.

Splitska partijska organizacija razrađuje plan da Radu Končara pod svaku cijenu oslobodi iz zatvora. Utanačuju se pojedinosti: dvanaest oboružanih komunista preobučeni u talijanske vojničke uniforme doći će u nedjelju - kad vojnici i posluga budu na misi - talijanskim bolničkim automobilom, ući će redovitim putem u bolnicu, odvesti uhićenika. 

Direktiva: budu li otkriveni i naiđu li na otpor, desetorica komunista moraju se žrtvovati - vatrom iz oružja zadržavat će okupatorske vojnike, dok će preostala dvojica prebaciti Končara u automobil i - odjuriti. 

Međutim događaji drukčije teku: Končara iz bolnice prebacuju u zatvor sv. Roka. Nedugo potom Radu Končara i drugove brodom prevoze u grad podno Šubićevca, u zatvor i iz njega na "suđenje". 

U Šibeniku partijska organizacija također planira oslobađanje Končara. O tome, kao i o atmosferi što je vladala u gradu pri dopremanju zatvorenika, vrlo plastično kazuje Pere Škarica, šibenski spomeničar, danas direktor Tvornice elektroda i ferolegura.

- Iako su od sumračja 19. svibnja 1942. prošla, eto, tri desetljeća, kad se danas toga prisjećam čini mi se kao da je bilo jučer - veli P. Škarica. - Da se nešto značajno događa, bilo nam je jasno svima Šibenčanima i po tome što je tih dana, ionako pun crnokošuljaša, grad naprosto bio preplavljen talijanskim vojnicima. Bilo ih je kudikamo više nego za prethodnih pristajanja broda "Ammiraglio Viotti", koji se inače bio "specijalizirao" za dovoženje zatvorenika. Brodovima i kamionima u grad su dva dana stizale nove jedinice jurišnih odreda "San Marco", šepurili su se bersaljeri. Na obali, u uskim uličicama, na trgovima - svugdje je bilo vojske, straže na visokom zidu oko zatvora bile su potrostručene, na svim kulama postavljeni mitraljezi. Oko 19 sati 19. svibnja zvučnicima i oglasima objavljeno je žiteljima grada izvanredno stanje i određen policijski sat od 18 sati navečer do 1 sati ujutro. Sutradan, od 5 sati ujutro sve ulice, svi prilazi obali, zgradi suda i zatvoru bili su blokirani.

U šest sati s broda "Ammiraglio Viotti", koji se usidrio usred šibenskog zaljeva (i to je bila mjera crnokošuljaške opreznosti!), tjerani kundacima vojnika silaze izmrcvareni uhićenici. 

Među njima su, uz Radu Končara, Ivan Lučić-Lavčević i Ante Jurjević-Baja. Prolaze kroz gust kordon naoružanih crnokošuljaša, skreću prema Dragi i tamošnjim uskim uličicama (koje su najsigurniji i najkraći put), kreću prema šibenskom zatvoru. 

Nadomaku mjesta budućeg "sudskog procesa" u lance povezani zatvorenici. Čitaju na pročelju zgrade svježe ispisanu parolu: "Tko nije s nama, dobit će metak!" (Chi non e con noi, avra del piombo!")

Šibenska partijska organizacija ubrzo doznaje da je s grupom zatvorenika iz Splita prebačen i Rade Končar, sekretar CK KP Hrvatske i Član Politbiroa CK KP Jugoslavije. Udarac je bio grozan, ali komunisti nisu izgubili prisutnost duha.

- Možete samo zamisliti kako smo se osjećali kad je Mjesnom komitetu preko veze javljeno da su u Šibenik dovedeni Rade Končar i drugovi. Te iste noći na brzinu je sazvan sastanak komiteta, mislim da svi članovi i nisu bili prisutni, i počeli smo razmišljati možemo li što poduzeti da Končara spasimo - kazuje P. Škarica. - Nakon kraćeg vijećanja bilo je odlučeno da pokušamo oteti druga Brku. U tu akciju namjeravao se uključiti ne samo dio članstva rajonskih partijskih ćelija, već i grupa komunista zatvorenika s kojom smo već otprije, preko povjerljivih ljudi, održavali vezu. Zahvaljujući stanovitim pouzdanim sudskim činovnicima, našim simpatizerima, i dvojici-trojici Talijana, simpatizera NOB, mogli smo, a na tome smo i temeljili plan, da u zatvor dostavimo desetak pištolja i više bombi. Glavni je zadatak komunista u zatvoru bio taj da u trenutku kad mi izvana napadnemo na glavna sudska vrata sami stupe u odlučnu akciju i da brzim naletom onemoguće i likvidiraju unutrašnju zatvorsku stražu. Plan je doista bio smion, ali svi smo vjerovali u uspjeh. No nakanu nismo na žalost uspjeli oživotvoriti, jer se fašistima očito žurilo, a njihov "sud" radio je ekspresno.

Dvadesetog svibnja 1942. u velikoj dvorani na prvom katu zgrade šibenskog Okružnog suda počela je crnokošuljaška sudska lakrdija. 

Kazaljke sata pokazivale su točno 8 sati. Naoružani karabinijeri uvode zatvorenike. 

Na optuženičkoj klupi sjede: Rade Končar, 31 godina, metalski radnik; Josip Dumanić, 22 godine, zidarski radnik; Živorad Katunarić, 19 godina, klesarski radnik; Ante Poljičak, 29 godina, drvodjelja; Josip Kuzmić, 24 godine, zemljoradnik; Vojko Matošić, 25 godina, student; Milivoj Jelaska, 28 godina, ličilac; Petar Siriščević, 31 godinu, zidar; Nikola Trebotić, 32 godine, obućarski radnik; Ante Krstulović-Tonči, 19 godina, student, Davorka Piplović, 16 godina, učenica.


Optuženi nisu dobili optužnicu, niti su se o njoj izjasnili (nisu je dobili ni odvjetnici). U klupama za publiku sami crnokošuljaši. "A morte, a morte!" ("Na smrt, na smrt!") odjekuje dvoranom. 

U tom trenutku Radi Končaru prilazi oficir i na čistom hrvatskom jeziku upozorava njega i ostale optužene da im je dužnost u trenutku kad sudsko vijeće uđe u sudnicu ustati u znak poštovanja. 

Rade prkosno odgovara: "Mi taj sud ne priznajemo, niti ga poštujemo!" 

(Baš nekako u vrijeme kad je sudski "proces" počeo nahrupili su k pogrebnom poduzetniku Kamilu Kolombu, kako nam je rekao, policijski agenti i naručili - 27 ljesova!). 

Malo poslije u dvoranu ulazi "slavni 'tribunale'": svi se dižu, ispruženom rukom pozdravljaju, a optuženi - ni da se pomaknu. 

Demonstrativno, prezirno, nijekajući i "sud" i fašiste oko njega, Končar i drugovi sjede. Karabinijeri ih odlučnim pokretima nastoje privoljeti da pozdrave sud. Uzalud.

Ipak, sudska lakrdija počinje. Rade Končar, vidljivo izmučen, s masnicama od udaraca po licu, sluša govor tužioca Attilija Inglesea, vojnosudskog pukovnika, generala fašističke milicije, sluša i na pitanje predsjednika suda, divizijskoga generala Ernesta Maggiorra Vergana, koje mu prevodi tumač odgovara: 

"Recite vi njima da se ja ne osjećam ni najmanje krivim, iako optužnicu nisam razumio ni riječi, ali znam za što me optužuju, jer sam zbog tih optužbi ovako i prebijen i izmrcvaren. Recite im i to da oni za nas nisu nikakav sud i da u takav sud mi nemamo povjerenja!" 

Predstavnici "vječne rimske pravde" pozelenjeli su od bijesa, a crnokošuljaška publika, među kojom je podosta glavešina, kao u transu kliče: "A morte, a morte!" 

Tu je Vezio Orazi, novoimenovani provincijski prefekt i fašistički "hijerarh", tu je tajnik mjesnog fascia zloglasni Alačević i fašistički općinski komesar odvjetnik Nicoletti. Odlučan Končarov odgovor kvari im raspoloženje. Ta trojka, očito iznervirana, odlazi bijesno iz sudnice. Na izlazu kaže Orazi Alačeviću: "Treba to završiti brzo, bez mnogo brbljanja i ceremonija!" (Questa, bisogna finirla presto, senza tante chiachere e ceremonie!") 

Daljnji tok suđenja protekao je u iznošenju "dokaznog" materijala. Istoga dana navečer, oko 19 sati, nakon dvominutnog vijećanja (ta, ionako je sve bilo unaprijed sročeno!), Ernesto Maggiorro Vergano, u svojstvu predsjednika Specijalnog suda za Dalmaciju izrekao je presude: svi optuženi, osim malodobne Davorke Piplović (kojoj su "natovarene" 24 godine robije) osuđeni su na smrt strijeljanjem. 

Svi optuženi saslušali su osudu uzdignute glave, mirni, ponosni. Končar je tada rekao: 

"Od fašističkog suda nismo ništa drugo ni očekivali!"

Tako je, eto, okončano "suđenje" Končaru i drugovima. Sutradan Končarov službeni branitelj dr Milivoj Ivčić ulazi u ćeliju broj 35 i počinje čitati molbu za pomilovanje. No Končar ga prekida: 

"Pustite to, doktore, ja od fašista milosti ne tražim, niti bih im je dao!" 

A kad je u zoru (bila su četiri sata) 22. svibnja 1942. svećenik Frane Grandov pognute glave ušao u ćeliju ne rekavši ni riječi, osuđenici su znali da je došao kraj.

"Hajde, drugovi, dok nas još nisu povezali, da se izgrlimo i izljubimo" - rekao je tada Rade Končar. 

Počeše se opraštati, a Končar prvi počne pjevati "Internacionalu". Ostali prihvatište. Poslije, pri izlasku u zatvorski hodnik osuđeni na smrt kliču:

"Dole krvavi fašizam!", "Dolje razbojnik Mussolini!" 

Zatvorenici iz ostalih ćelija se bude. Čuje se povik:

"Drugovi, osvetit ćemo vas! Na vašoj krvi odgojit ćemo tisuće novih komunista!" 

Odatle, iz sumornih, krvlju poprskanih vlažnih zatvorskih ćelija osuđenike odvedoše na gubilište, u smrt.


*****



U Šibeniku, nedaleko od željezničke stanice, stanuje Kamilo Kolombo-Kike, jedini živi svjedok strijeljanja Rade Končara i drugih komunista. 

Danas umirovljenik, u to je vrijeme bio vlasnik pogrebnog poduzeća. Pitamo ga, a on veli: 

- Čujte, takvo nešto ne može se zaboraviti. Oko 7 i po sati 20. svibnja u moju su radionicu došla tri talijanska agenta i naredili mi da hitno izradim trinaest ljesova. No dođoše opet sutradan i narudžbu povećaše na 27. Bilo mi je jasno da se nešto strašno sprema. U predvečerje strijeljanja obavijestili su me kamo i kada da dopremim kovčege. Tako sam se 22. svibnja, mogla su biti 4 sata ujutro, našao na Šubićevcu.

Osuđenike su doveli u kamionima, a u prvoj grupi zapazio sam jednoga u sivom odijelu i plavoj košulji. Možda bi mi ti detalji promakii da osuđenik (poslije sam doznao da je to Končar) nije imao povezanu glavu, teško je hodao, hramao je. 

U trenutku kad su ga doveli pred stup, vidio sam to, Končar je zbacio sa sebe haljetak, razgolio grudi i u onoj tišini viknuo: 

"Što se bojite, kukavice, pucajte u grudi, zar vas je strah naših pogleda!" 

Začas su ga opkolili, tukli i na kraju, a pružao je žestok otpor, privezali žicom za stup. 

Nakon toga Končar se okrenuo prema odredu crnokošuljaša-egzekutora i povikao: 

"Živjela Komunistička partija!" 

Za njim su se poveli i drugi. Začuli su se uzvici: 

"Živio drug Tito! Dolje fašizam! Nećete živi iz ove naše zemlje! Osvetit će nas naši drugovi!" 

Tada su crnokošuljaši počeli pucati. No povici nisu prestajali. 

Na kraju je sve utihnulo. "Okupatorsko veliko djelo" bilo je gotovo.

Trenutak potom, tek što se prašina oko stupova smirila, jedan oficir talijanske redovite vojske prišao je strijeljanima koji su pali na tlo ili su ostali viseći na stupovima i iz revolvera, bez žurbe, još im pucao u glavu (to je, znate, bio njihov "junački" način). Nešto bestijalnije nikad ni prije, ni poslije nisam doživio - rekao nam je Kamilo Kolombo.

Rade Končar i drugi poginuli su junačkom smrću. Pokazali su kako se ponosno i odvažno umire za slobodu. 

Na mjestu strijeljanja danas je uređen Spomen-park, u kojem se uzdiže obelisk, rad kipara Angeli-Radovanija, krili se u visine - u čast i spomen poginulima, na sjećanje sadašnjim i budućim  pokoljenjima. Jer, heroji ne mogu umrijeti.

Napisao: Đuro Bećir (Plavi vjesnik, 1972.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate