Anketa 1966: Što omladina misli o automobilima i omladini za volanom? / Najpopularniji: Fiat 1100



Možda će neki naši daleki potomci razbijati glave o tome što smo mi nalazili u toj kutiji na četiri kotača koja je "bolja od lokomotive, a o koturaljkama da ne govorimo"!



Što omladina misli o automobilima i omladini za volanom? Za ovu anketu su odgovarali omladinci i omladinke iz raznih krajeva Jugoslavije, uglavnom između 18 i 25 godina ili, po sudskom rječniku, "mlađi punoljetnici".

Na prvo pitanje: Želite li auto - bio je samo jedan negativan odgovor.

Koja je najželjenija marka?

Vodi Fiat 1100 i 1300, a iza njih su mnogi samo sa po jednim glasom: Taunus, Ford Mustang, Mini-Kuper, Volvo (kao Svečev), Rekord, dva glasa za Jaguar, Linkoln Continetal, džip, Daf i na kraju opet Fiat, ali 500.

Šesnaestogodišnja Beograđanka želi bilo kakav: "Samo mora biti lep, onako sportski."

"Želim li auto? Još pitate... " (foto: Plavi vjesnik)   


Zašto želite auto?



"Volim da se vozim i putujem. Kad imaš auto, otpada vezanost za vlak i osim toga možeš se zaustaviti gdje god želiš. Također nema muke s prtljagom i otpadaju troškovi za karte." (24-godišnji mladić, Labin).

"Pitate kako ću imati novaca za benzin ako sada nemam ni za karte? Lijepo! Ako budem imao dovoljno novaca da kupim auto, onda ću valjda imati i za benzin." (16-godišnja djevojka, Križevci).

"Auto bih htio za zafrkanciju ... Kako zafrkanciju? ... Natrpam ga prijateljima i djevojkama, brzo vozimo, zabavljamo se." (17-godišnji mladić, Zagreb).

"Htio bih auto da se vozim. Vozio bih se njime u školu." (18-godišnji mladić, Zagreb).

"Da ne bih išao pješke i da stižem na vrijeme." (25-godišnjak, Šabac).

"Kad ga žele svi, zašto da ga ja ne želim? Željeti nije zločin." (25-godišnji mladić, Titovo Užice).

"Radi sporta." (23-godišnjak, Osijek).

"Htjela bih automobil da mogu ići u Zagreb. I u Novi Sad. Zašto baš tamo? U Novom Sadu je Zoran." (20-godišnja djevojka, Beograd).

"Ja sam usamljenička priroda. Odlazio bih u šume i planine. Sam. Najozbiljnije ... Bez djevojke. Sam samcat." (19-godišnjak, Beograd).

"Volim brzinu. Da, vozio bih brzo, ali bih pazio na propise, jer se ne želim ubiti." (19-godišnjak, Beograd).

"Sviđaju mi se automobili, pogotovu ako imaju lijepu liniju i boju." (18-godišnjak, Split).

"Ako ga svi mogu imati, mogu i ja." (19-godišnjakinja, Zagreb).

"Volim do vozim. Idete, jurite, osjećate kako motor vuče. Mislite samo na to." (17-godišnjakinja, Nova Gradiška).


Što mislite općenito o automobilima? Potreba, luksuz ili nešto treće?




"U stvari, ne znam!" (18-godišnjakinja, Split).

"Korisna stvar, čovjek se baš previše ne umara." (19-godišnjak, Beograd).

"Automobil je zgodan jer se njime kulturno voziš. Ne guraš se, ni s kim se ne svađaš, ideš kamo hoćeš." (19-godišnjak, Zagreb).

"O autu općenito ne mislim ništa, ali mi se sviđaju točkovi. Uvek prvo pogledam točkove. To mi ie nekako najsimpatičnije." (20-godišnjakinja, Beograd).

"Mnogo pomažu pri poslu. Poslovna putovanja, prijenos tereta, hitna pomoć, saobraćajna milicija, vatrogasci..." (23-godišnjak, Osijek).

"To je ogledalo standarda. U Americi svi imaju auto." (25-godišnjak, Šabac).

"Sve najbolje." (18-godišnjak, Zagreb).

"Trebalo bi da je potreba, ali nije..." (25-godišnjak, Titovo Užice).

"Dobro prevozno sredstvo... Zgodnije od lokomotive, a o koturaljkama da i ne govorimo." (16-godišnjakinja, Beograd).

"Auto je mnogima neophodan. Trebalo bi da ga svi liječnici imaju. I trgovački predstavnici. Mnogima nije potreban a imaju ga. Nabave stan, namještaj i što im još nedostaje nego auto!" (17-godišnjak, Slavonska Požega).


Od ostalih ih je šesnaest izjavilo da je automobil potreba, a četvoro da je luksuz.

Jedna šesnaestogodišnja djevojka iz Vinkovca je rekla da je automobil i njoj potreban.

"Što bih s njim? Vozila bih se. Kamo? U školu, na tržnicu... Je li daleko škola? Oko petnaest minuta. I tržnica isto tako. To je oko kilometar. Zar ne bih potrošila više novaca, nego što se isplati samo za paljenje motora? Ne znam, ne razumijem se u motor, čemu bi mi automobil još služio? Vozila bih se njime na izlete i na ljetovanje. Pitate kad bih išla na izlete? U nedjelju, za praznike. Kažete da to znači da bi mi automobil bio potreban samo nedjeljom? Ali ne. I preko tjedna bih se njime vozila. Kamo? Tamo gdje bi bilo potrebno. Na primjer, prijateljicama, u kino ... Da, sigurno ću kupiti auto. Pitate kada? Kad smognem novaca!"


Omladino, što misliš o omladini za volanom?



"I među odraslima ima loših i dobrih vozača kao i među omladinom. Jedina je razlika što kad se dogodi nesreća, mladom čovjeku to pripisuju na mladost-ludost ili se ljute na one koji su mu dali dozvolu za vožnju, a kad isti prekršaj napravi stariji vozač, kažu: dogodilo se čovjeku!" (24-godišnjak, Kosovska Mitrovica).

"I stariji se prave važni svojim kolima, samo ne tako napadno." (18-godišnjak, Zagreb).

"Kod omladine mi smeta samo to kad se prave ’dase’ s očevim kolima. Da ga je sam kupio, ne bih ništa rekao: radio čovjek pa zaradio!" (18-godišnjak, Beograd).

"Mnogi hoštapliraju tuđim kolima, očevim, majčinim, bilo čijim. I što je najžalosnije, za njih se uvijek nađe djevojaka." (20-godišnji vojnik, inače iz Obrenovca).

"U Zagrebu ima mnogo takvih. Natrpaju kola, prave se važni, voze se u školu, iako im ona nije daleko, parkiraju pred stepenicama, malone pred zbornicom, onda ludo voze, priređuju trke kroz grad, ali mene to ne dira. Ako misli da je glavni, neka misli." (18-godišnjak, Zagreb).

"Lako je nekome da se pravi dasa... " (foto: Plavi vjesnik)


Sve je više krađa motornih vozila...



Vidimo što omladina misli o omladini. To baš i nisu najpohvalnija mišljenja, ali je ipak svakim danom sve više "mlađih punoljetnika" na našim cestama.

Kako dolaze do vozila?

U to se neću upuštati, ali samo navodim jedan podatak: 1960. je bilo oko stotinu krađa motornih vozila, a 1965. oko tisuću i sto (Polet br. 3, str. 13).

Naravno, to ne znači da su svi mladi koje vidite u automobilu kradljivci. Ipak, činjenice ne možemo poreći.

"Ustao sam se oko ponoći, uzeo ključeve od garaže i auta, spustio se preko balkona u vrt, otvorio garažu, izgurao auto van, odgurao ga podalje od kuće, tada zapalio motor i vozio se sve dok me nisu uhvatili. Namjeravao sam da ga pred jutro vratim, ali vidite ... 

Cijelo vrijeme sam vozio polako, volim polaganu vožnju, pazio sam na sve propise, jer i inače vrlo oprezno vozim. 

Moj otac je ratni vojni invalid pa vozački ispit mogu polagati i nakon navršene šesnaeste godine. Otac me nije pustio da vozim jer imam loše ocjene u školi. Ali, znam sve o vožnji i on sam mi dopušta da vozim kad zajedno putujemo. A tada moram i mnogo brže voziti nego što volim. 

Sva je sreća da su me uhvatili kad sam uguravao kola u garažu, pa sam rekao da ih tek izvlačim, tako da su me tužili ocu. Nisam kradljivac, smatram da je očevo kao i moje, a auto je porodični. Ali više nisam mogao izdržati." (17-godišnjak, Zagreb).


Što je automobil za omladinu? Kako za koga. Ali, na kraju se sve svodi na jedno: svi ga žele. A željeti nije grijeh. Komplikacije nastaju tek kad se sa želje prijeđe u stvarnost.

A što znamo? Možda će neki naši daleki potomci razbijati glave o tome što smo mi nalazili u toj kutiji na četiri kotača koja je "bolja od lokomotive, a o koturaljkama da ne govorimo"!

Pripremili: Pero Kvesić i Dean Rosenzweig, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1966.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate