Robert Mitchum: Magareći pršut i šljivovica na snimanju serije "Vjetrovi rata" u Jugoslaviji (1986)




Ukratko, kada sam počinjao, nitko nije mogao za mene pronaći odgovarajuću ulogu, nitko me nije mogao klasificirati, čak ni odrediti. Pet godina poslije, svi su tražili "profil Mitchuma". Što se dogodilo? Što se to promijenilo? Čim sam prestao glumiti s konjima, nastavio sam s djevojkama, jedina je veza između svih tih uloga, kako mi se čini, bio moj glas

Čovjek koji se, prema vlastitom priznanju, u trenutku lako rasplače ni zbog čega, mada mu je sve smiješno, ipak nije trebao maramicu kojom bi brisao suze u toku razgovora kojim je dokazao i svoju duhovitost. Robert Mitchum glumac je koji ne želi uživati na ponuđenom pijedestalu iako bi na to imao pravo sa stotinu i sedamdeset snimljenih filmova.


*****



U nas gotovo nepoznat Festival policijskog filma u francuskom Cognacu (početak travnja) ove je godine, uz sedam filmova prikazanih u konkurenciji, upriličio i posebne projekcije posvećene djelima Michela Audiarda i Pierrea Chenala, "patrijarha" francuskog filma, kao i dugo najavljivan hommage Robertu Mitchumu. 

Slavni glumac, koji oduševljava jugoslavensku TV-publiku ulogom u Vjetrovima rata (na redu je zadnja epizoda!), osobno se pojavio na sve četiri projekcije filmova u kojima tumači naslovne uloge, te je - kao počasni gost - rado pristao na mnoge intervjue.

Visok punih stotinu i devedeset centimetara, taj markantni muškarac nosi na svojim leđima breme od šezdeset i osam godina života, te stotinu i sedamdeset snimljenih filmova.

Na petom po redu Festivalu policijskog filma u Cognacu, zanemari li se izrazit cinizam u njegovim odgovorima, Mitchum je dokazao da još nije umoran.

Razgovor s njime objavljujem uz završetak Vjetrova rata, o kojima je Studio redovito pisao, zato što se nadamo da će pobliže objasniti ličnost koju je svjetska štampa sklona podići na pijedestal koji on smatra nerealnim.

- Bili ste počasni gost u Cognacu. Što vam znači takva vrst hommagea?

- Nelagodu! Cijeli vas svijet promatra, cijeli vas svijet prepoznaje, a vi ne prepoznajete baš nikoga! Srećom, u tom je gradu bilo barem konjaka s kojim je sve prošlo mnogo lakše.

- Od svih filmova koje ste snimili koliko ih se uistinu sjećate?

- Svih, dakako! Možda se više ne sjećam baš svega, ali nisam zaboravio najvažnije pojedinosti.

- Nalazite li u glumačkom pozivu i stanovito zadovoljstvo ili se prema njemu, jednostavno, odnosite kao i prema svakom drugom zanimanju ili poslu?

- Dakako da u njemu nalazim zadovoljstvo. A zašto svaki posao ne bi mogao biti i ugodan, a ne samo posao?

- Što sve utječe na vašu odluku da prihvatite ponuđenu ulogu?

- Način na koji mi je ponude. Uvjeti, ljudi, ambijent i novac. Odlučujem se za najbolju ponudu, za najbolji posao baš kao što to čini vodoinstalater ili taksist.



To nisam bio ja!



- Postoji li ličnost koju ste tumačili na velikom platnu, dakle uloga s kojom ste se poistovetili?

- Dopustite da razmislim! Prvi film koji sam snimio za RKO... u njemu sam glumio ženu! S njome sam se lako poistovetio! (Smije se.) 

Ne, šalim se! Ostario sam baveći se filmom a da nikada nisam osjetio potrebu da i od sebe pravim film kako bih živio. Moj život i moj posao oduvijek su bile dvije sasvim odvojene odrednice.

- Čak se čini da vam je obitelj važnija od posla?

- Dakako! Za obitelj i radim! Zarađujem kako bih zadovoljio sve njezine potrebe. To radi cijeli svijet.

- Čak i danas?

- Da! Čovjek je sklon navikama.

- Što vam je pružio film?

- Život koji mi je omogućio da preživim!

- Često ste govorili kako nikada ne uvježbavate svoje uloge, kako je dovoljno da odigrate samoga sebe... Što mislite da ste nizak i debeo, da li biste se morali više truditi prilikom pripremanja uloga?

- Kao prvo, ja to nikada nisam rekao! Kazali su to drugi. Radim svoj posao, ono što se od mene očekuje. Tumačio sam lik svećenika u filmu Noć lovca, Irca u Rayanovoj kćeri. A to nisam bio ja!




Profesionalni sam glumac koji igra što se od njega traži. Da sam, kojim slučajem, bio nizak i debeo, sumnjam da bi od mene išta i tražili...

- Jeste li ikada bili obuzeti osjećajem da ste ušli u povijest?

- Ni jedne jedine sekunde!

- Pa ipak će vaše ime ostati zapisano u mnogim enciklopedijama i almanasima. Je li vam svejedno zbog toga?

- Takvo što možete samo vi reći! Prvo, nikada o tome nisam razmišljao. Drugo, to nema nikakve važnosti. Kada sam počinjao tražiti posao, brzo sam shvatio koliko je to teško. Za mene nikada nije bilo mjesta na popisu dodijeljenih uloga.

Tada, kada sam počinjao, standard ljepote bili su posebno uljepšani tipovi. Tyrone Power bio je ideal muškosti.

Nisam pristajao na takav ideal, kao ni na promjene koje su od mene zahtijevali. Čak im ni prezime Mitchum nije odgovaralo. 

Bio sam neka vrst putujućeg glumca, lako zamjenljiv, toliko da nitko, zapravo, nije znao što bi sa mnom. Ipak sam ustrajao! Jednostavno, bio sam tamo. 

Sve do dana, do trenutka kada je netko rekao da je "to uloga a la Mitchum".

Dakako, nitko nikada nije objasnio što je, zapravo, ta uloga a la Mitchum.

Ukratko, kada sam počinjao, nitko nije mogao za mene pronaći odgovarajuću ulogu, nitko me nije mogao klasificirati, čak ni odrediti.

Pet godina poslije, svi su tražili "profil Mitchuma". Što se dogodilo? Što se to promijenilo? Igrao sam kauboje u vesternima, nakaze, profesore... 

Čim sam prestao glumiti s konjima, nastavio sam s djevojkama, jedina je veza između svih tih uloga, kako mi se čini, bio moj glas. 

Na kraju su me svi prihvatili zato što sam se vrzao uokolo, zato što sam stalno bio tamo. Hoće li to napisati u enciklopediji?



Vesterni - djetinjstvo umetnosti



- Ipak ste često bili važniji od vaših uloga i filmova!

- To je pitanje vrednovanja. Svojedobno su holivudske filmske zvijezde dominirale ekranom zato što su dobro shvatile da se kamera okreće oko njih, da tehničari čine sve da ih poljepšaju.

Te iste zvijezde glumile su sa mnom zato što sam imao potpisan ugovor s RKO, kao što je Bogart bio u Warner Brosu ili Alan Ladd u Paramountu.

Mi smo bili njihova posjetnica, mi smo prodavali njihove filmove.

- Što vas sve može nasmijati?

- Sve, mislim sve! Dobar sam slušač, dobra publika.

- Što vas sve može rasplakati?

- Sve! Mnogo plačem! Tri sam mjeseca proveo plačući u Vijetnamu 1968... Na filmu plačem uvjerljivo, kao pravi obmanjivač.

- Jeste li ikada pomislili, dok ste se nalazili ispred filmske kamere, kako je to dobra odskočna daska do titule predsjednika SAD?

- Jedan primjer već postoji, ali on ne upućuje na pravilo. Kako se čini, sadašnji predsjednik dobro obavlja svoj posao. A prvo je bio otkriven kao jedan od najboljih kalifornijskih guvernera...

Kada se sve to uzme u obzir, glumački poziv može biti odskočna daska za sve - i za advokata, generala ili blagajnika u banci...

- U kojem se žanru filma najugodnije osjećate?

- U vesternima! To nisu filmovi koje najviše cijenim, ali su najlakši za snimanje. Ujutro se probudim, uzjašem konja, poslije sjašem na besplatni doručak!

Ne moram snimati jednu scenu pedeset puta zato što je konj zaboravio svoju ulogu...

I brzo se vraćam kući! Bez ikakvih teškoća.

Vesterni su kao djeca koja se igraju. Oni su djetinjstvo umjetnosti.

- A volite li se vi igrati?

- Zašto ne? Čak mi to i plate! Teško da će mi život donijeti nešto bolje od toga... 

Razgovarao: Alain Wais, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)


*****


Sa snimanja "Vjetrova rata": Magareći pršut


Dok se na malom ekranu emituje popularna američka serija "Vjetrovi rata", mi smo izabrali dvije fotografije iz albuma foto-reportera Vladimira Fleka, nastale u vrijeme snimanja ove serije u našoj zemlji.

Robert Mitchum i Slobodan Kesić (foto: AS)

O Robertu Mičamu šef hotelskog osoblja u predvorju i još poznatiji naivni slikar Slobodan Kesić kaže:

- Rado je častio hotelsko osoblje, a sam je uništavao velike količine hrane i šljivovice. Uvijek je bio oran za zabavu. Jednom prilikom počastio nas je magarećim pršutom. Mislio sam da jedem srdele. Jedva sam čekao da se to završi. Čitavu sam noć kasnije proveo ispod slavine sa vodom. (AS, 1986.) 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate