Istina o prodaji licencnih albuma u Jugoslaviji '84: Izveštaj na osnovu dokumentacije SOKOJ-a



"Jugoton" i "Suzy" striktno su okrenuti praćenju aktualnosti na angloameričkoj rock-sceni, a povremeno tiskaju i važnija ostvarenja iz povijesti rock-glazbe. Vjerojatno je na njih mislio PGP RTB-ov urednik Sveta Jakovljević kad je spominjao "domaće ekspoziture angloameričkog rocka". I mi bismo zagrebačkim izdavačima pripisali tu karakteristiku, ali bez negativnih prizvuka 

Nepunih pet mjeseci poslije traganja za egzaktnim odgovorom na tiražno pitanje domaće disko-produkcije ("Jugoslavenska diskografska laž", broj od 6. lipnja), opet smo zavirili u noviju dokumentaciju SOKOJ-a ali ovaj put u one stranice koje smo proljetos namjerno preskočili. Pozabavili smo se sada izvještajima o prodaji licencnih izdanja. To je logičan nastavak našega prvog istraživanja iako je povod za novo višednevno sjedenje u kancelariji SOKOJ-a bio nešto drukčije prirode. 

Umjesto preispitivanja eventualnog nerazmjera između stvarnog i falsificiranog odnosa snaga na diskotržištu (koliko nam je poznato, David Bowie, Michael Jackson ili Paul McCartney još se nisu posvađali oko toga tko od njih prodaje najviše ploča u Jugoslaviji), htjeli smo sada otkriti dvoje: koliko tiražni (ne)uspjesi stranih zvijezda na našem tlu opravdavaju publicitet koji im posvećuju jugoslavenski mediji, a s njima i rock-spisatelji, i koliko se, prema opsegu, prisutnosti pojedinih žanrova u ukupnoj tržišnoj prodornosti, razlikuju međusobno licencni programi naših disko-kuća.

Istraživanje smo iz praktičnih razloga ograničili na četiri najveća licencna proizvođača: "Jugoton", PGP RTB, "Suzy" i ZKP RTV Ljubljana.

Njihov zajednički udio u ukupnoj jugoslavenskoj produkciji te vrste iznosi oko 95 posto.

Pratili smo prodaju svih LP ploča i kaseta, s njihovom naljepnicom, izašlih u posljednje dvije i po godine.

Proces prerade SOKOJ-evih podataka u top-listu opisali smo detaljno prošli put i nema razloga da to ponavljamo.

Samo ćemo podsjetiti da je SOKOJ kratica za Savez organizacija kompozitora Jugoslavije, (beogradsku) ustanovu koja se, osim ostalog, brine o redovitom isplaćivanju honorara svim muzičkim autorima čija su djela publicirana u našoj zemlji, u prvom redu na tzv. nosačima zvuka.


Kako je napravljena top-lista najtiražnijih



Svakih šest mjeseci (zbog promjena cijena ploča i kaseta i češće) gramofonske kuće izvještavaju SOKOJ o prodaji svojih proizvoda, a na temelju prispjelih informacija pravi se obračun.

Ti podaci smatraju se apsolutno pouzdanima, povremeno ih provjeravaju i posebni SOKOJ-evi organi.

Njihov je jedini nedostatak u tome što, uz častan izuzetak pošiljki ZKP RTV Ljubljana, umjesto imena artikala i izvođača sadrže samo tvorničke šifre.

Zaposlenima u SOKOJ-u to je dovoljno za njihove potrebe, ali nama nije bilo dovoljno za naše. 

Stoga smo dešifriranje i ovaj put relativno brzo obavili u disko-kućama, umjesto da iz mase preostale dokumentacije Saveza odgonetavamo brojku za brojkom.

U tome su nam pomogli Nikola Nešković iz PGP RTB, Veljko Despot iz "Jugotona" i Maja Buhač iz "Suzy", kojima se ovom prilikom zahvaljujemo kao suradnicima u istraživanju.

Pokazali su vlastitim primjerom da diskografi i novinari ne moraju međusobno ratovati, čak ni onda kad jedni špijuniraju poslovanje drugih.

Naravno, posebno zahvaljujemo Aleksandru Stankoviću, rukovodiocu Radne jedinice za zaštitu autorskih prava (odjel u SOKOJ-u gdje smo radili), čiji je doprinos uspješnom završetku našega projekta velik, a i članovima njegove ekipe, osobito Draganu Minovskom.

Stankoviću dugujemo i ispriku što smo ga proljetos, za "nagradu", prekrstili tehničkom omaškom u Stojkovića.

Ne sumnjamo da će ovakva top-lista, izvedena iz knjigovodstvenih podataka iznenaditi mnoge čitatelje.

Mnogo toga iznenadilo je i nas same. 

Neka izdanja razvikanih i, barem prema napisima u štampi, kurentnih rokera našla su se pri dnu, a neki naslovi, koji su, vjerojatno, nepoznati mnogim diskofilima, plasirali su se visoko.

Taj prividni paradoks svakako zaslužuje podrobniju analizu, ali tek nakon uvodnih napomena o samom mehanizmu licencne disko-proizvodnje, kako bismo unaprijed izbjegli opasnost pogrešnog zaključivanja.

Listu stranih izvođača ne valja, naime, čitati na isti način kao i domaću.

S Veljkom Despotom, licencnim urednikom "Jugotona", porazgovarali smo ukratko o tome, pa iako se on uglavnom ograničio na iskustva svoje kuće, pretpostavljamo da ista ili slična pravila vrijede i za ostale naše izdavače.

Potpisivanje ekskluzivnog ugovora sa stranim, originalnim izdavačem, tzv. licencnim partnerom, podrazumijeva dvoje: pravo korištenja kompletnog programa (dakle, ne samo pojedinih izdanja) i pravo na ekskluzivnost u Jugoslaviji.

Pri tom se fiksiraju dva ključna elementa ugovora: njegovo trajanje i visina licencne pristojbe.

Pristojba se plaća partneru u devizama za svaki štampani primjerak licencnog proizvoda i iznosi između 12 i 18 posto njegove cijene.


Prohujalo zlatno doba licence



Sve do prije otprilike pet godina određivala se prema tvorničkoj cijeni ploče, a otad se obračunava prema njenoj maloprodajnoj cijeni.

Ta promjena, tvrdi Despot, označila je, simbolički, kraj "zlatnih vremena" licence, kad je produkcija stranih ploča bila osjetno jeftinija od domaćeg programa.

Licenca, naime, ne iziskuje ponekad vrlo visoke troškove snimanja.

Osim financijskih obaveza prema originalnom izdavaču, posrijedi su jedino izdaci za presnimavanje gotove vrpce i kopiranje ofsetnih filmova za omotnice.

No povećanjem pristojbe, a još više poskupljenjem i pomanjkanjem deviznih sredstava (što nije problem samo diskografa), licencni proizvod se tako reći preko noći preobrazio iz najjeftinijeg u najskuplji.

Ograničenje naklada bilo je u takvim okolnostima neminovno.

Diskografi su zaključili da je u nestašici deviza korektnije (prema potrošačima) proizvoditi širi program s manjim tiražama i to (uglavnom) samo na pločama, nego uži na pločama i kasetama zajedno.

To je i najveći razlog zašto su tiražni iznosi na našoj listi relativno skromni, osobito kad ih usporedimo s brojkama na proljetnoj listi domaćih zvijezda.

Slika o limitiranosti licencne prodaje još je jasnija pogledamo li na "Jugotonov" program za posljednji kvartal ove godine.

Novi albumi Davida Bowieja, Paula McCartneyja i "Culture Cluba" bit će tiskani u samo pedeset tisuća primjeraka (isključivo) ploča, "Iron Maiden" u trideset, Mike Oldfield, Bob Marley i Kim Wilde u dvadeset tisuća ili čak manje, U2 u petnaest itd.

Doštampavanja kopija, rečeno nam je, neće biti.

Kako, dakle, čitati licencnu top-listu?

Valja nadasve voditi računa o tome da bi u drugim okolnostima mnogi izvođači bili plasirani znatno povoljnije, s tiražom dva ili možda tri puta većom od ove koju imaju.

To se prije svega odnosi na većinu naslova s tiražnim iznosom vrlo bliskim nekom "okruglom" broju od recimo, pedeset ili šezdeset tisuća.

Među trideset prvoplasiranih svoj limit očito su dosegla sva "Jugotonova" izdanja, osim "Undercovera" "Rolling Stonesa", a isto bismo mogli reći i za mnoga izdanja ostalih kuća.




Uz neke ploče ipak su štampane i kasete, što nam dodatno otežava precizno odmjeravanje realne tržišne efikasnosti izvođača.

U posljednje dvije i pol godine, PGP RTB i "Jugoton" izdali su vrlo malo licencnih kaseta, "Suzy" nešto više, dok su u ZKP RTV Ljubljana kasete glavni oslonac licencne proizvodnje.

Vjerojatno u tom kontekstu treba protumačiti izuzetan, rekli bismo senzacionalan, uspjeh naslova ljubljanskog proizvođača. 

No, upravo zbog tih razlika, o dometima pojedinih glazbenika valja govoriti unutar prikaza programskih politika kuća.


PGP RTB: The Police nasledio grupu ABBA



PGP RTB rekorder je po broju proizvedenih stranih ploča u promatranom razdoblju. Ujedno je i rekorder po žanrovskoj raznovrsnosti licencnog programa. Obje činjenice sigurno će iznenaditi manje upućenog diskofila, koji u PGP RTB-u vidi firmu specijaliziranu za narodnjake.

Ipak, promatramo li licencu te kuće s komercijalnog aspekta, vidimo da beogradski proizvođač tu stoji najslabije.

Prosječna tiraža jednog naslova manja je od deset tisuća primjeraka.

Čak i kad odbijemo ploče s džezom i ozbiljnom glazbom, a takvih je s etiketom PGP RTB-a neobično mnogo (blizu šezdeset!), naklada po jednom naslovu ne impresionira.

Poslije dugogodišnje supremacije "Abbe", PGP RTB-ov najjači licencni adut sada su "The Police", dvostruko šestoplasirani na našim listama (mislimo na listu pojedinačnih LP-izdanja i tzv. apsolutnu listu izvođača).

Treba napomenuti da je posljednji album "The Police", "Synchronicity", relativno novijeg datuma pa njegova naklada od blizu 90.000 ne mora biti definitivna (naravno, pod uvjetom da je tiskano više kopija od tog iznosa).




Osim posljednjih LP-a "Police" i "Abbe", PGP RTB ima još samo jednog predstavnika u grupi izdanja sa više od 50.000 prodanih primjeraka, i to disco-kompilaciju (glazba iz filma "Flashdance", također noviji produkt), a od umjereno rentabilnih izvođača na popisu su "Styx", "Visage", "Secret Service", pa i "Supertramp", "Bee Gees" i Jean Michel Jarre.

Sve je ostalo kako-tako: od dvadesetak tisuća naniže.

Na naše golemo iznenađenje, u toj vrlo brojnoj skupini našli su se "Dire Straits" i Elton John superatrakcije o kojima se u nas mnogo govorilo i pisalo, već i zbog toga što su ne tako davno gostovali u Jugoslaviji.

Napomenemo li da je polovica ionako skromne naklade albuma "Dire Straitsa", "Love Over Gold" realizirana izvan naših granica (valjda u nekoj istočnoevropskoj zemlji), iznenađenje je još veće.

Je li doista posrijedi tako slab interes potrošača ili, možda nezainteresiranost kuće da ta izdanja plasira u količinama primjerenim ugledu izvođača - to možemo samo nagađati.

Više smo, isto tako, očekivali i od "Avalona", toliko hvaljenog LP-a "Roxy Music" u našoj štampi, kao i od aIbuma "Genesisa", "Thin Lizzy", "Status Quo", Joan Armatrading.

Dojam je da kreatorima programske politike PGP RTB-a i nije osobito stalo do veće tržišne probojnosti licencnih izdanja.

Domaći produkti, među kojima kao što znamo, pretežu narodnjaci, osiguravaju kući dovoljno financijskih sredstava i nema potrebe da se novac izvlači i na drugoj strani.

U takvim okolnostima PGP RTB mogao se u svom licencnom sektoru spokojno prilagoditi ukusu nešto starije, ozbiljnije i muzički probirljivije publike, koja ne osjeća potrebu da pošto-poto prati aktualna zbivanja na svjetskim top-listama.

Odatle i tako široka skala zabavno-glazbenih žanrova: od evropskih i američkih šlagera, šansona, soula, grčke i latinskoameričke glazbe, do izvedbi starih majstora bluesa, rhythm and bluesa i ranog rock and rolla.

Tu su, naravno, i raznovrsne atrakcije za ljubitelje džeza.

Tako profiliran program PGP RTB-a odaje u znatnoj mjeri i osobne naklonosti i angažman urednika.

Sveta Jakovljević, veliki poznavalac džeza i bluesa pobrinuo se da njegova kuća pokrije sva stilska razdoblja i gotovo sva značajnija ostvarenja predstavnika tih idioma.

Na žalost, zbog ograničenog prostora nismo mogli nanizati ploče s nakladom manjom od 7500, pa je tako džez-produkcija (zajedno s klasikom) ostala u našem pregledu prikraćena.

Spomenut ćemo, ipak, PGP RTB-ove džez-komplete od desetak LP-ploča "Jazz Box" (2338 realiziranih kopija) i "ECM" (1280), kao i ništa manje privlačne blues-kolekcije "Blues Roots" (1764), "Living Chicago Blues" (5427) i tek izašli "Guitar Festival".

Neki (mitologijski) interpretatori bluesa i džeza poput Sonnyja Boya Williamsona, Muddyja Watersa i Louisa Armstronga plasirali su se na listi relativno visoko, a sve čestitke zaslužuje "klasičar" Ivo Pogorelić, koji je na apsolutnoj listi izvođača nadmašio redom disco-primadone (Grace Jones), "teškometalce" ("Iron Maiden") i "novoromantičare" ("Spandau Ballet").

Tradicionalni neagresivni ukus prevladava u kompletnom licencnom programu PGP RTB-a, pa tako i u njegovu rock-odjeljku.

Osim "Boomtown Ratsa", "ABC", "The Police", Iana Duryja i Joe Jacksona, možda još ponekog, ostale rokerske snage beogradske produkcije prije bismo okarakterizirali isluženim veteranima nego svježim vjetrovima: "Black Sabbath", "Steve Miller Band", "The Shadows", "Thin Lizzy", "Genesis", "Rainbow", Van Morrison, "Status Quo"..

Nema mnogih atrakcija izraslih u toku ekspanzije novoga vala koje, inače, redovito snimaju za "Polygram", fuziju "Polydora" i "Phonograma" (nekadašnjeg "Phillipsa"), tog najjačeg licencnog partnera PGP RTB-a.

Mnogi diskofili još nisu oprostili PGP RTB-ovim urednicima što su svojedobno zanemarili rane albume grupe "The Jam", jednog od najvažnijih eksponenata novog britanskog rocka.

Sveta Jakovljević priznaje stanovitu nesklonost kuće prema mladim, revolucionarnim rock-izvođačima i opravdava je glomaznom strukturom pogona PGP RTB-a, koja, kako tvrdi, ne podnosi prohtjeve za bilo kakvim eksperimentiranjem.

Veliki sistemi uvek su tradicionalniji, a mali sistemi su agresivniji i pokretljiviji, rekao nam je Jakovljević, pridodavši tome nešto što možemo shvatiti i kao njegovu kritiku licencnog poslovanja ostalih kuća:

- Mi nemamo namjeru da budemo ekspozitura angloameričkog rocka i uopšte ne smatramo da je isključivo rock muzika mladih!



ZKP RTV Ljubljana: Cover me!  



Ono što vrijedi za PGP RTB, ne vrijedi za ZKP RTV Ljubljana (i obratno). Ove dvije kuće zaista su pravi antipodi u licencnom poslovanju. Spisak stranih izdanja ljubljanske produkcije, objelodanjenih u posljednjih tridesetak mjeseci, najkraći je, ujedno je i žanrovski najsiromašniji, ali prosječna naklada po jednom naslovu uvelike premašuje standarde ne samo PGP RTB-a nego i drugih jugoslavenskih proizvođača.

To će reći da je licenca ZKP RTV Ljubljana naglašeno komercijalno orijentirana, po veličini prodaje čak nadmašuje njen domaći program.

Od deset najprodavanijih naslova čak šest nosi oznaku ljubljanske disko-kuće

No samo je jedno izdanje u toj elitnoj skupini originalno ("Yazoo": "Upstairs At Eric’s"), sve ostalo su tzv. cover versioni, kompilacije hitova u manje ili više autentičnoj izvedbi anonimnih studijskih glazbenika, ili pak kolekcije disco-prerada.




Dovoljan je i površan pogled na cijelu top-listu da zaključimo kako su cover versioni najrentabilniji artikli licence ZKP RTV Ljubljana.

Važno je pri tom napomenuti da se njihova prodaja oslanja mahom na kasete, a to dovoljno govori o njihovim kupcima.

Od 91.031 realiziranog primjerka "Da Da Da" (naravno, ne u originalnoj verziji grupe Trio - op.Y), 70.583 otpadaju na kasete, a samo 20.448 na ploče.

Slično je i kod ostalih cover versiona.

Takva programska politika ZKP RTV Ljubljana naizgled odudara od pravila ponašanja naših diskografa u vladajućoj nestašici deviza, no prema onome što smo čuli od nekih osoba iz te branše (zbog žurbe da što prije završimo ovaj tekst nismo, na žalost, stigli razgovarati s odgovornima iz ljubljanske kuće), možemo konstatirati da za kupovanje cover versiona devize uopće nisu potrebne.

Doznali smo, na primjer, da su šefovima "Suzy" također bili ponuđeni cover versioni od nekog zapadnonjemačkog proizvođača i to za dinarski iznos, ali od dogovora nije bilo ništa pošto se takvi sadržaji, pričaju u "Suzy", ne uklapaju u njihovu programsku politiku.

Kreatori licencnog izbora ZKP RTV Ljubljana očito nemaju grižnju savjesti zbog svojih komercijalnih pretenzija.

Zašto i bi?

Ako će im netko nešto zamjeriti, to će biti pravovjerni rock-diskofili koji se zgražaju već i na samo spominjanje termina cover version.

No naročito je zanimljivo u katalogu ZKP RTV Ljubljana da se i unutar strogo tržišne orijentacije našlo na popisu podosta mladih, novovalnih ili barem novovalnom pristupu bliskih rock-formacija, upravo onakvih kakve u PGP RTB-u zasigurno ne bi izdali zbog pomanjkanja volje za "eksperimentiranjem": "Yazoo", "Depeche Mode", "Ultravox", "Spandau Ballet", "Madness", Lene Lovich, "Dead Kennedys", "The Jam", "Men Without Hats", "The Fun Boy Three"... 




Neke, poput "Yazoo" i "Depeche Mode", postigle su i zapažene tiražne rezultate, zahvaljujući dobrim dijelom i kasetama.

Koliko je takav odabir stvar osobnog angažmana Andreja Šifrera, licencnog urednika ZKP RTV Ljubljana to ne znamo, ali nećemo pogriješiti ako, rezimirajući ukupnu licencnu politiku ljubljanske produkcije, upotrijebimo izraz "dualizam".

S jedne strane nepregledna gomila cover-versiona i disco-kolekcija (njima bismo pridodali i albume unosne disco-grupe "Imagination" kao i kompilacije Donne Summer), s druge alternativni izbor novovalnog usmjerenja.

Između ta dva pola gotovo ništa.

Osim LP-a Jamesa Browna, "Jethro Tulla" i možda još ponekog (pitanje je kamo svrstati "Blondie", pošto i oni imaju novovalni pedigre), ZKP RTV Ljubljana ničim ne zadovoljava prohtjeve poklonika tradicionalnog rocka i soula, odnosno srednje rokerske struje.

O bluesu, džezu i klasici da i ne govorimo.

Taj zadatak ljubljanski diskografi mirno prepuštaju svojim kolegama iz PGP RTB-a i zadovoljno trljaju ruke zbog fantastične prosječne naklade od tridesetak tisuća i ravno deset izdanja preko granice od pedeset tisuća u posljednje dvije i pol godine.

Tipičan izgled stranih koktel kompilacija na kojima su se nalazili aktuelni svetski hitovi, ali
u izvođenju anonimnih studijskih muzičara 


Jugoton: Zaigrajmo - ograničeno!



Negdje između ekstrema otjelotvorenih u opredjeljenjima beogradske i ljubljanske produkcije, stoje licencni katalozi dviju zagrebačkih kuća "Jugoton" i "Suzy", idu na tom području korak uz korak.

Objavljuju podjednak broj naslova, čija je prosječna naklada također podjednaka (oko 15.000).

Što je najvažnije, ujednačeni su i njihovi kriteriji pri odabiru licencnog sadržaja.

"Jugoton" i "Suzy" striktno su okrenuti praćenju aktualnosti na angloameričkoj rock-sceni, a povremeno tiskaju i važnija ostvarenja iz povijesti rock-glazbe. 

Vjerojatno je na njih mislio PGP RTB-ov urednik Sveta Jakovljević kad je spominjao "domaće ekspoziture angloameričkog rocka". 

I mi bismo zagrebačkim izdavačima pripisali tu karakteristiku, ali bez negativnih prizvuka.

Pretpostavljamo da svaki savjesniji rock-diskofil ima u svojoj (licencnoj) kolekciji daleko najviše primjeraka "Jugotona" i "Suzy".

Unutar sličnosti uvijek postoje i razlike koje ne moraju biti zanemarive.

Tako je i sa zagrebačkim diskografima.

Dok u "Jugotonu" gotovo nikad ne doštampavaju kopije prodanih naslova, u "Suzy" to prakticiraju sve češće.

"Suzy", isto tako, znatno češće pravi izlete u povijest rocka, osobito nakon što je "Jugoton" praktički iscrpio katalog "Beatlesa".

"Jugoton", dalje, u promatranom razdoblju gotovo i nije izdavao licencne kasete, "Suzy" jest, iako u diskretnim količinama.

Napokon, "Suzy" je izraziti licencni proizvođač (poslije odlaska "Parnog valjka", od domaćih favorita preostalo mu je jedino "Prljavo kazalište"), dok je licencni prihod u "Jugotonu" simboličan u odnosu na profit stečen prodajom domaćih izdanja.

U konkurenciji jugoslavenskih disko-kuća, "Jugoton" surađuje s najviše licencnih partnera.

Po veličini i trajanju suradnje (osamnaest godina) na prvom je mjestu "EMI".

Taj koncern, koji pod svojim okriljem drži više izdavača poput "Capitol", "Liberty", "RAK" itd, ispunjava između 40 i 50 posto "Jugotonove" licence (promatrano s tiražnog aspekta).

"EMI-u" pripada kompletna diskografija "Beatlesa", ploče Paula McCartneyja, Davida Bowieja (prije je snimao za "RCA"), "Rolling Stonesa", (prije su bili vezani za "CBS") "Iron Maidena", "Queen", "Duran Duran", "Talking Headsa" itd.

Drugi na listi "Jugotonovih" partnera je "Virgin", s približno 25 posto sudjelovanja u ukupnom prihodu.

"Virginove" najveće zvijezde su "Culture Club", Mike Oldfield, Gillan, "Orchestral Manoeuvres In The Dark", "Simple Minds" itd.




Treći je "Island", sa oko deset posto zastupljenosti i izvođačima kao što su Bob Marley, Grace Jones, Marianne Faithfull, Kid Creole, "U2", Steve Winwood, "B52's" itd.

Tek je na četvrtom mjestu njujorški "RCA", velika kuća po zvučnosti imena i broju ekskluzivaca ali sa samo osam do deset posto zastupljenosti u "Jugotonovoj" licenci.

Za to postoje dva razloga.

Prvo, "RCA" se velikim dijelom bavi izdavanjem ploča ozbiljne glazbe, i, drugo, u svojoj pop-produkciji okrenut je ukusu prosječnog američkog potrošača (naša publika preferira ono što dominira na britanskim top-listama).

Od zvijezda "RCA" koje su se našle i u katalogu "Jugotona", valja izdvojiti duet Hall and Oates, Kenny Rogersa, Dolly Parton, "Eurythmics", Elvisa Costella i, naravno Elvisa Presleyja.

Od preostalih partnera tu su još "Bronze" ("Uriah Heep", "Motorhead", Manfred Mann), "Decca", većinom proizvođač klasike, pariški "Carrera" ("Ottawan") i berlinski "Farian Music Production" ("Boney M").

Rezultati "Jugotonovih" stranih izvođača na našoj top-listi ne odgovaraju potpuno njihovu autoritetu i u većini slučajeva nisu realan odraz jugoslavenske potražnje.

To ponajviše vrijedi za najpopularnija imena poput "Culture Cluba", Davida Bowieja itd.

"Jugotonov" licencni urednik Veljko Despot kategorički tvrdi da bi Bowijev "Let's Dance" u uvjetima neograničene tiraže dogurao do stotinu tisuća primjeraka, a zajedno s kasetama i do dvije stotine tisuća.

U pogledu "Colour By Numbers" "Culture Cluba" još je optimističniji i spominje cifru od 240.000.




No, pošto se "Jugoton", slično kao i PGP RTB, dosljedno pridržava pravila da devizna sredstva valja raspodijeliti na što više novih izdanja, teško nam je ocijeniti tko je tu dosta oduševio po prodaji, a tko razočarao.

Možda ipak iznenađuje što je najtiražniji licencni proizvod "Jugotona" u novijem razdoblju disco-kompilacija relativno nepoznate skupine "Ottawan" također svojevrsni cover version (s kasetom), o kojem u našim medijima uopće nije bilo spomena.

S druge strane, čini se da se na našem tržištu nisu proslavili Bob Seger, Thomas Dolby, Dolly Parton, Graham Parker, "XTC" itd, unatoč svim preporukama u štampi.

Iako smo u tablici koja prikazuje licencno poslovanje naših izdavača naveli podatak da je u promatranom razdoblju "Jugoton" plasirao 144 strana naslova, stvarni broj licencnih izdanja te kuće manji je za dvadesetak.

Tome je razlog što smo u našem pregledu, u želji da doznamo kako u nas prolaze svi inozemni izvođači, evidentirali i tzv. dinarsku licencu "Jugotona".

Riječ je o produktima tiskanim na temelju individualnog dogovora s pojedinim grupama ili solistima, pretežno onima koji su gostovali u Jugoslaviji, bez pregovaranja s originalnim izdavačem (i, dakako, bez obaveze plaćanja devizne pristojbe).

"Jugoton" je na taj način publicirao podosta ostvarenja stranih džez-glazbenika i nešto manje rokerskih LP-a, kao što su "Fast Women And Slow Horses" "Dr Feelgooda", "Black Summer" "Nightwinga", "RX 5" Alvina Leeja i "White Sky" Petera Greena.

Izdanja iz te kategorije tretiraju se poput domaćih, tj. idu u neograničenoj nakladi i, zatreba li, na kasetama.

Tako se i moglo dogoditi da je "Fast Women... " "Dr Feelgooda" među deset najprodavanijih stranih LP-a "Jugotona", premda ga po realnoj potražnji nadmašuju mnogi artikli plasirani iza njega.

"Jugotonov" je inozemni program u cjelini dinamičan, informativan i aktualan (koliko to uopće može biti u sadašnjim okolnostima), ali komercijalno nedorečen.

Čini nam se da pri tom odskače i u pogledu tehničke kvalitete, no to je već potpitanje koje provocira "Jugotonove" šefove da budu vrlo kritični prema postupcima nekih drugih produkcija.

U namjeri da smanje troškove proizvodnje, one, navodno, tu i tamo pribjegavaju direktnom presnimavanju s ploča (umjesto s originalne vrpce), uslijed čega kopija škripi, zatim direktno presnimavaju omotnicu i tako štede na skupim offset filmovima, ili eliminiraju unutrašnju omotnicu s podacima o muzičarima.

Nismo provjeravali na koga se odnose ove optužbe.


Suzy: Veterani se ne daju



Među 114 evidentirana naslova produkcije "Suzy" vjerojatno ima i nekoliko obnovljenih izdanja (uglavnom iz povijesti rocka) koja ipak, nisu bila u prodaji u toku 1981. (nema ih u izvještajima za tu godinu) pa smo ih tretirali kao uistinu nova.

Prema riječima Blaška Novaka glavnog i odgovornog urednika kuće, glavni poticaj doštampavanjima daju otežane ekonomske prilike.

Jeftinije je obnoviti staro nego pokrenuti novo izdanje.

No, sudeći po plasmanima ploča Boba Dylana, Janis Joplin,"Doorsa" i još nekih velikana iz šezdesetih godina ta praksa isplatila se i diskofilima, koji su iskoristili šansu da popune svoje kolekcije.




Produkcija "Suzy" dala je pobjednika na obje naše top-liste. Michael Jackson, sa svojim "Thrillerom", jedini je prekoračio granicu od sto tisuća, a čak tri predstavnika "Suzy" podijelila su međusobno vrh apsolutne liste izvođača.

Shakin' Stevensu to je uspjelo sa četiri albuma, "Doorsima" sa pet, Dylanu, pak, sa sedam (!) od kojih je samo jedan ("Shot Of Love") ostvario nakladu veću od 50.000.

Uspjehu Shakin' Stevensa zacijelo je pripomogao i naš Daniel (za se zašto), ali grupi "AC/DC" (petoplasirani s liste) nitko ništa ne može prigovoriti u pogledu osvajanja titule najtiražnije "teškometalne" atrakcije u Jugoslaviji.

Tražimo li u programu "Suzy" tiražna razočaranja, odmah se zapaža neobično skroman plasman "Nebraske" Brucea Springsteena, kantautora koji je, barem kod nas, na glasu kao novi kralj rock’n’rolla.

Teško je povjerovati da nije tiskano više od (prodanih) petnaestak tisuća primjeraka njegova LP-a.

Ako doista nije, to znači da urednici "Suzy" ne gaje kult Springsteena kao naši rock-kritičari.

Slabo je prošao i koncertni album "Talking Headsa", za kojeg pouzdano znamo da je dugo u prodaji, pa se ipak nije uspio prodati u više od dvanest tisuća kopija.

Još su podbacili John Lennon & Yoko Ono ("Double Fantasy") i Pete Townshend ("All The Best Cowboys..."), dok se za 4140 kupljenih otisaka "Trusta" Elvisa Costella može upotrijebiti jedino riječ katastrofa (zbog Costellove ploče osobno nam se požalio glavni urednik "Suzy").

No zato nisu razočarali "The Clash". Oni su sa "Combat Rockom" premašili iznos od 30.000 i tako ostvarili rekord u kategoriji grupa izraslih unutar punka.




Najuglednije iznenađenje, ali ne poklonicima rocka nego klasike, "Suzy" je priredila pokretanjem serije "Great Performances", koja na stotinjak LP-ploča uključuju širok izbor popularnih djela ozbiljne glazbe u izvedbi prvorazrednih američkih simfonijskih orkestara predvođenih Njujorškom filharmonijom i L. Bernsteinom.

Ravelov "Bolero", ploča iz prvoga kola serije, postigao je sjajan tiražni uspjeh (13.837), osobito poslije Olimpijade u Sarajevu, gdje je pobjednički par u umjetničkom klizanju plesao na tu glazbu.

Naklade ostalih naslova iz "Great Performances" zgusnule su se oko brojke oko 3000, što je za klasiku još vrlo dobar rezultat, bolji nego što ga postižu "ozbiljna" licencna izdanja PGP RTB-a i (osobito) "Jugotona"...

Napisao: Darko Hudelist, obrada: Yugopapir (Start, oktobar 1984.)


Rezime i kompletni, često iznenađujući statistički podaci o prodaji YU 
licencnih izdanja (1982 - 1984.) nalaze se u drugom delu




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)