Aleksandar Gavrić: Poseta neustrašivom kapetanu Lešiju iz filmova Žike Mitrovića (1966)


Glumac se mora truditi da na svakom poslu dokaže da je glumac, a ne moda. Ako u tome uspije, onda ga svaka moda preuzima, a ako se dogodi da se ne svidi, onda zastari i gledaoci ga neće, što je veoma tužna i za život opasna istina

Satima ćaskati o filmu i životu s filmskim glumcem - to se zove rijetkost. Obaveze i posao sve su ih udaljili od takve romantike, pa jedva u prolazu zastanu da nam saopće što rade, što žele, da se pohvale ili požale.

Izuzetak je, evo, pred nama.

Domaćin u svom stanu na devetom katu jednog beogradskog solitera je glavom i brkovima - Aleksandar Gavrić, neustrašivi kapetan Leši iz filmova Žike Mitrovića.

"Odmor je za neradnike!"
- Ne snimam nijedan film - kaže Gavrić. - Prvi put od 1955. godine i prvog filma "Prolećni vihori" ja se pošteno odmaram.

Snimio sam za dvanaest godina pedeset filmova i kad sam se ozbiljno pribojavao da ću morati odbijati neke ponude, ostadoh na samo jednom filmu ove godine. 

Ljetos sam u Istočnom Berlinu snimio "krimić". Tumačio sam lik opernog pjevača Garašina koji postaje instrument u rukama jedne bande.

Planovi, pozivi, projekti - sve to zaokuplja popularnog i rado gledanog glumca, ali nekako je sve to palo u vodu, jer se američki režiser Brekson nije pogodio s "Avalom" (pet obećanih filmova za ovu godinu), a drugi režiseri nisu pozivali Gavrića u svoje ekipe, uvjereni da on naveliko radi.

- Odmor je za neradnike, a meni, koji sam gotovo letio iz filma u film, ovakav je život nepoznat.

Ipak, nisam nesretan zbog toga.

Razmišljam...

- Ima li koristi od toga?

- Bojao sam se da neće biti koristi od razmišljanja, ali sada uviđam da mi je kao glumcu bilo neophodno da se načas sklonim s vjetrometine, kako bih iz drugog ugla vidio svoje djelo.

Dobro je bilo što sam birao što ću i kod koga ću igrati. Još i sada ljudi pred kinematografom kažu - idemo da gledamo Gavrića!

Aleksandar Gavrić već godinama, usporedo s dnevnim obavezama, razmišlja i o vlastitom filmu.

O filmu u kojem bi on po receptu Orsona Velsa bio režiser, glumac i sve ono što zatreba.

Ali, unatoč povoljnom vjetru za slobodne filmske grupe, još se ne usuđuje prići konkretnom poslu.

- Ja želim svoj film. Ali zasad još ništa od toga. Čitam u novinama da je Slobodan Petrović za sličan pothvat pronašao novce kod niške Tvornice duhana, znam da još nekolicina mojih kolega utire put svom prvencu. Imam gotov projekt u radnom stolu, ali... 

Taj pokušaj mora uspjeti jer naši kinematografi traže akcione filmove: dva-tri lijepa plumca i glumice, malo tučnjave, gužve, originalan zaplet i još originalniji svršetak, nekoliko pouka i dobru muziku.

Tek poslije nekoliko uspjeha našao bi se pravi recept za komercijalni film koji bi bio obostrana radost: za gledaoce jer se mogu zabaviti i za tvorce - jer rade.


Vlasnik japanske kamere



- Glumac i moda - to dvoje se sve više uspoređuje. Što mislite o tome?

- Glumac se mora truditi da na svakom poslu dokaže da je glumac, a ne moda. Ako u tome uspije, onda ga svaka moda preuzima, a ako se dogodi da se ne svidi, onda zastari i gledaoci ga neće, što je veoma tužna i za život opasna istina.

Naš sugovornik, nekadašnji kapetan u vojsci, a poslije toga šest puta s istim činom na filmu, rado gleda televiziju, ali nikad nije želio da na njoj surađuje.

Smatra da taj posao ne dopušta glumcu ni da često odahne prije nego što izađe pred kamere; sve se nekako radi na brzinu, iako je to program za bar milijun ljudi.

Ovih je dana iz dosade popustio pa se uključio u ekipu poludječje emisije "Visočka kronika".

Tek je tada utvrdio da je njegova uloga Jurija veoma ozbiljna i da će se u pravom svjetlu, onako kako je uvijek želio, predstaviti u tri subotnje decembarske večeri brojnim gledaocima televizije.

U trenucima odmora, nakon 50 snimljenih  filmova
Ovo vrijeme odmora velika je prilika da se poznati glumac istakne na području svojih hobija.

Svaki drugi dan on ode na stadion JNA da bi s igračima "Partizana" igrao mali nogomet.

Sutradan je opet prvi na malom Kalemegdanu, gdje trenira košarku.

U tom sportu bio je pravi as sve dok ga kamere nisu odvukle daleko od sportskih borilišta i od njega načinile zvučno filmsko ime.

A kad se zamori od sporta i sa svojim prijateljima sportašima iscrpi sve tekuće teme, povlači se u svoj stan pod oblacima u ulici Dimitrija Tucovića 24, da bi se posvetio drugoj pasiji.

Već se godinama bavi snimanjem.

Na uskoj vrpci japanske kamere bilježi sve detalje razvoja Beograda. Filmuje filmske susrete i razgovore prije i poslije snimanja. Sve to sam montira i često s prijateljima pregledava.

Cijena slave filmskog glumca i u slučaju proslavljenog Aleksandra Gavrića prilično je visoka. Dok je snimao, svake godine od tri do pet filmova, bilo mu je potrebno mnogo strpljenja, živaca i snage da sve to izdrži.

A sada se odmara, da bi što spremniji dočekao novi film. Već u idućoj godini pred njim su tri filma.

Zabeležio: Toma Mihajlović, snimio: Ivo Eterović (Arena, novembar 1966.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)