Porodica Čemer, vlasnici prvog TV-a u Jugoslaviji / Priča o antenskom TV čudu na Vračaru (1964)




Dok smo prvih godina imali zaista mnogo posjeta, i to čak i iz udaljenih krajeva grada, jer je televizor bio rijetkost, danas gotovo svi susjedi imaju televizore, pa se broj "prolaznih gostiju" sveo na ponekog slučajno zalutalog znanca

Uskoro će se navršiti osam godina otkako je iz Zagreba emitiran prvi televizijski prijenos u našoj zemlji. Za ono vrijeme svojevrsnu senzaciju Zagrepčani su promatrali preko TV prijemnika postavljenih u izlozima nekoliko dućana u centru grada. 


Pred televizorom: Porodica Čemer u iščekivanju Slavice File i Mende Mendovića
(foto: Studio)

TV prijemnici mogli su se 1956. godine izbrojiti na prste.

Jelena Lovretić, najpopularnija
spikerica TV Zagreb odgovara
na pitanja čitatelja Studija (1964)
Međutim, u povodu ovog malog i, rekli bismo, još "eksperimentalnog" jubileja naše televizije potražili smo vlasnika prvoga televizijskog prijemnika kod nas.

Posao nije bio lak jer je TV pretplata uvedena mnogo kasnije nego što je emitiran prvi program.

Ipak je RTZ registrirala sve televizore prije uvođenja pretplate.

Tako smo ustanovili da je vlasnik prvoga registriranog televizora kod nas Bolnica za TBC kostiju u Kraljevici. 

Prvi televizor u Zagrebu kupila je sindikalna podružnica broj 14 poduzeća "Jugo-transport", a prvi vlasnik privatnog televizora bila je Danica Čemer.

Vlasnicu prvoga televizijskog prijemnika uspjeli smo pronaći tek na trećoj adresi, u jednoj novogradnji u Lomničkoj ulici.

Nismo pokucali na vrata u pravo vrijeme, jer u novom stanu uvijek ima mnogo posla, posebno otkad je obitelji priključen i peti član - mali "fićo".

Ipak, ukućani su rado pristali da malo porazgovaramo, to prije što su se začudili kad smo im rekli da su upravo oni vlasnici prvoga privatnog TV prijemnika - ne samo u našem gradu već i u Jugoslaviji.

Iznenadili smo se kada nam je Danica Čemer odmah u početku razgovora kazala da "uopće ne voli televiziju" i da malo kad promatra TV program.

Drukčijeg mišljenja bili su njeni ukućani, sin Savo, snaha Desanka i unuk Nenad, koji su, u stvari, preuzeli televizor u "svoje ruke".

Dok baka radije spava nego da promatra televizijski program, oni gledaju redovito sve, ali se njihovi interesi bitno razlikuju.

Dok odrasli od posljednjih emisija najviše cijene seriju "Građanin Pokorni" i zabavnu emisiju "Na licu mjesta", mali Nenad daje najvišu ocjenu popularnom Mendi Mendoviću.

- Televizor smo kupili nekoliko mjeseci prije nego što je emitiran prvi program - kaže inž. Savo Čemer. - Toga se dobro sjećam, bilo je to u povodu Dana Republike 1956. godine.

Tada je TV dnevnik emitirao Zagreb.

Vidite ovaj "Philipsov" televizor s ekranom od 43 cm. 

To je bio jedan od prvih uvezenih televizora i za ono vrijeme posljednji "krik tehnike".

A danas?

Svi su nas prestigli.

Ekran 43 više i ne smatraju ekranom.

Međutim, ima tu i pozitivnih promjena - dodao je u šali inž. Savo Čemer. - Dok smo prvih godina imali zaista mnogo posjeta, i to čak i iz udaljenih krajeva grada, jer je televizor bio rijetkost, danas gotovo svi susjedi imaju televizore, pa se broj "prolaznih gostiju" sveo na ponekog slučajno zalutalog znanca.

- Kao gledalac s najdužim stazom u našoj zemlji sigurno imate primjedaba na program ili možda želite na osnovi svoga iskustva uputiti kakav savjet ostalim, po stažu mlađim gledaocima naših TV emisija?

- Što da vam kažem?

Moje je iskustvo eksperimentalno kao i naš program.

Ne bih htio kritizirati.

U svakom poslu ima teškoća pa ih imaju i stvaraoci TV emisija, koje mi gledaoci često promatramo prestrogim kritičkim okom.

Uostalom, mislim da bi svaka primjedba bila suvišna. Ta naš program je još i sad eksperimentalan!

Zabeležio: V. Težak, obrada: Yugopapir (Studio, maj 1964.)



*****





Naš list je već u nekoliko navrata pisao o slučajevima uspješnog hvatanja stranih televizijskih stanica bez ikakvih posebnih uređaja i pomoću obične antene. Jedan od najzanimljivijih takvih slučajeva u Beogadu jest onaj službenika R. K. iz Kursuline ulice na Vračaru. 

Običnom antenom, koju je sam instalirao, uspio je uhvatiti 7 stranih televizijskih stanica!

On stanuje u trokatnici iz koje ne vidi relej na Avali. 

Kraj u kojem je ta zgrada nalazi se na srednje uzdignutom terenu u Beogradu, a oko nje je nekoliko visokih zgrada. 

Znači, nikakvim posebnim položajem antene i zgrade ovaj se fenomen ne može objasniti! 

Jer, susjed na katu iznad R. K. također ima televizor, ali osim naše televizije dosad nije uspio uhvatiti nijedan strani program!


Najpogodnije: Kišni dani u maju i junu



Beograđanin je došao do zaključka da se strani programi lakše hvataju kada se izvuče jedan od dipola antene, jer se tada kontrast pojača.

Zatim, najpogodniji su mjeseci maj i juni, i to kada su dani kišni.

Možda su sve to bile slučajnosti, ali je to ipak određeno iskustvo poslije višemjesečnog »lova« na strane stanice.

R. K. je tako, na primjer, hvatao Španjolsku na kanalima 2 i 3 (satovi engleskog za djecu, utakmica »Real« - »Barcelona«, film sa Gretom Garbom, korida itd), zatim hamburšku televiziju, RAI, švicarsku, čehoslovačku, sovjetsku i švedsku TV! 

Što je najzanimljivije, televizija SSSR-a jedan je od njegovih velikih uspjeha jer je imao i sliku i ton!

Inače, R. K. kaže da mu je uvijek najteže bilo da dobije i ton, koji se često gubi zbog takozvanih »fedinga« (smetnje na trasi).

Često mu se događalo da istovremeno na nekoliko kanala dobije razne programe, tako da nije znao što bi prije gledao. 

Jednu stanicu, koju je uhvatio na osmom kanalu, još nije uspio identificirati jer nema tona.

Zanimljivo je da je sve to postigao televizorom domaće proizvodnje: RIZ-59

Ima ga već dvije godine i još nijednom ga nije popravljao.

Inače su, kako sam kaže, jedina mrlja na svem tom zadovoljstvu - redovni posjeti cjelokupnog susjedstva. 

Veli da mu je stoga potrebno bar 4 - 5 kilograma kave mjesečno...

No, radi mira u kući, zamolio nas je da mu ne objavimo puno ime i prezime.

Napisao: M. S, obrada: Yugopapir (Studio, avgust 1964.)

Neverovatni prizori na Rizovom televizoru
službenika R. K: Još samo da se nije hvalio
komšijama! 

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)